Na polovici mandata gradonačelnika Tomaševića i njegova tima ne postoji javno komunicirana starteška odluka o utemeljenju barem jednoga novog velikog javnog parka, no čini se da postoji spremnost gradske uprave da se nekakva promjena u ostatku mandata ipak dogodi. O problematici gradskog zelenila za H-Alter govore stručnjaci za taj segment održivog grada: fizičarka i permakulturna aktivistkinja Gordana Dragičević, krajobrazni arhitekt Ivan Juratek; i krajobrazni arhitekt Marijo Spajić, predsjednik Udruženja krajobraznih arhitekata Hrvatske.
Godine 2021. Grad Zagreb je putem upitnika za „predlaganje novih urbanih zelenih rješenja“ pitao Zagrepčane i Zagrepčanke što misle i žele. Rezultati upitnika nisu nikad javno prezentirani, neka rješenja još manje. Krajem svibnja o.g. zagrebačka gradska uprava osnovala je i Radnu skupinu za ozelenjavanje Grada Zagreba. Zadatak im je osmisliti konkretne mjere, načine i pristupe ozelenjavanju grada. Pomalo paradoksalno s obzirom na proklamirani karakter zelene gradske uprave, osnivanje Radne skupine rezultat je incijative SDP-a prema značajnijem ozelenjavanju. Što sve može nova Radna skupina i koliko je to tek samo još jedno tijelo koje je trebalo osnovati zbog tromjesečnog ultimatuma koalicijskog partnera (koji ni kad je samostalno bio na vlasti nije potaknuo zeleni napredak, a niti sad zamjetnije plasira konkretne vlastite incijative), ostaje za vidjeti. Naime, ne samo da se Zagreb već desetljećima ne može pohvaliti nikakvim bitnim iskoracima, već bilježi nazadovanje, te traži promjenu u odnosu prema gradskom zelenilu, parkovima i zelenim površinama, ali i samim očekivanjima građana. Dok je gradska uprava gradonačelnika Tomislava Tomaševića odmah po pruzimanju mandata započela s važnim reformama, poput izmjena GUP-a kojima se ima povećati broj zelenih i parkovnih površina pod zaštitom, paralelno, u prvoj polovici mandata po pitanju ozelenjavanja nisu se dogodile neke bitnije geste, dok određene neprecizirane zahvate Grad najavljuje od jeseni. Problematično je da, primjerice, na polovici mandata ne postoji javno komunicirana starteška odluka o barem jednom novom velikom javnom parku u mandatu, no po prvi put od neovisnosti, čini se da postoji spremnost gradske uprave da se nekakva promjena dogodi. Primjerice, na razini mjesne samouprave i s nizom incijativa ona je već zamjetna u planiranju (pa i velikih javnih parkova), ali je tek trebamo vidjeti ostvarenu. Dok čekamo da Radna skupina donese preporuke i zaključke, koje potom treba i realizirati, a čemu prethodi i da uđu u proračun, o mogućnostima jednostavnih i brzih zahvata i to na primjeru nekih konkretnih lokacija po gradu za H-Alter govore krajobrazni arhitekti i drugi stručnjaci za taj segment održivog grada: fizičarka i permakulturna aktivistica Gordana Dragičević (nekad članica radne grupe Parkticipacije uvelike zahvaljujući kojoj je Zagreb dobio prvu službenu mrežu društvenih vrtova); krajobrazni arhitekt Ivan Juratek; i krajobrazni arhitekt Marijo Spajić, predsjednik Udruženja krajobraznih arhitekata Hrvatske.
Koja je vaša opća ocjena urbanog zelenila u Zagrebu? Koliko je grad pritom napredan ili nije? Koliko smo navikli misliti da je Zagreb zelen, a koliko zapravo nudi?
Ivan Juratek: Generalno bih cjelokupno urbano zelenilo u Zagrebu ocijenio s trojkom uz napomenu da tu ocjenu izvlači osnova zelenila postavljena od prije pedesetak ili sto godina, poput Zelene potkove, Maksimira ili zelenila Novog Zagreba, nasuprot zelenila koje se razvijalo, odnosno nije razvijalo od devedesetih pa nadalje. Po tom pitanju Zagreb uopće nije napredan. U prošlosti se zagrebačkim zelenim površinama pristupalo konvencionalno, ali ipak s osjećajem za prostor, dok se u novije vrijeme odnos zelenila i izgrađenih prostora potpuno zanemaruje nauštrb izgradnje. Iz toga naravno proizlazi da su zanemarena i pitanja održivosti, iskorištenosti potencijala, bioraznolikosti, a na kraju i kvalitete života. Zaključio bih da je Zagreb donekle zelen grad ali daleko ispod razine koju je mogao postići.
