Je li Kodeks za medijsko izvještavanje o nasilju nad ženama koji je prije tri godine donijela pravobraniteljica Višnja Ljubičić doista unaprijedio to osjetljivo područje novinarskog rada? Može li se napredak na tom planu uopće očekivati od komercijalno orijentiranog novinarstva? Zašto Robert Šveb nije potpisao kodeks nakon što je Kazimir Bačić završio u Remetincu?
Prije nešto više od tri godine, povodom 8. marta 2019,. pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić objavila je Medijski kodeks – vodič za profesionalno i senzibilizirano izvještavanje o nasilju prema ženama i femicidu. Dokument koji, s dodacima, obuhvaća gotovo sto strana bio je izrađen u okviru EU projekta „Izgradnja učinkovitije zaštite: promjena sustava za borbu protiv nasilja prema ženama“ na kojemu su s pravobraniteljicom surađivali Ženska soba – Centar za seksualna prava, Policijska akademija, Pravosudna akademija i Hrvatsko novinarsko društvo.
Usporedno s objavom Kodeksa, dvanaestak novinskih i elektroničko-medijskih kuća potpisalo je sporazum o prihvaćanju njegovih smjernica. Našli su se tu najutjecajniji komercijalni, pa i poneki javni mediji i nakladnici, poput 24 sata, Hanza medije, Index.hr-a, Tportala, Večernjeg lista, N1 televizije, Novoga lista, Z1 televizije, Hine… uočljiv je bio izostanak komercijalnih televizija nacionalnog dometa, a posebno HRT-a. Naknadno se listi novinarskih zveri koje su potpisale Kodeks pridružio i uvaženi feministički Vox Feminae, premda njegovo deklarativno „odricanje“ od medijskih seksizama predstavlja tek simboličku podršku pravobraniteljicinoj inicijativi. Svejedno, asocira začudnu situaciju u kojoj bi srna potpisala svečano obećanje da nikada više neće prožderati vuka.
Sam Kodeks podsjeća na ulogu medija pri formiranju javnog mnijenja i opće senzibiliziranosti, ističući važnost objektivnosti, preciznosti, potkrijepljenosti pouzdanim izvorima, racionalne obrazloženosti, profesionalnog novinarstva, pri čemu bi poštovanje žrtava trebao biti temeljni etički princip. (Ostavimo ovoga puta u zagradama prastare dileme, poput one je li uopće moguće doseći „objektivnost“ ili koji izvor bezrezervno smatrati „pouzdanim“: ministarstva u hrvatskoj vladi i ured pravobraniteljice možda?) Kodeks nabraja najčešće oblike neetičnosti koje su službenici pravobraniteljicinog ureda zapazili u izvještavanju o nasilju nad ženama, poput otkrivanja identiteta žrtva, senzacionalizma u opremi, nagađanja o počinitelju, o predmetu kojim je nasilje počinjeno; nasilje se medijski dovodi u kontekst „prevelike“ ljubavi počinitelja prema žrtvi ili puke zabave koja je u trenutku izašla izvan vlastitih granica; sugerira se odgovornost žrtve za nasilje koje je pretrpjela; počinitelje zlodjela naziva se ponekad izrazima „od milja“; koriste se spolni stereotipi.
Na osnovu ovih zapažanja pravobraniteljica je sastavila dvadeset preporuka za senzibilizirano izvještavanje o nasilju nad ženama, nasilju u obitelji, te o femicidu. Objavljujemo ih u lijevom stupcu.
