Vukovarska tvrtka jedina u Hrvatskoj proizvodi tricikle za osobe s invaliditetom. Nedavno su donirali devet tricikala udrugama iz raznih dijelova Hrvatske. „Oduševljenje je bilo veliko, većina te djece nikad nije imala prilike voziti bicikl. To je bila prava, iskonska sreća i to je najbolji dio našeg posla. Takvi trenuci podsjete nas da su male stvari zapravo velike“, kaže Antonija Kataj iz Hrvatske tvornice bicikala.
Bicikl za osobe s invaliditetom može u nekim slučajevima znatno pridonijeti rehabilitaciji, ali i omogućiti mobilnost osobi te time značajno podići kvalitetu života. No, na hrvatskom tržištu ponuda prilagođenih bicikala je mala ili nikakva. To je uočila Antonija Kataj iz Vukovara koja je u Vukovaru pokrenula proizvodnju bicikala za osobe s invaliditetom.
„Imali smo obiteljsku trgovinu i servis za bicikle. Dolazili su nam ljudi i pitali možemo li prilagoditi obične bicikle i slično. Jedna prijateljica nas je zamolila da izradimo tricikl za njenog sina s ortozama za noge. Napravili smo to iako tada nismo za to bili stručni. Bilo je nezgrapno, ali ona je bila jako zadovoljna. Taj dječak se vozio na tom našem prvom biciklu, to su vidjeli drugi roditelji i dobivali smo sve više upita. Uvidjeli smo da postoji velika potreba za time“, kaže Antonija Kataj iz Hrvatske tvornice bicikala Vukovar kako je došlo do pokretanja ove zasad mikro tvrtke koja proizvodi specijalizirane bicikle.
Bicikle za osobe s invaliditetom najviše traže rehabilitacijski centri, udruge i roditelji djece s poteškoćama. Osim bicikala za osobe s invaliditetom u Vukovaru proizvode i tricikle za komunalne tvrtke, teretne bicikle, sladoledarske bicikle i slično. Rade i bicikle u električnim varijantama.
„Cjenovno smo puno prihvatljiviji od sličnog što se može naručiti izvana. Kada ljudi i naruče bicikle, to je uglavnom riječ o serijskoj proizvodnji pa bicikle opet treba prilagođavati. Mi sve bicikle radimo po specifikacijama, ovisi o onome što ljudima treba, bilo to prilagođeni volan, primjer, veličina od djece od tri godine do dvometraša, dodane ortoze i slično“, kaže Kataj.
Riječ je o zasad mikro tvrtki s tri zaposlena radnika. Mogli bi ih zaposliti i više, ali radnika na tržištu nema. Riječ je o specifičnom poslu pa radnike treba i obučiti. Korona ih je donekle usporila. Materijali i dijelovi koje uvoze iz Kine su znatno poskupjeli, no osnovni model i dalje košta oko tri tisuće kuna.
U sklopu bespovratnih sredstava za poticanje start-up poduzetništva koja su u prošloj godini dobili od grada Vukovara izradili su i devet tricikala koje su donirali udrugama iz cijele Hrvatske, od Vukovara do Dubrovnika, pa su tako bicikle dobili članovi primjerice zagrebačke Udruge za sindrom Down, koprivničke Udruge za pomoć osobama s intelektualnim teškoćama Latice, udruge Golubovi iz Županje, Inkluzivne kuće Zvono iz Belišća, udruge volontera Pruži mi ruku iz Varaždina, udruge Tko se boji sutra još? Iz Vukovara…
„Slali smo dopise udrugama da vidimo tko ima potrebu za tako nečim. Na kraju smo shvatili da smo mogli donirati 99 tricikala, a ne devet. Oduševljenje je bilo veliko, većina te djece nikad nije imala prilike voziti bicikl. To je bila prava, iskonska sreća i to je najbolji dio našeg posla. Takvi trenuci podsjete nas da su male stvari zapravo velike“, kaže Kataj.
U suradnji s udrugama su se već obraćali Ministarstvu zdravstva s prijedlogom da se tricikli stave na popis medicinskih pomagala, ali prijedlog nije još došao na red. Također, da bi pomagalo bilo stavljeno na listu mora biti certificirano. Iz vukovarske su tvrtke izračunali da bi ih certificiranje koštalo 80 tisuća kuna, dok certifikat u Sloveniji košta 200-300 eura. No, ipak se nadaju da će jednom roditelji djece s invaliditetom moći dobiti dio subvencije i za specijalne bicikle.
„Bilo bi fenomenalno da se to dogodi pa makar ta subvencija bila i simbolična“, zaključuje Kataj.
Da je bicikl radost koja nije svima dostupna, uočila je prije nekoliko godina i grupa Osječana okupljenih u inicijativu Lege za djecu superjunake. Oni su u vlastitoj organizaciji izradili bicikl- trokolicu za prijevoz osoba u invalidskim kolicima.
„Godinama smo sudjelovali na zadarskoj utrci Wings for Life, a i naš kolega Saša Drinić koristi invalidska kolica. Bili smo upoznati sa željom za kretanjem koji imaju osobe u kolicima. Željeli smo im omogućiti da osjete vožnju biciklom“, kaže idejni začetnik trokolice Mirko Vukotić.
Ideju su proveli u djelo uz pomoć tvrtke Ricardo. Klasični bicikl prerađen je tako da mu je odsječen prednji dio i dodana platforma za kolica. Vodili su računa i o sigurnosti osobe u kolicima. Triciklom su na službenom predstavljanju provozali nekoliko osoba u kolicima.