Marijo Spajić: Zagreb najveće nazadovanje bilježi upravo posljednjih desetljeća. Na brojnim lokacijama u gradu trajno smo izgubili kontaktne točke Medvednice i Save, a što se posebno odnosi na pritisak izgradnje uz potoke. Pojedine četvrti, poput Trešnjevke, trajno su izgubile mogućnost razvoja novih većih zelenih površina, zbog čega su građani primorani utočište za boravak i rekreaciju tražiti izvan vlastitih naselja, dok je utjecaj toplinskih otoka drastično pojačan. U budućnosti će taj efekt biti sve izraženiji, a djelomično moći će ga se mitigirati tek sporadičnim intervencijama u javnom prostoru.
Gordana Dragičević: Zagreb nažalost nije zeleni grad. U Zagrebu smo navikli parkovima zvati male zelene površine između zgrada, a čak i one nestaju, odnosno negdje od početka milenija se često uopće ni ne planiraju oko novogradnje. Od većih šumskih i polu-šumskih javnih zelenih površina koje su još uvijek relativno prirodne, tu su samo rubovi Medvednice na sjeveru, Maksimir i Resnik na istoku, dio područja oko Jaruna i Savica-Šanci uz Savu. Trend betonizacije javnih površina također prati trend betoniranja privatnih dvorišta, a zelena površina u Zagrebu obično podrazumijeva zbijeni neraznoliki travnjak ošišan gotovo na nulu. Imam dojam da se o zelenilu razmišlja prvenstveno kao o dekoraciji, a ne kao o ključnom dijelu lokalnog ekosustava kojeg smo dio i mi ljudi.
Uz pokoju iznimku iz vremena od prije pola stoljeća i više, većina zagrebačkih srednjih i malih kvartovskih parkova je izuzetno siromašna ambijentima, atmosferama, a time i doživljajima. Kako to popraviti kod postojećih parkova?
Marijo Spajić: Zagrebački parkovi su ambijentalno prilično bazični, što vjerujem da proizlazi iz želje za preglednošću čitavog prostora. Kod dijela građana, ali i kod gradske uprave, postoji strah od prostora koji nisu automatski čitljivi. To je s vremenom gradske parkove učinilo potpuno sterilnima i nesadržajnima. Vjerujem da je određena razina kompromisa u oblikovanju prostora moguća i da bi se strateškim intervencijama u postojećim parkovima mogli unaprijediti ambijentalni i boravišni uvjeti. Dio parkova moguće je unaprijediti postavljanjem privremenih ili trajnih zelenih i drugih intervecija i instalacija, odnosno tematskim oblikovanjem. Pritom ne treba zaboraviti na jedno vrlo praktično rješenje u oblikovanju javnog prostora, a to je pitati korisnike što im nedostaje, odnosno što bi voljeli vidjeti. Građani često znaju dati vrlo funkcionalne prijedloge, a koje je moguće ugraditi u programske zadatke.
Gordana Dragičević: Kvartovski parkovi obično se sastoje od košenog travnjaka i nešto stabala, te možda nekoliko klupa i sprava za igru. Eventualno tu dođe i koja gredica s ukrasnim biljem, a standard su ili grmoliki čempresi, ili jednogodišnje i dvogodišnje cvjetnice koje zahtijevaju puno brige.
Kao pozitivno istaknula bih da uopće postoji tradicija ostavljanja zelenih prostora oko zgrada, te raznolikost drvenastih vrsta. Mnogi gradovi po svijetu pribjegli su sadnji monokultura, dok u Zagrebu baštinimo situaciju da nije neobično da od pet stabala u parkiću svako bude različite vrste. Također su tu bile uobičajene i neke grmolike biljke, što obogaćuje i bioraznolikost i doživljaj prostora – kao djeca smo se upravo među tim grmovima igrali skrivača.
Jedan od načina kako obogatiti manje parkove je oponašati prirodu, što znači saditi biljne vrste raznolikih tipova i veličina. Monokultura u prirodi ne postoji, a u našoj klimi drvenaste trajnice su puno održivije od travnjaka. Polu-hladovina ne samo da je ugodna ljudima, nego je i puno pogodnija za takve biljke i ostala bića koja ih prate. To bi se moglo još poboljšati odabirom raznolikih jestivih vrsta, primjerice grmolikog bobičastog voća koje prilično dobro podnosi djelomičnu zasjenu.
