Marinko je svakako bio jedan od najboljih. Poštovao sam ga zbog njegove analitičke sposobnosti i informiranosti, nesebične kolegijalnosti i drugarstva.
Novinarstvo je posao u kojemu se, logikom same stvari, čovjek mora baviti različitim pokvarenjacima, muljatorima, lopovima, bahatim i bolesno ambicioznim tipovima, i sličnima kojima je okupacija prevelikog dijela moći zavrtjela glavom. Jedna od ljepših stvari jest da vam ta profesija ipak povremeno pruži priliku da upoznate i neke od najboljih ljudi. Ponekad se čak dogodi da neki od takvih egzistiraju u vašoj radnoj okolini.
Potpisnik ovih redaka imao je sreću što je desetak godina, tamo negdje od 1994. pa do 2004, surađivao s nekima od takvih, ponajboljih. Jedan od njih svakako je bio Marinko Čulić. Poštovao sam ga prije svega zbog njegove analitičke sposobnosti i informiranosti s jedne, te nesebične kolegijalnosti i drugarstva s druge strane. Premda sam u Feral došao kad sam već imao 33 godine, dakle nisam više bio dijete, nisam prikupio niti bog zna kakvo prethodno novinarsko iskustvo, pa sam se osjećao gotovo kao početnik. Slušao sam kako Marinko i ostali, desetljeće i više stariji od mene, komentiraju zbivanja i gledao sam što rade. Uz njih sam uistinu postao novinar. Došao sam kao početnik, stekao sam neko umijeće i samopouzdanje, postao na kraju sindikalni povjerenik, pa otišao. A Marinko se protivio mojoj odluci da se maknem.
Nastavili smo surađivati još punih sedam godina, od kolovoza 2009. do rujna 2016. Počelo je tako da me Marinko nazvao početkom te godine, gotovo ljutit, zato što na H-Alteru nismo objavili ni slova o proglašenju njega i Viktora Ivančića „tehnološkim viškom“ u Novom listu. Čovječe, ne znaš ti u kakvim uvjetima radimo, nama teme non-stop prolaze kroz prste, odgovorio sam mu svojom svakidašnjom jadikovkom, a u sebi sam na neki iščašeni način guštao jer sam vidio da bi mu bilo stalo da nešto objavimo. Pa smo i objavili nešto. Riječ po riječ, i tako nekoliko mjeseci, dok se nismo dogovorili oko suradnje koja je trajala dulje nego što smo se u početku obojica nadali da će i portal potrajati.
Marinkovu suprugu Nevenku posljednji sam put vidio u svibnju, kada je u njegovo ime preuzimala nagradnu za životno djelo koju mu je dodijelilo Hrvatsko novinarsko društvo. Tada mi je pričala kako, u uvjetima bolesti, izgleda njegov „tehnološki proces“ pisanja političkih komentara u Novostima… ali to neka Nevenka govori, ako želi. Da ne bih napisao koju previše, radije prepuštam riječ Marinku. Slijedi kratak izbor iz njegovih članaka objavljenih na H-Alteru.
Antihrvatsko urotništvo (28.08.2009.)
Hrvatska se doimala kao neko ukleto mjesto na koje kidišu zavjerenici svih boja i kalibara, od istočnih “inorodačkih” susjeda do “bjelosvjetskih hohštaplera”, koji “judinim škudama” obilno podmazuju onih deset posto faličnih Hrvata na koliko je Tuđman procjenjivao snagu “unutrašnjeg neprijatelja”. Eto, to je najkraća rekapitulacija povijesti antihadezeovskog i antihrvatskog urotništva, za koju se sve donedavno mislilo da pripada arheologiji devedesetih.
U Jasenovac s figom u džepu (25.09.2009.)
Problemi koje je Tuđman imao s Jasenovcem navlas sliče, pogotovo formom, na problem koji je s njim imala Katolička crkva. Ni on ni ona nisu htjeli u Jasenovac dok se javno ne usvoji slika koju su oni stvorili o njemu Ali, na kraju su i bez toga bili prisiljeni otići onamo, istinabog svaki sa svojom figom u džepu. Kardinal Bozanić došao je u Jasenovac da izdiktira uvjete pod kojima je Crkva spremna pokloniti se jasenovačkim žrtvama, što implicitno znači da im dade onaj pijetet koji daje bleiburškim. Bože na nebesima, može li skandaloznije i bogohulnije?!
