Kultura poljoprivrednih zajednica jako se razlikuje od kulture postindustrijskih područja, ali su, poput njih, poljoprivredne zajednice trpjele od znatnog smanjenja poslova tokom posljednjih nekoliko decenija i izgubile mnogo onoga što je ranije održavalo njihovo zajedništvo.
Industrijalizacija poljodjelstva, koja se odvija od 1950-ih, ali je uhvatila zamah posljednjih decenija, obuhvaća mnoge promjene: mehanizaciju; mnoge, brže rastuće, ali manje otporne sorte biljki i životinja; arsenal sintetičkih kemikalija, te promjene poljodjelskih postupaka kao što je prijelaz sa sjetve usjeva u proljeće na sjetvu u jesen i proizvodnje sijena na proizvodnju silaže.
Industrijalizacija proizvodi jeftinu hranu ali lošu prehranu, pustoši divlji život, zagađuje zrak i vodu i jedan je od glavnih prinosnika promjenama klime. Ona također nije dobra za poljoprivredne zajednice: opskrbni lanac do poljoprivrednog gospodarstva i dalje od njega konsolidirao se i njime dominiraju krupnije i krupne kompanije, spram kojih seljaci imaju malu pregovaračku moć. Posljetkom toga, seljaci su u zamci između sve viših troškova svega što nabavljaju i sve nižih cijena onoga što prodaju, što rezultira time da njihovi dohoci realno opadaju, a to dovodi do gubitaka gospodarstava i sredstava za život od poljoprivrede. Velik dio rada raspoloživog na mega-farmama koje zamjenjuju mala obiteljska gospodarstva obavljaju radnici migranti, jer su uvjeti rada loši. Postoji opasnost da se ljudi u seoskim zajednicama koji su pretrpjeli neuspjeh, osjećajući da ih naizgled dobrostojeći gradovi ignoriraju, okrenu političkim ekstremistima koji im barem naoko mogu ponuditi nekoga koga mogu kriviti za svoje stanje: migrante i „velegradsku elitu”. Tako je 2016. Trump imao bazu podrške u ruralnoj Americi, a u Ujedinjenom Kraljevstvu je podrška Brexitu bila najviša u Lincolnshireu, području intenzivne ratarske poljoprivrede.*
Poljoprivreda se treba promijeniti radi rješavanja dvojne krize promjena klime i gubitka bioraznovrsnosti. Neki misle da će u budućnosti doći do daljnjeg intenziviranja proizvodnje kako bi se na manjem zemljištu proizvodilo više hrane, možda pomoću inovativnih tehnologija koje stvaraju meso na biljnoj osnovi ili laboratorijski uzgojeno, eliminirajući stoku i oslobađajući zemlju za prirodu. Ta će budućnost omogućiti daljnji procvat krupnim agrokemijskim kompanijama, prehrambenoj industriji i maloprodaji. Međutim, to bi išlo na štetu poslova i životnih uvjeta na selu, i slabo bi pomoglo biodiverzitetu, čija obnova treba ići ruku pod ruku sa smanjivanjem emisija stakleničkih plinova. Razlog je što, kako smo vidjeli, povećana proizvodnja ne mora oslobađati zemlju za prirodu: zapravo, imamo preveliku proizvodnju uskog kruga žitarica, gubeći raznovrsnost poljoprivrednih sistema i naše prehrane. Pretjerana proizvodnja znači da se previše hrane baca,** a to potiče industrijsku proizvodnju mesa, gdje se žitom i sojom hrani stoku držanu u zatvorenom prostoru. Također, kad se iznenada napusti zemlju koja ima dugu povijest poljoprivrednog korištenja, ne mora doći do obnove bioraznovrsnosti: na primjer, uklanjanje životinja sa ispaše može naprosto omogućiti nagao rast žilavih trava i bujadi, koja savlada druge biljke, čime se smanjuje bioraznovrsnost travnjaka.
Ovo poglavlje će izložiti alternativnu budućnost za poljodjelstvo zasnovano na kombinaciji regenerativne poljoprivrede i onoga što označavam kao „poljodjelstvo za prirodu”. To nisu uzajamno isključivi postupci: i jedno i drugo mogu se odvijati na istom gospodarstvu, pa čak i na istom polju. Razvijaju ih seljaci i zemljoposjednici, i iznijet ću argumente da nude bolje izglede za veći i kvalitetniji rad u poljoprivredi od sistema industrijalizirane poljoprivrede.
U industrijaliziranoj poljoprivredi cilj je povećati prinos određenog usjeva ili stopu rasta životinje. To se postiže povećavanjem unosa – umjetnih gnojiva, pesticida, lijekova i životinjske hrane – te korištenjem novih, visoko prinosnih ili brzorastućih (ali općenito slabije otpornih) sojeva usjeva i stoke koji ovise o takvim unosima. U regenerativnoj poljoprivredi, s druge strane, seljaci svoj fokus premještaju s prinosa na marginu profita po hektaru. Više se profite postiže smanjivanjem unosa i popravljanjem zdravlja tla i šireg ekosistema, tako da priroda čini više za seljaka. I zdravlje ekosistema i profit postiže se povećavanjem raznovrsnosti usjeva, stoke, djelatnosti, a također i divljih vrsta. U poljodjelstvu za prirodu fokus se ponovo pomiče, naglašavajući održavanje i obnovu prirodnih staništa i procesa, s hranom kao nusproduktom.
Ovo poglavlje je skraćena verzija teksta „Pravedna tranzicija u poljoprivredi”, izvještaja koji je 2021. objavila Green European Foundation uz potporu Green House Think Tank. Izvještaj obuhvaća šest studija slučaja i još neke odjeljke (o uplivima intenzivne poljoprivrede, o ulozi stoke u održivom poljodjelstvu i o udaljavanju od maksimaliziranja proizvodnje hrane) koji nisu sažeti ovdje.
