3. svibnja, Svjetski dan slobode medija, H-Alter proslavlja velikom anketom: Odluku nadležnih nacionalnih službi o izbacivanju članaka objavljenih na našem portalu iz programa Evropskog socijalnog fonda komentiraju Tina Kovačić (SOS Rijeka), Gordana Vilović (FPZG), Hajrudin Hromadžić (FF Rijeka), Tijana Vukić (FF Pula), Marijana Hameršak (IEF), pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak, Jasna A. Petrović (Sindikat umirovljenika Hrvatske) i Jeniseja Fištrek (Savez nezaposlenih Hrvatske).
Prošli četvrtak objavili smo članak knjigovodstvenog naslova, Cenzura o evropskom trošku. Iznijeli smo informacije, prikupljene metodom vlastite kože, o tome kako nacionalne službe zadužene za provedbu programa financiranim sredstvima Evropskog socijalnog fonda zloupotrebljavaju svoj položaj i evropska financijska sredstva, pa i same “ranjive skupine”, u cilju samozaštite od javnih kritika, kao i ostvarivanja HDZ-ovih nedeklariranih, ali vječito živih medijsko-političkih ciljeva razaranja svega što nezavisno piše i govori.
Dana 1. ožujka ove godine pismeno smo se požalili ministru rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Josipu Aladroviću na način kako je njegova Uprava za upravljanje riješila našu žalbu zbog cenzuriranja članaka. U za U donijela je, podsjetimo, neobvezatno mišljenje, premda je bila dužna donijeti obvezujuću odluku u odnosu na koju bismo imali priliku dalje tražiti pravdu na nekoj, politički možda čak i nezavisnijoj instanci.
Ministru smo uzgred napomenuli da je U za U vlastitu odluku, koju nije donijela, doista mogla potkrijepiti stručnim mišljenjima – recimo, nezavisnih stručnjaka koji se s aspekata svojih znanstvenih disciplina bave novinarstvom pri Fakultetu političkih znanosti, Pravnom fakultetu, Filozofskom ili bilo kojem drugom fakultetu, institutu itd. Mogla ih je priupitati smatraju li da sporni članci koje je H-Alter objavio doista nemaju nikakve veze s “unapređenjem kvalitete medijskog izvještavanja o ranjivim skupinama“, podizanjem razine javne svijesti o pravima ranjivih skupina” i “povećanjem vidljivosti ranjivih skupina u društvu putem njihove medijske reprezentacije”, pa je na osnovu njihova mišljenja mogla donijeti vlastitu odluku. Mogla je, ali nije. Preuzetno bi bilo očekivati da HDZ-ova državna birokracija pri cenzuriranju medija konzultira nezavisne intelektualce.
H-Alter je, sa svoje strane, odlučio obaviti upravo to. U nastavku slijede odgovori i komentari istaknutih intelektualaca, sveučilišnih nastavnica, i znanstvenih istraživačica, no također i predsjednica i članica vodstava nekolicine udruga orijentiranih prema različitim ranjivim skupinama.
Od četiri odbijena članka, u anketu smo uvrstili dva.
Prvi je Što se zbilo s 15 milijuna kuna, gospođo Obuljen Koržinek?. Članak nije bio prihvaćen od strane Odjela za programe Europske unije pri Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnoga društva, a odbijanje je bilo popraćeno riječima: „Sukladno dostavljenoj dokumentaciji vidljivo je kako članak pod nazivom ‘Što se zbilo s 15 milijuna, gospođo Obuljen Koržinek?’ nije u skladu s Uputama za prijavitelje, jer isti nije izrađen s ciljem podizanja svijesti šire javnosti za probleme i potrebe ranjivih skupina, promicanja njihovih prava te povećanja vidljivosti ranjivih skupina.” Sve anketirane smo zamolili da prokomentiraju taj „slučaj“.
Drugi odbijeni članak je Evropska socijalno-administrativna tortura. Dana 17. siječnja 2022. Uprava za upravljanje pri Ministarstvu rada i socijale izrekla je svoje mišljenje o njemu: “Budući da je Korisnik odabrao opisati slučaj prijavitelja isključenog iz postupka dodjele bespovratnih sredstava koji je zbog toga podigao tužbu pri upravnom sudu /…/ Upravljačko tijelo je mišljenja kako je nadležno tijelo PT2 ispravno ocijenilo da navedeni tekst ne doprinosi ciljevima poziva, odnosno povećanju vidljivosti ranjivih skupina u društvu putem njihove medijske reprezentacije kako je propisano u Prijavnom obrascu.” Za komentiranje slučaja Torture zamolili smo samo predstavnice i predstavnika akademske zajednice.
