Tribina je ponudila blic presjek na neke od tema u okviru velike teme Gredelja, a kao posebno važno istaknuto je pitanje procesa reurbanizacije tog prostora kupljenog novcem građanki i građana Zagreba.
Reurbanizacija prostora Gredelja, ogromnog industrijskog kompleksa na Trnju koji se nalazi u sklopu zagrebačkog željezničkog čvora, i njegova buduća uloga u kontekstu grada bila je tema na petoj po redu tribini u ciklusu Grad u Gradskoj koja je prošli četvrtak održana u Gradskoj knjižnici. Pred punim auditorijem kupole na trećem katu, o trenutačnom stanju i problemima Gredelja razgovarali su voditelj i urednik tribine Saša Šimpraga, arhitekt i urbanist Ratko Miličević, arhitekt Ardijan Karlo Gashi, kao i publika.
Tribina je počela Šimpraginom najavom kako je prostor Gredelja prošao transformaciju od strateške industrije do strateške lokacije, ali još uvijek nije postao strateška tema, iako se radi o najvrjednijem prostornom resursu Zagreba. Punim imenom Tvornica željezničkih vagona Janko Gredelj, ovaj nekadašnji industrijski gigant svoje je pogone imao na prostoru omeđenom Strojarskom ulicom na istoku, Ulicom grada Vukovara na jugu, Trnjanskom cestom na zapadu te peronima Glavnog kolodvora na sjeveru. Ovi bivši industrijski pogoni nalaze se, dakle, na izuzetno vrijednoj lokaciji, gotovo u samom centru grada, na obodima Zelene potkove. S obzirom na atraktivnost lokacije, prostor je zapeo za oko mnogim investitorima, pa je kao jedan od prioriteta na tribini naveden otpor tzv. investitorskom urbanizmu.
Kao jedan od problema istaknuto je da Grad Zagreb nema optimalne urede za gradske projekte, zatim neaktivnost gradskih tijela prema javnosti, kao i nedostatak rasprave i participacije. Gredelj je u javnom diskursu tek sporadična tema. Urbanist Ratko Miličević naglasio je i da se budući program ne može realizirati bez urbanih ekonomista, te je dodao i da su za prostor površine oko 25 hektara potrebni financijski zahvati koji prelaze okvire četverogodišnjeg mandata, što bi mogao biti veliki problem.
S obzirom da se svaka budućnost Gredelja tiče i željeznice, pitanje Gredelja neodvojivo je od pitanja željezničkog prometa, te se na tribini poveo razgovor i o značenju željeznice, budući da je upravo ona nekada davno podijelila grad na sjever i jug, a danas presijeca grad na pola i predstavlja jedan od urbanističkih izazova Zagreba. Denivelacija željezničke pruge na potezu između Držićeve i Glavnog kolodvora jedan je od pojmova koji se svako toliko spominje u svim razvojnim vizijama i raspravama o gradu, no Miličević naglašava kako je denivelacija moguća, ali nije nužan potez, te da bi nepopravljiva greška bila pomaknuti željeznički čvor.
Danas se sve više govori o 15-minutnom gradu, konceptu koji podrazumijeva da bi svatko tko živi u gradu trebao imati pristup osnovnim urbanim uslugama unutar 15 minuta hoda ili vožnje biciklom. Miličević smatra da je zagrebački Glavni kolodvor idealno polazište za takav pristup, s obzirom da na sjevernoj strani ima tramvajsko, a na južnoj autobusno stajalište, a njegova blizina središtu grada omogućava primjerice i putnicima iz Karlovca koji žele ići u kazalište da u svega 15 minuta hoda dođu do HNK. Gashi je dodao i da se još uvijek propušta mogućnost uvođenja gradske željeznice kroz gradski željeznički prsten; infrastruktura naime postoji, ali nije prilagođena gradskom prometu.