Regenerativna poljoprivreda
Regenerativna poljoprivreda je pristup poljodjelstvu koji u srž sistema poljodjelstva stavlja zdravlje tla. U mnogima od njenih postupaka regenerativna agrikultura je forma agroekologije.* Međutim, agroekologija je postala politički opterećen termin povezan s poljoprivredom malih razmjera. S iznimkom organskih poljoprivrednika, koji ono što rade često smatraju jednom verzijom agroekologije,** tim se terminom ne služe mnogi veći poljoprivrednici kojima je ipak drago reći da se bave regenerativnom poljoprivredom. Na neki se način regenerativnu poljoprivredu može gledati kao djelatnost koja uključuje neke od elemenata miješanih sistema poljodjelstva, koje se smanjilo kada su se gospodarstva više specijalizirala, ali ju se može gledati i na drugi način, kao djelatnost koja se kreće prema novim metodama poljodjelstva kao što je korištenje pokrovnih usjeva, sistema bez obrade i rotacijske ili „grupne” ispaše.
Dolje su navedena četiri načela regenerativne poljoprivrede.***
- Ograničiti remećenje tla. Remećenje, kao što je duboko oranje, uništava strukturu tla. U zdravom tlu čestice gline, mulja i pijeska zbijene su u agregate koje skupa drže ljepila na ugljičnoj osnovi koja proizvode mikroorganizmi u tlu. Šuplji prostori između tih agregata omogućuju infiltraciju zraka i vode. Oranje remeti tu strukturu i pušta u tlo mnogo zraka, što ubrzava bakterijsku degradaciju tih ljepila, čime se ispušta ugljikov dioksid. Oslobađanje topivih nitrata iz mrtvih mikroorganizama može tada poticati rast korova. Uništavanje agregatā u tlu smanjuje poroznost tla, od čega ono postaje anaerobno i gubi sposobnost zadržavanja vode. Anaerobni uvjeti povećavaju denitrifikaciju, u kojoj se nitrat iz tla pretvara u plinoviti dušik – što je proces koji proizvodi i dušikov oksid, moćan staklenički plin. Oranje remeti i mrežu mikoriznih gljiva, koje igraju kritičnu ulogu u osposobljavanju biljki da izvlače nutrijente iz tla. Tlo se nadalje remeti dodavanjem agrokemikalija: dušična gnojiva smanjuju količinu mikoriznih gljiva jer, dajući biljkama nitrate, smanjuju količinu suvišnih ugljikovih spojeva koje biljke inače izlučuju kroz korijenje, hraneći mikorize (Prescott i dr. 2020); pesticidi su toksični za razne forme biota tla pa remete ekosistem tla.
- Držati tlo pokriveno uzgojem pokrovnih usjeva i ostavljanjem ostataka usjeva na tlu. Idealno bi bilo da ni u koje doba godine zemlja ne bude gola. Postojanje živog korijenja u tlu, po mogućnosti cijele godine, važno je za prehranu biologije tla.
- Što je više moguće povećavati raznovrsnost kako biljnih tako i životinjskih vrsta. Raznovrsnost biljnih može se postići mješavinama pokrovnog bilja koje sadrže možda i dvanaest vrsta bilja kao i povećavanjem raznovrsnosti usjeva (zajedno, kao u kombiniranoj sadnji, ili naizmjence), životinja i stabala.
- Integrirati životinje u poljoprivredni sistem. Životinje su uvijek dio prirodnih ekosistema, a pašne životinje posebice igraju ključnu ulogu u poboljšavanju zdravlja tla.
Nijednom seljaku koji želi prijeći s konvencionalne industrijalizirane poljoprivrede na neki više regenerativan sistem primjena ovih principa nije laka: poboljšanje tla traži vrijeme, i obično treba praviti neke kompromise. Za razliku od organske poljoprivrede, s njenim popisima odobrenih i zabranjenih postupaka, u regenerativnoj poljoprivredi radi se o smjeru i putovanju. Jedan od njenih pionira, Amerikanac Robert Rodale, definirao ju je kao „holistički pristup poljodjelstvu koji potiče stalne inovacije i poboljšavanje okolišnih, socijalnih i ekonomskih mjera”.* Dan Burdett, koji je 2020. iskoristio stipendiju Nuffield Farming za istraživanje razloga zbog kojih su seljaci izveli promjenu prema više holističkim, regenerativnim postupcima, kaže:
Među seljacima s kojima sam se susreo 90% njih nisu se bavili organskom poljoprivredom. Većina ratara još je uvijek koristila neku formu kemijskog inputa, jer im je bilo draže imati na raspolaganju sve alate, ali uvijek nastojeći na srednji i dugi rok minimalizirati njihovu upotrebu. Zahvaljujući tome [regenerativna poljoprivreda] je dostupna svima, i to je nešto s čim seljak može početi bilo kad, bez dokumenata i inspekcije, i razrađivati vlastiti skup pravila. To je kontrast spram organske, u kojoj bi pravila i propisi jamačno uplašili manje poljoprivrednike i odvratili ih od tog prijelaza. (Burdett 2020)
Konvencionalni ratari koji koriste metode bez obrade – gdje se sjeme sije u ostatke prethodne ljetine, bez oranja i kultiviranja tla – općenito koriste herbicid kao što je glifosat (jedini herbicid širokog spektra koji im je na raspolaganju u EU) prije sijanja „komercijalnog usjeva” (koji uzgajaju za prodaju, nasuprot npr. pokrovnom usjevu). Nasuprot tome, mnogi organski poljoprivrednici smatraju kako u nekom trenutku svoje rotacije usjeva trebaju obaviti neki oblik oranja radi potiskivanja korova, premda će možda orati do manje dubine od one koja je normalno usvojena (Soil Association 2018). U toku je istraživanje o tome kako metode bez obrade mogu djelovati u sistemu organskog poljodjelstva,** a izvještaj o kojem sam ranije govorila sadrži studiju slučaja seljaka koji šest godina na istom polju uzgaja tradicionalnu pšenicu primjenjujući organski sistem bez obrade (Chapman 2020).
