Odluku organizatora dočeka srpskih studenata na proputovanju prema Strasbourgu da uvaže savjet policije i svoje goste ne pozdrave s добродошли! komentiraju Senna Šimek, Aneta Vladimirov, Vesna Alaburić i Nina Čolović.
Hи писма, ни нације, не могу бити агресори / Ni pisma, ni nacije, ne mogu biti agresori.
Ipak, status ćirilice kao pisma u Hrvatskoj iznova se problematizira i politizira. Potvrđuje to najnovija situacija iz Virovitice gdje su, prema saznanjima H-Altera, organizatori dočeka srpskih trkača u blokadi krajem prošlog mjeseca odlučili, na savjet policije, ne koristiti transparente dobrodošlice napisane ćiriličnim pismom.
Je li na policiji da pruži ovakav savjet, jesu li organizatori dobro postupili kad su ga prihvatili i zašto je jedno „obično pismo“ toliki problem, za H-Alter komentiraju Senna Šimek, direktorica Inicijative mladih za ljudska prava i stručnjakinja za političku povijest, Aneta Vladimirov, potpredsjednica Srpskog narodnog vijeća i dugogodišnja aktivistica za prava manjina, odvjetnica Vesna Alaburić, jedna od najuglednijih pravnica za područje slobode izražavanja i medijskog prava te lingvistkinja Nina Čolović, istraživačica u društveno-humanističkim znanostima.
„Ako nam ova situacija nešto pokazuje, onda je to da se trideset godina nakon rata i dalje nismo puno pomaknuli s mjesta“, komentira mlada povjesničarka i politologinja Šimek. Ona smatra da je simbolički značaj ćirilice potpuno preuzela povijest devedesetih.
„To nije razlog da se ćirilicu demonizira, ali činjenica je da se mnogi ‘simboli’ uvijek gledaju kroz svoje najsvježije korištenje, i na taj način kao da se briše sve ono što je bilo stoljećima prije“, objašnjava Šimek, pa povlači paralelu s prvim bijelim poljem „šahovnice“.
Da dobar dio našeg društva funkcionira na minimalnoj simboličkoj razini, koja je po svojoj naravi crno-bijela, potvrđuje i Aneta Vladimirov iz SNV-a. Vladimirov smatra da se percepcijom glasača upravlja kroz vulgarizirana značenja inače složenih i važnih simbola, pa je tako ćirilicu jedino moguće doživjeti kao „pismo agresora“, a primjerice partizanska zvijezda je oznaka za „lošu četr’s petu“.
„Takvo pojednostavljenje stvarnosti posljedica je višestoljetne revizije povijesti kao i povremena skretanja u negaciju Holokausta, genocida i Samuradipena“, dodaje.
Za takvo pojednostavljenje su odgovorni oni koji upravljaju simbolima, posebice unutar političkog i vjerskog polja, ali i svi drugi, poput onih iz područja obrazovanja koji su šutjeli tijekom ovakvih drastičnih urušavanja društvenih vrijednosti.
„Prema tome, odnos prema ćirilici je simptom i uzaludno je otklanjati simptom bez suočavanjima s njegovim uzrocima“, napominje Vladimirov.
U konkretnom slučaju u Virovitici, gdje su organizatori dočeka ultramaratonca – koji su iz Novog Sada krenuli prema Bruxellesu kako bi ukazali na nedemokratičnost režima u Srbiji na čelu s Aleksandrom Vučićem – po savjetu policije uklonili natpis „dobrodošli“ ispisan na latinici i ćirilici, odluka organizatora da ne koristi ćirilične transparente veći je problem od samog savjeta policije, smatra odvjetnica Vesna Alaburić.
Ona objašnjava da „Ustav i zakoni uređuju službenu upotrebu pisma, ali ne i korištenje pisama u neslužbenim okolnostima“. Stoga ne postoji nikakva pravna smetnja da se na nekim događanjima koriste natpisi i transparenti pisani ćirilicom.
„Ako na nekom događanju na kojem sudionici nose transparente sudjeluju pripadnici nacionalne manjine koja se koristi ćirilicom, oni imaju Ustavom zajamčeno pravo koristiti ćirilične transparente. Ako se događanje organizira radi pozdrava ili podrške maratoncima iz Srbije, tada je poželjno i uljudno pozdraviti ih i podržati ćiriličnim transparentom“, objašnjava pravnica.
Dodaje da nije upoznata s točnim sadržajem savjeta policije organizatorima. „Mogu pretpostaviti da je policija željela spriječiti neku incidentnu situaciju i negativnu reakciju na ćirilični transparent. Bitno je da policija nije zabranila korištenje natpisa na ćirilici i da je organizator samostalno mogao odlučiti kakav doček smatra primjerenim“, komentira Alaburić i upozorava da vlast ograničava slobodu izražavanja tek kad nešto zabranjuje. To ovdje nije bio slučaj.
„Da se radilo o odluci policije, zabrana korištenja ćiriličnih natpisa bila bi teška povreda slobode izražavanja“, objašnjava.
No zabrinjavajuće je, dodaje, što uopće prijeti opasnost da zbog ćiriličnog transparenta izbije incident i što ima ljudi koji i danas misle da pobunom protiv ćirilice iskazuju domoljublje i brane domovinu.
„Oni koji pobunom protiv ćirilice ‘brane domovinu’ trebali bi znati da je ćirilica i hrvatsko povijesno pismo“, dodaje Alaburić.
To ističe i lingvistica Nina Čolović. Ona objašnjava da su ćirilica i latinica pisma koja su upotrebljavana na (južno)slavenskim govornim prostorima od Srednjega vijeka do danas. Nacije su pak modernistički konstrukt koji je u tom kontekstu moguće pratiti tek od 19. stoljeća. Drugim riječima, sve do 19. stoljeća ne postoji predodžbe o nečem takvom što bi bila “hrvatska” ili “srpska ćirilica”, napominje.
„Zabrane ili preferiranja latinice u odnosu na ćirilicu ili ćirilice u odnosu na latinicu služe samo ucrtavanju nacionalnih granica i nasilju koje se na njima odvija, bez obzira na to jesu li te granice državne, boravišne, obrazovne ili institucionalizirane u kojem drugom obliku u živote ljudi“, naglašava Čolović, asistentica u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu.
Iz njezine perspektive naputak policije organizatorima dočeka da se uklone poruku na ćirilici “jer u Virovitici ima dosta branitelja, pa da netko ne bude isprovociran”, podsjeća na zarobljenost ćirilice kao pisma u nacionalističkim imaginarijima i trideset godina nakon rata. Ideja da bi dobrodošlica, koja u sebi sadrži značenja prigrljenosti i prihvaćanja, mogla nekoga „isprovocirati“, kazuje da tijela i životi uz koje se pismo asocira – državljane Srbije, kao i srpska manjina u Hrvatskoj – nisu prigrljeni u gradu u kojem srpska manjina živi generacijama, upozorava Čolović.
„U interkulturalnim sredinama, kakva je i Virovitica, nasilje koje proizlazi iz rata služi tome da se zatre povijesna, govorna i kulturološka razgranatost iskustava života u gradu, da bi se izgradili ujednačeni, posloženi narativi o ‘hrvatskim’, ‘srpskim’ ili ‘bošnjačkim gradovima’, ovisno gdje se zabode pribadača na mapi postjugoslavenskoga prostora“, zaključuje mlada istraživačica.
