Susret u sudskom hodniku, svjedočenje tek koji metar od optuženoga … kao da već i pored toga ne postoji strah, nelagoda, izgubljenost u pravnim procedurama… a sve to su samo neki od problema s kojima se susreću žrtve i svjedoci kaznenih djela – i to oni koji doguraju do suda. Mnoga kaznena djela još uvijek ostanu neprijavljena zbog nedostatka povjerenja u institucije te propitivanja kredibiliteta žrtve i mučnosti postupka koji kao da nema kraja. Dobra informiranost i emotivna podrška te imanje osobe od povjerenja stoga su od presudne važnosti. No, takvu pomoć u Hrvatskoj nije moguće uvijek i svugdje dobiti na jednak način što je u suprotnosti s europskom Direktivom o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela, a na što je opetovano u svojim izvješćima, pa tako i u onom za prošlu godinu, upozoravala i (donedavna) pučka pravobraniteljica Lora Vidović.
“Zakon o kaznenom postupku je usklađen s Direktivom 2012/29/EU o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih
djela, i žrtvama formalno jamči širok spektar prava, no u praksi još nisu postignuti zadovoljavajući standardi podrške i zaštite. Primjerice, postupak pojedinačne procjene podrške žrtvama provode policijski službenici, državni odvjetnici i suci, često nedovoljno educirani, i u pravilu bez suradnje s tijelima, ustanovama, organizacijama civilnog društva te odjelima za podršku. Osim toga, nedovoljno je uključivanje žrtava u proces donošenja odluke i procjene rizika, zbog čega se ne predlažu i/ili ne provode odgovarajuće posebne mjere njihove zaštite. Također, nije nastavljena institucionalizacija sustava širenjem odjela za podršku, iako je za 2020. bilo predviđeno osnivanje odjela na još nekoliko sudova. Sustav podrške žrtvama i svjedocima i dalje je ustrojen na sedam županijskih sudova, a temeljem sporazuma o osnivanju zajedničkih službi s odjelima na županijskim sudovima, i na sedam općinskih. Međutim, zajedničke službe ne obuhvaćaju niti jedno državno odvjetništvo”, ističe pučka pravobraniteljica.
Doduše, to da pojedine mjere još nisu zaživjele ne čudi i s obzirom na to da je Akcijski plan za provedbu Nacionalne strategije razvoja sustava podrške žrtvama i svjedocima u RH od 2016. do 2020. usvojen tek u siječnju 2019. A na kontinuirani niz problema upozorila je u svojem najnovijem godišnjem izvještaju i Kuća ljudskih prava Zagreb “Ljudska prava u Hrvatskoj: pregled stanja za 2020. godinu”: “Na pojedinim sudovima i dalje ne postoji audio-video oprema kao ni dovoljan broj stručnih osoba za rukovanje tom opremom. Sudovi i dalje u manjoj mjeri koriste mogućnost ispitivanja svjedoka ili žrtve u mjestu njihova prebivališta, a u pojedinim slučajevima poziva ih se i u nekoliko desetaka ili stotina kilometara udaljen sud koji provodi raspravu. Iako je već od policijskog postupanja sustav informiranja i referiranja zakonski uređen, i dalje je prisutan visok stupanj nedovoljne informiranosti svjedoka i žrtava, kao i potreba za osnaživanjem kako bi se kazneno djelo prijavilo”.
“Također, i dalje su prisutni problemi regionalne nezastupljenosti pružatelja psihosocijalnih usluga i usluga psihološkog savjetovanja na cijelom području Hrvatske. Ruralna područja, otoci pa čak i neke županije nemaju osiguran sustav podrške i pomoći žrtvama i svjedocima kaznenih djela. U 2020. godini nisu učinjeni značajni pomaci niti po pitanju ostvarivanja prava na novčanu naknadu žrtvama kaznenih djela. Ostaju prisutni
problemi prilikom podnošenja zahtjeva s obzirom na to da je postupak iznimno birokratiziran i kompliciran. Rok od šest mjeseci za podnošenje zahtjeva je prekratak te se žrtve ne informira o mogućnosti ostvarenja tog prava, zbog čega, u velikom broju slučajeva, žrtve niti ne podnose zahtjeve”, ističe se u izvještaju Kuće ljudskih prava dodajući da je kada je riječ o sustavu referiranja i pružanja podrške, suradnja između organizacija civilnog društva i državnih institucija sporadična i nedovoljno razvijena. Neki pomaci, doduše, postoje.