Pašna stoka igra ključnu ulogu u regenerativnoj poljoprivredi time što pomaže povećanju bioraznovrsnosti i količine ugljika u tlu. Kada životinje konzumiraju biljke, one „sagorijevaju” dio ugljika u biljci da bi dobile energiju, a na kraju imaju u tijelu više dušika nego što im treba, pa izlučuju dušik u obliku uree, čime ga vraćaju u tlo. Životinje koje pasu također daju tlu bakterije iz svojih buraga. Životinje (uključujući i one koje žive u tlu) tako povećavaju omjer dušik-ugljik u tlu, što omogućuje biljkama da rastu i zatim fotosintezom izvlače ugljikov dioksid iz zraka.*** kada se pašom upravlja na ispravan način, ona prema tome može osposobiti tlo da proizvodi više nego inače. Ratarskim sistemima koje ne primjenjuju umjetna dušična gnojiva teško je održati plodnost tla a da u nekom trenutku u svoj plodored ne uključe i ispašu stoke. Uključivanje djeteline i travnjaka (privremenih pašnjaka) u plodored, kako se čini u tradicionalnim sistemima mješovitog poljodjelstva i u organskom poljodjelstvu, povećava količinu ugljika u tlu, poboljšava zdravlje tla i smanjuje prevlast štetnika i biljnih bolesti.
Seljaci koji primjenjuju regenerativnu poljoprivredu općenito se služe oblikom „grupne” ispaše: umjesto da ih se, recimo mjesec dana, drži na relativno širokom polju, životinje se ograniči pomoću električne ograde* i svaki dan premješta, i ne vraća ih se na to mjesto sve dok trava nije imala nije vremena da se odmori i izraste. Visoke biljke znače i duže sisteme korijenja koji mogu djelotvornije pribavljati vodu i hranjive tvari iz tla. Povećava se produktivnost jer je veličina fotosinteze koju biljka može obaviti proporcionalna veličini zelenog lišća koje ima – tako da veća biljka svakodnevno pravi više biomase nego mala. Cilj je takvih sistema ispaše da oko 50% trave bude ugaženo, a ne pojedeno. Zajedno s balegom i urinom životinja, ugažena biljna tvar pohranjuje biomasu u tlo, povećavajući njegov sadržaj ugljika.** Također, budući da se životinje svakog dana udaljavaju od svoje balege, smanjuje se njihovo opterećenje parazitima.*** George Hosier, poljoprivrednik u Wiltshireu koji je bio intervjuiran za ovaj projekt,*4 kaže da, otkako je prešao na ovaj način ispaše, ne samo što nije više morao primjenjivati umjetno gnojivo na svoje pašnjake, ne gubeći ništa na rastu trave, nego je prekinuo i redovnu primjenu lijekova koje većina seljaka daje svojim govedima i ovcama protiv parazita kao što su gliste i metilj. To je povećalo brojeve kukaca iz balege (koje su ranije uništavali lijekovi protiv glista) koji unose balegu u tlo.
I životinje koje ne pasu, kao što su svinje i kokoši, mogu također imati ulogu u sistemima regenerativnog poljodjelstva. Gabe Brown, farmer iz Sjeverne Dakote koji je pionir regenerativne poljoprivrede, hrani svoje kokoši otpacima nakon prosijavanja zrnja, koji bi inače bili bačeni. Ljeti svoje kokoši izvodi i na pašu nekoliko dana pošto je tu pasla stoka, kako bi pojele larve muha koje su se razvile u kravljoj balegi. Također drži svinje, koje u proljeće koriste pašnjake na kojima se njegova stoka zimi hranila balama sijena. Svinje promiješaju ostatke sijena i balege, tako da nema potrebe za drljanjem zemlje. U zaštitnim pojasevima sa stablima svinje ruju po suharcima koji trunu, potičući rast trave i bilja (Brown 2018, pp. 86, 89).
Gabe Brown priča svoju priču o putu u regenerativnu poljoprivredu u svojoj knjizi iz 2018. Zrmlja u tlo: put jedne obitelji u regenerativnu poljoprivredu [Dirt to Soil: One Family’s Journey into Regenerative Agriculture]. Naglašava da bi se seljaci trebali usredotočiti na profit po jutru a ne na maksimaliziranje uroda. Povećanje profita ne postiže se primjenom monokultura koje se oslanjaju na skupe inpute nego razvijanjem raznovrsnosti djelatnosti koje su u međusobnoj sinergiji. Iznosi iskaz „tijeka novca” koji pokazuje kako ugljik (a ne novac) protječe kroz trideset „proizvoda” Brownovog gospodarstva. Gabe Brown i njegova obitelj mogu obavljati sve te različite djelatnosti jer su radikalno smanjili količinu rada koji treba obaviti:
Ne moramo prebacivati i posipati gnojivo, pesticide i fungicide. Ne trebamo cijepiti stoku i čistiti je od glista. Ne trošimo dane jureći po terenu da nađemo posljednje i najveće bikove, ovnove i veprove. Ne testiramo na trudnoću kravlje stado, svinje ni ovce. Nemamo svakodnevne muke paljenja gospodarskih strojeva kako bismo tokom zime dopremali hranu za stoku. Ne moramo trošiti vrijeme prebacujući stajski gnoj iz obora kako bismo ga rasuli po poljima. (Brown 2018, str. 195)
Istraživanje o uzgajivačima kukuruza na Sjevernoameričkim ravnicama otkrilo je da je profit u najvišoj korelaciji sa sadržajem organske tvari u tlu, a ne s urodom usjeva. Polja koja se obrađuje na regenerativan način proizvodila su 29% manje zrna ali su davala 78% viši profit od konvencionalno obrađivanih polja. U sistemima regenerativnog poljodjelstva bilo je i manje štetnika, bez upotrebe insekticida, nego u poljima kukuruza na kojima se primjenjuje insekticide (usp. LaCanne i Lundgren 2018).
