Vesna Janković iz Inicijative za javni voćnjak na Jarunu: Građanske inicijative su poput potoka, meandriraju ovisno o preprekama koje im se nađu na putu. Možda naš društveni/javni park-voćnjak neće izgledati onako kako smo zamišljali u početku, ali već sada smo inspirirali ljude iz raznih dijelova Zagreba da počnu razmišljati o sličnim inicijativama u svojim kvartovima.
Prva inicijativa za javni voćnjak u Zagrebu pokrenuta je 2015. godine u sklopu zagovaranja parka za kvart Kajzericu. Ideja nekoliko građanskih inicijativa, udruga i strukovnih društava, uz veliku podršku građana, bila je da se u sklopu potrebnog parka za kvart koji ga nema, uključe i voćke i druge jestive biljke. Sedam godina kasnije, Kajzerica ima još više zgrada i stanovnika, i dalje nema odgovarajući park, a još manje onaj s voćkama.
Jedna od novih inicijativa za javni voćnjak u Zagrebu pokrenuta je od strane istoimene građanske inicijative 2021. godine, a radi se o kvatovskoj grupi s Jaruna. O inicijativi, konceptu, mogućnostima i koracima, govori Vesna Janković, pokretačica Inicijative za javni voćnjak na Jarunu.
Koja je osnovna ideja iza zahtjeva za javni voćnjak?
Priča zapravo ima nekoliko ishodišta. Inspiracija su nam javni, odnosno društveni voćnjaci kakvi u posljednjih desetak i više godina niču u mnogim zapadnim zemljama. Radi se o grupama građana koji u gradovima zajednički obnavljaju stare ili sade i održavaju nove voćnjake. Pokušali smo u kvartu Jarun zainteresirati građane za priču i uključiti ih u inicijativu. U idealnom slučaju u suradnji s građanima želimo definirati sam izgled budućeg parka, što bi za Zagreb predstavljalo nešto potpuno drugačije od dosadašnje prakse uglavnom sterilnog pristupa parkovnom krajobrazu koji u pravilu ne uključuje jestive biljke.
Osim te društvene dimenzije, inicijativa ima i ekološku motivaciju. Poznato je da sadnja stabala u gradovima pozitivno utječe na mitigaciju posljedica klimatskih promjena, poput smanjenja toplinskih otoka, a inspiriramo se i načelima permakulture i regenerativne poljoprivrede. Želimo zasaditi zelenu površina koja bi doprinijela povećanju bioraznolikosti sadnjom različitih vrsta sadnica, i na način primjene metoda bioregenerativne poljoprivrede koje doprinose povećanju bioraznolikosti tla, ali i insekata i životinja. Primjerice, u kvartu živi dosta ježeva, u blizini je Jarunsko jezero s brojnim pticama koje klimatske promjene, zatopljavanje, jako pogađaju. Održivi grad treba biti mjesto i za sve njih.
Treća dimenija je estetska. Kao što je rekla kolegica Petra Pavleka, dosta nam je baroka i rokokoa u parkovima. Želimo utjecati na promjenu percepcije koncepta javnog parka. Naš pristup je inspiriran ekološkom pričom i drugačijom estetikom od vizije travnjaka s nekoliko stabala iz 19. stoljeća ili kako već izgleda većina zagrebačkih zelenih javnih površina oko višestambenih zgrada.
Pritom smo svjesni da je izgled parkova u Zagrebu danas uvjetovan i ekonomskim razlozima. Zrinjevac želi parkove koje će moći jeftino održavati, pa je najlakše pokositi livadu i orezati stabla divljački budući da se to radi rijetko, bez obzira što to za stabla nije dobro. Zaokret se treba dogoditi i negdje treba početi. Novi park na lokaciji Gajevo, koju ionako treba iz minimalno uređene ledine privesti smislenijoj parkovnoj svrsi, vidimo kao dobru mogućnost za tu promjenu.
Zašto baš lokacija uz Stipančićevu ulicu koju ste predložili?
Jedan od razloga je što živimo u kvartu. Lokacije smo tražili na širem području Jaruna, koji je kao i mnoga relativno novosagrađena naselja velikim dijelom spavaonica kojoj nedostaju društveni sadržaji. Razina socijalne interakcije među ljudima je relativno niska, pa otuda ideja sadnje društvenog voćnjaka, odnosno još preciznije – parka s elementima jestivog krajobraza. Kroz zajedničku sadnju i održavanja voćnjaka nadamo se povezati ljude i osnaživati održivi grad.
Kvart je nastao u razdoblju kasnog socijalizma, u najboljoj varijanti: urbanistički kvalitetno osmišljen, s puno komunalnih servisa, ali se od nastanka krajem 1980-ih nije dogodilo nikakvo značajno unaprjeđenje javnih prostora. Najveći park u naselju nikada nije dovršen. U njega je tek fragmentarno intervenirano umetanjem dječjeg igrališta s nepotrebno puno opločenja, uz djelomičnu obodnu sadnju drvoreda.
