„Slobodnoživuće mačke su problem jedino ako su ignorirane na ulici. One ne bi bile problem da se ljudi brinu o njima“, kaže Ivana Babić iz zagrebačke udruge Miceki iz centra. Sunčeko, Tirgić, Šarko, Srećko, Zmajo, Crni, Čupi, Fulir, samo su neka imena od njih šezdesetak koliko ih volonteri svakodnevno hrane u Taklčićevoj i Radićevoj ulici. Među volonterima ima doktora, profesora, menadžera, novinara, konobara, ljudi svih dobi i oba spola. „Ako želimo učiniti ovo mjesto boljim za život, moramo izaći iz kuće i učiniti nešto“, naglašava Babić.
„Slobodnoživuće mačke su problem jedino ako su ignorirane na ulici. One ne bi bile problem da se ljudi brinu o njima“, kaže Ivana Babić iz nekad inicijative, a danas udruge Miceki iz centra.
Udruga okuplja 30-ak volonterki i volontera koji su uredili hranilišta za mačke na pet mjesta u Tkalčićevoj i Radićevoj ulici. Sunčeko, Tirgić, Šarko, Srećko, Zmajo, Crni, Čupi, Fulir, samo su neka imena od njih 60-ak koliko ih volonteri svakodnevno hrane. Svi su miceki iz centra kastrirani, sterilizirani i cijepljeni.
„Briga za ulične mačke znači da se stavi pod kontrolu razmnožavanje i njihov broj jer inače imaju pet, šest okota godišnje. Druga stvar je kontroliranje njihovog zdravstvenog stanja, ako su očišćene od parazita i cijepljene ne prenose bolesti. Komunalni problemi nastaju ako mačke nisu nahranjene pa kopaju po smeću. Zato je treća bitna stvar postaviti hranilišta za mačke koje se ondje hrani mačjom hranom“, kaže Babić koja ističe da se ulične mačke u različitim sredinama percipiraju na različite načine, ali kako ozbiljne metropole pokazuju brigu i za njih. Neki to čine iz kulturoloških pobuda i tradicije kao na primjer Turska, neki polaze od toga da smo svi mi živa bića i imamo pravo biti tu, a mačke su dio ulica kao i ljudi.
„U Chicagu su ulične mačke postale i eko priča. Oni su počeli dovoziti mačke iz skloništa u kvartove koje napadu štakori da bi topotom šapa držale štakore u kanalizaciji da ne izlaze za ulicu. Zašto bi bacali otrove, ako možemo imati mačke“, pita se Babić.
Hrvatska i u brizi za mačke kasni, ali ipak sve više gradova postavlja hranilišta na kojima se onda može vršiti kontrola i nadzor mačjih čopora. Posljednji primjer dolazi iz Makarske gdje je Grad Makarska u suradnji s udrugom Šapama od srca postavio pet kućica za slobodnoživuće mačke. Grad Zagreb je u svibnju prošle godine izdao prva odobrenja, upravo za ova tri hranilišta u Tkalčićevoj i dva u Radićevoj.
„Od Grada Zagreba smo dobili jedino odobrenje za lokacije. Sve ostalo, hranu, veterinarske troškove i kućice pokrili smo i pokrivamo donacijama od običnih građana koji već plaćaju Gradu prirez iz kojeg bi se to moglo financirati“, kaže Babić.
Riječ je o ozbiljnim troškovima. Mjesečno za hranu volonteri troše 7000 kuna, a za veterinarske troškove još 2-3000 kuna. S pružateljima veterinarskih usluga imaju dogovorene popuste, ali sterilizacija mačke i dalje košta 250 do 270 kn, a kastracija muškog mačka 150 do 200 kn. Grad Zagreb financira sklonište u Dumovcu, ali ono funkcionira prvenstveno kao sklonište za pse.
