Maja Sever, predsjednica Sindikata novinara Hrvatske i EFJ-a: Izmjena Kaznenog zakona koju predlaže Andrej Plenković izuzetno je opasna za demokraciju, za demokratsko društvo i za građane. Prošlotjedna saborska rasprava pokazala je da su konačno i oporbeni političari shvatili što se događa. Ne znam hoćemo li uspjeti spriječiti njezino donošenje, ali iskoristit ćemo sve moguće alate.
Povodom izmjena Kaznenog zakona koje su prošli tjedan prošle prvo čitanje u Saboru razgovarali smo s Majom Sever, predsjednicom Sindikata novinara Hrvatske i prvom ženom na čelu Europske federacije novinara (EFJ).
Koje se opasnosti kriju u predloženim izmjenama Kaznenog zakona kojima se uvodi novo kazneno djelo “Neovlašteno otkrivanje sadržaja izvidne ili dokazne radnje” i kolike su šanse da se spriječi njihovo donošenje?
Namjera donošenja ovog zakona mnogo je opasnija od svega što se već osjeća u javnom prostoru. Ne radi se o opasnosti samo za novinare i novinarke, za naš rad. Ovdje se ne radi o odgovornosti službenika DORH-a, USKOK-a, i curenju informacija iz tih institucija. Ovdje se radi o tome da su svi ostali akteri: svjedoci, pravnici i žrtve obuhvaćeni ovim zakonom. Izuzeće novinara iz ovog zakona uopće ne umanjuje problem. Ljudi nisu svjesni što predlaže Andrej Plenković, jer da su svjesni mislim da bi bili na ulici. Ako se usvoji ovaj zakon, roditelji pretučenog djeteta neće moći upozoriti da sumnjaju na zataškavanje u istrazi. Analizirajte samo posljednjih nekoliko dana: napad na maloljetnika u Slavonskom Brodu na što je objavom video snimke upozorio otac. Javnost će isto tako biti zakinuta za svjedočanstva pretučenih žena, kao u slučaju Klare Buntić.
Dakle, ne radi se o tome da novinari i novinarke traže veća prava za sebe. Zakon koji predlaže Andrej Plenković izuzetno je opasan za demokraciju, za demokratsko društvo i za građane, pojedince. HND već neko vrijeme pokušava upozoriti javnost i peticijom i tiskovnim konferencijama, a saborska rasprava je ovih dana pokazala da su konačno i oporbeni političari shvatili što se događa. Ne znam hoćemo li uspjeti spriječiti donošenje ovog zakona, ali iskoristit ćemo sve moguće alate. Zato pozivam sve da nam se pridruže na najavljenom prosvjedu u srijedu, 31. siječnja.
Koliko je u kontekstu donošenja ovog zakona, ali i činjenice da su prije svega politikom Ministarstva kulture neprofitni mediji desetkovani, opravdana usporedba medijske situacije u Hrvatskoj s onom u Srbiji ili Mađarskoj?
Doista se dogodilo gašenje ili gušenje jednog izuzeto važnog medijskog sektora koji je često bio jedini neovisni glas u našem prostoru u situaciji kada imamo najveći javni medijski servis pod ozakonjenom političkom kontrolom, te uz drugi dio medijskog sektora koji je na lokalnoj razini ponovo pod političkom kontrolom lokalnih samouprava. Na nacionalnoj razini situaciju sjajno opisuje riječ “mreža”. Tom čvrstom mrežom državnog oglašavanja, raznih oblika financiranja preko europskih projekata, organizacija događaja s ministarstvima i vladom do pritiska privatnih oglašivača koji su isto tako vrlo često povezani s državom politikom, poput PPD-a i sličnih. Dakle u takvoj mreži koja postoji već dugi niz godina, koja nije počela s PPD-om ili HEP-om, nego je postojala i s Ivicom Todorićem i sličnima, mi smo imali nišu neprofitnih medija koji su često bili jedini neovisan glas. Ne tiho i polako, nego bučnim udarom za vrijeme kratke vladavine Tomislava Karamarka i ministra Zlatka Hasanbegovića financiranje tih medija je odrezano, ali se ništa nije promijenilo promjenom u Runjaninovoj. Kako se produbljuje i financijska i tehnološka kriza u medijskom sektoru, što je trend u cijeloj Europi i svijetu, na to se još nadovezuje problem zaštite freelancera koji su mahom radili u tom sektoru. Ti mediji teško da imaju kapaciteta za ozbiljno projektno financiranje, jer kao članica EU više nemamo one uvjete koje smo imali u predpristupnim pregovorima i sve je to začarani krug u kojem je tek nekoliko neprofitnih medija opstalo, ali vječito na rubu, što se ponovo odražava na pravo građana da znaju.
