Olja Družić Ljubotina, koautorica istraživanja o javnoj percepciji beskućništva u Hrvatskoj: “Stambene politike prema ranjivim skupinama u našem društvu – nema, ne postoji. Ne postoje nacionalni programi stambenog zbrinjavanja ranjivih skupina kao što su obitelji s djecom koja žive u uvjetima siromaštva, beskućnika, osoba s invaliditetom ili djece koja napuštaju institucionalni smještaj.”
U siječnju ove godine objavljen je izvještaj o rezultatima istraživanja o stavovima građana Hrvatske o beskućništvu. Istraživanje je proveo tim Studijskog centra za socijalni rad, Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u sastavu izv. prof. dr. sc. Olja Družić Ljubotina, izv. prof. dr. sc. Marijana Kletečki Radović i doc. dr. sc. Jelena Ogresta. Istraživanje je bilo provedeno u sklopu projekta „Nova perspektiva za beskućništvo”, u partnerstvu Hrvatske mreže za beskućnike i Pravnog fakulteta, pomoću osobnih intervjua na reprezentativnom uzorku od 1010 građana.
Istraživanje je pokazalo da glavnim uzrokom beskućništva građani smatraju ovisnost, a naknadnom, faktorskom analizom pokazalo se da uzroke vide u vlastitoj zasluzi, širem socijalnom kontekstu, okolnostima vlastitog života, obiteljskim okolnostima te u „prstu sudbine“.
Građani beskućnike uglavnom percipiraju na pozitivan način, no iznadprosječno se slažu s tvrdnjama da se kvaliteta života u zajednici narušava povećanim brojem beskućnika u njoj. Prihvaćanje beskućnika relativno je visoko za neke formalnije odnose, dok su izrazito intimni odnosi s njima uglavnom neprihvatljivi
Ispitanici glavne izvore pomoći beskućnicima vide u humanitarnim i vjerskim organizacijama, državi i lokalnoj samoupravi, organizacijama civilnog društva te u obitelji i rodbini samih beskućnika. Spremniji su im pomoći u vidu donacija nego na neki aktivniji način. Oni ispitanuici koji uzroke beskućništvu vide u širtem socijalnom kontekstu skloniji su iznošenju stava da društvo treba imati veću ulogu u brizi za beskućnike. Isto tako, percepcija da institucije, država, ljudi i osobno moraju pomoći beskućnicima raste s povećanjem percepcije o vanjskim faktorima kao uzrocima beskućništva.
Razgovaramo s Oljom Družić Ljubotina, sudionicom tima koji je proveo ovo istraživanje.
Pomalo šokantna je tvrdnja 22 posto građana da nikada ne susreću beskućnike, a 1/3 kaže da nikada nisu bili u kontaktu s njima. U čemu je tajna? Beskućnike nije moguće tako lako „na prvu“ prepoznati?
Istraživanje smo proveli u različitim sredinama u RH, što podrazumijeva i manje sredine u kojima beskućništvo uglavnom nije toliko prisutno, a niti vidljivo. Beskućništvo je vidljivije u većim sredinama, osobito u gradovima, dok se u manjim sredinama ljudi više oslanjaju na podršku i pomoć svojih bližnjih, susjedstva i manjih lokalnih zajednica u kojima je ipak više prisutnija razina solidarnosti i neformalne međusobne pomoći, Drugo, vrlo često, osobe koje su iz manjih mjesta odlaze u veće gradove kako ne bi bile izložene stigmi unutar svoje zajednice pa i zbog toga ljudi iz manjih mjesta nisu toliko u kontaktu s problemom beskućništva. Također, u Hrvatskoj postoje i bogatije zajednice u kojima problem beskućništva nije zastupljen ili je iznimno malo zastupljen i vidljiv. Najmanji broj sudionika našeg istraživanja koji je vidio i bio u kontaktu s beskućnicima je iz sjeverne Hrvatske koja jest relativno bogatija regija.
