Jedan od načina na koji će mladi biti sve snažnije pogođeni klimatskim promjenama jest porast energetskog siromaštva. U Europi se energetsko siromaštvo primarno javlja kao nemogućnost podmirenja kućanskih troškova: Energenti postaju sve skuplji, plaće stanovništva stagniraju, energetska učinkovitost zgrada često nije na razini, a sve snažnije oscilacije u temperaturi uzrokovane klimatskim promjenama bacaju sve više ljudi u energetsko siromaštvo. U 2020. godini 8 posto populacije EU nije moglo zagrijati svoj dom, a energetsko siromaštvo pogađa oko 30 posto hrvatskih građana.
Pitanje klimatske krize moramo promatrati u kontekstu etike, politike i ekonomije koje uključuju kategoriju vremena jer ono što činimo sada utječe na dobrobit društva budućnosti. Tu potrebu je, na primjer, prepoznao etičar Hans Jonas koji je Kantov kategorički imperativ, čiju je univerzalnost ujedno preispitivao, prenio na budućnost: Nije dovoljno djelovati onako kako bi putem kategoričkog imperativa trebalo djelovati čitavo društvo (da maksima volje vrijedi kao načelo općeg zakonodavstva), nego djelovati onako da maksima volje podrazumijeva permanenciju ljudskog života na zemlji. Time je naglašena vremenitost deontološke etike, a mladost kao kategorija očituje se kao ono koje trpi posljedice djelovanja u sadašnjosti. Mladi i nerođeni ljudi u tom su kontekstu najranjivija skupina jer će biti najsnažnije pogođeni reperkusijama trenutnih ekonomskih tekovina i političkih odluka.
Vođeni tom misli razgovarali smo s četiri mlade osobe iz inicijative Extinction Rebellion Zagreb (XR) i mladenačke/učeničke inicijative Fridays for Future Hrvatska (FFF), koje ovaj petak 12. studenog organiziraju Klimatski marš za opstanak povodom završetka UN-ove konferencije o klimatskim promjenama u Glasgowu COP26. XR nastaje kao decentralizirana globalna i lokalna potpora znanstvenoj zajednici, a zahtjeva uključivanje znanstvenih spoznaja u proces donošenja političkih odluka. FFF primarno inzistira na obrazovnim politikama, kritički je nastrojen spram Ministarstva znanosti i obrazovanja, a provodi i obrazovne projekte kojima osvještava javnosti o ekološkim pitanjima. Egzaktne zahtjeve prema nadležnim institucijama ostavljaju za Marš, ali ističu da će “XR kritizirati birokratski aparat Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, a FFF Ministarstvo znanosti i obrazovanja”. Zajedno će zagovarati potpuno odustajanje od fosilne industrije.
Na pitanje je li klimatska kriza generacijski problem, Lea Šmigmator iz FFF-a odgovara: “Smatram da je to egzistencijalna kriza s kojom će se suočiti sve buduće generacije već za 20 godina. Ne vidim tu krizu kao striktno generacijsko pitanje jer će se mnogi naći u tom problemu, a djelomično se problem događa i sada. Ne pričam samo o uraganima, požarima i poplavama, što znanstvenici jasno prepoznaju kao naličja klimatske krize, nego i o zagađenju zraka. Studiram medicinu i vidjela sam crna pluća ljudi koji nikada nisu zapalili cigaretu, ali žive u gradovima. Također, postoji niz istraživanja koja pokazuju da se zbog klimatske krize sve češće javljaju alergijske reakcije, astma, problemi s dišnim sustavom itd.”
“Mladi imaju malo interesa za zelene politike, ali ja ih uopće ne krivim. Djelomičnu krivicu stavljam na obrazovni sustav jer se zelene teme vrlo slabo pokrivaju, a najveću na trenutni ekonomski sustav zbog kojeg se mladi moraju brinuti za svoja egzistencijalna pitanja i ostaje im vrlo malo vremena za politička. Recimo, stambeni prostori imaju izuzetno visoke cijene, a mlađe generacije zarađuju iznimno niske plaće. Kako u toj situaciji razmišljati o daljoj budućnosti?”, pita se Karlo iz XR-a, student matematike.