„Mogu reći da je kada sjedneš na onaj podest i kada kotači bicikla krenu – nešto što će, vjerujem brojnim našim sugrađanima koji su u kolicima, omogućiti osjećaj vjetra u kosi i adrenalina što bicikliranje sobom nosi. Mislim da je ovo nešto, što po kvaliteti i ideji mora nadići okvire našeg grada, ali volim da je kamen temeljac upravo u Osijeku“, rekao je o trokolici Saša Drinić na tadašnjem predstavljanju nakon isprobavanja vožnje.
Interes je bio velik, no ideja da se proizvede više komada trokolica ipak nije zaživjela.
„Mi smo taj prototip izradili po našoj ideji, ali nismo uspjeli naći nekoga tko bi napravio tehničku dokumentaciju kako bi se to onda moglo dalje proizvoditi“, kaže Vukotić.
Trokolica prototip osječkih entuzijasta na kraju je donirana jednoj djevojčici iz Valpova.
„I moje dijete bi željelo bicikl“
“Naravno da bi i moje dijete htjelo i bicikl i da bi mu dobro došlo”, kaže Marica Mikulić, majka četverogodišnjaka s posebnim potrebama iz Slavonskog Broda i članica Udruge obitelji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom Sjena. No, bicikli za osobe s invaliditetom su skupi, a osim toga i nedostupni. Kako se roditelji suočavaju s brojnim preprekama kada je riječ i o osnovnim životnim potrebama, bicikl rijetko dođe na red. Već i sama kupnja kolica predstavljala je obitelji Mikulić razne logističke probleme o kojima ne razmišljamo.
“Izrazito je teško izabrati adekvatno pomagalo za dijete s teškoćama. Sustav nudi ono što nudi, ako se ne uklopite, nemate izbora. Dobavljači nemaju sve u trgovini što imaju na webu. Mi moramo doći iz Broda probati kolica jer jednostavno ne znamo što će mom djetetu odgovarati, a nitko nam to ne može reći. Znači, moramo potrošiti i novac da dođemo do Zagreba i vući dijete po gradu po raznim trgovinama, a na kraju možda ne pronaći ono što je stvarno odgovarajuće. Kao roditelji snalazimo se na razne načine, istražujemo po internetu, prilagođavamo ono što uspijemo nabaviti”, kaže Mikulić.
Roditelji su suočeni s izdvajanjem po nekoliko puta više novca kod kupnje prilagođenih pomagala, nego roditelji djeteta koje je uobičajenog razvoja. Tako sjedalice za automobil za djecu s invaliditetom koštaju od 15 000 kuna na više. Isto je i s biciklima. No, roditelje najviše muči to što ne mogu dobiti informacije.
„Kupila sam kolica koja nisu odgovarala. Bacila sam novac. Nisam ni znala da imamo pravo na kolica preko HZZO prije treće godine. No, i kada uspijete dobiti doznake, upitno je hoćete li dobiti nešto što odgovara. Čak me ni fizioterapeut nije znao uputiti. Snalazimo se sami, kao da smo istraživači“, opisuje Mikulić.
Sa sličnim bi se, vjeruje, problemima suočila da ide kupovati bicikl koji bi njeno dijete moglo voziti. “Ne znam uopće što bih gledala, što je bitno. Djeca u našoj udruzi ima različite poteškoće, ne možemo znamo unaprijed bi li dijete to uopće moglo, kako bi se snašlo…”, kaže.
Artis includum: Bicikl je i radna terapija
„Jeste li znali da kroz vožnju bicikla u djeteta možete utjecati na vještine prepisivanja s ploče u bilježnicu?“, napisali su na svojoj Facebook stranici iz udruge Artis includum. Radni terapeuti podsjetili su kako vožnja bicikla nije samo jedno od mogućih rješenja za prometne probleme i ekološki osviješteni obrazac ponašanja, već i rehabilitacijsko pomagalo.
„To je i oblik pozitivnog utjecaja na naše vještine bilateralne integracije, odnosno sposobnosti koordinacije obje strane tijela u isto vrijeme na kontroliran i organiziran način“, napisali su.
„S druge strane, svjesni stresova kojima smo okruženi posljednjih dana (kraj školske godine, mature, ispitni rokovi), može biti i jedan od učinkovitijih načina samoregulacije“, zaključili su iz Artis includuma.
Hand-bikeovi za paraplegičare
Nije, nažalost, zaživjela ni ideja koju je još 2009. predlagala Splitsko-dalmatinska udruga spinalno ozlijeđenih (SDUSO) da se paraplegičarima i tetraplegičarima koji to želi, omogući da dobiju hand-bike. Riječ je o biciklu koji se pokreće rukama, a ne nogama te je tako prilagođen osobama koje imaju spinalne ozljede, ali ga mogu koristiti i svi drugi koji to žele. Komercijalne verzije takvog bicikla su skupe, a u udruzi su imali ideju o domaćoj proizvodnji.
„U svemu idemo s idejom da je svakoj osobi s invaliditetom najvažnija pristupačnost. Ovakvi bicikli omogućuju im upravo lakšu pristupačnost i mobilnost. Iako su naši članovi bili i dalje su zainteresirani, ta ideja da svi dobiju hand-bikeove našeg bivšeg predsjednika nije se ostvarila“, kaže Nikoslav Čale, predsjednik SDUSO-a.
