Svaka mrvica pozitivne prezentacije pridonosi normalizaciji, samoprihvaćanju i rušenju stigme koja prati LGBTQ zajednicu. Kako se ona pretvara u sve profitabilnijeg potrošača gladnog prezentacije, tako su medijske kuće uvidjele da se njome mogu okoristiti i na štetne načine. Sam čin „queerbaitinga“ šalje poruku da je LGBTQ zajednicu, opterećenu predrasudama spram nje, OK još i manipulirati i varati.
Posljednjih je desetak godina pojam „queerbaiting“ sve više prisutan u medijima. Isprva je bio vezan isključivo uz fikciju: filmove, serije, knjige i sl. „Queerbaiting“ je kada određeni medij implicira na neku dozu LGBTQ (queer) sadržaja u, primjerice, televizijskoj seriji, koji služi kao mamac („bait“) da privuče pozornost LGBTQ gledatelja. Ipak, taj LGBTQ sadržaj na kraju ne bude prikazan, već se na njega samo aludira. To je zapravo marketinška tehnika namijenjena da privuče pozornost onih koji gladuju za čak i najmanjom mrvicom poistovjećivanja – jer vidjeti „sebe“ na ekranu poseban je osjećaj.
Upravo tu potrebu za poistovjećivanjem mnogi ne razumiju. U najbolju joj se ruku smiju. U najgoru cenzuriraju ili pak reagiraju nasiljem. No, ona je bitna. Biti dio marginalizirane skupine samo je po sebi teško, usamljeno i izolirajuće. Vidjeti „sebe“ u medijima stoga igra neprocjenjivu ulogu u pronalasku i prihvaćanju sebe. LGBTQ zajednica kroz godine je postala prihvaćen ogranak medijskih potrošača čijim se željama nastoji udovoljiti umjesto da ih se negira. Naravno, nije to situacija u svim medijskim krugovima, no statistika pokazuje opći porast prezentacije unazad dvije godine.
Medijska prezentacija nije tu da pomaže isključivo na individualnoj razini, već i općoj normalizaciji i prihvaćenosti u društvu. Možda je to najbolje objasniti na konkretnome primjeru.
Recimo, Disney franšiza Ledeno kraljevstvo (Frozen) nikada nije potvrdila da je protagonistica Elsa lezbijka, iako se to spekulira od samog izlaska prvog nastavka crtića (2013.). Frozen nije nužno primjer „queerbaitinga“, budući da nije Disney taj koji aludira na njenu seksualnost, već su obožavatelji ti koji su u Elsi vidjeli simbol nepripadanja i puta ka samoprihvaćanju. Ipak, budući da je to jedna od najgledanijih franšiza svih vremena, prikaz Else kao prve otvoreno gay princeze bio bi revolucionaran potez u normalizaciji LGBTQ identiteta na globalnoj razini. Činjenica da se to ipak ne događa, bez obzira na pritisak koji LGBTQ zajednica i njihovi simpatizeri vrše na Disney, potvrđuje da stigma i strah i dalje postoje, a da je prezentacija svakako vođena trendovima i kapitalom.
Tamo gdje liberalnije medijske kuće u LGBTQ zajednici vide profitabilnost i korist, konzervativnije se boje cenzure, gubitka sponzora i određenih dijelova publike, tj. gubitka kapitala i monopola koji drže u svijetu medija. To je pogotovo slučaj u primjerima velikih franšiza kao što je Frozen.
Ipak, svaka mrvica pozitivne prezentacije pridonosi normalizaciji, samoprihvaćanju i rušenju stigme koja prati postojanje LGBTQ zajednice.
Upravo je zato izrazito frustrirajuće kada dođe do slučaja „queerbaitinga“.
Kako se LGBTQ zajednica pretvarala u sve profitabilnijeg potrošača gladnog prezentacije, tako su medijske kuće uvidjele da se time mogu okoristiti i na štetne načine. Postoje mnogi konkretni primjeri „queerbaitinga“, a jedan od najpoznatijih (i vjerojatno najboljih za bolje razumijevanje fenomena kao takvog) je serija Sherlock (2010-2017).
Od početka emitiranja, pisci Sherlocka su implicirali da između protagonista Sherlocka Holmesa i njegovog pomoćnika Johna Watsona postoji i više od prijateljstva. Predugi pogledi, način snimanja određenih scena inače vezan uz romantične filmove, stalne šale vezane uz njihovu seksualnu orijentaciju samo su neki od primjera koji su se u seriji pojavili već tijekom prve sezone. Obožavatelji su odmah primijetili da u njihovoj vezi postoji nešto više jer – očito je implicirano! Ipak, pisci i redatelji čvrsto su negirali da postoji ikakva romansa.
Ovdje postoji nekoliko problema koje ne treba banalizirati jer su sami po sebi kompleksni te ukorijenjeni u povijesnu nepravdu i diskriminaciju.