Tu je ponovo pitanje političke volje da se osiguraju sredstva da takvi neprofitni mediji, a izuzetno su potrebni našem društvu, mogu opstati. Kao sindikalistica znam koliko je to iscrpljujuće. Jer bez obzira na entuzijazam, ljudi moraju platiti račune. A jedna od posljedica je i pad povjerenja u novinarstvo, jer su mediji prisiljeni hvatati klikove i povećavati svoju vidljivost.
Kao predsjednica EFJ-a često idem u Srbiju i dobro sam upoznata s medijskom situacijom u njoj. Moram priznati, kad prijeđem granicu svaki put pomislim, “nismo najgori”. Srećom nemamo tabloide kakve hrani Aleksandar Vučić. Mađarska prakticira drugi način zarobljavanja medija koji polako preuzimaju i naši, i Slovaci, i druge zemlje bivšeg socijalističkog bloka, ulaskom u vlasničku strukturu i progonom neistomišljenika. Danas je teško u Mađarskoj naći grupu nezavisnih novinara koji su se spremni boriti, nemamo sindikata, javnog udruženja, što čak imamo u Srbiji… A model koji je Orban osmislio da pomoću svojih frendova, poduzetnika, zarobi medije, je zastrašujući. U Hrvatskoj je uz vaš medij i još nekoliko neovisnih medija ostalo još nekoliko džepova otpora, pa se negdje probije ovo, negdje ono, tako da mi se čini da smo na skali slobode medija ipak malo bolji ali tendencije ipak plaše.
Spomenuli ste riječ “mreža”, što nas vraća na veliku medijsku aferu kojom je završila prošla godina. Iako je i ta afera izazvala veliku buru u javnosti, ostala je nedorečena. Sastanak saborskog odbora za medije završio je bez donošenja zaključaka, a u zraku je ostao visjeti zahtjev za podastiranjem podataka o državnom oglašavanju.
Moja sugestija nadležnima bila da je se od AEM-a zatraži taj popis. Nitko mi nije odgovorio na taj mail, ali OK. Afera Mreža je došla sjajno, zato što se jasno i opipljivo vidjelo kako to funkcionira: sto, dvjesto, tristo tisuća amo ili tamo, halo Bing, ovdje brat, hajmo, može… Zastrašujuće vulgarno oni dijele novac građana. Vladajućim političkim strukturama ne odgovara da se razmrsi taj čvor državnog oglašavanja. HEP se godinama uporno oglušuje na pozive istraživačkih novinara da dostave podatke koliko su državnih sredstava i kome uplatili. To je nevjerojatno! A slično je i s drugim državnim firmama. Prema zakonu, AEM je također dužan skupljati te podatke koji su netransparentni i porazbacani kojekuda. U najavi je projekt veličine pola milijuna eura da se formira novi registar koji će biti pregledniji. Bojim se da će to biti samo jedna nova kućica s malo boljom excel tablicom.
Postoji još nekoliko faktora koji doprinose netransparentnosti cijelog tog područja. Nije važno znati samo tko je direktni vlasnik medija, nego i udio kapitala i povezanost kapitala. Imate primjer lokalne televizije za koju lokalni političar kaže da nije vlasnik, ali u tri koraka ustanovite da je vlasnik neki Pero s firmom koja ima nula kapitala, ali je kum političara. To su mreže koje treba raspetljati jer imaju velik utjecaj na pluralizam medija u Hrvatskoj. Ministrica Obuljen Koržinek se čak deklarativno složila s tim, ali treba osigurati čvrste mehanizme da se to i provede. Ne smije se dogoditi da AEM traži od HEP-a podatke i da se HEP ogluši bez ikakvih posljedica.
