U procjenjivanju kako se ideja pravedne tranzicije odigrava na europskoj razini, korisno je prisjetiti se velike promjene politike EU posljednjih godina i staviti je u kontekst. Godine 2019. Europski parlament je Komisiji dao mandat da provede Zeleni plan kako bi se Europa preobrazila u prvi klimatski neutralan kontinent. To je radikalan otklon od strategijskih prioriteta prethodnih decenija.
Zeleni plan je prekretnica u povijesti EU i šire, jer je to prvi put da je jedna ekološka promjena glavni prioritet politike jedne privrede od oko 450 milijuna ljudi. On je u oštrom kontrastu spram pogubne strategije štednje koju je provodila prethodna, Junckerova komisija, koja je faktički lišila nacionalne ekonomije sredstava za ulaganje u tranziciju.
Ta zastarjela strategija počivala je na konsenzusu među tradicionalnim strankama da europski projekt u središtu prvenstveno ima jedinstveno tržište, koje bi zauzvrat omogućilo ekonomski rast. Ta tržištem vođena integracija država članica predstavljala je glavni motor za ostvarivanje jedne od temeljnih ideja u podlozi EU: naime, održavanja mira na neujednačenom i podijeljenom kontinentu. Taj ključni koncept razvijao se istodobno s društvenim ugovorom koji su zapadnoeuropske zemlje usvojile nakon II. svjetskog rata. Da bi se održalo mir između radnika i poslodavaca kapitalista u kontekstu hladnog rata i prijetnje socijalnim nemirima, društveni ugovor je osiguravao da država ovlašćuje obje grupe da putem izravnih pregovora dijele koristi dobivene ekonomskim rastom.
Takav ugovor dobro djeluje u kontekstu ekonomske ekspanzije i globalne dominacije. Međutim, nailaskom geopolitičkih promjena i tendencije prema dugotrajnoj stagnaciji u bogatijim zemljama taj sporazum je postao zastarjeo. Raspad starog društvenog ugovora potvrđuju golemi porast nejednakosti bogatstva i stagnacija dohodaka (niže) srednje klase posljednjih decenija.
Stari sistem sve više zanemaruje one koji najslabije stoje. Dok kozmopolitska i povlaštena skupina ljudi ubire koristi iz decenijā hiperglobalizacije, mnogi pripadnici radničke klase i oni zaposleni u industrijskim sektorima premještenima van Europe gube osjećaj sigurnosti, perspektive i poštovanja u društvu. Nije čudo što mnogi od njih u novije vrijeme izlaze na ulice.
Kritično je što sada svjedočimo sveopćem razaranju okoliša našeg planeta, čemu je pogonska snaga uvelike ekonomski rast. To jasno pokazuje da se kršenje društvenog ugovora ne može riješiti povratkom na stari sporazum. Upravo suprotno, kako bi se izbjeglo uništavanje naših prirodnih sistema koji održavaju život, morat ćemo socijalnu pravdu pomiriti s okolišnom i klimatskom pravdom.
Prema tome, potreban nam je nov plan: ne samo radi održavanja mira u Europi, nego i radi stvaranja mira na planetu. To je izazov dvadesetprvog stoljeća; to je i razlog zbog kojeg Zeleni plan ne bi smio biti naprosto nova strategija rasta, kako tvrdi Komisija, nego treba služiti i kao nov i pravičan društveni ugovor između društva, ekonomije i našeg živog planeta.
Prije nego što zaključimo ovu točku, uronimo prvo dublje u planove Komisije da vidimo u kojoj su mjeri uključeni fer društveni odnosi ili pravednost.
Pravedna tranzicija Europske komisije
„Političke smjernice” Komisije pod vodstvom Ursule von der Leyen jasno pokazuju da je ključni prioritet njenog tima postići klimatsku neutralnost razvijanjem Zelenog plana i da je drugi od njenih prioriteta osigurati „pravednu tranziciju za sve”. Kako se gore ukazuje, jedna od glavnih poluga Zelenog plana jest oboružati EU krupnim sposobnostima investiranja.