Anketiranima smo postavili dva pitanja:
- Doprinose li navedena dva teksta, po vašem mišljenju, “unapređenju kvalitete medijskog izvještavanja o ranjivim skupinama”, “podizanju razine javne svijesti o njihovim pravima” i/ili “povećanju vidljivosti ranjivih skupina”?
- Ako je odgovor na prvo pitanje pozitivan, kako biste prokomentirali opisani postupak nadležnih službi?
Odgovori slijede:
Tina Kovačić, Koordinatorica programa i voditeljica ureda Centra za nenasilje i ljudska prava SOS Rijeka:
Potencijalno opasna praksa
Da, prema mom mišljenju članak Što se zbilo s 15 milijuna kuna, gospođo Obuljen Koržinek? apsolutno doprinosi “unapređenju kvalitete medijskog izvještavanja o ranjivim skupinama”, “podizanju razine javne svijesti o njihovim pravima” i/ili “povećanju vidljivosti ranjivih skupina”. Upravo je za ranjive skupine važna informacija o tome što se dogodilo ili će se dogoditi s preostalih 15 milijuna kuna jer bi navedena sredstva bila usmjerena na izvještavanje o njihovim potrebama, problemima s kojima se suočavaju i potencijalnim rješenjima za iste.
S obzirom na to da je na kraju članka navedeno da je sadržaj teksta isključiva odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu, smatram kako nije odgovornost niti pravo Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva da prosuđuje o sadržaju navedenog članka. Radi se o potencijalno opasnoj praksi koja može dovesti do buduće konkretnije cenzure nezavisnog novinarstva, ali i cjelokupnog civilnog društva. Svrha i obveza dijela medija i civilnog društva jest da propituju, ispituju, kritiziraju kada smatraju opravdanim te štite prava ranjivih skupina. Također, pitanja “unapređenja kvalitete medijskog izvještavanja o ranjivim skupinama”, “podizanja razine javne svijesti o njihovim pravima” i/ili “povećanja vidljivosti ranjivih skupina” moraju se sagledati u širem kontekstu od pukog pisanja o pojedinačnim slučajevima, suhoparnog nabrajanja njihovih prava ili apeliranja na javnost da razvije empatiju prema pripadnicima/ama tih skupina.
Smatram da spomenuti članak čini upravo to – proširuje kontekst poboljšanja položaja ranjivih skupina i podiže razinu javne svijesti o njihovim pravima, u ovom slučaju o njihovom pravu na neovisno medijsko izvještavanje, pravu na medije koji će kvalitetno izvještavati o njihovim potrebama.
Prof. dr. sc. Hajrudin Hromadžić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci:
Klasičan oblik cenzure
Mišljenja sam da dva “sporna teksta” itekako doprinose “unapređenju kvalitete medijskog izvještavanja o ranjivim skupinama”, “podizanju razine javne svijesti o njihovim pravima” i “povećanju vidljivosti ranjivih skupina”. Na koji način to čine? Tako što kritički, ali s jasnom argumentacijom i izvedenom analizom činjenica, zadiru u sistemsku srž same strukture na kojoj počivaju navedeni natječajni imperativi, to jest postavljeni ciljevi i zadaci.