Do 2017. godine u Hrvatskoj je samo sedam županija imalo odjele za podršku žrtvama i svjedocima pri županijskim sudovima u Zagrebu, Zadru, Vukovaru, Osijeku, Sisku, Rijeci i Splitu. “Djelatnici i djelatnice tih odjela pružali su im informacije, emocionalnu podršku, pratnju i snalaženje u prostorijama suda, pripreme za sam sudski postupak. No u preostalih 13 županija takvo mjesto nije postojalo, nego smo imali organizacije civilnog društva koje se bave specijalizirano nekima od prekršajnih i kaznenih djela – najčešće je riječ o nasilju u obitelji i seksualnom nasilju, ali nismo imali organizacije koje bi pružale pomoć i podršku žrtvama i svjedocima svih kaznenih djela, neovisno o spolu”, objašnjava Anamaria Drožđan-Kranjčec, voditeljica pravnog tima Ženske sobe i koordinatorica programa Mreže podrške i suradnje za žrtve i svjedoke kaznenih djela, koji se ističe kao primjer suradnje Vladinih tijela i organizacija civilnog društva.
Mreža je nastala 2018. godine na inicijativu i uz financijsku podršku Ministarstva pravosuđa i uprave: “Ministarstvo je raspisalo natječaj, mi smo se javili programom “Mreža podrške i suradnje za žrtve i svjedoke kaznenih djela”, kojom koordinira Ženska soba, a čini je 10 partnerskih organizacija civilnog društva koje pružaju podršku svim žrtvama svih kaznenih djela – osim emocionalne podrške, praktičnih informacija i informacija o pravima, tu je i psihološko i pravno savjetovanje, prate osobe u sudskim procesima u prostorije suda, na policiju i DORH. Naime, europska Direktiva o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela govori o tome da je za žrtve važno da imaju potpune i jasne informacije o tome koja su njihova prava, kako ih ostvariti, gdje i jesu li besplatna, a informacije o tome daju službe pri nadležnim tijelima ili organizacije civilnoga društva”, objašnjava Drožđan-Kranjčec.
“Za svaku žrtvu je potrebno individualno djelovati, ali zajedničko je to da one, kao i svjedoci, kad se suoče sa svime mnogo toga ne znaju i ne razumiju – ne moraju ni znati, nisu oni pravnici, ali sami se prvi put susreću s nečim takvim i teško je kad vam netko samo izdiktira vaša prava – tada je jako važno imati nekoga i dovoljno vremena da bi se moglo objasniti što se može očekivati, koja su prava i mogućnosti, daljnji koraci … Hrvatska, dakle, ima mješovit sustav podrške – postoje odjeli u okviru institucija te organizacije civilnoga društva na području 13 županija. Od osnovnih usluga tu je riječ o emocionalnoj potpori, praktičnim informacijama, o pravima, psihološkom i pravnom savjetovanje koje pružaju organizacije civilnoga društva te stručnjaci i stručnjakinje, a usluga koja se pokazuje kao jako dobra je pratnja osobe od povjerenja, odnosno osoba koju žrtva ili svjedok izabere kao emocionalnu potporu koja je prati od prijave, uvida u spis, iskazivanja u DORH-u i na sudu, a često se događa da to bude netko od nas jer imaju povjerenja u nas”, ističe Drožđan-Kranjčec.
Da svi imaju korist od rada Mreže, navode i u Ravnateljstvu policije u kojem ističu važnost nazočnosti osobe od povjerenja pri postupanju policije te potrebu da podrška bude dugoročna što je prepoznalo i Ministarstvo pravosuđa i uprave koje program Mreže financijski podržava, a planira i daljnji razvoj te sredstva. Za prvo trogodišnje razdoblje isplaćeno je 6,36 milijuna kuna, a za novo trogodišnje razdoblje predviđena je isplata za prvu godinu provedbe programa tijekom 2021. u iznosu od 2,5 milijuna kuna.
Tijekom dosadašnje tri godine pruženo je više od 13.000 različitih usluga više od 1.760 osoba, od čega su više od 80 posto žene, no sve češće pomoć traže i muškarci, a osobito važnim program se pokazao i za vrijeme epidemije kao izvaninstitucionalni segment. Pomoć najviše traže žrtve nasilja u obitelji i prijetnji, a sve je više onih koji prepoznaju da se Mreži mogu obratiti i zbog drugih kaznenih djela. Nastavljamo raditi i dalje, a želja je širiti se na područje svih županija, istaknula je Drožđan-Kranjčec. Ministarstvo pravosuđa i uprave je najavilo osnivanje odjela i na ostalim sudovima – trenutno, kažu, baš razmatraju mogućnosti širenja tog sustava na sve županijske sudove.