Nedugo nakon dobivanja mandata Komisija je u januaru 2020. pokrenula svoj Investicijski plan održive Europe koji će mobilizirati jedan bilijun eura za održive investicije. Kao dio tog plana, novouspostavljeni Mehanizam za pravednu tranziciju bi u razdoblju od 2021. do 2027. prikupio najmanje 100 milijardi € investicija za podršku radnicima i građanima u regijama na koje tranzicija najjače utječe.
Dio tog fonda došao bi iz budžeta EU, dok bi ostatak financirale države članice, dopunjeno doprinosima iz InvestEU (investicijskog programa kojem je cilj dugoročno financiranje poslovnih subjekata) i Europske investicijske banke (EIB). Ekstrapolirano na 10 godina, financiranje iz Mehanizma za pravednu tranziciju bi iznosilo oko 143 milijarde €.
Međutim, samo nekoliko mjeseci kasnije Europu je pogodila pandemija Covid-19, što je natjeralo Komisiju da krajem maja 2020. pokrene plan oporavka NextGenerationEU. Plan je znatno pojačao ciljeve investiranja već postavljene u Zelenom planu. To je također dovelo do velike reorganizacije i jačanja Fonda za pravednu tranziciju, koji je prvi stup Mehanizma za pravednu tranziciju.
Budžet tog potpuno novog fonda više je nego upeterostručen, sa 7,5 na 40 milijardi €. Ciglih 10 milijardi € bit će povučeno iz redovnog dugoročnog budžeta EU za 2021. i 2017 . Ostatak od 30 milijardi € pokriva fond EU za oporavak od Covida-19. To je slabo poznat element strukture financiranja, ali vrijedan spomena jer znači povećanje solidarnosti unutar EU.
Razlog što on promiče solidarnost unutar EU leži u tome što se oko polovice sporazuma NextGenerationEU financira kolektivnim izdavanjem obveznica na razini EU. Kolektivno povećanje duga radi potpore političkim programima i mjerama klimatske i socijalne tranzicije putem Fonda za pravednu tranziciju znači da države članice EU de facto pomažu regijama koje su najjače pogođene zatvaranjem visoko zagađujućih industrijskih grana.
Zatvaranje pogonā događa se prije svega u istočnoj Njemačkoj te u srednjoj i istočnoj Europi (Poljskoj, Rumunjskoj, Češkoj Republici i Bugarskoj), ali ima ga i u južnoj Europi (Francuskoj, Italiji, Španjolskoj, Grčkoj itd.). Po početnim prijedlozima, Poljska bi primila najveći dio fonda, a nakon nje Njemačka. Ostaje vidjeti kako će se sljedećih godina odvijati konačna raspodjela.
Sam Fond za pravednu tranziciju generirat će između 160 i 260 milijardi € vrijedne investicije zahvaljujući dodatnom nacionalnom sufinanciranju i upotrebi postojećih kohezijskih fondova EU. Komisija je pojačala i druge stupove Mehanizma za pravednu tranziciju. Ulaganje u infrastrukturu putem InvestEU povećano je s 10 na 20 milijardi €, što će kao financijska poluga dovesti do konačnih investicija od 90 milijardi €.
Tim dojmljivim brojkama možemo dodati još 25-30 milijardi € iz Kreditne linije za javni sektor [Public Sector Lending Facility] EIB, koji dijelom uživa financiranje EU, u cilju financiranja lokalnih javnih vlasti. Taj će se novac koristiti za socijalne potpore kao što je (pre)kvalificiranje, potpora dohotka i druge mjere zapošljavanja, ali i za širenje novih vrsta industrije i obnovu tla.
Ti novi izvori financiranja mogu zvučati impresivno, ali sama ideja nije nova. Još 1951. europska zajednica za ugljen i čelik je stvorila „Fond za obuku i preraspoređivanje radnika”; to je kasnije dovelo do europskog socijalnog fonda, koji danas obuhvaća oko 10% ukupnog budžeta EU. Kako se pojačavala dominacija liberalizma slobodnog tržišta, ideja pravedne tranzicije je blijedila.