Kninski zbijeg (28.01.2010.)
U optužnici protiv Gotovine se i ne tvrdi da je namjera Hrvatske vojske bila sravniti sa zemljom Knin, kako je bilo s Vukovarom, nego zaplašiti njegovo stanovništvo i natjerati ga u bijeg. I to bi možda bilo legitimno (odvajanje civilnog stanovništva od vojske jedan je od poznatih načina savladavanja neprijatelja) da taj kninski zbijeg nije bio dio puno većeg, u kojem je golema većina Srba u Hrvatskoj napustila zemlju. A baš o tome se u ovoj haškoj priči i radi.
Patrljci nezavisnog novinarstva (25.02.2010.)
Ima neke simbolike u tome što je iste 2008. godine, ako se dobro sjećam i istog mjeseca, kada je prestao izlaziti Feral, poznati njemački filozof i komunikolog Jurgen Habermas napisao tekst-apel koji je imao velikog odjeka, u kojem se zalaže da države preuzmu sufinanciranje sve ugroženijih nezavisnih medija u Evropi. Argumentacija mu je bila, sasvim slobodno prepričano, da ako država brine za fizičko zdravlje svojih građana, onda mora ulagati i u njihovo duhovno zdravlje, kao što uostalom već čini kada je riječ o kazalištu, književnosti, filmu etc. Zvuči logično, zar ne? Dovoljno logično da će uskoro, kada nestanu i zadnji patrljci nezavisnog novinstva u Hrvata, i ovdje netko možda sjesti i razmisliti o tome. Rekoh, možda!
O EPH-u i brodogradilištima (24.03.2011.)
Sa stranica EPH-ovih novina nebrojeno puta cijedili potoci pelina što brodogradilišta arče silne novce osiromašenih građana, iako eminentni stručni podaci govore nešto sasvim drugo. Da nakon što država ulije godišnje 1,16 milijardi poticaja u brodogradilišta, odande joj se u vidu poreza i drugih davanja vrati 1,28 milijardi. Dakle, škverani zarade ovoj državi čistih sto i više milijuna. E, ali ne bi EPH bio EPH da to ne čuva kao najstrožu tajnu, jer zašto njemačkim i drugim evropskim brodogradilištima ne napraviti tu sitnu uslugicu da se riješe konkurencije Hrvatske, trenutno treće brodograđevne sile u Evropi?
O mlijeku i prioritetima (24.10.2012.)
Hrvatski političari iz vrha državne vlasti ustručavaju se braniti hrvatske mljekare, što bi trebali bez obzira što je njihovo mlijeko skuplje od evropskog (ali su tamo puno veći i poljoprivredni poticaji za koje Hrvatska više nema para). A ne ustručavaju se, blago se distancirajući, zapravo braniti jedan, rekoh, dokazano usmrđeni policijsko-špijunski aparat, koji bi, da joj ga besplatno ustupiš, prihvatila valjda samo Albanija (poznata po tome da se vlast i opozicija gađaju obavještajnim podacima tko je kome jebao ženu). Ne znam da li sam dovoljno jasan: o prioritetima je ovdje riječ, budalo!
Humanitarna krinka i funckije države (28.02.2013.)
Kao što je u devedesetim godinama domoljublje bilo, a u nešto smanjenom intezitetu je i danas, sjajna maska za tajkunsku pljačku zemlje, tako su i humanitarne akcije krinka za nešto što jednako tako treba sakriti. Treba sakriti to da su te akcije samo proteza koja služi tome da se ne vidi kako su neke institucije države i društva samo na korak od toga da se skljokaju na zemlju. Da, upravo tako. Kada se god upriliči neki veliki humanitarni koncert, ili neko veliko okretanje telefonskih brojeva kako bi se impulsi slili na svaki put novu humanitarnu adresu, kada se, dakle, dogodi tako nešto, budite sigurni da je istodobno odumro još jedan dio zdravstvenih, socijalnih i drugih komunitarnih funkcija države.
Dezinficiranje Tita (26.06.2014.)