No samo to nije dovoljno iako je na tragu preporuke pučke pravobraniteljice upućene Ministarstvu da na sudovima gdje se poslovi podrške žrtvama i svjedocima obavljaju u okviru zajedničkih službi za potrebe više pravosudnih tijela, odobri zapošljavanje dodatnih službenika, a tamo
gdje ih nema da proširi sustav podrške žrtvama i svjedocima.
“Tijela kaznenog progona i sudovi primarno su usmjereni na okrivljenikova prava, dok se u dovoljnoj mjeri ne uvažavaju žrtve, s obzirom na to da povreda njihovih prava nema gotovo nikakvog značaja za ishod kaznenog postupka, a često se ne razumiju ni njihove potrebe. Pritom se žrtve, gotovo u pravilu, višestruko ispituje, čime su ponovo izložene emocionalnoj i psihološkoj traumi. O imovinskopravnom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete gotovo nikada se ne odlučuje u kaznenom postupku, već se žrtve upućuje u parnicu, ne vodeći računa da novi postupak predstavlja ponovnu traumu i uzrokuje dodatne troškove, s obrazloženjem da bi to odugovlačilo kazneni postupak, iako bi do odluke, u praksi, bilo potrebno provesti samo još nekoliko ročišta. Predkazneni postupci i istrage traju predugo, ročišta za prvu raspravu nakon podizanja optužnica često se ne zakazuju mjesecima, a uobičajeno je da između dva raspravna ročišta prođe i nekoliko mjeseci, dok postupci nerijetko traju i godinama”, upozoravala je još ranijih godina u svojim izvješćima pučka pravobraniteljica.
Podsjetimo, upravo je Ministarstvo kroz rad Službe za podršku žrtvama i svjedocima, zaduženo za razvoj i koordinaciju sustava podrške žrtvama i svjedocima unutar pravosuđa i koordiniranje strateškim razvojem sustava u Republici Hrvatskoj. Uključuje to i međunarodnu i međuinstitucionalnu suradnju i praćenje primjene međunarodnih instrumenata u pitanjima podrške žrtvama i svjedocima te sudjelovanje u izradi propisa i davanju mišljenja na propise koji se tiču prava žrtava i svjedoka, kao i direktnog rada sa žrtvama i pružanja podrške i informacija. Pred njima je stoga i zadaća riješiti glavne probleme sustava podrške.
“Ključno pitanje je standardizacija jer se ne postupa svugdje na jednak način – nije isto je li riječ o Zagrebu ili nekom manjem mjestu, a trebalo bi biti. Primjerice, važne su senzibilizacija i edukacija, no negdje još uvijek nema razumijevanja za pratnju odnosno osobu od povjerenja, nadalje tu je i pitanje tehničke opreme u okviru pravosudnih tijela, zatim kadrova – primjerice koliko je važno da žrtvu ispituje osoba istoga spola kada je riječ o kaznenim djelima protiv spolne slobode – premalo je zaposlenih osoba u okviru institucija da bi osoba u svakom mjestu, u svakoj instituciji
mogla konzumirati to svoje pravo sukladno zakonu”, ističe Drožđan-Kranjčec.
Iz Ministarstva odvraćaju da se standardizacija usluga podrške žrtvama i svjedocima provodi sustavnom koordinacijom rada Odjela za podršku žrtvama i svjedocima kao i financiranjem organizacija civilnog društva. Naime, svaka osoba koja je žrtva ili svjedok može se obratiti Odjelu za podršku žrtvama i svjedocima osobno, telefonski ili e-poštom. Žrtve se također kontaktiraju telefonskim putem i u pisanoj formi gdje se obavještavaj o uvjetnom ili redovnom otpustu zatvorenika s izdržavanja kazne zatvora. U slučaju potrebe za dodatnom podrškom žrtvu se upućuje na nadležne institucije i organizacije te se po potrebi ostvaruje suradnja s policijom, centrima za socijalnu skrb, probacijskim uredima, zatvorima i kaznionicama, županijskim timom za sprečavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.
Također podsjećaju i na Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja, osnovan 2013. u suradnji Ministarstva pravosuđa i uprave te Udruge za podršku žrtvama i svjedocima, čija je linija 116 006 besplatna i anonimna te dostupna na hrvatskom i engleskom jeziku na području cijele Hrvatske 24 sata dnevno svakim danom, uključujući vikende, blagdane i praznike. Žrtve i svjedoci kaznenih djela i prekršaja mogu pozivom na broj 116 006 zatražiti emocionalnu podršku i pravno informiranje, upućivanje na relevantne organizacije i institucije te različite praktične informacije.