Obnovljeni interes za to područje te uvođenje financiranja pravedne tranzicije u Zeleni plan dugujemo međunarodnom radničkom pokretu. Time što ju je uveo u srž Međunarodne organizacije rada i usadio je u Pariški sporazum o klimi 2015. ona je našla i put do Energetske unije EU i novostvorene Platforme za rudarske regije u tranziciji 2017. Nakon njenog uključivanja u Pariški sporazum o klimi, Europski parlament je 2016. predložio Fond za pravednu tranziciju; ponovo je to učinio 2018., u kontekstu Višegodišnjeg financijskog okvira za 2021.-2027. Parlament je predložio fond od samo 4,8 milijardi €. U usporedbi s 40 milijardi € koje su konačno izdvojene u maju 2020. to je sitniš. Svakome je jasan upliv Zelenog plana.
Čini li EU dovoljno?
Mehanizam za pravednu tranziciju odašilje jasan politički signal da politički lideri žele pomoći građankama i građanima koji će vjerojatno izgubiti posao. To državama članicama donosi dvostruku dividendu: u stanovništvu stvara osnovni osjećaj društvenog prihvaćanja borbe protiv klimatske krize, ali polaže i temelje novog industrijskog ekosistema, osiguravajući kvalitetna radna mjesta u lokalnoj sredini.
Da bi došle do tog novca, države članice moraju izraditi teritorijalne planove pravedne tranzicije. To će povećati transparentnost i osigurati da građani i teritoriji koji ulažu najveće napore dobiju zauzvrat i najveću potporu. No hoće li to biti dovoljno? Istina je da će države članice dobivati prema svojim potrebama, ali te su potrebe istodobno mnogo veće od novca koji im je stavljen na raspolaganje.
Obzirom na to, takvu kritiku možemo, dakako, protegnuti na mnoge oblasti političkih mjera EU. U tom smislu, čaša je zapravo dopola puna, a ne dopola prazna, jer je ovo prvi put da se EU aktivno hvata izazovā ekonomske konverzije, socijalne kompenzacije i prekvalifikacija, kao i obnove tla, u koherentnom paketu programa i mjera, s dosad nezabilježenom razinom financiranja. Ovi značajni koraci naprijed trebali bi nas ohrabriti.
Međutim, kada razmatramo definiciju pravedne tranzicije, postoje i drugi problemi. Službeni programi i mjere pravedne tranzicije bave se izazovima i uplivima tranzicije za radnike, posebice geografskim učincima. Ipak, to nisu jedine skupine koje snose posljedice ekološke tranzicije: učinci pogađaju i druge osjetljive skupine, buduće generacije i ljude izvan EU.
Uzmimo ljude koji pripadaju najnižim kategorijama po dohotku, koji općenito nemaju nikakav kapital koji bi mogli investirati u renovacije, dizalice topline ili skupa električna vozila. Ustvari, mnogima od njih teško je plaćati sadašnje račune, a kamo li ulagati u budući razvoj. Primjerice, 8% stanovništva EU kaže da 2020. u svojem domu nisu mogli održavati primjerenu toplinu.
Istina je da programi i mjere u mnogim državama članicama nastoje ublažiti pomanjkanje novca u tim skupinama. Popularna su opcija direktne subvencije za kupnju električnog automobila ili renoviranje. Međutim, po nedavnim istraživanjima o korištenju energetskih subvencija u EU, 65% tog novca odlazi kućevlasnicima koji već imaju dovoljno financijskih sredstava da sami renoviraju i izoliraju svoje domove.
To znači da subvencije ne dovode do dodatnog smanjivanja klimatskih emisija. Što je još gore, te subvencije znatno povećavaju vrijednost kuća, što dovodi do dodatne nejednakosti bogatstva. Ukratko, većinom vremena svjedočimo Matejevom efektu – tko ima, dat će mu se, a tko nema, oduzet će mu se – dok većina loše stojećih kućanstava i dalje ne može sebi priuštiti čistije alternative.