Ardijan Karlo Gashi osvrnuo se i na obodnu gradnju oko Gredelja, točnije na VMD kvart u Strojarskoj koji se sastoji od četiri poslovne i dvije stambene zgrade, od kojih su dvije neboderi, a onaj viši ujedno i najviši neboder u Zagrebu. Gashi smatra da su ti neboderi svojevrsni istočni pandan Ciboninom tornju, što, kazao je, donekle odgovara Antolićevoj viziji Zagreba sa četiri nebodera južno od željeznice. Dalje se razgovor nastavio o međuodnosu Gredelja i budućeg trga ispred nove Gradske knjižnice, kao i o ulozi i mogućnostima reanimacije povijesne Trnjanske ceste i ulice Hrvatske bratske zajednice, svojevrsnom ceremonijalnom ulazu u grad. Za potonju su se prisutni složili kako nije baš prilagođena pješacima, ali ima svoju ulogu koja je, međutim, različita od one Trnjanske ceste koja bi mogla biti bitno življa, a time i važnija te tako dopunjavati značenje središnje gradske osi.
Tribina je ponudila blic presjek na neke od tema u okviru velike teme Gredelja, a kao posebno važno istaknuto je pitanje procesa reurbanizacije tog prostora kupljenog novcem građanki i građana Zagreba. Tako je još jedna velika tema na tribini bilo i otvaranje Gredelja za zainteresiranu javnost i to ne samo u simboličkom nego i u fizičkom smislu, s obzirom na vrijednu industrijsku baštinu kompleksa i budućnost novog, suvremenog središta grada. Pri čemu to otvaranje nije bez izazova s obzirom na dotrajalost hala i derutni građevni fond unutar samog kompleksa.
Na tragu izostanka svake od Grada vođene javne rasprave o planovima i mogućnostima za Gredelj, Šimpraga je dodao i kako je nedavno preminuli sociolog Ognjen Čaldarović još prije desetak godina predložio osnivanje svojevrsnog Odbora za Gredelj, koji bi bio sastavljen od stručnjaka različitih profila – arhitekata, urbanista, sociologa, antropologa, geografa, krajobraznih stručnjaka i drugih, a koji bi imao savjetodavni karakter gradskoj upravi.
Arhitekt Gashi naveo je kako je Gredelj ograđen i isključen iz tkiva grada, te mnogi građani ne znaju ni gdje se on zapravo nalazi i što sadrži. Smatra i kako velik dio javnosti nema želju participirati i promišljati prostor osim ako im se to dobro ne prezentira, te da bi, u moru mogućnosti otvaranja, bilo dobro jedan dio Gredelja, po definiranju budućeg urbanističkog plana, dati na upravljanje fondovima, ljudima koji bi ulagali u svoj stan, ali ne na način na koji ulažu investitori, već da to postane jedna vrsta zadružnog modela.
Osim industrijskih hala Gredelja, naglasio je Šimpraga, jedan od orijentira Zagreba je i vodotoranj, vrijedan objekt iz 30-ih godina 20. stoljeća, kojemu je nažalost 2006. skinuta oznaka zaštićenog objekta, što buduće investitore više ne obvezuje na njegovo očuvanje. Jedan od scenarija tako bi moglo biti i njegovo rušenje, što bi svakako trebalo spriječiti, kao i to da se uruši sam od sebe, s obzirom da je njegova čelična konstrukcija u vrlo lošem stanju.
“Danas znamo koja je vrijednost brandinga i marketinga; kao što je Sydneyska opera simbol za čitav kontinent, tako bi vodotoranj mogao biti simbol Gredelja. Mogao bi se izgraditi i vidikovac s kojega bi se moglo vidjeti što Gredelj doista jest”, kazao je Gashi, te dodao i da Zagrebu nedostaje zimski centar, koji bi se također mogao izgraditi na prostoru Gredelja.
U drugom dijelu tribine u raspravu su se uključili i brojni posjetitelji, među kojima su bili i nekadašnji zaposlenici Gredelja, Helena Bunijevac, bivša ravnateljica Hrvatskog željezničkog muzeja i Špiro Dmitrović, nekadašnji voditelj marketinga, od kojih smo saznali kako je Gredelj bio najjače poduzeće onog vremena iz kojega su potekle i mnoge druge zagrebačke tvornice, ali i kako Ministarstvo kulture nije bilo pretjerano zainteresirano za Hrvatski željeznički muzej, čije restaurirane parne lokomotive, unatoč apelima zaposlenika, sada propadaju na dvorištu i čija je uloga na prostoru Gredelja neizvjesna.