Prije svega, tu je manipulacija. Ako gledanje jedne TV serije nazovemo konzumacijom, a gledatelja potrošačem, onda takvu vezu možemo usporediti s, recimo, kupnjom novog aparata za kavu. Zamislite da ste kupili novi aparat za kavu. Prodavač vas je u dućanu čvrsto uvjerio da aparat koji ste kupili radi sedam različitih vrsta kave i vruću čokoladu. Čak je naznačeno i na pakiranju. Međutim, pri otvaranju je očito da radi samo tri vrste kave i ne radi vruću čokoladu. Aparat nema garanciju i ne može se vratiti u trgovinu. Svatko bi se osjećao izigrano i frustrirano. Slično je i s „queerbaitingom“. Potrošaču je dano do znanja da će dobiti nešto što, ustvari, nije dobio. LGBTQ gledatelju je dano do znanja da će vidjeti „sebe“, no takva vrsta validacije na koncu nije prikazana.
To je pak uvod u drugi problem – onaj nepoštivanja i banalizacije. LGBTQ zajednica je kroz povijest u medijima doživljavala diskriminaciju, antagonizaciju, i bila prikazana kroz stereotipe. Sam čin „queerbaitinga“ šalje poruku da je LGBTQ zajednica zapravo skupina ljudi koju je u redu manipulirati i varati unatoč ostalim društvenim problemima s kojima se ionako suočava u svakodnevnom životu.
Termin se originalno vezao isključivo uz fikciju. Danas se sve više koristi kako bi se opisalo ponašanje ili imidž stvarnih ljudi – pretežito slavnih. Najpoznatiji je primjer možda onaj Harryja Stylesa.
Harry Styles, jedna od najvećih zvijezda današnje pop scene, poznat je po svom androginom imidžu, nošenju ženske odjeće i mahanju zastavom duginih boja na pozornici. Njegov je imidž ukorijenjen u simbole queer kulture. Zbog toga, Stylesa fanovi i kritičari neprestano pritišću da se izjasni o svojoj seksualnoj orijentaciji. Od njegovih ga tinejdžerskih dana traže da „izađe iz ormara“. Ipak, Styles nikako da otvoreno prizna svoju seksualnost. Štoviše, sam kaže kako nema potrebu taj dio svog života dijeliti s javnošću. Upravo ga se zato često optužuje za „queerbaiting“, tj. da koristi queer simbole kako bi privukao što raznolikije obožavatelje.
Tu pak dolazi do problematizacije, puno kompleksnije nego one s fiktivnim likovima. Fiktivan je lik stvoren s unaprijed zamišljenom osobnošću i predodređenim postupcima, dok je poznata osoba biće od krvi i mesa.
„Izlazak iz ormara“ individualan je i težak proces čak i kada nisi poznata osoba. Imati milijune fanova koji od tebe svakodnevno zahtijevaju da učiniš ili kažeš ono za što možda nisi spreman ili uopće nemaš potrebu reći, nedvojbeno je mentalno iscrpljujuće. Mnogi su pod pritiskom i „queerbaiting“ optužbama publike bili prisiljeni „izaći iz ormara“, iako za to nisu bili spremni. S druge strane, niti jedna stvarna osoba (slavna ili ne) zapravo nije dužna ikome objasniti svoju seksualnost.
Ipak, postoji velika razlika između nekoga tko nije slavan i, na primjer, Harry Stylesa. Iako je osoba s vlastitim životom, on je brend. Iza sebe ima marketinški tim koji vrlo vjerojatno donosi odluke o većini njegovih javnih postupaka. Njegov je imidž trenutno ispoliran gotovo do savršenstva. Koliko su njegova glazba i filmovi proizvod, toliko je i on sam – simbol današnjeg pop idola. Iako Styles vjerojatno doprinosi u načinu na koji se želi prezentirati svijetu, teško je biti siguran koliko je taj imidž iskren. I ne – to ne znači da Harry Styles nužno „queerbaita“. Ipak, valja istaknuti da su svijet medija i industrija zabave mjesta unaprijed definirana strogim očekivanjima, pravilima i vođena od strane onih kojima je cilj zarada. Koliko se slobode u njima zaista nalazi, znaju (ili ne znaju) samo oni koji su unutra.
Unatoč svim kontradikcijama i nejasnoćama, ili baš zbog njih, stvari valja staviti na vagu.
Iako je jedna slavna osoba brend koji koristi LGBTQ simboliku, je li moralno tu osobu, kao nekoga u čiji život nemamo pravi uvid, prozivati zbog „queerbaitinga“? Je li u redu od bilo koga tražiti da se deklarira kao član LGBTQ zajednice na temelju odjeće ili šminke koju nosi? To pak samo produbljuje stereotipe da je šminka ili odjeća nešto što definira nečiju seksualnost. S druge strane, je li ispravno ostati neutralan kada postoji mogućnost da je u igri manipulacija slična kao i ona kod fiktivnog sadržaja?
Odgovori na ova pitanja su individualni. Neki su frustrirani činjenicom da njihova najdraža javna figura ne želi „izaći iz ormara“ kao LGBTQ, neki su zadovoljni samim time što ga imaju kao saveznika. Dok su neki stava da bi „queerbaiting“ trebao biti vezan isključivo uz fikciju, drugi misle da bi pojam trebao obuhvaćati bilo koji primjer lažne implikacije queer sadržaja.
Na kraju, najvažnije je da se započne razgovor. Velika većina ljudi nije svjesna količine diskriminacije kroz koju prolazi LGBTQ zajednica. Mediji tu imaju ogromnu ulogu jer mogu stvoriti predodžbu o bilo kojoj temi, bila ta predodžba pozitivna ili negativna.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).