Ali to nije sve. Nedavni Svjetski izvještaj o nejednakosti iz 2022. pokazuje da je najsiromašnija polovica stanovništava bogatih zemalja već dosegla ciljeve smanjivanja emisije do 2030. Usporedimo to s najbogatijih 10% u zemlji poput Francuske: oni po glavi emitiraju 50% više nego donjih 50%, čiji dohoci i bogatstvo stagniraju. To jako boli ako znamo da su bogati doista postali još bogatiji.
Svi bismo trebali dati pošten prilog uspjehu ekološke tranzicije, ali jasno je da bogati ne snose svoj dio. Onda ne iznenađuje da u takvim uvjetima dolazi do reakcije javnosti. U tim situacijama mnogi ljudi i donosioci političkih mjera ne mogu odoljeti potrebi da upru prst u „žute prsluke” kao dokaz da trebamo suspregnuti svoje klimatske ambicije.
Žuti prsluci su dobar primjer, ali ne iz razloga koje većinom pretpostavljaju stručnjaci. To postaje jasno kad zaista poslušamo njihove pritužbe. Demonstranti nisu bili protiv mjera politike okoliša nego protiv toga što nisu bile pravične i što su negativno djelovale na siromašne. Na primjer, povišenje eko-poreza na ruralnim područjima koja sve više ostaju bez javnog prijevoza doista je bilo socijalno regresivna mjera.
Ti su protesti umjesto toga bili znak promašenih neoliberalnih programa i mjera posljednjih nekoliko decenija. Povišenje dobi za umirovljenje vjerojatno će izazvati nov val protesta. Ukratko, sve to podcrtava važnost šire socijalne pravde, u kojoj podjednako važne uloge u Zelenom planu i ekološkoj tranziciji uopće igraju i socijalna i financijska politika.
Važnost država članica
Naša politika okoliša i klimatska politika dosad su ubirale samo voće s niskih grana. Gotovo smo iscrpili lake opcije; sada dolazi teški dio. U oblasti klimatske politike trebat će u sljedećim decenijima jako pojačati smanjivanje emisija. To podrazumijeva sistemske promjene i radikalne odluke. Veliko će pitanje biti kako se raspodjeljuje troškove i koristi.
Dva su glavna razloga da se promisli o distribuciji. Prvi je da su obećanja starog društvenog ugovora istrošena. Posebice mladi ljudi ne vjeruju da će moći uživati pogodnosti sve veće potrošnje dobara i usluga, stabilne i dugoročne zaposlenosti i primjerene mirovine. Kao što ni 77% anketiranih osoba između 15 i 35 godina u 23 europske zemlje ne vjeruje da su naše potrošačke navike održive.
To znači da ljudi više ne gledaju kako povećati kolač nego kako ga pravičnije podijeliti. To je povezano s drugim razlogom obnovljene pozornosti spram distributivnih efekata, a to je da je većina strategija koje se odnose na klimu po naravi regresivna. Kućanstva s niskim prihodima općenito snose više troškova i upliva kako programa i mjera vezanih uz klimu, tako i učinaka klimatske krize.
Usporedite subvencije za solarne panele na krovovima ili električna vozila s programima orijentiranima na obnovu projekata socijalnog stanovanja. Budžeti za prve dosljedno su viši od budžeta za potonje. Alternativno, usporedite to što se ne naplaćuje cijenu na ugljik i mnoge porezne pogodnosti dodijeljene sektoru avijacije, kojima se neproporcionalno koriste kućanstva visokih prihoda, s pomanjkanjem investiranja u željeznički transport.
Mnoge od tih negativnih učinaka distribucije možemo izbjeći mijenjanjem fiskalne i socijalne politike, ali i izravnim preoblikovanjem klimatske politike. To će biti nužno jer je EU po svojem unutrašnjem tržištu i politici okoliša snažan akter, ali je sputan gigant kada se radi o socijalnoj i fiskalnoj politici, koja ostaje pod kontrolom država članica.
To znači da EU mora u oblikovanju svoje klimatske politike izvoditi kompliciran ples, uzimajući u obzir apetit za fiskalnu reformu na razini država članica. Ilustrirajmo to konkretnim primjerom. U svojem klimatskom paketu objavljenom u julu 2021., Komisija je predložila proširenje Sistema trgovanja emisijama EU (ETS) na dva nova sektora: transport i zgrade.