Cijela priča je počela kada je Ivana Babić prije dvije godine naletjela u Tkalčićevoj ulici na baku Anu, koja je stajala na kiši i čekala da se mačke koje je hranila najedu. Ana je bila posljednja volonterka udruga S.O.S. za mace koju je svojedobno osnovala Ružica Pađen, „doajenka zagrebačkog uličnog mačkarstva“. Babić je krenula pomoći baki Ani. Pisala je objave po Facebooku i tako okupila volontere. Kontaktirala je i udruge i dobila pomoć od udruge Prava šapa koji su izišli na teren i utvrdili da u tih nekoliko ulica postoji pet mačjih čopora te stoga pet mjesta za hranjenje. Udruga im je pomogla sa sterilizacijom i kastracijom mačaka, cijepljenjem i čišćenjem od parazita kao i podnošenjem papira za dozvolu za postavljanje hranilišta.
„Sada mace svaki dan dobiju porciju hrane i porciju maženja, ali i pažnju turista. Naša je hranilište na Google Mapsu označeno kao turistička atrakcija, pa dobivamo poruke ljudi iz cijelog svijeta“, kaže Babić.
Javljaju im se i stanovnici drugih zagrebačkih kvartova koji ne prolaze slijepi kraj mačaka u svojoj blizini. Tako se sada čekaju dozvole za još sedam hranilišta u kvartovima, a sljedeća akcija je uređenje hranilišta na Prisavlju.
Skupina koja se brine o mačkama iz centra ne odgovara stereotipnoj slici koju mnogi ljudi imaju o ljudima koji se brinu za ulične životinje, da je riječ o usamljenim starijim ženama. Među njima ima i doktora, profesora, menadžera, novinara, konobara, ljudi svih dobi, i muških kao i ženskih volontera i volonterki.
„Sigurno da mi nismo ljudi koji nemaju pametnijeg posla u životu kako se često gleda volontere. Svi mi imamo obitelji, prijatelje, posao, družimo se, izlazimo, ali smo odlučili i napraviti nešto dobro za društvo. Uzeli smo one za koje se do danas nitko još nije pobrinuo“, naglašava Babić.
Tridesetak volontera rotira se u hranjenju kroz rasporede koje rade za dva tjedna unaprijed. Na hranjenje odlaze svakodnevno najmanje dvoje volontera između 18 i 20 sati. U jednoj večeri potroše 15 konzervi i dva i pol kilograma suhe hrane. Svaki put peru i posude, ostavljaju im i svježu vodu, pogledaju u kakvom su stanju mačke i treba li kojoj veterinarska skrb.
Iako se udruga prvenstveno bavi brigom za ulične mačke, ponekad naiđu na neku koja je ostala bez noge, oka, repa ili ima neku bolest pa takvu mačku pokušaju udomiti.
„Ljudi radije udome macu slikanu na dekici nego macu s ulice. No, dok čovjek to ne doživi ne zna, ali mace s ulice su kada se opuste nevjerojatno privržene čovjeku, postaju prave mačke za krilo. Mi želimo popularizirati i udomljavanje maca koje nisu nikad dobile priliku da imaju dom“, kaže Babić.
U posjetu hranilištima dolaze i škole, a volonteri tada djecu educiraju o skrbi za mačke. Učenici Škole primijenjene umjetnosti i dizajna su tako i oslikali kućice za mačke.
Baka Ana je u međuvremenu preminula, ali ova skupina i dalje je inspirirana njenim radom, mace i dalje nose imena koja im je nadjenula Ana.
„Ona me promijenila kao osobu, puno sam od nje naučila u tim večernjim šetnjama. Kao projektna menadžerica sam trčala za život, samo sam gledala gdje mi je parking, to mi je jedino bilo bitno u gradu. Sada sam usporila i počela obraćati pažnju na svijet oko sebe. Ako želimo učiniti ovo mjesto boljim za život, mi smo ti koji moramo izaći iz kuće i učiniti nešto“, zaključuje Babić.