U prvom se tekstu problematiziraju objektivni uvjeti pod kojima se cijela priča o “medijskom izvještavanju o ranjivim skupinama” odvija. Daje se sistematičan, analitičan i utemeljen prikaz okolnosti u kojima je rad samih medija zajednice/neprofitnih medija, u čijoj je domeni proizvodnja i produkcija takvog sadržaja, ne samo otežan, već praktički osujećen i doveden na rub opstanka. Time je proizveden tek prividan paradoks, a zapravo svjesna praksa egzekucije: oni koji bi trebali o ranjivim društvenim skupinama pisati, izvještavati i senzibilizirati javnost, i sami su, planskom i sistematično izvedenom politikom izvršne vlasti, u ovom slučaju prvenstveno Ministarstva kulture RH, dovedeni u poziciju ugrožene ranjive društvene grupe. Opscena je politika na djelu, kao kada biste od prosjaka tražili da udjeli drugome prosjaku, dok istovremeno protagonisti iz redova privilegiranih moćnika taj prizor gledaju i perverzno se naslađuju udobno zavaljeni u svoje fotelje…
Istom registru pripada i središnji problemski motiv drugog teksta koji se kritički bavi analizom jednog od glavnih i najsnažnijih alata kojim barataju tehnokratsko-političke strukture moći, a to je administrativno-birokratskki mehanizam. Zapravo je riječ o planski osmišljenom labirintu s iracionalno kompliciranim i opsežnim procedurama koje su u praksi kod natječaja kakvi su i oni Evropskog socijalnog fonda. Taj tekst vrlo dobro prokazuje sav apsurd situacije: umjesto da maksimalno olakšaju procedure i stave sebe u službu konačnog cilja, a to su potrebite društvene skupine u ovom slučaju, administracija I birokracija sebe, svoju važnost, promiču u samo središte priče, obavezuju prijavitelje na preopsežnu duplirajuću papirologiju, propisuju im nelogične zahtjeve, određuju nevjerojatno kratke rokove za prijave…
Ukratko, ovako sistemski i strukturno postavljeni, orijentirani i izvedeni medijski tekstovi ne samo da dopronose cijelovitijem razumijevanju problematike koja je definirana natječajnim propozicijama, već su i nasušno potrebni u cilju promicanja idela objektivno informirane i kritički prosvijećene javnosti. Dakle, upravo i onih prioriteta koji su i u ovakvim natječajima nerijetko visoko pozicionirani, barem nominalno, na popisu propisanih natječajnih ciljeva.
Iz svega prethodno navedenog nameće se zaključak da političke I administrativne strukture moći, nadležne za provođenje natječaja poput ovih, vrše klasičan oblik cenzure s konačnim ciljem eliminacije svih onih subjekata, u ovom slučaju medija, koji na bilo koji način “mute vodu”, to jest stavljaju pod kritičku opservaciju upravo rad takvih instutucija, postavljaju pitanja koja nadležni protagonisti ne žele čuti, za koja zapravo ne žele da uopće budu javno-medijski artikulirana. Na djelu je i klasičan ideološki proces proizvođenja hegemonije. Političko-ideološke strukture moći bi zapravo željele da se o “ranjivosti društvenih skupina” medijski govori i piše na načine koji zapravo ništa ne mijenjaju i suštinski su apolitični pristupi. “Ranjivi” bi bili prividno stavljeni u fokus, time bi se licemjerno i cinično zadovoljili “demokratski standardi političke korektnosti”, ali bi ih se na kraju dana ostavilo u pozicijama marginaliziranih, obespravljenih, razvlaštenih… Zapravo, uvijek je ista stvar na djelu s liberalno-demokratskim kapitalizmom i njemu pripadajućim instancama moći: podržat će se propitivanje svake “drugosti”, identiteta, “ranjivosti”… osim kritičke analize sistemskih ekonomsko-političkih uvjeta koji su neposredan uzočnik takvih problema.
Doc. dr. sc. Tijana Vukić, voditeljica Katedre za medije i komunikaciju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli
Ukidanje novinarske autonomije
Doprinose li navedena dva teksta “unapređenju kvalitete medijskog izvještavanja o ranjivim skupinama”, “podizanju razine javne svijesti o njihovim pravima” i/ili “povećanju vidljivosti ranjivih skupina”?
Da. Objavljeni tekstovi nedvojbeno ispunjavaju cilj propisan Uputama za prijavitelje, odnosno usmjereni su podizanju svijesti šire javnosti za probleme i potrebe ranjivih skupina, promicanju njihovih prava te povećanje vidljivosti ranjivih skupina jer obrađuju a) problematiku (ne)dodjele bespovratnih sredstava iz ESF-programa Mediji zajednice, namijenjenog promociji problema ranjivih skupina putem neprofitnih medija i b) poteškoće s kojima se susreću prijavitelji – od (pre)zahtjevne administracije do (ne)transparentnih i stručno upitnih postupaka Ministarstva kulture i medija u pogledu (ne)raspisivanja Faze I. i Faze II. natječaja – čime je neprofitnim medijima dodatno otežano kako u pripremi projekata, tako i u njihovoj realizaciji, u ionako, samom po sebi, zahtjevnom i višestruko osjetljivom poslu senzibiliziranja javnosti za probleme i potrebe ranjivih skupina.
