„Moramo osvijestiti kod ljudi da je priroda neuredna i ‘šlampava’ i da to ima svoju ulogu, naše ‘uljepšavanje’ joj šteti“, istaknula je Irina Zupan, voditeljica Službe za razvoj mreže zaštićenih područja Zavoda za zaštitu okoliša i prirode. Zato se na području Spomenika prirode Bedekovićeve graba u Međimurju livade ne kose od 15. lipnja do 15. rujna, kako bi opstali leptiri plavci. „Jedan sam od rijetkih ravnatelja javnih ustanova koji nikad nije bio u političkoj stranici niti to namjeravam biti“, kaže dugogodišnji ravnatelj JU Međimurska priroda Siniša Golub.
Ženka leptira plavca polaže jaja na biljku krvaru. Gusjenica koja se izlegne iz jaja, hrani se sjemenkama krvare dok se dovoljno ne udeblja. Tada se baca na tlo i čeka da po nju dođu mravi iz roda Myrmica i odnesu je u mravinjak. Gusjenica u mravinjaku ostaje i do deset mjeseci i hrani se ličinkama mrava. I dok ona dobiva stan i hranu, i gusjenica mravima nešto daje. Ona iz trbuha ispušta slatki sok koji mravi obožavaju i kojim se hrane tako da svi imaju koristi od ovog neobičnog suživota. U proljeće se gusjenice začahure do ljeta kada izlaze iz mravinjaka u rano jutro, u vrijeme dok mravi nisu aktivni, ali kao leptiri plavci. Da bi se ovaj ciklus mogao održati, mora se osigurati opstanak i biljke krvare i mrava i leptira. Zato se na području Bedekovićevih graba u Međimurju livade ne kose od 15. lipnja do 15. rujna. To je područje s vlažnim livadama košanicama zaštićeno kao Spomenik prirode.
Priču o ovim plavcima, u ovom slučaju riječ je o dvije vrste – velikom livadnom plavcu i zagasitom livadnom plavcu, čuli smo od djelatnika Javne ustanove Međimurska priroda na Matulovom gruntu. To je tradicionalna međimurska kuća koju je Javna ustanova rekonstruirala i napravila edukacijsko-istraživački centar za leptire i druge čimbenike bioraznolikosti Međimurja. Sada se tu može pogledati izložba o leptirima, a na rezidencije ovdje dolaze jednako i pisci i drugi umjetnici kao i biolozi istraživači. Sam se grunt nalazi u Frkanovcu, nedaleko samih Bedekovićevih graba, a dobio je ime po kajkavskoj riječi za leptira, matul.
Međimurski leptiri, mravi i biljka krvara ovise jedni o drugima. Njihova priča podsjeća nas da opstanak jedne vrste unutar ekosustava nije moguć bez podrške drugih vrsta. I čovjek je jedna od vrsta unutar ekosustava koja ovisi o drugim biljnim i životinjskim vrstama, istaknula je Irina Zupan, voditeljica Službe za razvoj mreže zaštićenih područja Zavoda za zaštitu okoliša i prirode, novinarima koje je Zavod pozvao u Međimurje, kao primjeru dobre prakse u očuvanju bioraznolikosti.
Procjenjuje se da na planetu postoji između 5 i 10 milijuna vrsta. Čovjek ih donekle poznaje tek 1,7 milijuna, ali mu uništavanje vrsta ide puno bolje od upoznavanja. Prema posljednjem izvještaju Međuvladine platforme za znanost i politiku o biološkoj raznolikosti i uslugama ekosustava IPBES iz 2019. u odnosu na predindustrijsko razdoblje prirodnih je ekosustava manje za 47%. Čak četvrtina svih vrsta koje još postoje su pred izumiranjem, a ostalo je tek 18% divljih sisavaca.
„Nažalost kriza ekosustava trenutna je zasjenjena drugim krizama, a IPBES-ov izvještaj brzo je pao u zaborav“, kaže Zupan.
Mislili mi na to ili ne, ostaju činjenice da 75% ratarskih kultura, čovjekove hrane, oprašuju životinje, mahom divlji oprašivači, a morski i kopneni sustavi igraju veliku ulogu u stabilnosti klime. Oni, naime, uklanjaju 60% emisija ugljikovog dioksida iz atmosfere. Kada to ne bi činili, globalno zagrijavanje bi se odvijalo još puno brže.