Zanimljivost je i da se u neposrednoj blizini nalaze “divlji” urbani vrtovi, neposredno uz potok Črnomerec, koji postoje koliko je staro i naselje. I te bi se dvije zone mogle na neki način povezati. Treći razlog je i sam potok. Snažno podupiremo inicijativu za očuvanje otvorenog toka potoka Črnomerec u punoj trasi od Medvednice do Save. “Naša” livada je prostor u sjecištu gdje se može objediniti više elemenata i mogla bi postati dobar primjer suvremenog, ekološkog pristupa urbanim zelenim površinama i vodotocima.
Dodatni razlog je i električna trafostanica koja se nalazi uz rub parka i koja čitavo vrijeme, 24 sata na dan, zuji, što smeta susjedima a stabla i biljke mogu poslužiti kao dobar bukobran.
Na kraju, ali ne i najmanje važna je i ekonomska komponenta. Voće je užasno skupo i na ovaj način ono bi ograničeno, ali ipak bilo dostupnije. U kvartu stanuje dosta umirovljenika koji se i tuže na cijene voća, koje si rijetko mogu priuštiti. Iako treba proći nekoliko godina dok voćke rode, no da bi ih brali, treba ih što prije zasaditi. A vjerujemo i da bi djeca uživala u mogućnosti da sama uberu voće sa stabla.
Na koji način ste zamislili uključivanje građana u planiranje i održavanje?
Petra Pavleka, naša krajobrazna arhitektica, pripremila je dvije radne varijante mogućeg uređenja livade. Planirali smo u prostorijma Mjesnog odbora Gajevo održati prezentaciju tih skica i pozvati ljude da daju svoje primjedbe i prijedloge kako bi se prijedlog dalje razvio, odnosno kako bi doprinijeli samom uređenju parka što je, vjerujem, u doslovno svačijem interesu.
Paralelno s tim radimo na konstituiranju grupe volontera i volonterki koji bi bili spremni dugoročnije se angažirati na održavanju nasada, a prije toga proći edukaciju. Osobno me jako inspirira “permakulturni odred” u Splitu, koji radi akcije sadnje po školama i vrtićima. Nadam se da ćemo i mi uskoro imati sličan “leteći” odred vrtlara koji će saditi po kvartu, na način da nadogradimo postojeće vrijednosti krajobraza kroz manje i veće intervencije.
Kakav prijedlog ste ponudili gradskoj upravi?
Radi se o parku s elementima jestivog krajobraza, a izgled i izbor sadnica predlažemo definirati u suradnji s gradskim stručnim službama i građanima. Pritom imamo osiguran sadni materijal kao donaciju udruge Zasadi stablo, ne budi panj, a osigurali bi i volontere.
Naveli samo da smo spremni i brinuti se o parku u nekoj mjeri. Radi se o voćnjaku potpuno otvorenog tipa, bez ograda i sa slobodnim pristupom za sve. De facto se radi o javnom parku koji samo ima nešto drugačiju, održiviju i korisniju, ponudu. Primjerice, uz ogradu dječjeg igrališta, s vanjske strane rado bismo zasadili grmove bobičastog voća.
Jeste li i na koji način vrednovali postojeće sadržaje na ledini, npr. sanjkalište, za kojim doduše vjerojatno i više neće biti potrebe s obzirom na rapidno globalno zatopljenje? Što takav javni park nudi onima koje javni voćnjak nužno ne zanima, sve s obzirom da se radi o javnoj površini koja je predviđena za javni park i treba biti namijenjena svima?
Iako se mnogi s nostalgijom sjećaju sanjkališta, bojim se da ćemo snijeg u Zagrebu rijetko viđati u godinama koje dolaze. No, u parku smo zamislili razne društvene sadržaje koje bi livadu koja sada služi tek kao šetalište za pse pretvorili u mjesto druženja. Prije svega smo zamislili postavljanje nekoliko klupa i stolova, gdje bi ljudi mogli sjediti u hladu. Također planiramo povremeno organizirati jednodnevna javna događanja. U suradnji s vrtićima već smo skupili stotinjak dječjih radova na temu “Nacrtaj nam voćnjak!”. U krajnjoj liniji, već bi samo od hlada krošnji nekoliko zasađenih stabala, od kojih neke mogu biti voćke, park dobio na kvaliteti.
Kakve su reakcije gradske uprave na inicijativu?
Dobili smo podršku lokalnog Mjesnog odbora i Vijeća četvrti. Međutim, Gradski ured za obnovu, izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo, komunalne poslove i promet nam je odgovorio da lokacija parka uz Stipančićevu ulicu trenutno ipak nije moguća zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. Grad je pritom predložio alternativnu lokaciju kod Podbrežja. Iz Grada su naveli i da već imaju i krajobrazni projekt za tu lokaciju. Nama to nije odgovaralo jer smo kvartovska inicijativa.
O kakvom se projektu radi?
Govorim po sjećanju, ali otprilike se radi o parku-voćnjaku sa stazicama i klupama oko kojih su posađene uglavnom jabuke i nešto bobičastog voća.