Kako biste prokomentirali to što većina građana pokazuje visoku razinu socijalne osjetljivosti? Tvrdnje poput „Veoma se naljutim kad vidim da se s nekim loše postupa“ ili „Kad vidim da nekoga žele prevariti dođe mi da ga zaštitim“ ukazuju na određeni društveni potencijal, pa i potencijal za politički angažman kakav zasad (još) uglavnom nije politički artikuliran?
Naši građani su pokazali da imaju značajnu razinu socijalne osjetljivosti i solidarnosti, osobito kada se radi o pomoći različitim ranjivim skupinama. Od djece za čije je liječenje potrebno prikupiti značajna financijska sredstva, do djece koja žive u siromaštvu i potrebno im je npr. osigurati sredstva za školovanje, stanovanje ili prehranu pa do beskućnika za koje su organizirane različite građanske neformalne akcije ili za ljude koji su stradali u potresu. Sjetimo se samo onih konvoja kamp kućica koje su neposredno nakon potresa na Baniji stizale u ogromnim količinama, isključivo od strane neformalnih inicijativa građana… No, činjenica je da akcije i politike koje su usmjerene prema socijalno ranjivim skupinama trebaju biti artikulirane i vođene od strane države. Mislim da politike još uvijek nisu dovoljno posvećene problemu najranjivijih skupina u našem društvu, kao što su uostalom i beskućnici. Beskućništvo je marginalna tema za naše političare, prilično nezanimljiva i nevidljiva. Potrebno je imati na vrhu onih koji donose politike prema najranjivijim skupinama političare koji su socijalno osjetljivi. Kojima je doista suštinski interes unaprijediti živote ljudi koji žive u teškim uvjetima, bez krova nad glavom, bez hrane i osnovnih životnih resursa. No, problem siromaštva, pa tako i beskućništva, je prilično izvan radara onih koji donose politike, a da bi se prevenirale ili ublažile posljedice koje socijalna ranjivost donosi nužno je sustavno se tome posvetiti. Bojim se da kod politika nedostaje i svijesti i znanja i volje da se takvo što dogodi.
U čemu ispitanici vide uzroke beskućništva? Čini se da daleko više prevladava socijalno ili kršćansko-socijalno tumačenje (u rasponu od prsta sudbine ili božje volje do rođenja u uvjetima siromaštva) nego (neo)liberalnom, (da se radi o vlastitioj odgovornoisti koja bi se mogla izraziti kao nedovoljna agilnost na poduzetničkom planu)…
Sudionici istraživanja uzroke beskućništva najviše vide u tzv. strukturalnim ili društvenim uzrocima koji su izvan kontrole ljudi koji su postali beskućnici. Ipak, kao najčešći razlog izdvajaju ovisnost, nakon čega odmah slijede uzroci kao što su: nemogućnost podmirenja kredita, gubitak posla, narušeno psihičko zdravlje, narušeno fizičko zdravlje, ekonomska situacija u državi, nedostatak socijalne pravde u društvu, neznanje u upravljanju financijama, problemi sa zakonom, nedovoljna pomoć države i posljedica tranzicije. Uz navedene razloge, još je nekoliko onih koji se iznadprosječno smatraju razlozima beskućništva, a to su raskidanje obiteljskih veza te iskustvo doživljenog nasilja.
Zanimljivo je da značajno manji broj sudionika smatra da uzroci beskućništva leže u individualnim faktorima odnosno da su beskućnici „sami krivi“ za situaciju u kojoj su se našli. Također je važno napomenuti da je istraživanje koje smo proveli s beskućnicima 2016. godine koje je objavljeno u publikaciji „Slika podrške beskućnicima u Hrvatskoj“ pokazalo da beskućnici kao glavni uzrok svog statusa na prvo mjesto ipak stavljaju uzroke kao što su: gubitak posla, dugotrajna nezaposlenost, nedovoljna pomoć i podrška društva osobama u nepovoljnim životnim okolnostima, financijske probleme, narušeno tjelesno zdravlje te narušene obiteljske odnose. Ovisnosti (o alkoholu, drogi ili kocki) nisu procijenili kao uzroke koje su ih doveli do beskućništva. Tu s jedne strane možemo vidjeti određenu diskrepancu između percepcije javnosti i samih beskućnika u tome što su uzroci koji dovode do beskućništva, ali i s druge strane ipak i slaganje da su uzroci najvećim dijelom u strukturalnim i okolinskim faktorima na koje oni nisu mogli utjecati.
