„Mi nismo specifični po medvjedu ili vuku, već po ogulinskoj špiljskoj spužvici, dinarskim slatkovodnom školjkašima i po jedinoj podzemnoj letećoj životinji na svijetu. To je špiljska hajdi, mušica koja je pronađena u Lukinoj jami na kilometar dubine“, kaže Ruđer Novak, doktor znanosti, entuzijast speleolog i voditelj inicijative Čisto podzemlje, male skupine ljudi koja volonterski obavlja veliki i teški posao čišćenja podzemlja. A u podzemlju usred izvora pitke vode nalaze sve zamislivo, od strvina životinja, preko komunalnog i građevinskog otpada, do odbačenih granata i ljudskih ostataka.
„Mi nismo specifični po medvjedu ili vuku, to su neke popularne životinje kojih ima svugdje, već po ogulinskoj špiljskoj spužvici, dinarskom slatkovodnom školjkašima i po jedinoj podzemnoj letećoj životinji na svijetu. To je špiljska hajdi, jedna mala mušica koja je pronađena u Lukinoj jami na kilometar dubine“, kaže Ruđer Novak, doktor znanosti, entuzijast speleolog i voditelj inicijative Čisto podzemlje, male skupine ljudi koja obavlja veliki i teški posao čišćenja podzemlja.
Špiljska hajdi je jedina dosad otkrivena životinja na svijetu koja ima cijeli životni ciklus u špilji, a koja leti, nešto za što je cijela biološka zajednica mislila da ne postoji, dok nije pronađena upravo u podzemlju velebitskog krša.
Uoči Međunarodnog dana bioraznolikosti, 22. svibnja, vrijedi podsjetiti da je cijeli dinarski krš vruća točka bioraznolikosti. Teško da je moguće pronaći područje koje je u tom smislu bogatije. No, to su sve male životinje, kukci, pijavice, stonoge… Daleko su nam od očiju, a mi krš generalno ne poznajemo i razumijemo. O odnosu prema ovom neprocjenjivom bogatstvu govori podatak da je barem tisuću krških jama i špilja zatrpano smećem, od oko 10 000 istraženih u Hrvatskoj. O cijelom se problemu jako malo znalo dok 2015. nije spontano nastala inicijativa Čisto podzemlje. Iako su speleolozi oduvijek znali da taj problem postoji jer su u svojim istraživanjima često nailazi na onečišćene jame, nisu znali koliko je problem raširen, koliko tih jama ima, gdje se nalaze. Nekoliko zagrebačkih speleoloških društava krenulo je s izradom internog registra, da bi to kartiranje postalo nacionalni projekt koji okuplja speleologe iz cijele Hrvatske. Kartiranje je preraslo i u konkretne akcije teškog fizičkog rada izvlačenja desetaka kubika smeća s deset, dvadeset, pedeset metara dubine.
„Problem onečišćenog podzemlja javnost vidi samo ako mi objavimo fotografije. Često imamo situaciju da je ulaz u jamu u šumi, da je oko ulaza sve čisto, ptičice pjevaju i sve je krasno, a kad se spustite dolje nađete strvine, komunalni otpad, građevinski otpad, granate, zaostalo oružje, kosti, ostatke ljudi. Sve najgore što civilizacija proizvodi nađete ispod površine. Gore je sve divno, a dolje katastrofa“, opisuje Novak.
Volonteri speleolozi se spuštaju u jame pomoću užeta. Smeće trpaju ručno u velike vreće koje se zatim izvlače na površinu, ručno ili ako je moguće uz pomoć dizalice. Riječ je o prljavom, iscrpljujućem i vrlo opasnom poslu.
„Već je kretanje po jamama problem, za to treba imati završenu edukaciju, kreće se po užadi i to nije za svakoga. Kad se još ide čistiti smeće u mraku gdje u svakom trenutku možete naletjeti na poluraspadnutu strvinu ili zaostala minsko eksplozivna sredstva, onda je to još jedan sloj eliminacije ljudi koji su to spremni i žele raditi. Mi stvorimo atmosferu pa to ne izgleda tako teško, ali realno riječ je o o teškom fizičkom poslu, koji može biti jako opasan. Treba cijelo vrijeme biti koncentriran i biti tehnički potkovan jer tehnike koje koristimo su tehnike speleološkog spašavanja. Možete zamisliti što znači iskipati nekoliko kubika smeća u jamu, a što znači izvući to s dvadeset ili pedeset metara dubine opet na površinu“, opisuje Novak.
Ove složene akcije ne mogu se održavati bez pomoći drugih službi. Na akcijama redovito imamo dežurstva MUP-ovih protueksplozijskih postrojbi jer speleolozi često nailaze na sumnjive eksplozivne naprave. Jednom su se s njima spustili vatrogasci i prerezali auto olupinu kako bi mogla biti u dijelovima izvučena van. Bitna je i suradnja s komunalnim poduzećima koja osiguravaju odvoz otpada. Oni dostave kontejnere za smeće na najbližu moguću lokaciju jami ili špilji. Najčešće onečišćene jame su one koje se nalaze u blizini ljudskih naselja ili bliže nekih putova pa se putem kojim je stiglo smeće dovezu i kontejneri. Akcijama se znaju pridružiti i planinari, lovci im ponekad posuđuju terenska vozila i slično. U zadnje dvije godine očistili su najmanje 35 jama. Pojačanje aktivnosti omogućile su im veće donacije koje su dobili od nekih tvrtki. Sada imaju natječaj za speleološka društva koja žele čistiti jame na svom području. Po količini izvađenog smeća doniraju im novac koji se zatim koristi za daljnje speleološke djelatnosti.