Normalna poslovna pretpostavka, koja navodi mnoge poljoprivrednike da nastoje povećati prinose, glasi da je način povećavanja profita povećanje outputa. Zbog čega to u poljodjelstvu ne funkcionira objašnjeno je u izvještaju o brdskom poljodjelstvu u Ujedinjenom Kraljevstvu, koji su naručile organizacije za konzervaciju. Autori izvještaja „Manje je više” [Less is More] (Clark i dr. 2019) proučili su račune 29 brdskih gospodarstava, kao i podatke još 17 gospodarstava iz Istraživanja poslovanja poljoprivrednih gospodarstava [Farm Business Survey]. Kod gotovo svih ispitanih gospodarstava, da se razmatralo samo poljodjelske aktivnosti, gospodarstva bi proizvodila gubitke kad ne bi bilo uplata za potporu poljoprivredi, a neka su imala gubitke čak i s tim uplatama. U te proračune nije bio uračunat trošak rada samih poljoprivrednika. Međutim, izvještaj pokazuje da seljaci uglavnom ne analiziraju svoje poslovne račune, gledajući umjesto toga na ukupan prihod nasuprot troškovima, pa ne shvaćaju da njihove poljodjelske aktivnosti gube novac (str. 12). Studija je ustanovila kako mnogi poljoprivrednici uzimaju da su njihovi varijabilni troškovi linearni i da se povećavaju proporcionalno njihovom outputu. Dakle, ako dovoljno povećaju output, trebali bi dospjeti do točke na kojoj počinju ostvarivati profit. Međutim, to se ne događa. Do stanovite točke, koju autori nazivaju maksimalnim održivim outputom, seljaci se koriste besplatnim prirodnim resursima, u slučaju brdskih gospodarstava rastom trave, i izlažu se „proizvodnim varijabilnim troškovima” – bitnim/neizbježnim troškovima povezanima s njihovim sistemom poljodjelstva. Da bi povećali proizvodnju iznad te točke moraju kupnjom nabaviti još resursa – gnojiva, herbicida, dopunske hrane, više lijekova i tako dalje. Za brdska gospodarstva u UK (i druge tipove poljodjelstva koje su autori ispitali) ti troškovi su viši od vrijednosti dodatnog outputa koji omogućuju. To jest, seljacima bi financijski bilo bolje kad bi proizvodili manje.
Seljaci su za prijelaz na regenerativnije postupke često motivirani željom da smanje troškove, premda to može dovesti i do zanimanja za zdravlje tla i do toga da svoju zemlju učine pogodnijom za divlje vrste. Regenerativna poljoprivreda donosi okolišu jasne koristi u odnosu na postojeći industrijski model i omogućuje seljacima obradu uz veći profit. Međutim, barem u početku taj prijelaz će vjerojatno smanjiti količinu rada na gospodarstvu, jer regenerativna poljoprivreda nastoji postići da priroda obavi više rada tako da ga manje ostane za seljaka. Protiv gubljenja radnih mjesta može djelovati divrezificiranje outputa farme, što znači da se može podržati više radnih mjesta. Diverzifikacija može povećati količinu rada u doba godine kada ga inače nema mnogo, što omogućuje zaposlenost na puno radno vrijeme cijele godine. Na primjer, Whitehall Farm u Cambridgeshireu otkrila je da im uključivanje stabala jabuke u ratarski posao i posao uzgoja povrća (sađenjem stabala u redove, tako da služe kao zaklon od vjetra) omogućuje da nekoga zaposle na puno radno vrijeme tokom cijele godine jer preko zime ima mnogo posla s obrezivanjem i brigom o voćkama. Gospodarstvo može dodati vrijednost i samim jabukama, proizvodnjom soka i otvaranjem prodavaonice na gospodarstvu izravno za kupce (Food, Farming and Countryside Commission 2021, str. 40). Raznovrsnost djelatnosti na gospodarstvu čini rad raznolikijim i zanimljivijim, osobito zahvaljujući stalnom eksperimentiranju, učenju i inovacijama koje su svojstvene regenerativnoj poljoprivredi. Ona prema tome ima potencijal da osigura visoko kvalitetan rad zasnovan na znanju.*
Smanjivanje troškova će značiti da seljaci mogu zadržati veći dio prihoda koji dobiju za proizvode, zbog čega gospodarstva lakše ostvaruju profit i pružaju kvalitetno zapošljavanje u poljoprivredi. Primjer što se može postići nalazimo na gospodarstvu White Oak Pastures čiji je vlasnik Will Harris, jedan od pionira regenerativne poljoprivrede u Sjedinjenim Državama. Gospodarstvo sada zapošljava 155 ljudi u Blufftonu u južnoj Georgiji, obnavljajući mali gradić koji je brzo propadao. Tokom 20 godina Harris je degradirano tlo svojeg obiteljskog gospodarstva obnovio grupnim napasanjem goveda i zaradio dovoljno da kupi susjednu zemlju. Na White Oak Pastures sada se uzgaja ovce, svinje, perad, kuniće i goveda (ukupno deset različitih vrsta životinja), kao i povrće. Ima vlastitu klaonicu u sklopu gospodarstva, koja zapošljava 120 od 155 radnika i osigurava da se ništa ne baca u otpad. Iskorištava se čak i nejestivu utrobu: nju se kompostira za upotrebu na poljima povrća (upravo je traženje načina kako da iskoristi kompost navelo Harrisa da počne uzgajati povrće). Pored toga što zapošljava toliko ljudi, White Oak Pastures doprinosi oporavku Blufftona obnovom blufftonske prodavaonice svih vrsta robe, koja sada prodaje mješovitu robu kao i vlastite proizvode gospodarstva.* To je možda model onoga što regenerativno poljodjelstvo može učiniti za ruralna područja u Europi.