Kako biste prokomentirali opisani postupak nadležnih službi?
Negativno programski kvalificirani tekstovi indiciraju ili izravno neprihvaćanje kritike odlukama i postupanjima vladajućih ili nepoznavanje/nerazumijevanje i širine i dubine teme, načela novinarskog pristupa temi – direktno/indirektno te mogućnosti koje otvara autorska sloboda obrade određene teme – kontekstualizacija.
Što god od toga bilo točno, nužna je reevaluacija, a kao rezultat ponovne kvalitativne procjene objavljenih tekstova opravdano je očekivati detaljan argumentirani analitički nalaz kompetentnih ocjenjivača utemeljen na jasnim, nedvosmislenim i transparentnim kriterijima koji će se voditi postulatima slobodnog i demokratskog novinarstva, propisanog medijskim i drugim zakonima te ključnim kriterijima novinarskoga profesionalizma. Naime, ni suptilno ignoriranje problema, neprihvaćanje konstruktivne kritike, ni neznanje ne mogu i ne bi trebali biti alibi za ukidanje novinarske autonomije pri odabiru teme i autorske slobode u realizaciji teksta jer su inovativno novinarsko razmišljanje i snažan kritički diskurs ključne karakteristike neprofitnih medija kojima se pozicioniraju kao učinkoviti društveni korektiv.
Dr. sc. Marijana Hameršak, viša znanstvena savjetnica na Institutu za etnologiju i folkloristiku
Ekspanzija strukturnog nasilja
Prvi tekst istražuje i analizira zašto Ministarstvo kulture i medija godinama nije raspodijelilo 15 milijuna kuna osiguranih za izvještavanje o tzv. ranjivim skupinama, dok se drugi bavi administrativnim balastima i s njima povezanim disfunkcionalnostima ESF-ovih natječaja usmjerenih na društvenu koheziju i integraciju istih. Oba teksta kritički i istraživački adresiraju ulogu institucija nadležnih za programe usmjerene na tzv. ranjive društvene skupine te stoga, prema mom mišljenju, neupitno pridonose „unapređenju kvalitete medijskog izvještavanja o ranjivim skupina“, „podizanju javne svijesti o njihovim pravima“, ali i „povećanju vidljivosti ranjivih skupina“. Oba se teksta, drugim riječima, bave institucionalnom produkcijom društvenih nejednakosti u samom srcu institucija koje su nominalno zadužene za njihovo ublažavanje. Iz te su perspektive ovi članci važni osim za polje na koje se direktno odnose, i za razumijevanje strukturnog nasilja i mehanizama na koji institucije i društvene strukture proizvode i perpetuiraju nejednakosti, isključivanja i deprivaciju. Meni se, primjerice, odmah nameću veze sa sustavom azila, međunarodne i privremene zaštite, koji je danas upregnut u proizvodnju razlika i statusa, distinkcija između osoba koje migriraju, vrijednih i manje vrijednih, pravih i lažnih izbjeglica, migranata itd.
Kako biste prokomentirali opisani postupak nadležnih službi?
On može upućivati na štošta, no bojim se na malo toga dobroga za tijelo na poziciji autoriteta i arbitra. Ako se radi o tome da su članci odbijeni jer iskaču iz tematskog okvira, odnosno zato jer nije prepoznata veza između tzv. ranjivih skupina i tekstova u kojima se problematiziraju uvjeti distribucije javnih sredstava usmjerenih upravo na te skupine, moglo bi se govoriti o nekompetenciji odgovornih za posao koji obavljaju. Međutim, ovo mi se čini malo vjerojatnim, jer su veze evidentne. Činjenica da se te veze preispituju, pa i negiraju, a medij financijski penalizira, otvara pitanje radi li se ovdje o istom setu problema koje kritizirate u svojim člancima. U tom slučaju riječ ne bi bila o neznanju, nego o strukturnom nasilju i zadiranju u slobodu medijskog izvještavanja s konkretnim financijskim i društvenim posljedicama za sve uključene.
Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom:
Umanjivanje važnosti objavljenih informacija
Svaki novinski članak u kojem se objavljuju provjerene informacije doprinosi kvaliteti medijskog izvještavanja, pa i u slučajevima kada izvještavaju o negativnim pojavama u društvu.