Učenica 18. Gimnazije Hana Matović iz FFF-a nastavlja: “Mladi su zainteresirani za teoriju klimatskih promjena, ali kada treba krenuti djelovati nešto ih koči. Pretpostavljam da je to zato što onda moraju imati doticaja s politikom. Hrvati su generalno nezadovoljni politikom i bježe od nje, a taj stav se prenosi na mlade. Često je nezahvalno biti aktivist jer radiš jako puno, a ništa se ne mijenja, pogotovo kada se obraćaš politici. Mladi imaju osjećaj da su napravili svoju zadaću i žele rezultate, dobiti plus ili peticu, ali u pravom svijetu ne dobivaš nagradu. Svijet je indiferentan, a mladima fale povratne informacije za trud.”
Budući da je Klimatski marš za opstanak organiziran povodom zadnjeg dana UN-ove konferencije o klimatskim promjenama u Glasgowu COP26, pitali smo mlade aktiviste o njenoj važnosti i misle li da će konferencija uroditi plodom:
“Svaki COP je važan jer čelnici svijeta vode dijalog o klimatskoj krizi. Međutim, ciljevi koje si UN postavlja nisu dovoljno ambiciozni da bi zaustavili devastaciju okoliša, a čak ni ti ciljevi se ne ispunjavaju”, navodi Šmigmator. “Da smo se držali ciljeva COP-a u Parizu iz 2015., a nismo došli ni blizu toga, temperatura bi u sljedećih 100 godina narasla za 4.5°C, a u Glasgowu je većina ciljeva ponovljena. To su nikakvi ciljevi.” Karlo dodaje: “Ako povećanje globalne temperature pređe 2°C Zagreb i okolica bi do Zaboka bili poplavljeni. Sava ide na šljunak pa bi se njena razina povećala sa zidom mora”.
“Klimatska će kriza utjecati i na migracije. Svjetska banka predviđa da bi klimatska kriza mogla raseliti 216 milijuna ljudi do 2050. godine. To smo već vidjeli jer su klimatske promjene jedan od uzroka rata i izbjegličke krize u Siriji. Zbog suša je krenulo faliti vode za poljoprivredu pa su seljaci odlazili u gradove zbog čega je došlo do radikalizacije. Ako se teško nosimo s nekoliko milijuna izbjeglica, kako ćemo se nositi s nekoliko stotina?”, pita se Matović.
Važna odluka na COP-u 26 je gašenje Plomina 2033. godine, a Otilia iz XR-a ističe kako bi Plomin bilo isplativije ugasiti sada jer se za ugljen plaćaju penali: “Hrvatska uvozi ugljen, a za njega se kao najprljavijeg energenta po europskoj tarifi plaćaju veliki penali. Plomin generira 6 posto ukupnih emisija u Hrvatskoj i neprihvatljivo nam je da se ugasi tek 2033. godine. Želimo da se zaposlenim ljudima osigura pravedna tranzicija što je moguće s novcima s kojima se plaćaju penali”.
“Plenković je u Glasgowu opisao Hrvatsku kao zelenu zemlju koja jako malo zagađuje, ali zaboravio je istaknuti kako to nije zbog zelene politike, koje u Hrvatskoj gotovo pa ni nema, nego zato što je sva industrija propala. Vlada nije napravila nikakve mjere prema zelenoj politici, a obnovljive izvore energije imamo još iz Jugoslavije”, rekla je Šmigmator. “Plenković se hvalio kako Hrvatska pokriva 29 posto energetskih potreba iz obnovljivih izvora energije i da postižemo cilj kojeg je Europa postavila za sebe do 2030. godine, ali ta brojka se temelji na jugoslavenskim hidroelektranama i proizvodnji toplinske energije iz ogrjevnog drva što se formalno zove obnovljivim izvorima energije, ali je u praksi štetno po okoliš i ispušta štetne plinove”, nadovezuje se Otilia. “Hidroelektrana je također jedan od najgorih oblika obnovljive energije jer šteti rijekama”, nastavlja Šmigmator.