Poljodjelstvo za prirodu
U regenerativnoj poljoprivredi cilj je biti profitabilan smanjivanjem inputa i razvijanjem prirodnog kapaciteta zemlje da proizvodi kvalitetnu hranu. I dalje je ključna proizvodnja hrane, ali se napušta ideju da prinos usjeva i stopu rasta stoke treba maksimalizirati. S druge strane, u onome što nazivam „poljodjelstvom za prirodu” proizvodnja hrane više ne zauzima središnje mjesto. Umjesto toga, hrana je nusproizvod drugih aktivnosti čiji je glavni cilj održati ili obnoviti konkretne vrste, staništa ili prirodne procese. Premda je moderno poljodjelstvo vrlo destruktivno, napuštanje poljodjelstva u oblastima u kojima ima dugu povijest ne mora poboljšati stvari za prirodni svijet. Na primjer, ako se poljodjelstvo obustavi, mnoga staništa bogata vrstama kao što su vapnenački travnjaci ili sjenokoše gube na bioraznovrsnosti. Opadanje ispaše koza i ovaca u mediteranskim zemljama kao što je Grčka dovelo je do većeg rizika šumskih požara (Colantoni et al. 2020) i opadanja bioraznovrsnosti.** I na mnogim mjestima u Britaniji prestanak ispaše stoke i rezanja bujadi za zimsku stelju stoke dovodi do monokulture bujadi, paprati koju ne jedu životinje koje pasu,*** a ne do regeneracije šumskog zemljišta kako bi neki očekivali. Stabla se ne mogu učvrstiti jer su u sjeni bujadi, i jede ih visoka divljač. Ponovno uvođenje ispaše prave vrste goveda može ograničiti bujad jer su goveda (za razliku od ovaca) dovoljno velika da je mogu zgaziti; na drugim mjestima njihova kopita ostavljaju u gustim travnjacima džepove gole zemlje u kojima se stabla mogu učvrstiti.
Burren na zapadnoj obali Irske područje je stjenovitih visoravni vapnenačke površine s osobito bogatom florom poljskog cvijeća i s tim povezanog života insekata. Koristi ga se za ispašu kao dio sistemā ekstenzivnog poljodjelstva posljednjih 6.000 godina, ali s tim se do 1990ih dobrim dijelom prestalo kada su seljaci ili odselili ili se prebacili na uzgoj brzorastućih pasmina goveda u nizini, gdje na svojim poljima primjenjuju umjetna gnojiva kako bi maksimalizirali rast trave i proizvodili silažu. To je dovelo do zagađenja vodotokova gnojivom i gnojnicom te opadanja bioraznovrsnosti viših vapnenačkih područja.
To opadanje je preokrenuo sistem „plaćanja po rezultatima” koji novcem EU plaća seljacima za polja bogata vrstama i čistu vodu. Kao odgovor, seljaci su obnovili praksu „zimovanja”, u kojoj goveda zimi pasu na stjenovitim visoravnima, jedući grubu, čvrstu travu, tako da ima više prostora za rijetko cvijeće koje se pojavljuje u proljeće. Za taj sistem kritična je bila promjena načina razmišljanja dijela seljaka, koji svoj posao više nisu smatrali samo proizvodnjom hrane. Navodi se da je jedan lokalni poljoprivrednik, Michael Davoren, rekao: „U prošlosti je okoliš bio nusprodukt. U budućnosti, proizvodit ćemo upravo okoliš, a nusproizvod će biti hrana.”4*
Slično tome, goveda i ovce koje imaju Cath i Bill Grayson, koji vode Morecambe Bay Conservation Grazing Company u sjeverozapadnoj Engleskoj (usp. Chapman 2020, studija slučaja 5), uzgaja se prvenstveno kao dragovoljce konzervacije: doduše, proizvode i meso, ali to je nusprodukt njihove uloge u tome što svojom pašom održavaju staništa bogata raznim vrstama. Stoka luta širokim područjem i može birati trave, bilje i lišće stabala koje želi jesti. Njena paša obuzdava jače biljke koje bi inače nadvladale poljsko cvijeće; stoka također gazi bujad ili rogoze koji bi inače prevladali, obuzdavajući prelazak raznim vrstama bogatog travnjaka u šipražje, a onda u šumovito područje. Na područjima gdje raste gruba trava, na primjer, stoka često pase biljem bogate pokrove mravinjaka, koje bi inače zagušile trave koje bi ubile mravlje kolonije.*
To što imaju širok izbor biljki za jelo, uključujući i lišće stabala i grmlja, znači da životinje na paši mogu naći više potrebnih hranjivih tvari i same se liječiti kada su bolesne. Rezultat su zdravije životinje, kojima će rjeđe trebati veterinarski lijekovi i čije meso i mlijeko ljudima koji ih konzumiraju daju više nutrijenata (Provenza et al. 2015). Međutim, sposobnost paše na teškom terenu i pronalaženja dovoljne količine nutrijenata je nešto što životinje moraju naučiti. Također je potrebno neko vrijeme da se njihov probavni sistem razvije kako bi se mogao nositi s biljem niže kvalitete koje zimi može biti jedino na raspolaganju.** Iz tog razloga, i zbog toga što životinje na slabije plodnom tlu rastu sporije, konzervacijski uzgajivači kao što su Bill i Cath Grayson drže svoje životinje duže od 36 mjeseci, što se smatra gornjom granicom za goveda koja se još nisu kotila. Zbog toga meso možda neće postići najvišu cijenu koju bi se moglo očekivati: meso nije tako meko kao kod mlađih životinja i treba ga pripremati polako i pažljivo, pa supermarketima nije najdraže.
Poljodjelske postupke može se mijenjati i u korist prirode na ratarskim gospodarstvima. To pokazuje konzervacijska organizacija Kraljevsko društvo za zaštitu ptica, koja je, radi iskušavanja i prikazivanja poljodjelskih metoda pogodnih za prirodu, 2000. godine kupila Hope Farm u istočnom Cambridgeshireu, u pretežno ratarskom kraju. Nasuprot sadašnjem opadanju broja ptica na poljoprivrednim područjima na nacionalnoj razini, Hope Farm je do 2017. doživjela porast broja ptica od 226% i porast broja leptira od 213%.*** To se, između ostaloga, postiglo povećavanjem raznovrsnosti plodoreda usjeva, povećavanjem proljetne sjetve u odnosu na zimsku, zadržavanjem zimskih strništa, uzgojem pokrovnih usjeva, boljim upravljanjem živicama i ribnjacima, te time što je 10% zemlje namjenski izdvojeno za divlje vrste, kako bi se osiguralo površine bogate cvijećem ljeti i bogate sjemenom za ptice zimi. Organizacije kao što su Nature Friendly Farming Network u Ujedinjenom Kraljevstvu*4 i Farming for Nature u Irskoj*5 osnovane su radi unapređivanja takvih postupaka i osiguranja foruma na kojem poljoprivrednici mogu učiti jedni od drugih.