Pravobraniteljica Ljubičić u pravu je kada u Kodeksu ističe komercijalnost kao jedan od glavnih izvora problema suvremenog medijskog mainstreama: „Mnogi profitni mediji svoj opstanak na tržištu duguju sponzorima koje primarno zanima posjećenost objavljenih ili emitiranih medijskih sadržaja pa ulažu u one medije koji imaju brojniju publiku. U svakoj raspravi o odgovornosti medija mora se uzeti u obzir nastojanje medija da opstanu na tržištu. /…/ Stoga se uvijek nanovo postavlja pitanje gdje su granice javnog interesa nasuprot interesa (znatiželje) javnosti te do koje se mjere mogu zanemarivati određene društvene vrijednosti u borbi za još jednog čitatelja/gledatelja.“
Zanimalo nas je što se u posljednje tri godine, nakon donošenja i potpisivanja Kodeksa, dogodilo s komercijalnim izvještavanjem o nasilju prema ženama, pa smo o tome upitali pravobraniteljicin ured. Uputili su nas na njezin godišnji izvještaj, a kako izvještaj za 2021. godinu još nije ugledao svjetlo dana usmjerili su nas na onaj prethodni, za 2020. koji je Saboru predstavljen tek prije desetak dana: dokument dugačak 244 strane, na kojima se riječ „pravobraniteljica“, bez sumnje opravdano, u raznim padežima pojavljuje tek 1088 puta:Rečeno malo manje benevolentno: primarni interes vlasnika korporativnih medija je profit, ili ostvarivanje nekog drugog (ekonomskog ili političkog) utjecaja. Upravo zato potrebno je napaljivati široke konzumentske mase krvavim vijestima smještenim u rubrike crnih kronika, estradizirati i banalizirati izuzetno složene i bolne društvene teme – umjesto njihove prezentacije u istinskom društvenom i političkom kontekstu. „Profesionalno novinarstvo“, promatrajući s toga motrišta, prije svega i jest ono koje je u stanju sastaviti tržišno potentnu vijest, ili barem takvu koja će poslodavcu donijeti neki drugi benefit. U tržišnim uvjetima dovedenim do ekstrema „profesionalac“, sjetimo se prispodobe Vesne Kesić, može postati profesionalni ubojica. Radna pretpostavka potpisnika ovih redaka stoga bi glasila bi ovako: Tražiti od medija s vizijom & misijom proizvodnje info-robe da se obvežu na poštivanje etičkih kodeksa, nalikuje pomalo, vratimo se gore izrabljenoj usporedbi, na začudnu situaciju u kojoj bi se od vuka zahtijevalo da se svečano obveže kako nikada neće prožderati srnu.
„Općenito govoreći, došlo je do pozitivnih pomaka u načinu izvještavanja medija o nasilju prema ženama i femicidu u odnosu na razdoblje prije donošenja Smjernica za senzibilizirano izvještavanje o nasilju prema ženama i femicidu u okviru Medijskog kodeksa koje je pravobraniteljica objavila 2019.“, navedeno je u njemu, pa se dalje nabrajaju postignuća: „Povećan je broj članaka koji uključuju informacije koje pružaju predstavnici/e organizacija civilnoga društva ili nadležnih državnih institucija, informira se o zakonskim izmjenama, kritički se izvještava o konkretnim slučajevima i presudama, propituju se stereotipi o krivici žrtve za silovanje, objavljuju statistike isl.“
Ako je već u prvoj godini nakon donošenja Kodeksa zabilježen pozitivan pomak u medijskom tretmanu nasilja nad ženama, to bi značilo da je njegovo donošenje predstavljalo pun pogodak, a da gore iznesena naša radna hipoteza pada u vodu. Nažalost, u godišnjem izvještaju za 2020. nismo doznali ništa o metodologiji kojom se došlo do takvog zaključka i sličnim trivijalijama, pa ostaje otvoreno pitanje jesu li se stvari u javnom prostoru doista nakon 2019. počele mijenjati na bolje, ili se radi samo o dojmu. Ili je pak Višnja Ljubičić samo željela pohvaliti i dodatno promovirati vlastitu inicijativu. Ili je možda opća medijska slika zaista unaprijeđena, ali (i) zbog različitih drugih faktora: recimo, dugogodišnjeg upornog angažmana ženskih organizacija, ili možda zato što se eksplicitna mizoginija posljednjih godina iz vladajućeg HDZ-a preselila u opozicijsku ekstremnu desnicu, koja uglavnom javno govori ono što se u palači na Trgu žrtava uglavnom poskrivećki misli. Dilema stoga glasi – potrudimo se odreagirati „profesionalno“ – je li institucija Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova dovoljno „pouzdan izvor“ kada se radi o informacijama koje se odnose na efekte i postignuća njezinih vlastitih projekata.
Doduše, sama pravobraniteljica u svojem izvještaju dodaje da „određena negativna praksa i dalje postoji“, i to čak i „kod medija koji su potpisali Sporazum o prihvaćanju Smjernica“ – iz ponuđenih primjera, vidi se, ponajviše kod Jutarnjeg lista i Indexa. Pritom ističe pojavu da mediji (i dalje) indirektno opravdavaju počinitelja nasilja, „temeljeći svoje razumijevanje za njegovo nasilje u ponašanju žrtve koje ga je možda isprovociralo i ‘gurnulo preko ruba’“.