Ono što Josipoviću očito jeste bilo na pameti je da Tita provuče kroz dezinfekcijski rastvor tuđmanizma, i tako na maršala prenese barem mrvicu pijeteta i ljubavi koji u zadrtoj proustaškoj desnici uživa general. Ali, kome, jadan ne bio predsjedniče Josipoviću, to treba?! Titu i njegovim iskrenim antifašističkim sljedbenicima sigurno ne. Oni su, istina, danas na margini, ali to im nije prvi put, ondje su bili i kada su krenuli u NOB kao šačica istinskih patriota i revolucionarnih idealista. I zato im je bolje biti i skrajnut na marginu nego da ih se gura u hrvatsko-bratstvujući zagrljaj s onima s kojima nisu htjeli imati ništa. U to sveto ništa ni danas nitko nije ovlašten dirati.
Bljesak Sirizine pobjede (29.01.2015.)
Sve u svemu, bljesak Sirizine pobjede osvijetlio je hrvatsku lijevu scenu kao nešto što više ne postoji nego postoji. Još gore, moglo bi se čak dogoditi da tom pobjedom hrvatska ljevica ne bude ohrabrena, kako neki predviđaju, nego samo dalje dezorijentirana. Izuzetak je Radnička fronta, koja je izašla s jasnim socijalističkim programom, a imponira i što pobjedu “pobratimske“ Ciprasove stranke nije dočekala s nimalo strahopoštovanja, najmanje idolopoklonstva, nego ju je naprotiv odmah oštro napala zbog koaliranja s desnicom. Ali, RF je politička nejač i treba pustiti da doraste do dugih hlača, što je u Sirizinom slučaju išlo vrlo brzo. I tek onda će se vidjeti kolika joj je realna težina.
Čačkanje mečke (28.05.2015.)
Sudjelovanje u najavljenoj NATO-ovoj vojnoj vježbi koja odašilje “direktnu poruku Rusiji” dosad je najveća vježba vazalne poniznosti hrvatskih vlasti. Jer one su se ovim odrekle da ikada više izraze rezervu prema tome kako ukrajinsku krizu vide u Washingtonu i Bruxellesu. Naravno da je ruska aneksija Krima sama po sebi neprihvatljiva, ali neprihvatljiv je i kontekst u kojem se dogodila, a to je rušenje legalne, navodno previše proruske vlasti Viktora Janukoviča u Kijevu. To je učinjeno uz praktički otvorenu podršku, čak huškanje, spomenute dvije zapadne metropole, čime je prekršeno staro obećanje dano još Mihailu Gorbačovu da NATO neće čačkati po susjedstvu Rusije.
Hrpetina licemjerja (26.05.2016.)
Osim što je bila uobičajeno odurna prema medijima, krivo ih optužujući da su u izvještajima prepolovili broj sudionika “Hoda za život”, Željka Markić je zapravo bila u pravu. Njen skup protivnika abortusa zbilja je bio odlično posjećen, okupilo se tu možda i do dvadeset puta više ljudi nego na kontra-skupu zagovornika abortusa. A uspjeh je sigurno i to što im se pridružila i supruga premijera Tihomira Oreškovića. Doduše, to je u ovu priču unijelo i cijelu hrpetinu licemjerja, jer je premijer donedavno radio za farmaceutsku tvrtku koja bez i najmanjeg prigovora savjesti proizvodi i kontracepcijske pilule. Kao što uostalom i poluklerikalna udruga same Markić mirno prima donacije od takvih kompanija.
Reformist Plenković (29.09.2016.)
Andrej Plenković obećava da će se riješiti ekstremizma u stranci, ali nema reformski kapacitet Ive Sanadera, koji si je mogao dozvoliti otvoreni okršaj s novoustašama u HDZ-u i šire, čak napraviti i neke početne korake u političkoj modernizaciji zemlje. Plenković nema sape za to, a ne vidi se ni da bi je u dogledno vrijeme mogao dobiti. On će se ograničiti samo na to da počisti vrhove državne vlasti od ustašonostalgičara, zbog čega će s ministarskog mjesta najvjerojatnije morati otići Hasanbegović i još poneki od ministara ispod Karamarkovog šinjela, a svakako će nastojati udaljiti od sebe i Glasnovića. To je sve. I nije dovoljno.