Promjene poljodjelskih postupaka radi jačanja divljeg života, kao što je konzervacijsko napasanje, uglavnom su usmjerene na održavanje ili obnavljanje određenih staništa ili skrbi za određene vrste. Nasuprot tome, obnavljanje divljine ima za cilj obnovu prirodnih procesa koji su dinamični, tako da vode neprestanim promjenama. Obnavljanje divljine nije zapuštanje zemlje; ono zapravo iziskuje aktivnu intervenciju kako bi se uvelo ključne vrste ili uklonilo prepreke prirodnim procesima. Na primjer, jedna je ključna akcija Projekta Wild Ennerdale*6 u Ennerdaleu (dolini zapadno od Lake Districta u Cumbriji) uklanjanje propusta za vodu uzvodno od jezera, Ennerdale Water, i njegova zamjena mostom s jednim lukom. Time je obnovljen prirodni tok sedimenata u rijeci, što je stvorilo dinamičan okoliš u kojem se pojavljuju otoci koji poslije budu otplavljeni. To je poboljšalo kvalitetu vode i povećalo broj raznih riba. U dolinu su dovedena tri stada goveda Galloway, a na mjestima na kojima su pasla više od 10 godina porastao je za 65% broj ptičjih vrsta, a broj ptica se udvostručio.*7
Goveda Galloway u Ennerdaleu su, u ekologijskom smislu, zamjena za tura (izumrlog bizona) koji je nekoć lutao Europom, ali o njima se brine, i na kraju života odvodi ih se na klanje i njihovo meso se upotrebljava, kao u poljoprivrednom sistemu. Slično tome, projekt Knepp Wildland, koji pokriva 3.500 jutara u južnoj Engleskoj, uveo je niz različitih vrsta pašnih životinja, uključujući engleska dugoroga goveda, ponije Exmoor, jelene i tamworthske svinje, kako bi se stvorilo dinamični ekosistem strništa, šumskog zemljišta i travnjaka na onome što su prije 20 godina bila obradiva polja i pašnjaci mliječne stoke (Tree 2018). Goveda i svinje kolje se radi mesa, ali ona su tu prije svega da odigraju svoju ulogu u ekosistemu, poput goveda u Morecambe Bay Grazing Company. Projekt Knepp sada podržava širok spektar divljeg života, uključujući nekoliko vrsta koje su drugdje u Ujedinjenom Kraljevstvu u strmoglavom padu: posebno grlica, slavuja i ljubičastih carskih leptira .
Projekt Knepp Wildland vrlo je utjecajan u Britaniji, između ostaloga i zahvaljujući knjizi Isabelle Tree Wilding (2018). Ima mnogo sličnih velikih imanja koja komuniciraju i uče jedna od drugih. Na primjer, The Lowther Estate u Cumbriji upustio se u strategiju koja djeluje slično, koristeći dugoroga goveda i tamworthske svinje, što nazivaju poljodjelstvom divljine . Također u Cumbriji, Gowbarrow Hall Farm razvija hibrid regenerativnog poljodjelstva i obnavljanja divljine: ljeti njihova goveda pasu na boljoj zemlji, sistemom grupne paše, a zimi se mogu slobodno kretati po velikoj površini manje produktivnog, visinskog zemljišta, gdje se nalazi i nekoliko ponija, a u šumskom dijelu par svinja. Cilj je Farme Gowbarrow Hall na toj slabije produktivnoj zemlji obnoviti ekosistem šumskog zemljišta i pašnjaka (Chapman 2020, studije slučaja 4 i 6).
Projekt Knepp može biti predmet kritike po tome kako djeluje na one koji su ranije radili na njihovim gospodarstvima. U jednom intervjuu za radio, Tree, koja je sa svojim suprugom vlasnica imanja, govori o tome kako je jedna od najtežih stvari koje su učinili bilo otpuštanje upravitelja gospodarstva.* Jedan od izvora njihovog prihoda je iznajmljivanje stambenih prostora u kojima su ranije živjeli poljoprivredni radnici (Fairlie 2019). Za usporedbu, u Lowther Estate, pretvaranje domaćeg poljoprivrednog zemljišta iz konvencionalnog ovčarstva i obrade zemlje u uzgoj u divljini nije išlo na štetu radnih mjesta, premda su neke uloge izmijenjene. Poljodjelstvo za prirodu bavi se bioraznovrsnošću i klimatskim krizama, ali u mnogim će slučajevima ponuditi manje direktnih poslova nego konvencionalno poljodjelstvo. No u marginalnim područjima gdje poljodjelstvo po konvencionalnom modelu prestaje poslovati, ono može zadržati neke poljoprivredne poslove, premda će se za ekološke koristi koje donosi bioraznovrsnošću, preventivom poplava i sekvestriranjem ugljika vjerojatno oslanjati na javno financiranje. Ono možda ima potencijal da ponudi mnogo više poslova u turizmu u prirodi i rekreativnim aktivnostima: Knepp Estate navodno jednako zarađuje od ekoturizma kao i od prodaje mesa ili od poljoprivrednih subvencija (Fairlie 2019).
Budućnost za poljoprivredu?