Kako biste prokomentirali stav da bi se društvo trebalo sramiti beskućništva? U čemu se sastoji društvena/državna/javna odgovornost za beskućništvo?
Kad kažemo društvo, ono ima nešto širi kontekst o države, no, u ovom kontekstu mislilo se prije svega na one koji bi trebali pružati pomoć ljudima koji su postali beskućnici i tražiti rješenja za njihov izlaz iz toga – a to su (do)nositelji politika i oni koji kreiraju mjere podrške i pomoći najranjivijim članovima društva. Država bi upravo trebala voditi računa upravo o njima, beskućnici su jedna od najranjivijih i najmarginaliziranijih skupina. Rekla bih i da su vrlo nevidljivi unutar društva u kojem žive, ali i politikama jer njihov glas teško dopire do javnosti. Općenito, ljudi koji žive na tzv. marginama društva kao što su beskućnici, siromašne obitelji i djeca, starije osobe od kojih 50 posto živi u riziku od siromaštva, žrtve nasilja, djeca u domovima i mnogi drugi – nevidljivi su članovi društva u kojem živimo.
Razlog tome je što nemaju mogućnosti, moći niti kapaciteta na sav glas progovoriti o problemima s kojima se suočavaju. Jer, Hrvatska je ipak prema Ustavu RH definirana kao socijalna država. Upravo i zato se društvo odnosno država treba sramiti što po pitanju problema beskućništva nisu učinjeni značajni iskoraci, iako određeni pomaci postoje. Također, kad je riječ o ulozi države, zanimljivo je naglasiti da značajan broj sudionika našeg istraživanja prepoznaje oblike pomoći koje bi država nužno trebala osigurati ljudima koji žive u beskućništvu, kao što su: besplatna psihološka pomoć i podrška, besplatna zdravstvena skrb i njega, pomoć pri u zapošljavanju te kako bi trebala izdvajati više sredstava za stambeno zbrinjavanje ugroženih skupina. To nešto govori o senzibilitetu koji naši građani ipak imaju prema ranjivim skupinama, dok senzibilitet onih koji donose politike još uvijek nije dovoljno prisutan. Kao što je poznato, civilizacijski doseg nekog društva se mjeri prema brizi za njegove najranjivije građane, a čini mi se da je takav civilizacijski doseg u našem kontekstu još uvijek nedosegnut
Izgleda da, usprkos sažaljenju i svijesti o socijalnim uzrocima beskućnika, građani ne žele beskućnike u svojoj blizini? (Npr. odgovor na tvrdnju „Prisutnost beskućnika u parkovima i na drugim javnim površinama ometa boravak obitelji i djece…“)
Da, rekla bih da se tu radi o čestoj neugodi koja se javlja kod ljudi kada vide osobu koja odudara od većine, izgleda možda zapušteno ili spava na klupi u parku pa većina ljudi osjeća strah i nelagodu, jer nije imala priliku upoznati jednu takvu osobu i s njom razgovarati. Fizički dojam i ono što je vidljivo je nešto na osnovu čega često stvaramo stavove, da ne kažem predrasude, koje uglavnom proizlaze iz nepoznavanja nekog problema ili nekih skupina društva. Kad bi ljudi imali priliku upoznati nekog beskućnika/icu na način da si daju šansu da porazgovaraju s njim ili njom i da pritom pokažu iskren interes, bez patroniziranja ili sažalijevanja, možda bi njihovi stavovi bili drugačiji. To govorim i iz vlastitog iskustva. Jedna od osoba koja radi na rušenju tih predrasuda o beskućnicima je, primjerice, bivši beskućnik Mile Mrvalj koji gostuje i priča o svom iskustvu u, primjerice, osnovnim i srednjim školama, na fakultetima i različitim drugim mjestima. On vrlo na takvim susretima s djecom i mladim ljudima otvoreno govori svom iskustvu. što ga je dovelo do beskućništva, kako su se ljudi odnosili prema njemu i kako se osjećao. Djeca, primjerice, upoznajući jednu takvu osobu od najranije dobi imaju priliku stvoriti drugačije stavove i smanjiti razinu predrasuda prema „drugima, drugotinima i drugačijima“ ne etiketirajući ih a priori kao ovisnike, opasne osobe ili osobe drugog reda. Općenito se tako malo u odgoju i obrazovanju, kako u institucijama tako i u obiteljima, govori i zna o ljudima koji su na margini društva, kao što su primjerice, beskućnici. Uvođenjem građanskog odgoja u škole vjerujem da bi se i takve predrasude smanjile i povećala razina senzibiliteta upravo prema tzv. „drugima i drugačijima“.
