Opća ocjena većine zagrebačkih srednjih i malih kvartovskih parkova je da su izuzetno siromašni ambijentima, atmosferama, a time i doživljajima.
Najstariji zagrebački spomenik, Haulikov obelisk u Maksimirskom perivoju, podignut je povodom uređenja najstarijeg zagrebačkog parka. U posveti koja na spomeniku stoji, između ostaloga, navodi se da je park posvećen „(…) dušama umornim od javnih poslova i zbilje života, da se osvježe nedužnim nasladama prirode (…)“. A da bi sve to dobili od nekog parka, nije svejedno kakav je. Bivši park Maksima Gorkog, današnji Vjekoslava Majera, uređen je s izgradnjom Zapruđa 1960-ih, po projektu Mirjane Popović.
Prostorno raskošan, parku nedostaje cjelovita projektna dovršenost za koju je zakinut kad je jedne godine, na zahtjev mjesne samouprave, lišen svih grmašica. U taj park grmlje svakako treba vratiti i to bitno više i raznolikije nego je bilo ranije. Važnost grmlja za bioraznolikost, a osobito ptice je izuzetna. U tome smislu ni obližnji Bundek nije sretno rješenje budući da je i taj važni i veliki park gotovo u potpunosti bez grmašica. Takva nazadna praksa proizlazi iz kapaciteta i očekivanja gradskih stručnjaka i činjenice da se mogućnosti krajobrazne struke uglavnom – ignoriraju.
Opća ocjena većine zagrebačkih srednjih i malih kvartovskih parkova je da su izuzetno siromašni ambijentima, atmosferama, a time i doživljajima. Osim biljkama i mogućnostima koje zagrebački parkovi (ne)nude, mnogi često sadržavaju i dječja igrališta koja su gotovo u pravilu generička. I tu bi iskorak prema autorskim rješenjima trebao biti barem povremen, ako već ne i pravilo za makar veće parkove. Primjera nečega drugačijeg jedva da i ima, no problem je ponegdje i tamo gdje su krajobrazne zamisli odabrane na natječajima, kao što je slučaj s dječjim igralištem u parku Kate Šoljić protiv čijeg rješenja koje ugrožava sigurnost bilježimo i pobunu korisnika. Slučaj ukazuje da se ne zna ni birati.
Proizlazi da Zagreb više ne zna stvarati dobre parkove, ali grmlje može pomoći. I treba ga vratiti i poticati. Grmove i niže bilje ne trebaju samo mnogi parkovi, već i različite druge zelene površine. Zeleni pojasevi uz drvorede mogli bi imati bitno više zelenila, a time i povećati klimatsku otpornost samih stabala u uvjetima suša, općenito bioraznolikost, ali i atraktivnost i ugodu ulica. Manje košnje trave je također poželjno, no javnost bi valjalo senzibilizirati.
Vlaška od Vončinine do Petretićevog trga ili Matićeva sa svojim zelenim otocima između parkiranih automobila mogle bi biti prave adrese za takve male (i vidljive), ali bitne iskorake, pa i eksperimente gdje se briga za pojedine otoke prepušta zainteresiranim građanima, uz jasni set pravila. Ništa ne treba izmišljati, samo treba kopirati. Problem u gradu postoji i na razini izbora vrsta, pa tako onda kad grmlje nađe svoje mjesto u nekom parku ili zelenoj površini, vrste često budu ograničene ili neadekvatne, poput lovor-višnje koja predstavlja svojevrsnu kraljicu zagrebačkih dometa.
Zanemarivo nije i da se često potpuno neprimjereno tretira, reže i radikalno ograničava u rastu, budući da u optimalnim uvjetima izraste bitno veća nego se dopušta pa bi i u tome smislu vrste trebale biti prilagođene mjestima na koja se sade. Možda je baš ta vrsta određeni simbol krajobraznog pristupa uređenju grada koje ne valja, iako je biljka nedužna, dok bi trebalo insistirati na povećanju (bio)raznolikosti i unapređenju ekosustava, izbjegavanju monokultura, unošenju više autohtonih i otpornijih vrsta, i općenito višim kvalitetama i to i kod najmanjih poboljšanja kao što je jedan grm tamo gdje nedostaje. Takve su nadogradnje potrebne i jednostavne.
Siromaštvo zagrebačkih parkova nije uvijek bilo praksa, a najbolji primjer je Trg (zapravo park) Petra Krešimira IV. s jednim od najznačajnijih modernističkih parkova u Zagrebu i Hrvatskoj uopće. Nekad bitno bogatiji za sezonsko bilje i nisko raslinje, sada je puno skromniji budući da se ne održava adekvatno i sukladno svom statusu trajno zaštićenog kulturnog dobra. Pohvalni pokušaj vraćanja bilja u mali tzv. Vrt za odrasle povodom obnove te izdvojene cjeline unutar parka, nažalost nije održao kontinuitet, a ne pomaže ni ponašanje vlasnika pasa koji, umjesto u parku za pse doslovno preko puta ulice, pse često puštaju u mali ograđeni park.
Rješenje nije u zabrani ulaska pasa, već povocu i sprečavanju da se sezonsko bilje izgazi. U tamošnju fontanu valjalo bi vratiti i vodeno bilje koje je nekad bilo atrakcija samo po sebi, a u bazenu iste fontane za ljetnih mjeseci bile su i ribice, dok je park imao i svog čuvara. Bolje za Zagreb, dakle, nije nemoguće. Umjesto zadovoljavati se sterilnim i konfekcijskim rješenjima, od zagrebačkih parkova i zelenih površina treba početi očekivati više. No, da bi se to uopće dogodilo, prvo to treba i zahtijevati.