Drugi, vrlo jednostavan način, je pitati ljude u kvartu što im treba i voditi se time. Prema povratnim informacijama iz više naselja, to sigurno nisu parkovi s npr. plastičnom travom i više betona.
Foto: Primjer dječjeg igrališta u javnom parku u Parizu. Foto: Saša Šimpraga
Ivan Juratek: Gradski parkovi zaista jesu siromašni ambijentalnošću odnosno ugođajem i kvalitetom boravka. Stanje popraviti mogu jednostavne akcije poput dodatne sadnje grmlja i stabala, izgradnje inovativnih i multifunkcionalnih dječjih igrališta te ponegdje već i postavljanjem javne plastike odnosno skulptura. Sve ove aktivnosti su moguće i lako ostvarive, a čak ni novac nije prepreka budući da češće budu jeftinije od konvencionalne izgradnje i rekonstrukcije.
Grmlje i niže raslinje je iz zagrebačkih parkova, osobito manjih, dobrim dijelom nestalo i trebalo bi ga vratiti. Grmašice i niže bolje može doprinijeti i klimatskoj otpornosti npr. postojećih drvoreda u zelenim otocima uz ulice. Možete li navesti neke smjernice? Gdje su u gradu možda ima mjesta za neke eksperimente?
Gordana Dragičević: Dobrobiti sadnje grmlja u svim, pa i u manjim, kvartovskim parkovima, je neupitna. Osim toga, postoji potencijal većih šikarnih područja na rubovima grada, te uz veće prometnice. Riječ “šikara” možda nekima ružno zvuči, baš kao i riječ “korov”. No korov je puno konstruktivnije doživljavati kao pravu biljku na krivom mjestu ili okruženu needuciranim korisnicima, a šikarna područja su u našoj klimi zapravo puno prirodnija od livade. Šikara je jednostavno pred-faza šume. U prirodi je uvijek prisutna uz rub šume. Dodatak grmolikog sloja ispod stabala također čini vrlo učinkovite vjetrobrane, te žive barijere od buke i zagađenja uz cestu.
Parkovne livade po definiciji ne mogu biti potpuno divlje površine, jer bi vrlo brzo prerasle u šikaru, pa se redovno održavaju i prema potrebi kose. Selektivnom košnjom, tako da se ne pokosi apsolutno sve tik uz stabla, otvara se puno zanimljivih mikrolokacija u poluhladovini, koje sve predstavljaju rubna područja – prijelaz između šumske biljne zajednice i travnjaka. Takva rubna područja u prirodi izuzetno su bogata raznolikošću, a konkretno naseljavaju ih prvenstveno grmolike biljke, uz koje se onda smjeste i niže zeljaste biljke te povijuše. Grmasta rubna područja ne samo da su važna za bioraznolikost sustava, nego zapravo i pomažu stablima. Poznati ekološki, i permakulturni, princip kaže da je sustav to otporniji što je raznolikiji.
Većina stabala bit će vrlo nesretna ako ih posadimo u travu i na izravno sunce, trebat će puno brige i relativno je velika vjerojatnost da će se mlada stabla osušiti. To je zato što im je prirodno stanište ili šuma ili spomenuti rubno područje. Mikrobiologija travnjaka ne podržava stabla. Kako bismo potaknuli mikrobiologiju koja podržava stabla, trebamo ih okružiti drugim drvenastim trajnicama. A pošto obično ne želimo da cijeli parkovi budu gusta šuma, to možemo riješiti sadnjom grmova, ili čak hrabrim prepuštanjem biljnoj sukcesiji da sama to odradi.
Umjesto imitiranja ovih prirodnih rješenja, kako bi se izbjegla situacija sa sušenjem mladih stabala u Zagrebu se pribjegavalo odabiru vrlo otpornih pionirskih vrsta, koje ne samo da nisu raznolike, nego u nekim slučajevima mogu biti i invazivne. Pajasen je dobar primjer – on postaje invazivan zato što izdržava vrlo nepovoljne uvjete, koji ne odgovaraju drugim stablima. Umjesto da nasilno stvaramo nepovoljne uvjete za druge biljke, jednostavnije bi bilo saditi raznolike autohtone biljne sustave u kojima biljke podržavaju jedna drugu, a takvi su ambijenti i puno zanimljiviji.
