Krajem siječnja održano je online feminističko okupljanje pod naslovom Feminističke intervencije s lica mjesta: Online razgovor o feminističkom mirovnom pokretu, povodom obilježavanja smrti Vesne Kesić. Slijedi uvodno izlaganje na tome skupu koje je održala Vesna Janković:
Vesnu sam upoznala 1992. godinu dana nakon pokretanja Antiratne kampanje, u trenutku kada smo već bili zahuktali naše aktivnosti, a ured ARK-a je bio, današnjim rječnikom rečeno, živahni hub u kojem je vrvjelo od ljudi i ideja.
Te godine objavljen je i zloglasni članak-potjernica Vještice iz Rija koji je utjecao na životne odluke pet prozvanih žena, od kojih je jedna bila i Vesna. Nedavno smo, sređujući njezinu arhivu, razgovarale o tome kako za razliku od svojih muških kolega te generacije novinara, Vesna nakon smrti nije dobila javno priznanje struke, ostavši trajno obilježena kao vještica, kritičarka režima, alternativka, aktivistica.
Kad smo se upoznale, Vesna je još uvijek po habitusu bila novinarka, iako bez redakcije, ali aktivna u neformalnoj Inicijativi za obranu slobode medija. Prva naša poveznica bio je Arkzin, fanzin antiratne kampanje. Za razliku od nekih drugih profesionalnih novinara koji su Arkzin vidjeli tek kao nespretni medijski eksperiment, Vesna ga je vidjela kao potencijalni hrvatski The Village Voice. Impresionirao me njezin senzibilitet za alternativu koji nisam očekivala od jedne pripadnice mainstreama, kako sam ju tada doživljavala. U trenutku kada sam zbog umora htjela odustati od Arkzina, upravo me Vesna nagovorila da nastavim i dovela u redakciju neke od ključnih ljudi po kojima je Arkzin postao prepoznatljiv, poput Dejana Kršića, Borisa Rašete, Borisa Budena.
Nekako u isto to vrijeme medije su preplavile priče o masovnim silovanjima u Bosni. Potres koji su te informacije izazvale na antiratnoj sceni, stvorio je mjesto u kojem se Vesna osjećala kao riba u vodi: Centar za žene žrtve rata, u kojem je spojila svoj feministički i antiratni angažman sa zanimanjem za psihoanalizu. CŽŽR je bio mjesto na kojem se Vesna rodila kao punokrvna aktivistica i iz kojeg se dalje odomotao njezin aktivistički i životni put.
Nisam pristalica komemoracija i mislim da se ima smisla prisjećati nekoga tek u kontekstu sadašnjice, u kontekstu pitanja što angažman te osobe govori nama danas. Od početka rata u Ukrajini pitala sam se: Kako bi se Vesna postavila prema njemu? Ne znam, osobito imajući u vidu da su mnogi moji antiratni drugovi i drugarice iz ’90-ih u ovom ratu, paradoksalno, izabrali stranu, opredjeljujući se za naoko jednostavan izbor: jednostrana osuda ruske agresije u paketu sa svim ideologemima koje fabriciraju mediji kolektivnog Zapada, ideologemima poput “neisprovocirane invazije” ili “Putinovog rata”.
Poznavajući Vesnu, nisam sigurna da bi kao vrsna novinarka tek tako pristala na jednostranu crno-bijelu sliku koja dominira mainstream medijima kolektivnog Zapada. Mislim, također, da ne bi previdjela mnoge slijepe pjege tog ispeglanog narativa, nego bi postavljala pitanja i istraživala, kao što je učinila dok je radila na filmu o Španovici, selu blizu Pakraca, pokušavajući razgrnuti slojeve povijesti i razumjeti.
Također, kao kritičarka nacionalizma i povijesnog revizionizma sigurna sam da bi komentirala ovacije Zelenskom praćene izvikivanjem “Slava Ukrajini” u američkom kongresu i europskom parlamentu.
Iako je bila zaljubljena u američku kulturu i svakako pristalica zapadnih demokracija, mislim da ne bi odšutjela sveopću militarizaciju i novu trku u naoružanju koja nam se upravo odvija pred očima, između ostaloga i zato što je dobro znala da više novca za oružje znači manje novca za društvene potrebe, što se uvijek prebija preko leđa žena.
Iako nije bila pacifistkinja, sigurna sam da bi se danas zalagala za mirovne pregovore i zaustavljanje rata.
Svaki novi rat traži od nas da preispitamo vlastita opredjeljenja i doista ne znam kako bi se Vesna pozicionirala u ovoj situaciji. No, jedno je sigurno, nedostaje mi njezin polemički glas, pa makar se s njim i ne složila.
Završit ću citatom iz Vesninog predgovora knjizi “Žene obnavljaju sjećanja”, objavljenoj povodom desete obljetnice osnivanja Centra za žene žrtve rata:
“Feministkinje se suprotstavljaju ratovima iz svih onih razloga iz kojih im se suprotstavljaju i ostali pacifisti i pacifistikinje: Jer su ratovi nehumani, jer su iracionalni, jer gotovo nikada ne donose dobra politička rješenja, jer prouzrokuju nenadoknadive ljudske i materijalne gubitke i jer se najčešće vode zbog potpuno krivih razloga, nečije nezajažljive pohlepe za profitom, nečije demonstracije moći, ili naprosto bahate gluposti i nesposobnosti da se problemi riješe na inteligentniji, ljudima primjereniji način.”