Rasprave o budućnosti poljoprivrede često se uokviruje kao pitanje da li ”poštediti” ili ”podijeliti”: da li hranu koju trebamo proizvoditi intenzivno, na što je moguće manjoj količini zemlje, tako da ostala zemlja može biti prepuštena prirodi; ili koristiti više zemlje na manje intenzivan način, dozvoljavajući tako divljim vrstama da je s nama dijele. To mi se čini kao lažan izbor, prije svega zbog toga što zbog svoje potrošnje energije i drugih resursa, kao i svojeg upliva na kvalitetu zraka i vode, moderna intenzivna poljoprivreda nije održiva, pa ni njeno daljnje trajanje nije dugoročna opcija. Intenzivna poljoprivreda ovisi o brzorastućim, visoko produktivnim sojevima biljaka i životinja, no održavanje tih sojeva oslanja se na genetski raznovrsnije tradicionalne sojeve kako bi se oni prvi mogli nastaviti. Bez njih modernoj intenzivnoj poljoprivredi ne bi preostali dostatni genetski resursi kad njihov kemijski arsenal konačno omane u sprečavanju da njihove životinje i biljke podlegnu bolestima.
Umjesto toga, poljoprivredu treba obavljati na način koji podiže zdravlje tla, kako bi se oslobodilo ovisnosti o sintetičkim unosima: te regenerativne forme poljoprivredne prakse dobre su i za divlje vrste i za profitabilnost poljoprivrednog gospodarstva. Regenerativna poljoprivreda ima potencijal da na istom gospodarstvu proizvede raznovrsniju hranu. Također su tu i prilike da se uzgaja i druge vrste usjeva: vlakna poput lana ili konoplje za tekstil, ili vrbe ili kineskog šaša za proizvodnju energije. K tomu, poljodjelci svoju zemlju mogu koristiti i za sisteme obnovljive energije poput vjetrenjača i fotonaponskih solara, oko kojih se i dalje mogu odvijati neke poljoprivredne djelatnosti (primjerice, u Ujedinjenom Kraljevstvu ovce dobro uspijevaju na pašnjacima na kojima su instalirane solarne farme. Na manje plodnoj zemlji niže kvalitete, proizvodnja hrane bi trebala ustupiti prvenstvo održavanju ili obnavljanju određenih staništa, vrsta ili prirodnih procesa; ti bi ciljevi mogli i dalje iziskivati izvođenje specifičnih formi poljoprivredne prakse poput konzervacijske ispaše.
Regenerativna poljoprivreda treba podršku političkih mjera za izgradnju lokalnih prehrambenih ekonomija, koje će poljoprivrednicima omogućavati da nađu tržišta za raznoliku mješavinu proizvoda kakve proizvode sistemi regenerativne poljoprivrede, u opsegu u kojem ih je kadra proizvoditi (naspram opsega kakav zahtijevaju supermarketi). Također bi joj pomogla strategija reduciranja kemijskog arsenala koji koristi poljoprivreda. Primjerice, umjetna gnojiva, herbicide i pesticide moglo bi se oporezivati na način koji bi odražavao štetu koju nanose tlima, okolišu i našem zdravlju. Veterinarski lijekovi poput onih protiv glista trebali bi biti manje dostupni stočarskim farmama, a njihova upotreba trebala bi zahtijevati nadzor veterinara, tako da ih se koristi samo kad su životinje doista bolesne. Te bi mjere pogodovale onima koji ne koriste takve kemikalije.
Kako bismo podržali poljodjelstvo za prirodu, moramo naći načine da platimo poljodjelcima za to da na svojoj zemlji zadrže divlje vrste, da zadrže poplavnu vodu, da sekvestriraju ugljik, kao i za druge koristi koje pružaju. U Irskoj postoje barem dva programa koji uključuju element ”plaćanja prema rezultatima”: program Burren i Projekt eja strnjarica.* Engleska nakon Brexita smjera naknade za podršku poljoprivrednim gospodarstvima prebaciti na Program ekološkog upravljanja zemljom, čiji je princip ”javni novac za javna dobra”, kojim se ukida naknade za podršku temeljem površine poljoprivrednog dobra.** To ima potencijal podrške poljodjelstvu za prirodu i formama poljoprivredne prakse povoljnima za prirodu, premda će to uvelike ovisiti o detaljima provedbe tog programa.
Trebalo bi jako olakšati postajanje poljoprivrednikom, osobito za one bez kapitalne imovine, omogućavanjem naukovanja i uzimanja malih poljoprivrednih dobara u zakup.*** Postoji potreba za obukom iz regenerativne poljoprivrede, što bi trebalo uključivati i ekologiju – predmet koji oni koji studiraju poljoprivredu u pravilu ne obrađuju. Vitalno, živo i zaposleno ruralno područje koje pruža hranu, prostor za divlje vrste i dobre poslove svima bi nam bilo od koristi.
Poljoprivredi treba pravedna tranzicija jednako koliko je potrebna i zajednicama rudarstva ugljena, no dok za rudnike ugljena u svijetu na ugljičnoj nuli nema budućnosti, treba biti budućnosti za poljoprivredu.
* Usp. www.bbc.co.uk/news/uk-politics-36616028.
* * Berners-Lee (2019, str. 12–15) sadrži dobar pregled koliko se hrane gdje baca.
* Usp. na primjer https://bit.ly/3he8Sjy.
* * Usp. https://bit.ly/3JPN6PA.
* ** Preuzeto iz Abram (2020). Brown (2018) navodi pet načela, među kojima su zasebno navedena „oklop” (držanje tla pod pokrovom od ostataka usjeva) te „živo korijenje”. Velik dio diskusije ovdje preuzet je od Brown (2018).
* Usp. https://bit.ly/3pc9n1Q.
* * Usp. https://bit.ly/35qQlOc.
* ** Dobro objašnjenje o tome u 11. poglavlju Chapman (2012).
* Razvijeni su alternativni sistemi koji izbjegavaju upotrebu električne ograde: u sistemu „bez ograde” životinje umjesto toga nose ogrlicu GPS s baterijom, koja im daje električni udar ako pređu među koju seljak odredi u sistemu (kojem pristupa mobitelom). Prije šoka životinjama se pušta neku muziku, i kad se na to nauče većina se u tom trenutku okrene. Usp. www.nofence.no/en/.
* * Više o grupnoj ispaši vidi u Chapman (2012).
* ** Usp. https://bit.ly/3sgA0ot.
* 4 Usp. https://bit.ly/3IB3dPI.