Osim takvoga tretmana nasilja, pravobraniteljica je u izvještaju ukazala i na niz drugih kršenja etičkog kodeksa, koji svi zajedno indirektno reproduciraju društvenu atmosferu u kojoj nasilje nad ženama biva moguće. Istaknut ćemo trend objektivacije ženskog tijela, ponižavajući tretman žena u politici, vrlo rijetko ukazivanje na problem nedostatka žena na izbornim listama, no čest seksizam u izjavama javnih osoba, neiskorjenjivost rodnih stereotipa i seksizma u komercijalnim porukama. Posebno se pozabavila analizom medijskog izvještavanja na tadašnjim parlamentarnim izborima, točnije, tretmanom Škorina greatest shita: „Ako žena zatrudni tijekom silovanja, mora se dogovoriti s obitelji što učiniti“.
Kazimire, crni Kazimire…
Postupci HRT-a u čitavoj priči o medijskom tretmanu nasilja nad ženama zahtijevaju posebno poglavlje. Ugovorom s Vladom iz 2018. godine, javna radiotelevizijska kuća obvezala se da će „u sklopu svojih informativnih, mozaičnih, dokumentarnih, obrazovnih, sportskih i drugih emisija kontinuirano podupirati ravnopravnost muškaraca i žena emitiranjem rodno osviještenog sadržaja“, i na razne druge načine, poput informiranja o zbivanjima na planu ostvarivanja ravnopravnosti spolova, zastupljenosti obaju spolova kao ravnopravnih sugovornika u raspravama, suzbijanja stereotipa, uklanjanja diskriminacije… U pripremi godišnjeg izvještaja za 2020. ured Višnje Ljubičić kontaktirao je ured Kazimira Bačića, tadašnjeg ravnatelja HRT-a, koji joj je, na njezino traženje, poslao HRT-ov izvještaj o realizaciji svega navedenoga. „Uvidom u dostavljeni dokument Pravobraniteljica je utvrdila da je na temelju takvog dokumenta nemoguće napraviti analizu i donijeti zaključak provodi li HRT obaveze sukladno Ugovoru, osim što HRT to deklarativno potvrđuje“, prokomentirala je pravobraniteljica u vlastitom izvještaju.
Na relaciji HRT-PRS izbio je omanji konflikt, pa je nakon izmjene nekoliko dopisa pravobraniteljica zaključila: „HRT nije dostavio tražene informacije. Stoga je zaključak Pravobraniteljice da HRT nije prihvatio niti jednu preporuku koju je Pravobraniteljica dala HRT-u /…/ te da je , naprotiv, potpuno izostavio vrlo detaljne naslove sadržaja kojima se promiče ravnopravnost žena i muškaraca…“. Dapače, „dok neki mediji nastoje unaprijediti svoj način izvještavanja sukladno zakonskim obvezama poštivanja načela ravnopravnosti žena i muškaraca, jedan broj medija, a među njima je i javna televizija, često u odgovorima Pravobraniteljici pokazuje nerazumijevanje što su to rodni stereotipi, kao i nedostatak volje da se o tome educira, odnosno promijeni svoju medijsku praksu“.
Razgovor ugodni nije bio okončan niti kad je Bačića na funkciji HRT-ova ravnatelja, zbog optužbi za malverzacije, zamijenio Robert Šveb. Televizijski izvještaj o ubojstvu žene u splitskom Lidlu u studenom 2021. godine, pravobraniteljica je okarakterizirala kao „kršenje načela ravnopravnosti spolova te neetičko izvještavanje o femicidu“. Dva tjedna potom, održan je sastanak pravobraniteljice, ravnatelja i najbližih im suradnika s kojega su obostrano odaslane miroljubive poruke: zadovoljstvo sastankom, interes za nastavak suradnje, opća konstruktivnost. Ljubičić je, naravno, predložila ravnatelju da javna medijska kuća što prije pristupi potpisivanju Kodeksa, što se, međutim, svoj konstruktivnosti i iskazanom interesu usprkos, do danas nije dogodilo.
Šveb bi pak morao znati da mu s gospođom Ljubičić neće biti lako izaći na kraj. Radi se o promaknutoj kapetanici (hrv: satnici, časnici; srb: časovničarki?) Hrvatske vojske, kojoj je Franjo Tuđman svojedobno dodijelio punu šaku plehanih značaka za ratne zasluge ostvarene od 1993. do 1995. godine na poziciji pročelnice ureda tajnika ministra obrane Gojka Šuška. Respect.