Širenje ETS znači da će sistem cijena na ugljik stupiti na snagu 2026., kada će dobavljači goriva za transport i grijanje morati plaćati cijenu za klimatske emisije. Ti isporučioci su krupne kompanije koje posjeduju tržišnu moć da taj dodatni trošak prebace na potrošače, uključujući mala i srednja poduzeća (SME) i kućanstva. U izočnosti komplementarnih mjera najviše će biti pogođena siromašna kućanstva.
Primjerice, 10% obitelji s najnižim prihodima u EU troše gotovo 10% tih prihoda na izdatke za energiju, što čak ni ne obuhvaća troškove prijevoza. Do 90 milijuna građanki i građana EU (20%) imaju poteškoća da se koriste javnim prijevozom. Cijena od 100€ po toni CO2 povisila bi cijenu cestovnog transporta i račune za grijanje u EU za oko 25%.
Trebamo držati na umu da siromašna kućanstva općenito ne smanjuju potrošnju kad naiđu na porast u tim sektorima. Ako alternative nisu raspoložive ili nisu priuštive zbog nedostatka kredita, siromašna kućanstva su naprosto prisiljena plaćati višu cijenu. Ako vlasti smanje investiranje u javni prijevoz na ruralnim područjima, ljudi kojima nedostaje gotovine nemaju izbora nego opredijeliti se za jeftine automobile na benzin koji zagađuju.
Također je važno napomenuti da se utjecaj cijene CO2 na transport i zgrade razlikuje među državama članicama. Na primjer, cijena CO2 od 100€ po toni dovela bi do povećanja troškova za grijanje od 52% među 20% najsiromašnijih kućanstava u Poljskoj. To je dvostruko više od prosjeka EU. Na to utječe geografija, ali i razina nejednakosti.
Nedavni nalazi stockholmskog Ekonomskog fakulteta pokazuju da je u zemljama visokog dohotka s relativno visokim razinama nejednakosti oporezivanje ugljika regresivno za nužne potrepštine kao što su energetski proizvodi. Međutim, mnogo je proporcionalnije u zemljama s niskom razinom nejednakosti dohotka. To ističe dvije važne točke.
Prvo, ne iznenađuje da su zemlje poput Finske, Švedske, Danske i Norveške uvele poreze na ugljik oko 1990.-1992., u vrijeme kada su razine nejednakosti bile relativno i povijesno niske. Drugo, to dokazuje da države članice mogu poništiti regresivne učinke cijene na ugljik smanjivanjem nejednakosti u cijelom društvu.
To se može učiniti na dva različita načina. Može se postići osiguravanjem primjerenih minimalnih plaća, primjenom mnogo progresivnijeg oporezivanja za sve te širenjem univerzalnih javnih službi, posebno na područja koja su ih trenutno lišena. Alternativna je metoda vraćati prihode kućanstvima. Jedna je opcija smanjivanje poreza na dohodak od rada, a druge su raspodjela paušalnih transfera i investiranje u dubinske renovacije za siromašne.
Ovo ističe važnost mjera socijalne i fiskalne politike u državama članicama. To je pitanje političkih odabira i prioriteta. Političari i stranke koje pritišću kočnicu kad je riječ o klimatskim ambicijama, izvlačeći argument priuštivosti i upliva na siromašne, zapravo zlorabe položaj naših najizloženijih građana da bi se oduprli više fer i pravičnijem društvu.
Pojačani napori na razini EU
Premda su njene moći u socijalnoj i fiskalnoj politici ograničene, Europska komisija stvarno priznaje da bi EU mogla učiniti više na ublažavanju negativnih distributivnih efekata proširivanja ETS na sektore transporta i građevinarstva. Prilično kasno u tom procesu predložila je Socijalni fond za klimu (SCF) u formi novog propisa koji se odnosi na socijalne utjecaje.
SCF izvorno nije bio dio klimatskog paketa EU pa se stoga nije ni pojavio u programu rada Komisije 2021. Prijedlog se pojavio samo zbog mnogih kritika da Komisija nije osigurala odgovarajuću podršku osjetljivijim potrošačima koji bi mogli naići na najveće poteškoće u upravljanju vlastitim troškovima za energiju.