“Hrvatska je također iznimno privilegirana što se tiče obradivih površina za uzgoj hrane, ali smo uništili vlastitu poljoprivredu. Bilo bi ekološki iznimno prihvatljivo, zdravo i jeftino jesti lokalnu vegansku hranu, a istodobno bismo smanjili patnju životinja u mesnoj i mliječnoj industriji”, ističe Otilia.
“Strateški i geopolitički Hrvatska bi mogla prednjačiti u obnovljivim izvorima energije, kao i drugim ekološkim pitanjima poput hrane i vode, ali političari donose loše odluke. Europska investicijska banka je prestala financirati fosilna istraživanja i fosilne projekte, a Hrvatska je ove godine otvorila LNG”, rekla je Šmigmator.
“Europska agencija IEA, koje Hrvatska nažalost nije članica, alarmantno je upozorila da se moraju zaustaviti sva ulaganja u eksploataciju fosilnih goriva i Hrvatska bi trebala slijediti takav poziv, ali to ne radi nego trenutno ima 60 eksploatacijskih polja ugljikovodika. Nedavno usvojena strategija niskougljičnog razvoja predviđa dodatna ulaganja u fosilna goriva i istraživanja nafte i plina na hrvatskom teritoriju sve do 2050. godine”, nadovezuje se Otilia.
“Važno je istaknuti i problem prometa koji je sveden na individualizirana vozila. Električni auti nisu rješenje jer također zahtjevaju puno energije, a ujedno je potrebno vaditi litij iz rudnika što često obavlja iznimno nisko plaćena radna snaga” ističe Otilia. “Kvalitetan način organiziranja javnog prijevoza je koncept ‘riblja kost’, gdje autobusi iz manjih mjesta voze do najbliže željezničke stanice. To bi funkcioniralo i u Zagrebu, što bi smanjilo gužve na prometnicama, emisije i cijenu prijevoza. U Hrvatskoj se trebaju hitno renovirati željeznice i elektrizirati čitavu mrežu. Nekoć je od Zagreba do Beograda trebalo dva sata, a danas šest”, rekla je Matović za H-Alter.
“Moguća replika ovoj ideji je da se ljudi neće koristiti željeznicama, ali jedan odličan kontraargument je moj rodni grad Sisak. Većina ljudi iz Siska radi u Zagrebu jer nam je grad uništen, a uglavnom putuju vlakom jer su osigurani novi, brzi vlakovi, koji bi mogli voziti i brže da se renovira željeznica. To pokazuje interes stanovništva, a izostanak političkog interesa. Recimo, 2021. je Europska godina željeznice i EU subvencionira njihovu izgradnju, a Hrvatska nije raspisala nijedan veći projekt. Ulaže se u fosilnu industriju u kojoj izostaju subvencije i nerijetko se plaćaju penali, a u subvencioniranu željeznicu ne”, istaknula je Šmigmator.
“Kada je početkom prošlog stoljeća tek počinjao automobilski boom javni je promet bio fantastično organiziran, ali su General Motors i ostali proizvođači automobila kupili javni prijevoz, fizički i ekonomski ga devastirali te se političkim utjecajem izborili za poreznim novcem plaćenu izgradnju autocesta. Ljudi misle da je individualizirani prijevoz nužan aspekt ‘razvoja’, ali on je orkestriran za profit auto kompanija”, navodi Otilia.
Budući da Extinction Rebellion nastaje kao globalna i lokalna potpora znanstvenoj zajednici, upitali smo mlade predstavnike inicijativa što misle o odnosu politike prema znanstvenoj zajednici.