Europska je unija pokušala zaštititi bioraznolikost uspostavom mreže zaštićenih staništa Natura 2000, koja danas čini najveću svjetsku mrežu zaštićenih područja. 36% kopnenog područja na 800-tinjak lokaliteta Hrvatske je uključeno u Naturu 2000, a među njima su i Bedekovićeve grabe, stanište leptira plavca.
No, po Strategiji za bioraznolikost EU do 2030. to nije dovoljno. Svaka država EU ima obavezu zaštititi 30% kopnenog područja te 30% morskog područja.
„U zaštiti morskog područja imamo rupe i to moramo riješiti. Određeno je i da 10% i kopnenog i morskog područja treba strogo zaštiti. Sve preostale prašume u Europi moraju se strogo zaštititi. Cilj je i obnoviti značajna područja degradiranih ekosustava, pa tako 25 000 kilometara rijeka ponovo treba slobodno teći. Krovni cilj je da se stanje vrsta i staništa ne smije pogoršati, a najmanje 30% onih koje su u nezavidnom stanju treba vratiti u povoljno stanje“, ističe Zupan.
Iz Uprave za zaštitu prirode poveli su novinare u Međimurje kao dio početka kampanje o zaštiti bioraznolikosti Hrvatske. Cilj im je da u medijima ne dominiraju teme o bioraznokolisti koje se svode na „vukovi nanose štetu“ i „šišmiši zaustavljaju projekte“. No, i u Međimurju je teško uvjeriti ljude da ne treba nužno kositi, okućnice su redom vrlo uredno podšišane trave.
„Moramo osvijestiti kod ljudi da je priroda neuredna i ‘šlampava’ i da to ima svoju ulogu, naše ‘uljepšavanje’ joj šteti“, zaključuje Zupan.
Iako je osnovana tek prije 15 godina, Javna ustanova Međimurska priroda je jedna od najaktivnijih u sektoru. Pokrivaju područje cijele Međimurske županije, a time i dio Regionalnog parka Mura-Drava koji je pak dio petodržavnog UNESCO-vog rezervata biosfere Mura-Drava-Dunav, jedinstvenog u svijetu jer pokriva područje pet država.
Osim Matulovog grunta, obnovili su i bivšu zgradu nadšumarije u Križovcu, gdje se danas nalazi Centar za posjetitelje Med dvemi vodami gdje se može pogledati multimedijalna izložba o međimurskoj prirodi pa ćete tu primjerice saznati da je dabar jako važna vrsta. Iako ga se često gleda kao na štetočinu, prisutnost dabra povećava prisutnost drugih vrsta za više od 30%.
Iz JU svake godine organiziraju i prenošenje vodozemaca preko ceste. Naime, brojne žabe stradavaju u prometu u vrijeme migracija pa oni na „crnim točkama“ postave ograde te volonteri prenose žabe na drugu stranu ceste. Posljednjih godina im se za ovu neobičnu aktivnost, prenošenje žaba, javlja čak i više volontera nego što je potrebno.
U Žabniku pak na gmajni, zajedničkom pašnjaku, pase osam međimurskih konja, tradicionalne međimurske radne pasmine. Svima njima je prijetila klaonica da ih nisu otkupili iz Javne ustanove i vratili na pašnjak. Danas služe kao „kosilice“ travnjaka koji ujedno spašavaju od zaraštanja. Priroda nudi rješenja za brojne naše probleme, no mi ih i dalje ne želimo uvijek vidjeti.
„Koliko općine i gradovi troše na zaprašivanje od komaraca svake godine? Samo jedan par bregunica potamani par tisuća komaraca dnevno u sezoni gniježđenja“, kaže Siniša Golub, ravnatelj JU Međimurska priroda.
Bregunice se gnijezde na strmim pješčanim obalama rijekama, no kako je čovjek kanalizirao i „uređivao“ obale rijeka, one sve teže nalaze stanište. Očuvanje njihovih staništa pridonijelo bi smanjenju problema s komarcima.
U gusto naseljenom području Međimurju „nema netaknute prirode“ i suživot čovjeka i drugih vrsta je izazov. Ključ uspjeha je u kontinuitetu, ističe ravnatelj Golub, koji odrađuje četvrti mandat.
„Jedan sam od rijetkih ravnatelja javnih ustanova koji nikad nije bio u političkoj stranici niti to namjeravam biti. To je u Međimurju moguće. Upravo smo zbog kontinuiteta uspjeli oformiti tim ljudi i odraditi neke zahtjevne projekte do kraja, kao što su obnove Matulovog grunta i Centra za posjetitelje. Pokušavamo ignorirati utjecaj politike na svakodnevni posao“, zaključuje Golub.