SCF ima dvije svrhe: financirati privremenu direktnu potporu dohotku osjetljivih kućanstava i pružati potporu mjerama i ulaganjima za smanjivanja emisija u sektorima cestovnog transporta i građevinarstva, čime bi se pak smanjilo troškove osjetljivih kućanstava te malih i srednjih poduzeća. Ne treba ni reći da uspostavljanje kompenzacijskog mehanizma na heterogenom ekonomskom području s dvadeset i sedam članica nije jednostavno.
U Bugarskoj 30% kućanstava ne može održavati primjerenu toplinu svojih domova, dok je u Finskoj ekvivalentna brojka samo 1,8%. Raspodjelom novca na najsiromašnija kućanstva u EU fond bi postao sredstvom solidarnosti diljem država članica. Bez sumnje, to je bitno kako bi se države članice s nižim agregatnim dohotkom uvjerilo da se suglase s ambicioznijom klimatskom politikom.
SCF će iz financiranja EU između 2025. i 2032. ukupno dobiti 72,2 milijarde €. To zvuči kao mnogo novca, ali predstavlja samo 25% prihoda ostvarenih proširenjem ETS na transport i zgrade. Da bi taj novac iskoristile, države članice moraju izraditi socijalne klimatske planove kao i sufinancirati polovicu mjera i investicija navedenih u njima. Ti doprinosi država članica faktički će udvostručiti iznos financiranja socijalne klimatske politike.
Socijalni klimatski planovi dobra su ideja. Oni osiguravaju usklađenost i komplementarnost prioritetā nacionalnih izdataka i izdataka EU. Ali zadržavanja velikih dijelova novih prihoda iz SCF je problematično. Svrha cijene na ugljik nije ostvarivanje prihoda nego potpora ljudima mijenjanjem načina prijevoza i renoviranjem njihovih domova. Ukratko, postoji jak argument da se preraspodijeli 100% tog novca.
Ako velik dio prihoda od proširenja ETS na zgrade i transport završi u općem budžetu EU, to ugrožava socijalnu prihvatljivost ETS i općenito klimatske politike. To se protivi svim dokazima koje imamo, koji pokazuju da dohodak iz cijene na ugljik treba biti vidljivo rezerviran za zelenu i pravednu tranziciju.
Drugi je problem je li SCF dovoljno velik da nešto stvarno promijeni. Uzmimo primjer regije Flandrije, u kojoj troškovi renoviranja domova za osjetljiva kućanstva iznose između 1,4 i 6 milijardi € godišnje. Početni proračuni pokazuju da bi Belgija kao zemlja iz SCFa dobila samo 231 milijun € godišnje.
Cilj je kako nadoknaditi početni porast cijena tako i osigurati financiranje novih investicija u duboke renovacije i transportnu infrastrukturu. Jasno je da SCF to neće moći osigurati. K tome, on će stupiti na snagu tek 2025. – samo godinu dana prije proširenja cijene na ugljik. Kako su za ostvarenje investicija potrebne godine, SCF će na scenu stupiti prekasno.
Zabrinjava i pitanje hoće li novac stvarno doći do osjetljivih kućanstava kojima je potreban. Prijedlog samo uzima kao metu ona energetski siromašna kućanstva pogođena višim cijenama ETS. To je odveć nejasno. Umjesto toga bi trebalo specificirati kućanstva u najnižoj kategoriji dohotka, koja žive u kućama najlošijih svojstava i/ili sa slabim alternativama korištenju privatnog automobila za potrebe kretanja.
Znači li sve to da je SCF već osuđen na neuspjeh i da ga trebamo napustiti? Nipošto. Postoje dobri razlozi za takav fond, jer će klimatska tranzicija neizbježno djelovati na najosjetljivije u društvu. Do sada nije bilo namjenskog klimatskog zakona koji se eksplicitno odnosi na njihov položaj. Trebamo se držati tog koncepta i poboljšati ga.