Pratimo preuzimanje Novog lista od strane Glasa Slavonije, koji stalno kasni s isplatama plaća svojim novinarima i to već godinama. I kako sad ta firma kupuje Novi list koji ima i Glas Istre i Zadarski list? Pa se ustanovi da to nije baš ta firma, nego fond taj i taj… Da bi se to raspetljalo, ključna je politička volja koja i u ovom segmentu izostaje, jer uvijek nekome to tako odgovara.
U jednom intervjuu vezano za državno oglašavanje, spomenuli ste netransparentnost postupka odlučivanja o dodjeli sredstava, osobito na lokalnim razinama. Kazali ste tada da ste, HND i Sindikat novinara, razradili model koji ste ponudili lokalnim samoupravama. O čemu se radi?
Naše će se ministarstvo pohvaliti da je donijelo Zakon o elektroničkim medijima i da je za raspodjelu javnih sredstava na lokalnoj razini potrebno raspisati natječaj. Ali nedostaje razrada kriterija po kojima se sredstva raspodjeljuju. Prije toga gradonačelnik je samostalno mogao dodijeliti novac kome je htio. Obveza raspisivanja natječaja predstavlja pomak, ali nedovoljan bez jasnih kriterija, a to je prije svega da mediji zastupaju javni interes, da nisu propaganda gradonačelnika. Zakon također ne definira tko odlučuje o pristiglim prijavama. Mi smo razvili modele kako bi to trebalo izgledati, kako za manje tako i za veće jedinice lokalne samouprave. Smatramo da odluku mora donijeti nezavisno tijelo sastavljeno od stručnjaka, a ne lokalni dužnosnici. Samo nekoliko gradova, Split i Zagreb, što je važno jer su veliki gradovi, i još nekoliko manjih jedinica lokalne samouprave u kojima HDZ nije na vlasti prihvatili su naš prijedlog. Nama je to izuzetno važno, jer se pokazuje da se može.
Dok smo pripremale intervju, spomenuli ste da se upravo događa nešto važno vezano za zaštitu prava novinara i novinarki. Možete li nam reći nešto više?
Zaštita prava novinara i novinarki je početak slobode njihovog rada. Sve dok su egzistencijalno ugroženi i podložni pritiscima koji se reflektiraju na njihovu osnovnu egzistenciju, ne mogu raditi slobodno. Kolektivni ugovori su važna stepenica pomoću koje možemo barem malo zaštititi radnička prava ljudi koji se bave novinrstvom. Problem je izuzetno velik, jer je pokrivenost kolektivnim ugovorima u hrvatskim medijima jako slaba. Danas imamo samo dva kolektivna ugovora u javnim medijima, i tek jedan, aneksiran puno puta u Novom listu. Prije smo imali 11 velikih kolektivnih ugovora.
Iako je sindikalno organiziranje zakonom zagarantirano, u privatnim medijima ono nije dobrodošlo. Imamo raznih primjera: potajno smo osnivali podružnice, dok su sindikalisti često izloženi pritiscima zbog svog angažmana, unatoč tome što je europska tendencija da se radnička prava rješavaju socijalnim dijalogom. Pokušavamo raditi s ljudima na terenu. Sindikatu novinara je važno da ugovor pokriva ne samo financijski dio, nego i zaštitu sigurnosti novinara, zatim odnos prema umjetnoj inteligenciji u novinarstvu, te zaštitu stalnih vanjskih suradnika i slično. Trenutno smo na početku procesa u jednoj velikoj medijskoj firmi i tri manje, što je za nas veliki iskorak. Nevjerojatno je koliko puno moraš raditi da bi tek pokrenuo proces pregovaranja. Koliko god političari vole isticati važnost socijalnog dijaloga, i koliko god je to dio europskih smjernica, u medijskom sektoru nema volje za provedbom. U protekle smo dvije godine pokušavali započeti razgovore s predstavnicima poslodavaca u medijskom sektoru. Imali smo samo jedan sastanak. Nakon toga su nam rekli da nije vrijeme, jer je kriza. Ali nastavljamo.