* Greenham i Link (2020, str. 49–50) objašnjavaju da „operativci” u industrijaliziranoj poljoprivredi postaju „radnici znalci” u agroekologijskim poduzećima, čije je znanje bitno u procesima eksperimentiranja, finog podešavanja i učenja koji povećavaju produktivnost u tim sistemima poljodjelstva.
* Usp. www.whiteoakpastures.com i Burdett (2020, str. 7–8).
* * Usp. reference navedene u Hadjigeorgiou (2011).
* ** Bujad sadrži nekoliko toksičnih spojeva, premda će divlji vepar jesti rizome (usp. https://en.wikipedia.org/wiki/Bracken and https://bit.ly/3IlZI0o). To što u najvećem dijelu Ujedinjenog Kraljevstva nema divljih veprova moglo bi biti razlog što je bujad takav problem.
4 * Usp. https://bit.ly/3shXyZW.
* Iz osobne komunikacije s Billom Graysonom, 2020.
* * Uočite da životinje u sistemima konzervacije ispaše općenito cijelu zimu provode na otvorenom, a ne pod krovom.
* ** Usp. https://bit.ly/33LV24Q.
* 4 Usp. https://www.nffn.org.uk/.
* 5 Usp. https://www.farmingfornature.ie/.
* 6 Usp. http://www.wildennerdale.co.uk/.
* 7 Usp. http://www.wildennerdale.co.uk/wildlife/.
* Radijski program Desert Island Discs, intervju s Isabellom Tree, spisateljicom i zagovornicom očuvanja prirode, 29. 11. 2019. (https://bbc.in/35lvps4).
* Usp. https://bit.ly/3sfh4X0 i https://bit.ly/3sgI48Q
* * Usp. https://bit.ly/3HiKeJ4
* ** Uzimanje malog poljoprivrednog dobra u zakup je Cath i Billu Grayson, spomenutima u odjeljku o “Poljodjelstvu za prirodu”, omogućilo da postanu poljoprivrednici. Njihovo je gospodarstvo bilo vlasništvo National Trusta, organizacije za konzervaciju koja je u Engleskoj velik zemljoposjednik. Mnoge su općine u Engleskoj prije posjedovale mreže malenih gospodarstava koja su iznajmljivale mladim poljoprivrednicima i poljoprivrednicima-početnicima, ponekad sa sniženim najamninama, čime su ljudima omogućavale da se upuste u poljodjelstvo. Nažalost, broj takvih gospodarstava prepolovio se tokom posljednjih 40 godina (usp. https://bit.ly/355F8D5). Organizacije poput Ekološke poljoprivredne zadruge (https://ecologicalland.coop/) pokušavaju do neke mjere ispuniti tu funkciju, kupujući zemlju i zatim je dijeleći na manje posjede za ljude koji žele zasnovati vlastita ekološka poduzeća na zemlji.
Literatura:
Abram, M. 2020. Regenerative farming: the theory and the farmers doing it. Farmers Weekly, 13. 10. (https://bit.ly/3MiUSDH).
Berners-Lee, M. 2019. There Is No Planet B: A Handbook for the Make or Break Years. Cambridge University Press.
Brown, G. 2018. Dirt to Soil: One Family’s Journey into Regenerative Agriculture. Hartford, VT: Chelsea Green.
Burdett, D. 2020. Regenerative agriculture: making the change happen. Report, June, Nuffield Farming Scholarships Trust (https://bit.ly/3Hv3DXv).
Chapman, A. 2020. A just transition in agriculture. Report, December, Green European Foundation (https://bit.ly/3st5Qym).
Chapman, T. 2012. Are mob grazed cattle the perfect arable break? Report, June, Nuffield Farming Scholarships Trust (https://bit.ly/3C6ksa7).
Clark, C., Scanlon, B. i Hart, H. 2019. Less is more: improving profitability of and the natural environment in hill and other marginal farming systems. Report, November, financirao RSBP, National Trust and Wildlife Trusts (https://bit.ly/3hrjbRo).
Colantoni, A., Egidi, G., Quaranta, G. D’Alessandro, R., Vinci S., Turco, R. i Salvati L. 2020. Sustainable land management, wildfire risk and the role of grazing in Mediterranean urban–rural interfaces: a regional approach from Greece. Land 9(1), 21 (doi: 10.3390/land9010021).
Fairlie, S. 2019. Wild in the Weald. The Land 24, 40–42.
Food, Farming and Countryside Commission. 2021. Farming for change: mapping a route to 2030. Report, January (https://bit.ly/3M5e8Eq).
Greenham, T. i Link, M. 2020. Farming smarter: the case for agroecological enterprise. Report, November, Food, Farming and Countryside Commission (https://bit.ly/3K2RHhj).
Hadjigeorgiou, I. 2011. Past, present and future of pastoralism in Greece. Pastoralism 1(24) (doi: 10.1186/2041-7136-1-24).
LaCanne, C. i Lundgren, J. 2018. Regenerative agriculture: merging farming and natural resource conservation profitably. PeerJ 6, Paper e4428 (doi: 10.7717/peerj.4428).
Prescott, C. E., Grayston, S. J., Helmisaari, H., Kaštovská, E., Körner, C., Lambers, H., Meier, I. C., Millard, P. i Ostonen, I. 2020. Surplus carbon drives allocation and plant–soil interactions. Trends in Ecology & Evolution 35(12), 1110–1118 (doi: 10.1016/j.tree.2020.08.007).
Provenza, F., Meuret, M. i Gregorini, P. 2015. Our landscapes, our livestock, ourselves: restoring broken linkages among plants, herbivores, and humans with diets that nourish and satiate. Appetite 95(December), 500–519 (doi: 10.1016/j.appet.2015.08.004).
Soil Association. 2018. To plough or not to plough: tillage and soil carbon sequestration. Policy Briefing, November, Soil Association (https://bit.ly/33XZPQM).
Tree, I. 2018. Wilding: The Return of Nature to a British Farm. London: Pan Macmillan.
Članak je izvorno objavljen u publikaciji A European Just Transition for a Better World, urednika Dirka Holemansa i nakladnika 