Fond možemo pojačati dodatnim dotocima prihoda, potjecali oni iz postojećeg ETS ili iz drugih izvora, kao što je porez na financijske transakcije, što je prijedlog koji je Komisija dala još 2011., a ni do danas nije stupio na snagu. Nadalje, treba se pozabaviti nepravičnošću svih dijelova klimatske politike, npr. ukidanjem popusta na emisije u ETS, a također i naknade indirektnih troškova za tešku industriju na račun potrošača koji plaćaju porez i vladā.
Na kraju, moramo prihvatiti ograničenja EU i njenih nadležnosti u ovom trenutku. Stoga je potrebno bolje usklađivanje socijalne i fiskalne politike na razini država članica sa širim europskim klimatskim ciljevima. To je razlog što Zeleni plan treba biti više od plana tehnokratske politike: on ustvari treba postati prioritet u svim državama članicama.
Zeleni plan kao novi društveni ugovor u svakoj državi članici
Tehno-optimisti tvrde da bi prave poluge programa i mjera omogućile tehnologijama i sistemima da riješe krizu klime i bioraznovrsnosti. Istina je da i dalje nailazimo na zbiljske izazove u smislu planiranja, razvoja tehnologije i stvaranja infrastrukture za ekološku tranziciju. Ali ti optimisti zaboravljaju posvetiti jednaku pažnju političkom pristanku – posebno pristanku onih koje ti programi i mjere najteže pogađaju.
Ekološka tranzicija, a neizravno i Zeleni plan, iziskivat će da donosimo političke odluke koje nekima donose žrtve, a drugima povoljne prilike. Te teške odluke ne možemo pomesti pod tepih. Ako to učinimo, posvuda će iskrsavati populističke ekstremističke stranke i pokreti da uberu plodove egzistencijalnih osjećaja ogorčenja među nezadovoljnima.
Neprijateljima Zelenog plana vrlo je lako ukazivati na porast cijena energije i tvrditi da se za volju ekološke tranzicije žrtvuje obične ljude. To je cinično diskurzivno preokretanje činjenice da najizloženiji ljudi trpe zbog naše linearne, ekstraktivne ekonomije na fosilni pogon. Trebamo učiniti sve što možemo da to spriječimo.
Pored naše moralne dužnosti da se zalažemo za pravednu tranziciju, to predstavlja i strategijski razlog zbog kojeg Zeleni plan bezuvjetno mora združiti socijalnu pravdu s klimatskom i okolišnom pravdom. Bilo bi zavaravanje misliti da Zeleni plan može uspjeti a da to ne učini, premda nažalost neki stručni komentatori i tvorci programa i mjera te ciljeve etiketiraju kao „ljevičarsku” urotu za obaranje tržišnog kapitalizma kakav poznajemo.
Ta kritika debelo promašuje. Na kraju, pitanje nije toliko u tome koje su nam tehnologije potrebne, nego prije koliko nejednakosti i meteža ljudi prihvaćaju radi (ekološkog) napretka kada primjenjuju te tehnologije, te programe i mjere potrebne za njihovo ostvarivanje. Obzirom na današnje rastuće nejednakosti, najvjerojatniji je odgovor: ne mnogo.
Ono što nam je, prema tome, potrebno jest radikalno izmijeniti stari društveni ugovor. U doba Zelenog plana novi društveni ugovor podrazumijeva bolji, zdraviji i pravičniji život za ljude posvuda i veću brigu za prirodni okoliš. Treba da se odmaknemo od svijeta vječne oskudice i beskrajne neimaštine ka društvu koje osigurava univerzalne osnovne usluge i obilje u kontekstu planetarnih granica.
Završimo nekim praktičnim sugestijama o tome kako ići dalje sa Zelenim planom.