Osim vođenja Sindikata novinara Hrvatske, postali ste i prva žena na čelu Europske federacije novinara. Nedavno ste kao predsjednica EFJ-a sudjelovali u radu Belmarsh Tribunala kojeg organizira politička platforma Progresivna internacionala s ciljem podizanja svijesti o slučaju Juliana Assangea, osnivača WikiLeaksa utamničenog u londonskom zatvoru visoke sigurnosti Belmarsh. Kako je došlo do uključivanja EFJ-a u rad Tribunala?
Pitanje podrške Assangeu strukturno je pitanje naše borbe općenito. Uz sve što se uz njega događalo, činjenica da je on u zatvoru samo zbog prava na dostupnost informacija i objave informacija, tiče se svakog od nas. Belmarsh Tribunal svakako doprinosi tome. No, i prije toga smo imali nekoliko važnih akcija. Na razini EFJ-a smo se dogovorili i pozvali nacionalne članice EFJ-a da učlane Assangea u svoje organizacije kao novinara[1], pa je tako Assange i član Sindikata novinara Hrvatske. Akciju je inicirao kolega iz Italije i odlično je primljena od svih članica. Jako mi se u EFJ-u sviđa što funkcioniramo kao zajednica, međusobno si pomažemo, kolege dijele svoja znanja i iskustva i radimo u atmosferi pravog sindikalnog zajedništva bez obzira na velike razlike među zemljama. Izbor mene iz Hrvatske na čelnu poziciju pokazuje jasnu želju organizacije da se ne favoriziraju “zapadni europljani”. Moj izbor se također dobro odrazio i na ovo naše područje, koje je trusno i kojim se puno bavimo.
Kako je EFJ reagirao na situaciju cenzure ruskih medija koja je uslijedila brzo nakon početka rata u Ukrajini? Već dvije godine također svjedočimo otvorenom pro-ratnom medijskom izvještavanju glavnine zapadnih mainstream medija, a situacija se dodatno zaoštrila posljednjih mjeseci s izraelsko-palestinskim sukobom.
EFJ je nakon zabrane Russia Today i Sputnika objavila priopćenje u kojem smo jasno rekli da se protiv cenzure ne može boriti cenzurom i da zabrana nije odgovor. Iako europski političari nisu bili sretni, ponosna sam zbog tog priopćenja. U suradnji s Međunarodnom federacijom novinara i s našim kolegama iz Ukrajine otvorili smo šest centara solidarnosti u kojima pružamo svakodnevnu pomoć ljudima koji izvještavaju s terena, od kaciga do Wi-Fi uređaja. Također smo se jasno pozicionirali u odnosu na medijske zakone koji se donose u Ukrajini. Osobno sam sudjelovala u raspravama i rekla sam da zakoni koje predlaže Zelenski i njegova vlada nisu dobri, jer ja upravo iz perspektive nekoga koji je prošao rat i situaciju u kojoj se zbog obrane domovine prešutjelo mnogo toga, znam koliko je to dugoročno loše i za društvo i za demokraciju.
To nisu bili ugodni razgovori, ali nemam s tim problema. Poslije su mi neki europski dužnosnici rekli da su bili iznenađeni mojom hrabrošću. Ali mi to živimo. Znamo kako je kad kažeš da je ratni zločin – ratni zločin, bez obzira tko ga je počinio, i poslije budeš optužena da mrziš sve hrvatsko. Upravo zbog našeg ratnog iskustva, znam zašto su naše ukrajinske kolege i kolegice, naši sindikalisti, u nekim trenucima u nezgodnoj situaciji, i potpuno ih razumijem. Također puno radimo s ruskim novinarima u egzilu i ne smijemo zatvoriti vrata prema njima. Kao sindikalistica sam naučila imati razumijevanje za ljude. Razumijem i njihove strahove i njihove greške, ali mi je drago da EFJ ostaje principijelan.
Što se tiče rata na Bliskom istoku, mi smo u dnevnom kontaktu s ljudima na terenu. Pridružili smo se zahtjevima za prekid vatre odmah. Naravno, u svemu tome ostajemo u okviru našeg mandata, odnosno branimo novinarstvo i točka.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih. Projekt Udruge za nezavisnu medijsku kulturu „Promoviranje Povelje Europske unije o temeljnim pravima na H-Alter-u“ sufinanciran je sredstvima Europske unije u okviru Programa Impact4Values.
Program Impact4Values sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.