Kako biste prokomentirali opisani postupak nadležnih službi?
Nestručan pristup s namjerom umanjenja važnosti objavljenih informacija.
Prof. dr. sc. Gordana Vilović, redovita profesorica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu:
Kritičnost i argumentiranost su imperativ novinarstva, a to ste učinili u ovim prilozima!
Po mojem sudu oba su teksta trebala biti potvrđena u okviru projekta “Ranjive na vidjelo” koji se financiraju iz Europskog socijalnog fonda “Mediji zajednice”, jer udovoljavaju ključnim zahtjevima, i to: “unapređenju kvalitete medijskog izvještavanja o ranjivim skupinama”, “podizanju razine javne svijesti o njihovim pravima” i/ili “povećanju vidljivosti ranjivih skupina”.
Pokušat ću objasniti svoj stav. Krenut će od briljantnog hrvatskog novinara Krešimira Džebe koji je bio ušutkan devetnaest godina i nije mogao javno istupati. Da parafraziram, on je kazao da novine ne postoje zato da bi se političari divili svojim izjavama i slikama u njima, nego da bi se kritički pisalo o njihovim djelima. Ovdje je riječ o jednom drugom mediju, ali je suština ista. Doći što bliže istini, kritičnost i argumentiranost u svakom retku jest imperativ novinarstva, a to ste učinili u ovim prilozima!
Kada ste se prijavili na projekt i dobili ga, komisija/povjerenstvo je znala/znalo sve o vašem stilu, i pristupu i novinarskoj opremi. Neki se s takvim pristupom ne moraju složiti, ali zar ne bi bilo poštenije da projekt niste uopće dobili, a ne naknadno kažnjavati specifičnosti stila i pristup? Želim kazati da nikome nije jednostavno pročitati kritičke retke o sebi i o svom poslu, posebno ako je javan i na državnoj razini, ali to je uloga novinarstva i novinarske slobode. Država i državni službenici trebali bi podržavati kritičnost, posebno ako u tekstu imate sugovornike koji hrabro govore o svojim problemima očuvanja vidljivosti života i rada različitih ranjivih skupina.
Dojma sam da se mediji zajednice, koji artikuliraju probleme svoje skupine, bore za puko preživljavanje i zato su im bitna sredstva iz ESF-a. Puno je entuzijazma kod tih ljudi, ali i entuzijazam se topi ako nemate za sredstava za opstanak. Kako stvari danas stoje, bit će ih sve manje, a s druge strane, očito načelno, cinično ponavljamo da smo društvo koje poštuje ranjive i manjinske skupine.
Sve ovo govorim iz perspektive osobe koja redovito prima plaću, pa imam potpuno razumijevanje za ljude koji su ostali istinski borci za bolji status i bolje društvo. Pogotovo kada nisu redovito financirani, i pritom ne odustaju od svoje djelatnosti samo kako bi se njihov glas i stav čuo. Prihvatili smo kao europska zemlja ideju o važnosti medija zajednice, pa je onda red i da se to i ostvari.
Jasna A. Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske:
U interesu ranjivih skupina
U spomenutom se članku zagovara sloboda i kontinuitet djelovanja neprofitnih medija, a koji u sebi imaju sigurni potencijal zastupanja interesa ranjivih skupina, iako se to ne naglašava kao eksplicitni cilj. Izražavamo uvjerenje kako je važno zadržati kontinuitet sufinanciranja neprofitnih medija, prije svega zbog zastupanja interesa ranjivih skupina, jer privatni profitni mediji ne iskazuju takav interes, osobito ne kad je riječ o starijoj siromašnoj populaciji.
Jeniseja Fištrek, predsjednica Saveza nezaposlenih Hrvatske:
A što se ustvari zbilo s tih 15 milijuna?
Svako propitkivanje bi trebalo doprinijeti da građani saznaju gdje se troši njihov novac. Bez obzira o kojoj se temi radi, bilo bi normalno da zainteresirana javnost može saznati gdje se troše javna sredstva. Nije pritom važno radi li se o socijalnim, zdravstvenim, životnim ili kulturnim pitanjima korisnima za naše građane. Druga stvar je ako nam se ne sviđa naslov članka.
Bez obzira na teme i naslove pojedinih tekstova koji moraju biti istiniti i potkrepljeni argumentima, trebali bismo znati gdje završava većina odobrenih sredstava.