Zanimljivo je da građani smatraju civilno društvo i vjerske organizacije (uključujući i Crveni križ i Caritas) odgovornijima za bavljenje beskućnicima nego državu (i lokalnu samoupravu). Znači li to da smo u kolektivnoj svijesti digli ruke od koncepta socijalne države?
Građane se u ovom istraživanju pitalo tko bi trebao biti ključni izvor podrške i pomoći beskućnicima. Najveći broj njih je naveo da bi to trebale biti humanitarne odnosno vjerske organizacije (kao što su Crveni križ i Caritas), ali odmah na drugom mjestu ističu državu, zatim lokalnu zajednicu, organizacije civilnog društva, obitelj i rodbina. Dakle, naši građani pomoć beskućnicima vide u karitativnom odnosno humanitarnom kontekstu jer smatraju da su takve vrste organizacija najpozvanije da pomognu najranjivijima, što nije iznenađujuće. No, ipak je država kao izvor pomoći od strane građana stavljena na visoko drugo mjesto. Dakle, kroz cijelo ovo naše istraživanje država je percipirana kao važan faktor u rješavanju problema beskućništva te je jednako tako percipirana kao i ona koja ne iskazuje dovoljnu brigu o ovoj socijalno ranjivoj kategoriji naših građana
Kolika je ustvari socijalna distanca prema beskućnicima? Vaše istraživanje pokazuju da su građani tolerantni prema mogućnosti da im beskućnik bude kolega na poslu, ili da se pored njega vozi u javnom prijevozu, ali su daleko manje tolerantni prema mobućnosti da mu otvore vrata svojega stana.
Socijalna distanca jest prisutna, kao što sam ranije navela i logično je ona veća što je veća razina ulaženja u privatni ili intimni aspekt života. Za očekivati je da će ljudi osobu koju obilježava određena stigma prije „pustiti“ u prostor svog radnog ili nekog šireg okruženja, no, kada je u pitanju direktni kontakt, što bi podrazumijevalo da ta osoba ulazi u nečije privatno okruženje, veća distanca je logična. Tako da je rezultat koji smo dobili očekivan i u skladu s rezultatima drugih istraživanja kada se radi o socijalnoj distanci prema tzv. marginaliziranim skupinama.
Postoje li ikakva saznanja kolika je razina tolerancije prema beskućnicima u odnosu na toleranciju prema drugim društvenim skupinama: npr. imigrantima, Romima, Srbima, prostitutkama…?
Nismo radili usporedna istraživanja da bih vam mogla dati odgovor na to je li razina tolerancije prema beskućnicima veća ili manja u odnosu na skupine koje navodite, no, rekla bih da je općenito socijalna distanca značajno prisutna i kod beskućnika, ali i kod nabrojanih skupina. Njihovo zajedničko obilježje jest stigmatizacija od strane većinske populacije.
Percipiraju li se žrtve potresa u Zagrebu i na Baniji, koje su ostale bez svojih kuća i stanova, kao pripadnici socijalne skupine beskućnika?