Prvo, velik je problem nedostatak javnog angažmana za Zeleni plan i njegove popratne mehanizme monitoringa u državama članicama. Potrebni su nam politički lideri i masovni pokreti da povežu ciljeve Zelenog plana s nacionalnim, regionalnim, pa čak i lokalnim problemima. Za to nikada nije bilo bolje prilike. Na primjer, izolirane borbe na udaljenim mjestima imaju potencijal povezivanja s drugim razlozima borbe. Posljednjih godina već svjedočimo nizu dobrih primjera, uključujući pokret „Petci za budućnost” i mnoge sudske sporove protiv neaktivnosti vlasti u odnosu na klimatsku krizu. Postoji velik potencijal da se Zeleni plan iskoristi za jačanje i povezivanje takvih inicijativa među državama članicama.
Drugo, vlade i države članice trebale bi bolje razumjeti prednosti povećane solidarnosti. Dobar primjer daje SCF. Štedljive države članice ne žele djelovati solidarno prema državama članicama nižeg dohotka i radije zadržavaju sve prihode koje u svojoj zemlji dobivaju iz nove cijene na ugljik u sektorima gradnje i grijanja.
Međutim, cijenu na ugljik određuje se na razini Europe. To znači da će se, u relativnom smislu, siromašnijim državama dogoditi mnogo veći porast cijena, uz manji dohodak od ETS iz kojeg bi nadoknadile trošak najizloženijim kućanstvima. Vlade u tim zemljama vehementno će se protiviti ambicioznijim klimatskim programima i mjerama koje bi štedljive, bogatije države članice zapravo podržale.
Isto važi za često zanemarivanu temu posuđivanja i izdavanja dužničkih instrumenata na razini EU. Već smo govorili o veličini plana EU za oporavak i o tome kako je poslužio za jačanje Fonda za pravednu tranziciju. Istina je da ćemo morati mnogo više ulagati u novu i kolektivnu infrastrukturu. Prema tome, Zeleni plan i pravedna tranzicija direktno su povezani s makroekonomskom politikom.
U kontekstu pandemije, države članice bile su spremne pokazati solidarnost suspendiranjem pravila EU o zaduživanju i izdavanjem zajedničkih obveznica EU umjesto da to ostave pojedinačnim državama članicama. Kad se pandemija povuče, hoćemo li se vratiti staroj paradigmi fiskalne konsolidacije? Hoćemo li povisiti poreze da otplatimo taj dug u vrijeme kad nam je potrebno da građani investiraju u dizalice topline, solarne panele i izolaciju?
Bismo li umjesto toga mogli stvoriti strukturni kapacitet za investiranje putem zajedničkih obveznica EU? Ili bismo možda mogli izbaciti klimatske investicije kad obračunavamo zaduženost u svakoj državi članici – što je blaži pristup koji može podjednako umiriti i financijske konzervativce i progresivce? Nezgodna je istina da će te odluke za pravednu tranziciju biti važnije od većine drugih političkih odluka. Razlog je to što one izazivaju pitanja o tome tko će platiti za tranziciju, o tome koliki je stupanj solidarnosti između bogatijih i siromašnijih država članica, koliki je obujam kapitala spremnog na investiranje, o prioritetima tih investicija i o još mnogo toga. To nas dovodi do treće i zadnje praktične sugestije, a to je otvaranje debate svim građankama i građanima. Diskusije na ovu temu obično se odvijaju među elitama. To treba promijeniti.
Oni koji u praksi rade na pravednoj tranziciji stalno ponavljaju da društvena prihvatljivost apsolutno iziskuje dijalog s ljudima koje pogađaju promjene. Kada ljudi osjećaju da su lišeni utjecaja i mogućnosti da kažu nešto o tome, postaju lakom žrtvom populista. Oni koji donose programe i mjere i pokreti koji žele prenijeti Zeleni plan na nacionalnu ili lokalnu razinu trebaju aktivno i žestoko podržavati glas građana.
Ima mnogo načina da se to organizira, uključujući skupštine građana, savjetovanje ili suodlučivanje s civilnim društvom, predstavljanje pogođenih skupina te primjenu kriterija pravde i pravičnosti na fiskalnu reformu i druge programe i mjere. Važno je uvažiti da vlade i političari više nemaju ni autoritet niti kapacitet da nameću velike promjene u društvu. To ćemo morati činiti zajedno.
Članak je izvorno objavljen u publikaciji A European Just Transition for a Better World, urednika Dirka Holemansa i nakladnika 