Zašto je Fond za aktivno građanstvo dao poražavajuću ocjenu projektnom prijedlogu Ad hoc feminističke antiratne koalicije i Udruge za nezavisnu medijsku kulturu, usmjerenom na propitivanje NATO-ve uloge u Ukrajini? Loša “projektna arhitektura” ili nepoželjan politički stav? – U ovom trenutku, sukladno obznanjenim interesima vlada zapadnih zemalja, kao i loše prikrivenim interesima zapadnih korporacija, na dnevnom redu zaklada nema mjesta za mirovni/antiratni aktivizam.
U ponedjeljak, 12. lipnja dobili smo odbijenicu Fonda za aktivno građanstvo u kojem nas obavještavaju da naš projekt Čitaonica Ad hoc feminističke antiratne koalicije nije zadovoljio nijedan od tri kriterija za dobivanje financijske podrške:
“Predloženi projekt ne zadovoljava osnovni kriterij ovog Poziva, odnosno nije u skladu sa svrhom Poziva za Ad-hoc akcijske projekte. Projekt je od strane neovisnih procjenitelja u sva tri kriterija (1. Značaj i prikladnost predloženog projekta, 2. Relevantnost i važnost projekta te 3. Metodologija i izvedivost predloženih rješenja) za isključenje u sklopu Kriterija za procjenjivanje projektne prijave ocijenjen ispod praga za procjenu kvalitete prijave.”
Aplicirali smo za program “Ad hoc akcijskih projekata”, a podnositelji projekta bili su H-Alter-ov nakladnik, Udruga za nezavisnu medijsku kulturu, i Ad hoc feministička antiratna koalicija, koju čine članice osam renomiranih ženskih i mirovnih organizacija. Nakon nekoliko mjeseci potpuno volonterskog rada na pripremama i prijevodima više od 100 kartica analiza, od kojih su neke preuzeli i drugi mediji u Hrvatskoj i regiji, tražili smo tromjesečno financiranje prijevoda članaka koje objavljujemo na H-Alteru te organizaciju okruglog stola, s obrazloženjem:
“Projekt ‘Čitaonica Ad hoc feminističke antiratne koalicije’ popunit će prazninu u javnom prostoru Hrvatske u kojem je od eskalacije rata u Ukrajini 24. veljače 2022. izostala sustavna javna diskusija koja bi kritički razmotrila mogućnosti antiratnog mišljenja i djelovanja. Zaoštravanje globalne situacije i prijetnja nuklearne eskalacije nameću nužnost ozbiljnijeg angažmana na pitanjima mira, anti-militarizma, nenasilja. Medijska proizvodnja pro-ratnog narativa bitno je suzila okvire demokratske političke kulture, koja postaje dodatno ugrožena političkom odlukom o pojačanoj militarizaciji cijele Europske unije. Kontinuiranim objavljivanjem analiza visoke kvalitete i jasne antiratne argumentacije želimo u javnosti otvoriti prostor i etablirati dosljednu antiratnu i antimilitarističku poziciju. Rubriku čine prijevodi tekstova s portala etabliranih antiratnih/mirovnih organizacija, te nezavisnih medijskih portala. Organiziranjem okruglog stola dodatno ćemo doprinijeti širenju javne diskusije i promišljanju mogućih antiratnih aktivnosti u kontekstu Republike Hrvatske, ali i Europe.”
Nažalost, neovisni procjenitelji ocijenili su da u trenutku eskalacije rata u Ukrajini, te zaoštravanja globalne vojno-političke situacije, projekt koji donosi analize svjetski renomiranih antiratnih aktivist/ica i sveučilišnih profesora nije “značajan.. prikladan… relevantan… važan” niti je predložena metodologija zadovoljavajuća! U duhu “demokracije”, naravno, imamo pravo na prigovor u roku od osam kalendarskih dana, ali “odluka Povjerenstva je konačna.”
Doduše, još dok smo dogovarali suradnju H-Alterov urednik Toni Gabrić je izrazio sumnju u to da će naš antiratni projekt proći. “Nema donatora iz NATO zemlje koji bi financirao medijsko propitivanje NATO-vih vojnih avantura”, kazao je. Nadala sam se da nije u pravu, iako me ono što se već godinama događa na tzv. „civilnoj sceni“ u Hrvatskoj nije pretjerano ohrabrivalo. I dok su posljednjih godina pojedini civilni akteri imali snage za propitivanje državnog zaposjedanja nekih od ključnih institucija za “razvoj civilnog društva u Hrvatskoj”, poput Savjeta za civilno društvo, nekako je čak i na marginama utihnula rasprava o suštinskim promjenama koje su vodile sve većoj profesionalizaciji i birokratizaciji “organizacija civilnog društva” za upravljanje kojima se traže menadžerske vještine istovjetne vještinama korporativnih menadžera. Takav “organizacijski razvoj” išao je u paketu s političkom agendom, koja se također odavno prestala propitivati.