„Problem se može riješiti tako da se to honorira i financira. U Hrvatskoj ima oko 750 do 800 speleologa što znači da ima više od jedne onečišćene jame po glavi špiljara. Srećom, Hrvatska je eldorado za špiljare zbog veličine speleoobjekata u cijelom dinarskom kršu. To je atraktivno pa se ljudi žele time baviti, ali špiljari su ušli u to da istražuju nove jame, a ne da kopaju po tuđem smeću. Neki to rade, ali ako bi se to platilo, bilo bi ih više koji bi bili spremni baviti se time“, kaže Novak.
Inicijativa je uspjela još 2016. izlobirati da problem onečišćenog podzemlja uđe u Nacionalni plan gospodarenja otpadom. Od nove godine u sklopu speleološkog katastra koji vodi Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja, država će davati speleolozima financijske poticaje ne samo da istražuju speleološke objekte već i da kartiraju onečišćene špilje i jame.
„Pokušavamo lobirati kod Ministarstva i Fonda za zaštitu okoliša da alociraju sredstva baš za čišćenje špilja i jama. To bi onda Fond alocirao ciljano jedinicama lokalne samouprave. Mi smo kroz pilot projekt donacijama speleološkim udrugama htjeli pokazati da postoji način i pokrenuti stvari s mrtve točke. No, dugoročni cilj je da to financira država, a da se provodi u suradnji s udrugama. Mi kao speleozajednica nemamo resursa da to dugoročno sami odrađujemo“, ističe Novak.
Iz inicijative su svjesni da je problem izrazito kompleksan i nije moguće da ga država riješi sama u kratkom roku.
„To je problem koji će se rješavati desetljećima, jer ima puno onečišćenih jama, a malo speleologa. Realni smo u tome koliko država može napraviti, to je maraton na duge staze, ali generalni smjer je dobar. No, ako nam je cilj zaustaviti daljnje onečišćenje, moramo osvijestiti što veći broj ljudi kako se ovo više ne bi događalo“, ističe.
Hrvatski su speleolozi sudjelovali i u pokretanju inicijative na europskoj razini Clean up the dark (Očistimo mrak). U smislu speleologije Hrvatska je uz Sloveniju, Italiju i Francusku, u samom svjetskom vrhu u smislu kvalitete znanstvenih istraživanja koje se rade u kršu, temeljnih speleoloških istraživanja pa i zaštite prirode.
„Mi imamo Katastar speleoloških objekata zadnjih pet godina, ali katastar koji je digitaliziran i kao takav ne postoji nigdje drugdje ni u Europi ni u svijetu. Slovenci su prvi napravili speleološki katastar u Postojni, ali nije digitalan, zaostao je u papirnatom obliku. Naš je zato puno iskoristiviji. To je temeljni alat zaštite krša u Hrvatskoj. Bez da znaš što imaš, ne možeš to štititi“, naglašava Novak.
A jame i špilje nama je samima u interesu štititi i zbog kvalitete vode koju pijemo. Voda u kršu nema mogućnost samopročišćavanja, sve što je gore završi dolje, razrijeđeno u velikim rezervoarima vode. Vodocrpilišta, izvori i bunari crpe tu vodu koja prolazi kroz smetlište i vuku i bakterije iz strvina, metale iz akumulatora, mikroplastiku iz komunalnog otpada… Analize vode vrše se na ipak ograničeni broj mogućih spojeva. Na primjer, u Hrvatskoj se ne radi analiza mikroplastike u vodi. Iako onečišćene jame nisu najveći zagađivač podzemnih voda, one mogu igrati značajnu ulogu u osvještavanju ljudi o ovom problemu.
„U kršu se procjeđuju i pesticidi i gnojiva iz poljoprivrede, razni spojevi iz industrije, građevine itd. No, teško je fotografirati pesticid i poslati ljudima da se zgražaju, ali može se fotografirati napuhnuta krava u jami i poslati ljudima da se zgražaju. Ovaj problem je kao ambasada krša, ljude se tim groznim slikama može aktivirati da o tome brinu“, kaže Novak.
Nekom srećom smo se našli živjeti u samom srcu krške bioraznolikosti, no još je dug put pred nama da se naučimo s poštivanjem odnositi prema njemu. Kako ljudi vole gurati stvari pod tepih, tako i dalje vole bacati ono što ne žele u jamu, daleko od pogleda. Nije riječ o smeću prošlih generacija, speleolozi ponekad očiste jednu jamu, a već sljedeće godine ponovo nađu smeće u njoj. Iako je riječ o psihički i fizički iscrpljujućem poslu, entuzijaste iz inicijative Čisto podzemlje ljubav prema podzemlju tjera naprijed.
„Kada vidiš da to ima smisla i da ima rezultata, ne možeš stati. Ja sam primarno speleolog, a ne smetlar. Kada uhvatim slobodno vrijeme, radije ću se baviti speleologijom nego čišćenjem smeća no ipak je to postalo dio mog života. Dok ide, neugodno mi je stati, nema nazad. Kad dobiješ osjećaj da možeš napraviti neku promjenu, onda to moraš napraviti. Nisam to planirao, ali dogodilo se“, zaključuje Novak.
Foto: Arhiva inicijative Čisto podzemlje
