Kako ćemo, kako ćemo. Kako ćemo iznositi smeće navečer, ja bih baš ujutro. Kako ćemo imati tri kante u stanu. Kako će mi to smrdjeti. Kako ću ja to kad imam drugog posla. Kako će me susjed zajebati. Zašto bi ja to radio kad zapravo treba srušit kapitalizam… Zagrebački sustav gospodarenja otpadom bi vrijedilo racionalno komentirati, pa bi možda bio bolji, no mi očito nismo više u sferi racionalnog u ovoj temi. Da bismo se mogli vratiti smislenoj raspravi, bilo bi potrebno da pogledamo koje smo sve vlastite neprorađene emocije upisali u ovu temu.
Kako ćemo, kako ćemo. Kako ćemo iznositi smeće navečer, ja bih baš ujutro. Kako ćemo hodati do podzemnog kontejnera iza ugla. Kako ćemo imati tri kante u stanu. Kako će mi to smrdjeti. Kako ću ja to kad imam drugog posla. Kako će me kazniti. Kako će me susjed zajebati. Kako ću sad još prati plastiku. Zašto bi ja kad oni to i tako sve na jednu hrpu bace, nisam provjerio, ali rekao mi je susjed. Zašto bi ja to radio ako mi nije jeftinije. Zašto bi, kad je ionako problem u kapitalizmu, neka Tomašević prvo sruši kapitalizam…
„Argumenti“ protiv zagrebačkog sustava gospodarenja otpadom postaju sve bizarniji kako se datum primjene po ničemu previše radikalnih promjena, približava. Spomenut ću Novosti, jer se od njih ipak očekuje neka smislenije štivo, koje pišu da se nije uzelo u obzir radničku klasu koja živi u 50 metara kvadratnih pa nemaju mjesta za kante. Zaboravlja se, kao i većina komentatora prije, da se otpad i dosad u Zagrebu trebao razdvajati, jedina je razlika što nije bilo kazni. Odvajam otpad godinama i ne sjećam se da mi je to uzrokovalo ikakvu patnju, a živjela sam i u 20 kvadrata.
Recikliranje neće spasiti planet ni društvo, niti to itko smislen tvrdi. I Europska unija u direktivama o otpadu svrstava recikliranje iza smanjenja nastanka otpada i ponovne upotrebe, a uvela je i direktive, sigurno još nedovoljne, ali ipak su tu, kojima se isključuju iz upotrebe neke vrste jednokratne plastike i slično. I tu je bilo puno otpora, ali je jasno da postavka od koje se polazi nije da će recikliranje riješiti problem. No, u trenutku kada smo ionako stigli do toga da imamo hrpu otpada u stanu, da bi imao ikakve šanse vratiti se u opticaj i na kraju da Jakuševac ne bi eksplodirao, otpad se mora razvrstati. Neodvajanje predstavlja i financijski rizik, jer neispunjavanje kvota postavljenih europskim direktivama povlači sa sobom kazne, a tek je nekolicina gradova u Hrvatskoj uspjela držati korak sa zahtjevima direktiva koje su prenijete, bez ovoliko otpora, u hrvatske zakone, i Grad Zagreb ih je dužan ispuniti.
No, u većini ovih rasprava koje su zakrčile javni prostor, nema ništa ni idejno ni konkretno novo o krizi smeća (koju uistinu stvaraju kapitalizam i konzumerizam koji nam nude lako dostupan otpad), osim da svi i dalje neometano sudjelujemo u gomilanju hrpe na Jakuševcu. Pitanje koje mi se nameće je, što li nama zapravo simbolizira otpad? Što smo sve upisali u to “neću se ja time baviti”, “ne želim da mi zauzima prostor”, “neću to platiti”, “neću odvajati jer ionako ovo-ono”, “kriva je industrija ovaj onaj pa nek’ se oni time bave”, „neka ruši kapitalizam, a ne dira moje smeće“… Otpad stvaramo, a čini se da jedino što želimo o tome znati je da što prije nestane s vidika, a da to ne platimo značajno. No, otpad ne nestaje, može biti samo potisnut u sjenu baš kao i nepoželjne emocije koje guramo u sjenu. No, i one dalje žive i itekako utječu na naš život. Mi također ne bismo da se vide ni da ih mi vidimo, ne bismo da zauzimaju prostor ni da platimo za to.
Zadnjih godina bavim se i mukotrpnim izvlačenjem “otpada” iz sjene i razvrstavanjem svojih emocija na danjem svjetlu kroz tjelesno orijentiranu psihoterapiju. Na emocionalnom planu, to je jedino što može dovesti do bilo kakve promjene.
Isto tako, ne želim da moje materijalno smeće nestane u sjeni. Razvrstavam ga i osvještavam koliko i u čemu sudjelujem i kakav je na kraju sustav u kojem živimo. Neka slobodno sjedi u kutu kuhinje neko vrijeme i podsjeća me na cijenu ovakvog načina života. Ne izaziva mi to patnju. To je proces prema oslobođenju, oslobođenju od stvaranja otpada općenito. Sve u prirodi kruži, a ako ne kruži, nastaju blokade. I emocionalne i materijalne.
Vratimo se u krug. Kako? Ne znam još. Proces je još u tijeku. Nije neugodan. I jako je bitan. I nijedna minuta koju posvetimo procesu nije izgubljena. Smeće je sjajno za meditaciju. Ne propustimo priliku. Mi smo svoje smeće jednako kao što mi i priroda.
Da, sustav gospodarenja otpadom bi trebalo racionalno komentirati, pa bi možda bio bolji, no mi očito nismo više u sferi racionalnog u ovoj temi. Da bismo se mogli vratiti racionalnoj raspravi, bilo bi potrebno da pogledamo koje smo sve vlastite neprorađene emocije upisali u ovu temu, zašto nemam problem s uživanjem u komoditetu koji nudi nakrivo nasađena civilizacija, ali imam s time da se ikako bavim ostacima tog komoditeta.
Na kraju krajeva, postoji rješenje za sve koji su protiv razvrstavanja i recikliranja i sigurno je najbolje i za društvo i za planet. Ne stvarati otpad. Postoje ljudi i u Hrvatskoj koji godinama žive zero waste životnim stilom, H-Alter je o tome više puta pisao. Kupuju hranu u rinfuzi, trajne proizvode umjesto potrošnih i slično. Pričaju o tome po medijima, čini se da su još živi i da im život nije patnja, bar kada je otpad u pitanju.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).