Dok su još u drugoj polovici 1990-ih mirovne, feminističke, ljudsko-pravne organizacije imale snage raspravljati o utjecaju donatora, koji se tada masovno pojavljuju u Hrvatskoj, na teme i prioritete kojima se organizacije bave, nakon 2000. takve rasprave zamiru. Uslijedilo je razdoblje “sušnih” godina u kojima se veliki donatori povlače iz zemlje, a na “civilnoj sceni” počinje borba za preživljavanje. Financijska dijeta uspješno je pacificirala “scenu”, koja koncilijantno počinje surađivati s državom na uspostavljanju institucionalne strukture “za razvoj civilnog društva”. Čak i HDZ uz ponešto mrgođenja prihvaća panaceju “civilnog društva” koju je Zapad propisao u sklopu povijesne “tranzicije” ka demokraciji, vladavini prava… i naravno (neoliberalnom) kapitalizmu.
U viziji velike “tranzicije”, civilnom društvu pripisana je uloga popravljača sustava unutar jasno zadanih okvira. I dok se demontira socijalna država, “organizacije civilnog društva” za sitan novac i u trajno prekarnoj poziciji preuzimaju na sebe zadaće socijalne skrbi. Za ilustraciju, među prihvaćenim Ad hoc akcijskim projektima na stranici Fonda za aktivno građanstvo pronalazimo projekte: Zagovaranje i osnaživanje osoba s teškoćama mentalnog zdravlja ili Potrebe stanovništva na područjima posebne državne skrbi u vrijeme pandemije. Prolaze, naravno, i projekti kojima je svrha pranje nečiste liberalne savjesti, osobito projekti namijenjeni migrantima poput: Podrška žrtvama nasilnih i nezakonitih protjerivanja iz Hrvatske ili Video info kutak za tražitelje azila–afganistanska verzija. Tome treba pridodati cijeli dijapazon liberalnih vrijednosti poput prava žena, nacionalnih manjina, mladih i dakako, ekologije: Aktivna učionica za romsku populaciju, Zagovaranje promjene lokalnih javnih politika prema ženama žrtvama nasilja i žrtvama nasilja u obitelji, Studenti za studente, Budućnost je ekološka…
Rat u Ukrajini pokrenuo je globalno geopolitičko preslagivanje i u međunarodnim ljevičarskim krugovima otvorio niz pitanja koja su od pobjedonosno najavljenog “kraja povijesti”[1] bila gotovo anatemizirana. Osim artikuliranja moguće antiratne opcije, suprotstavljanja ubrzanoj militarizaciji, propitivanja uloge NATO-a, ponovo se analiziraju načini funkcioniranja suvremenog imperijalizma i neokolonijalizma, te uloga tzv. industrije humanitarne pomoći ali i “organizacija civilnog društva” u tim procesima. U Hrvatskoj su takve rasprave, nažalost, gotovo potpuno izostale. Iako je 1990-ih upravo Antiratna kampanja Hrvatske bila platforma oko koje je stvorena jezgra kritičkog, progresivnog, angažiranog civilnog društva, bolno bode u oči izostanak zanimanja organizacija-nasljednica ARK-a kako za ponovno promišljanje mirovnog aktivizma, tako i za epohalne promjene kojima svjedočimo[2]. Umjesto toga, u Hrvatskoj je na djelu dovršetak uspostave neoliberalnog političkog poretka u kojem su aktivističke grupe transformirane u “organizacije civilnog društva” uhvaćene u beskonačnu trku za donacijama i prisiljene prilagođavati svoje projektne aktivnosti najnovijim agendama koje postavljaju nacionalne ili međunarodne zaklade. A u ovom trenutku, sukladno obznanjenim interesima vlada zapadnih zemalja, kao i loše prikrivenim interesima zapadnih korporacija, na dnevnom redu zaklada nema mjesta za mirovni/antiratni aktivizam.
Iako Fondom za aktivno građanstvo upravlja konzorcij organizacija civilnog društva, pa je Fond autonoman od političkih struktura, činjenica da su njegovi nezavisni procjenitelji zaključili da projekt Čitaonica Ad hoc feminističke antiratne koalicije nije “značajan… prikladan… relevantan… važan”, niti da ima zadovoljavajuću “metodologiju i izvedivost”, svjedoči da je civilno društvo u Hrvatskoj dobro naučilo lekciju i pounutrilo sve “naše vrijednosti” u ime kojih se Zapad uključio u rat u Ukrajini.
To su iste one vrijednosti zbog kojih je, pomno pripreman, Međunarodni samit za mir u Ukrajini, dva dana prije početka, 9. lipnja, morao pronaći drugi prostor u kojem će održati rasprave. Kako piše Stop the War Coalition: “Ipak, pozivi na mir i pregovore tretiraju se s prijezirom. Ovog tjedna u Beču, globalna mirovna konferencija postala je žrtva kulture otkazivanja jer je mjesto održavanja promijenjeno u posljednji trenutak na nalog ukrajinskog veleposlanika u Austriji. Pokušavajući blatiti sudionike mirovnog samita, veleposlanik je optužio organizatore da su petokolonaši i ruske marionete. U ratu koji se navodno vodi za demokraciju, cenzura je sveprisutna.”