Ivan Juratek: Najčešći argument protiv grmlja je da smanjuje osjećaj sigurnosti korištenja parkova i prometnica te da je skupo za održavanje. To djelomično može biti istina, ali samo ako se posadi na krivom mjestu. U svakom slučaju grmlje značajno pridonosi klimatskoj otpornosti, a posebice smanjenju toplinskih otoka. Također, odlično je za vizualne barijere tamo gdje je to potrebno, ali i za obitavanje i prehranu ptica. Naglasio bih da na nekim malim lokacijama jednostavno nema mjesta za stabla i tu nekoliko velikih grmova može biti od značajne koristi budući da je to mnogo bolje od ničega. Neke generalne smjernice bi bile: sadnja u kombinaciji s drvoredima u širokim pojasevima uz značajnije prometnice, sadnja niskog grmlja u parkovima, introduciranje bobičastog, jestivog, grmlja u javne parkove te u slučajevima kada je potrebna preglednosti sadnja niskog grmlja.
Marijo Spajić: Oblikovanje se ne odnosi isključivo na sadnju vegetacije, bilo niske ili visoke, već na promjenu cjelokupne paradigme oblikovanja, a koja će onda utjecati na otpornost na klimatske promjene. To se odnosi na oblikovanje tla na način da zadržava veće količine vode u prostoru, ali i da znatnije unapređuje kvalitetu tla kroz povećanje biološke tvari. To znači i pravilne košnje, pravilnije održavanje i orezivaje stabala i pravilnije polaganje instalacija. Sabijanje tla, rezanje korijena, pretjerano orezivanje vrlo negativno utječu na statiku stabala, zbog čega u posljednje vrijeme po gradu bilježimo epidemiju samopadajućih stabala.
Idemo prema sve većim ekstremnim vremenski uvjetima, za što stabla moraju biti pripremljena, npr. kroz pravilnu prihranu. Premali naglasak stavljamo na održavanje i prihranu starih stabala. Njihov opstanak bi nam trebao biti podjednako važan kao i sadnja novih stabala. Politika održavanja se treba općenito promijeniti. Od zalijevanja do prihranjivanja. Krajobraz je značajno dinamičniji u odnosu na graditeljstvo. Volumen i biomasa se s vremenom povećavaju. Slika prostora se značajno izmijeni kroz trideset godina. Općenito po gradovima bilježimo povećano sušenje stabala. Znači da nešto krivo radimo i da trebamo promijeniti paradigmu. Istinski se prilagoditi klimatskim promjenama. Odabirom adekvatnih vrsta, sadnjom na nekoliko razina i oblikovanjem tla, zadržavanjem vode u prostoru.
Razmišljati treba o svakom aspektu planiranja, od uličnih sklopova kao poveznica između većih zelenih površina, do parkirališta. Gradske politike bi u budućnosti trebale utjecati sustavima olakšica i poticaja i na oblikovanje površina u privatnom vlasništvu i povećati i njihovu otpornost, smanjenje toplinskih otoka itd.
Spomenuli ste da klimatska kriza već sad značajno utječe na gradsko zelenilo, a sa svake godine i sve toplijim ljetima, taj će problem samo eskalirati. Kakvim još rješenjima treba težiti?
Ivan Juratek: Klimatska kriza se očituje u ekstremnim promjenama u vrlo kratkom roku. Ne radi se samo o toplini nego i o utjecaju vjetra te obilnim oborinama u kratkim vremenskim razdobljima. Razumno je težiti prirodnijim rješenjima koja ne zahtijevaju velike tehničke intervencije. To je prije svega introduciranje otpornih biljnih vrsta. Formiranje retencijskih područja poput kišnih vrtova može se akumulirati višak vode koji za vrijeme suše služi kao svojevrsni rezervoar. Na kraju, najveća obrana od klimatskih ekstrema je u povoljnom odnosu zelenog i izgrađenog budući da se time stvara mnogo povoljnija mikroklima. Za konkretna rješenja treba napraviti analizu konkretnih prostora.
Gordana Dragičević: Zagreb je otkad znam za sebe teško izdrživ usred ljeta za boravak tijekom dana. Puno termalne mase odrađuje svoj posao: upija toplinu i zatim je oslobađa, tako da nas ljeti ne grije samo sunce odozgo, već i beton odozdo i sa svih drugih strana. Vrlo učinkovito, nisko-tehnološko i jeftino rješenje je zasjenjivanje izgrađene infrastrukture zelenilom.