“Treba reći da smo napravili puno i zaista mislim da su se neke stvari pomaknule naprijed, ali i da ima i jako puno prostora za napredak. Nažalost, fokus i dalje nije na žrtvi, dobro je da imamo osobe koje s njima rade, a da su senzibilizirane jer to za žrtve znači manje stresa i traumatizacije, ali ne mogu žrtve ovisiti o pojedincima dobre volje, odnosno imati sreću da ‘nalete’ na osobu koja ima razumijevanja. Tehnički uvjeti
sudova, ljudski kapaciteti, policija, Državno odvjetništvo, rad organizacija civilnog društva … sve to treba biti na jednako visokoj razini u cijeloj Hrvatskoj. Također, kada kažem da nam žrtva uopće nije u fokusu to se odnosi i na pitanje njezina položaja i prava, a ne samo okrivljenika te uopće svrhe kažnjavanja i to treba mijenjati”, ističe Drožđan-Kranjčec.
No upitno je koliko sustav žrtve ohrabruje na prijavu kaznenog dijela, naime, mnoga ostanu neprijavljena i zbog nedostatka povjerenja u institucije te propitivanja kredibiliteta žrtve te dugotrajnosti postupka.
“Kod teških kaznenih djela često se preispituje odgovornost žrtve i vrlo često nam znaju reći da su odvraćene od sustava da krenu u prijavu, pogotovo kada vide i dužinu trajanja postupka i visinu kazni te propitkivanje i nepovjerenje. Tu kao društvo moramo poraditi na tome, a generalno reći djeluje li sustav na poticanje prijave – s jedne strane ne, s druge strane da”, kaže Drožđan-Kranjčec te dodaje: “Naime, kada govorimo o edukaciji i djelovanju pojedinih dijelova sustava, moram pohvaliti policiju, tu je puno uloženo, ali i dalje je problem velika fluktuacija ljudi pa uvijek postoji određeni set problema, no u nekim stvarima policija zaista prednjači dok se onaj manje dobar dio odnosi na pitanje pravosuđa i socijalne skrbi. A kada je riječ o edukaciji, valja imati na umu da je važno da to ne bude samo 40 minuta nekog predavanja, već da je edukacija međusektorska i da se uključuje organizacije civilnoga društva, a to policija prepoznaje”.
Međutim, neki dijelovi sustava su zatvoreni, upozorava, a to je: “Pravosuđe, tu postoji neka razina nerazumijevanja rada, nevoljkost za suradnjom što nije dobro jer samo suradnjom i razmjenom iskustva i informacija možemo napraviti potrebne pomake na bolje. Uz koordinaciju Mreže podrške, Ženska soba se specijalizirano bavi seksualnim nasiljem i to je jedna specifična tema, rad je tu vrlo specijaliziran i postoji puno prostora za napredak”.
Pohvale pak Drožđan-Kranjčec upućuje Službi za podršku žrtvama i svjedocima unutar Ministarstva: “Kolegice u njoj rade nevjerojatan posao i guraju naprijed te je zahvaljujući njima došlo do pomicanja s mrtve točke dok organizacije civilnog društva maksimalno guraju naprijed kroz Mrežu. Teritorijalno gledano postoje problemi, naime, već sam spomenula standardizaciju kao ono što nedostaje – neka tijela i neke osobe shvaćaju o čemu je riječ, spremne su uložiti dodatan napor i poštuju ono što piše u zakonu, a ima i onih koje taj segment i dalje ne zanima previše, automatizmom se vidi da stvari nisu na zadovoljavajućoj razini. Nekako svaka županija vodi život za sebe, negdje idu lijepom brzinom, a negdje bude pozitivno pa 10 koraka unazad – nema ujednačenosti’.
“Surađujemo puno s Victim Support Europe – krovnom europskom organizacijom za podršku žrtvama, povezujemo se kroz edukacije, a što se tiče primjera dobre prakse Portugal je dobar primjer jer ima dobar sustav podrške na nacionalnoj razini, no neke druge zemlje članice EU kaskaju – usvojile su Direktivu, ali u praksi kaskaju. Hrvatska nije loša, mi radimo na tome od 2008. i napravili smo puno dobrih stvari, ali ima još prostora za napredak”, zaključuje Drožđan-Kranjčec. Bit će to važan prilog i smanjenju retraumatizacije žrtava i dodatan zalog vraćanju povjerenja građana u pravosuđe koje je u Hrvatskoj iz niza razloga u konstantnom padu.