O percepciji toga jesu li žrtve potresa koji su ostali bez svojih domova beskućnici nismo pitali građane pa ne mogu utemeljeno odgovoriti na vaše pitanje, no, rekla bih da ih šire društvo ipak ne percipira i ne tretira kao beskućnike u onom uobičajenom, klasičnom poimanju beskućništva i beskućnika. Mislim da je to ipak jedna druga tema (ne)brige društva koju ne bih stavljala u kontekst beskućništva kojim se mi bavimo. Hoće li se jednoga dana dogoditi da prirodna katastrofa kao što je potres i nedovoljna pomoć i briga države/društva dovede do toga da i ti ljudi postani beskućnici, mogu samo nagađati. No, nadam se da neće.
Kakve su naše stambene politike? U kojoj su mjeri socijalne? Jesu li usmjerene prema rješavanju problema beskućništva (i problema koji se na njih nadovezuju, npr, podizanje nepovoljnih kredita i „dužničko ropstvo“), ili ih reproduciraju?
Pravo na dostojno stanovanje temeljno je ljudsko pravo koje je kao takvo navedeno i u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima, a imati krov nad glavom i stanovati u prikladnim stambenim uvjetima je jedno od temeljnih socijalnih prava o čijem ostvarenju u praksi ovisi i niz drugih prava kao što su sigurnost, zdravlje ili obrazovanje. Stambene politike prema ranjivim skupinama u našem društvu – nema, ne postoji. Ne postoje nacionalni programi, npr. stambenog zbrinjavanja ranjivih skupina kao što su, primjerice, obitelji s djecom koja žive u uvjetima siromaštva, beskućnika, osoba s invaliditetom ili djece koja napuštaju institucionalni smještaj. Također, naši stručnjaci koji se bave stambenim politikama upozoravaju da RH nema sveobuhvatan program subvencioniranja najamnina i troškova stanovanja, kao niti program socijalnih mjera koje se dodjeljuju pojedincima ili obiteljima s nižim prihodima radi omogućavanja primjerenog stanovanja. I onda nam se događa da, primjerice, neka djeca koja izlaze iz alternativne skrbi (kao što su dječji domovi ili udomiteljske obitelji) nakon navršene 18. godine života nemaju gdje živjeti pa jedan dio njih postaju beskućnicima. Činjenica je da u nekim prihvatilištima za beskućnike ima određeni broj mladih ljudi koji su cijeli svoj život bili u dječjim domovima i nakon navršene punoljetnosti nisu imali gdje. Nešto se na razini politika pokušava po tom pitanju rješavati, no, to još uvijek nije riješeno na sustavnoj razini.
Generalno uzevši, kako biste ocijenili angažman sadašnje vlasti na rješavanju socijalnih (pa i beskućničkih) problema? Jesu li postojeće socijalne politike više usmjerene na njihovo ublažavanje ili na integraciju ranjivih skupina u društvo?
Naša vlast nije osobito orijentirana na sustavno i suštinsko rješavanje socijalnih problema, kao što je, primjerice, beskućništvo, ali i siromaštvo djece, da ne spominjem siromaštvo osoba starije životne dobi, koje je u ogromnoj mjeri prisutno. Ne volim izraz „marginalne skupine“ jer ima stigmatizirajuću konotaciju, no činjenica jest da su ranjive skupine u našem društvu i dalje na margini interesa naših političara. Problem leži i u tome, kao što sam ranije spomenula, što se radi o ranjivim skupinama našeg društva koje nisu u poziciji da dignu glas i naprave „buku“ vezano za probleme s kojima se suočavaju. Oni nemaju mogućnosti, resursa niti kapaciteta za zagovaranje svojih prava jer se svakodnevno bore za golu egzistenciju. Zbog toga je na nama koji imamo svojevrsnu vidljivost u društvu da budemo njihov glas i da zagovaramo njihova prava kod onih koji su dužni osigurati im dostojanstven život.