“Politika velikim dijelom radi kontra znanosti i gleda isključivo kratkoročnu ekonomsku dobit, dok znanstvenici ukazuju na dugoročnu”, navodi Matović, a Otilia se nadovezuje ističući kako “politika osim kontra znanosti radi i kontra sebe jer je protuustavna. Članak 70 ističe da je ‘svatko dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša’, što političari ne čine.
“Danas vrlo lako možemo kritizirati liberalnu demokraciju. U SAD-u su izdana znanstvena istraživanja koja pokazuju da većina ljudi nema utjecaja na zbivanja u politici nego sve polazi od bogatih elita koje plaćaju svoje kampanje ili su potpomognute strankom koja živi od donacija privatnog interesa. Sličan je sustav kod nas i u drugim europskim demokracijama. To je jedan od problema koje moramo riješiti. Mi zeleni aktivisti govorimo stvari koje su već jako dugo poznate, ali zbog tih utjecaja na demokraciju ne dolazimo do promjena do kojih bismo došli da smo uistinu demokratični. Većina ljudi želi zaustaviti klimatsku krizu, ali to se ne radi zbog privatnih interesa” rekao je Karlo, navodeći ekonomski sustav kao glavnu prepreku za budući svijet.
“Važno je istaknuti da se zbog globalne nejednakosti puno teže boriti za zelena pitanja. Mnogi ljudi rade cijeli tjedan, a imaju jedva da se prehrane i unajme stambeni prostor. To je mreža problema koji se ne mogu gledati izolirano. Kada bi ljudi imali više i radili manje, imali bi više slobodnog vremena za prijeći na zeleniji stil života i boriti se za sistemske promjene”, nastavlja Karlo za H-Alter.
“Ovo ljeto sam čitala knjigu Odrast u kojoj niz autora u zasebnim znanstvenim člancima na različite načine pokazuju kako ne možemo neograničeno ekonomski rasti na planetu koji ima ograničene resurse. Ekonomski rast ima svoj limit, a kvalitetan život je moguć u stagnaciji, odnosno čak i s padom proizvodnje”, nadovezuje se Matović, a Otilija ističe kako je “to potvrdio i ovogodišnji nobelovac Giorgio Parisi.”
Jedan od načina na koji će mladi biti sve snažnije pogođeni je porast energetskog siromaštva. U Europi se energetsko siromaštvo primarno javlja kao nemogućnost podmirenja kućanskih troškova: Energenti postaju sve skuplji, plaće stanovništva stagniraju, energetska učinkovitost zgrada često nije na razini, a sve snažnije oscilacije u temperaturi uzrokovane klimatskim promjenama bacaju sve više ljudi u energetsko siromaštvo. U 2020. godini 8 posto populacije EU nije moglo zagrijati svoj dom, a energetsko siromaštvo pogađa oko 30 posto hrvatskih građana. Važno je istaknuti da se po suvremenim parametrima osobe koje žive u neprimjerenim uvjetima vode pod jedan od tipova beskućnika, pa bi klimatskim promjenama potaknuto energetsko siromaštvo moglo izazvati pandemiju beskućništva.
Na pitanje jesu li optimistični spram budućnosti, mladi sugovornici odgovaraju:
“Svima nam je cilj pozitivno razmišljati o budućnosti i htjeli bismo to, ali ne možemo. Ponekad dođemo do osjećaja besmisla zbog aktivizma. Ubijamo se od posla, a ništa. Gledamo stvari pozitivno čisto da ne odustanemo”, rekla je Matović.
“Da mislimo da će biti optimistično, ne bismo ovo radili”, navodi Šmigmator.
“Nisam optimističan, ali ne smatram da optimizam leži na meni. Sve ovisi o ljudima koji će se organizirati ili neće. Lako se dogodi da razne aktivističke grupe, ako ne znaju na što ciljaju, počnu raditi simbolički aktivizam gdje dolazi do gubitka motivacije, pesimizma i pasivizacije”, rekao je Karlo.
“Ostavimo pesimizam za gora vremena”, zaključuje Otilia.