U zagrebačkim se kvartovima na javnim površinama službeno ne sade voćke tj. pravilnici to zabranjuju. Koje su još administrativne prepreke?
Više je prepreka za konkretnu lokaciju. Iako su katastarski čestice u vlasništvu Grada Zagreba, a u GUP-u je površina zavedena kao javni park, ispostavilo se da u zemljišnim knjigama situacija nije “čista”, odnosno postoje minijaturne parcele u obuhvatu parka, koje nisu vlasništvo Grada i u procesu su povrata. To je glavni razlog da je Grad i službeno odbio inicijativu. No, na svakodnevnoj razini taj prostor funkcionira kao javna zelena površina.
Drugi problem je nepostojanje pravnog okvira za ovakav oblik suradnje građana i Grada. Obavijestili su nas da Grad ne može davati zemljište u zakup udrugama, što mi ni ne želimo. Dakle, trebalo bi osmisliti neku vrstu ugovora o suradnji, možda na sličan način na koji se to dogodilo u slučaju varaždinskog javnog voćnjaka, kojeg je Grad Varaždin dao na upravljanje udruzi Zasadi stablo, ne budi panj.
To bi možda mogao biti neki tip sporazuma o korištenju koji omogućava neometano održavanje programa koji vi nudite, a da se pritom ni na koji način iz upotrebe javnog parka, koji pripada doslovno svima, nitko ne isključuje. No, jeste li pomišljali na alternativne lokacije i koje? Odnosno treba li nužno vaša ideja jestivog krajobraza jednu lokaciju poput parka ili postoje mogućnosti da se postojeće krajobrazno uređenje kvarta koje je, za zagrebačke standarde, korektno, ne i sjajno, sadržajno unaprijedi sporadičnim intervencijama? Vidite li mogućnost da se tamo mjestimično, ne nužno kao neka izdvojena cjelina, dođe i do sadnje voćaka?
Ta je mogućnost otvorena, a čini se i realna, odnosno mogla bi doprinijeti kvartu.
Kao alternativu glavnom parku, gradskoj upravi predložili smo i dvije manje lokacije na području našeg Mjesnog odbora, a pokušali smo uspostaviti i komunikaciju sa ŠRC Jarun. Bilo je nekih indikacija da su nam spremni dopustiti sadnju na otoku Trešnjevka. Uostalom, cijeli prostor ŠRC-a vapi za dovršenjem originalnog krajobraznog projekta koji se u segmentima može prilagoditi zahtjevima vremena. Taj je prostor dovoljno velik i da zadrži i čuva svoje zone totalne divljine, i obogati se sadnjom voćaka i drugog jestivog voća na pojedinim lokacijama.
Sad još uvijek čekamo očitovanje Gradskog ureda za obnovu, izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo, komunalne poslove i promet o tim alternativnim lokacijama. Obje lokacije nisu pogodne za sadnju parka/voćnjaka, ali jesu za manje intervencije. Za jednu od lokacija dobili smo i spremnost krajobraznog arhitekta Roberta Duića, koji također stanuje u kvartu i član je Inicijative za voćnjak, da će besplatno pripremiti prijedlog krajobraznog uređenja i to smo također naveli u našem dopisu Gradu. Svaki prijedlog podrazumijeva kontrolu gradskih stručnih službi za pronalaženje optimalnog rješenja, onog koje ne remeti, već obogaćuje. Štoviše, našu inicijativu vidimo kao poticaj da se sadnja u kvartu poveća, krajobrazno nadopunjuje i osuvremenjava, a time i približi održivim okolišnim standardima.
U međuvremenu, razmišljamo da po uzoru na zagrebačkog “čovjeka koji sadi stabla”, Vladimira Dimića, na jesen krenemo s pojedinačnom, mjestimičnom sadnjom po raznim lokacijama u kvartu.
Mislite li da će inicijativa uspjeti?
Hoće! Građanske inicijative su poput potoka, meandriraju ovisno o preprekama koje im se nađu na putu. Možda naš društveni/javni park-voćnjak neće izgledati onako kako smo zamišljali u početku, ali već sada smo inspirirali ljude iz raznih dijelova Zagreba da počnu razmišljati o sličnim inicijativama u svojim kvartovima. Najdalje su otišli u Sesvetama, gdje je Mjesni odbor Staro Brestje podržao inicijativu Tomislava Kenjerića za sadnju voćnjaka sa starim sortama na lokaciji u ulici Emanuela Vidovića. No, i oni sada čekaju odluku Grada.
Osim toga, jedan od ciljeva inicijative je i senzibilizacija građana za vrijednosti i mogućnosti zelenih površina, te promjena odnosa prema stablima i zelenilu koje nas okružuje. Upravo ovih dana u suradnji s Mjesnim odborom Gajevo i platformom 1postozagrad planiramo akciju kolektivnog zalijevanja tri mlada stabla na našoj livadi u Stipančićevoj, kojima na ovoj dugotrajnoj suši prijeti umiranje. Zajednica može rasti i oko jednog drveta.