Dobra praksa je planirati listopadno drveće, grmlje i povijuše na južnoj i zapadnoj strani zgrada, budući da nam je sunce koje je smetnja ljeti, vrlo ugodno zimi. Osim toga, korisno je svaku raspoloživu popločenu površinu zamijeniti živim zelenilom, pa makar i travom. Ozelenjavanje ravnih krovova, te fasada penjačicama još je jedna mogućnost, mada relativno zahtjevna za održavanje i ne zamjenjuje zelenilo koje je uklonjeno s razine tla. Uključivanje više vodenih površina u urbani krajobraz također može ublažiti mikroklimu na lokaciji, a pritom bi bilo poželjno da su i one zasjenjene, te da se radi o prirodnim jezercima u kojima raste vodeno bilje i u kojima stanište nalaze vodene životinje. Upojni, tzv. kišni, vrtovi neposredno uz veće betonirane površine i prometna čvorišta mogli bi pohraniti višak vode s cesta i nogostupa prilikom obilnih pljuskova – dobre primjere takvih retencija možemo vidjeti u Puli.
Bilo bi preporučljivo dodati krajobrazno osmišljena stabla i grmove na gotovo sve “gole” površine, npr. Trg žrtava fašizma ili na Kvaternikov trg, te vraćati uklonjene drvorede, makar uz cijenu izmještanja dijela parkirnih mjesta za automobile. Definitivno posaditi guste redove stabala i grmova uz velike prometnice kao što su npr. Branimirova ili Slavonska avenija i koje tu mogućnost nude.
Marijo Spajić: Fokus ne bismo smjeli stavljati isključivo na javne površine u funkciji boravka i rekreacije. Tu u jednadžbu ulaze velike površine kojima ne pridajemo značajnu pozornost, a čine veliki udio gradskog prostora. Vjerojatno daleko više vremena provedemo na ulici nego što provedemo u parku. Park je lokacija na koji ciljano odlazimo, a ulice čine svakodnevni život prosječnog građanina. Na njima vidim najveći potencijal za povećanje kvalitete u urbanom prostoru i kako učiniti svakodnevno kretanje ugodnjijm. Primjeri kišnih vrtova smještenih uz prometnice. Promišljati treba o svakom segmentu otvorenog prostora kod kojega možemo smanjiti negativan utjecaj izgradnje.
Ono što jednako tako moramo paziti da smjer strategije razvoja zelene infrastrukture ne postane opterećenje na postojeće javne površine. U Hrvatskoj često imamo potrebu pronalaziti jedan kalup za sve, što bi na postojećim zelenim površinama moglo rezultirati pretrpavanjem NBS-ovima (Natural Based Solutions), koji će onda biti u koliziji s postojećim osobinama prostora. Ukoliko unaprjeđujemo karakteristike nekog prostora po jednom pitanju, bilo bi poželjno da ne zatiremo postojeće vrijednosti, npr. to je boravišna vrijednost nekog travnjaka.
Rješenja i intervencije u prostoru mogu biti jednostavna i manje invazivna. Neka mogu biti privremenog karaktera. Jednako kao što poznajemo privremenu arhitekturu, jednako tako možemo pristupati dijelovima prostora koji nisu ostvarili svoju konačnu funkciju, kao što su npr. brownfield područja. Ili postojeće situacije gdje s manjim intervencijama zadržavamo oborinske vode uz postojeća parkirališta promjenom načina oblikovanja.
Kada gledamo starije fotografije donjogradskih trgova, možemo primijetiti da su krajem 19. i početkom 20. stoljeća građani bili daleko odvažniji u sadnji. Veliki volumeni bili su pod grmljem. Štoviše, išli su i dalje pa ljeti sadili egzotične biljke poput palmi. Takav pristup ekstravagantnog ili odvažnog uređenja konzervatorskom zavodu vjerojatno bi djelovao blasfemično pa bi građane 19. stoljeća vjerojatno branili od njih samih. Vjerujem da bismo u oblikovanju donjogradskih otvorenih površina ipak trebali biti hrabriji i projektirati i prilagođavati prostor u skladu s potrebama i klimatološkim neprilikama.
Stara Vlaška recentniji je (i vrlo rijetki) primjer kakvog takvog ali ipak (privremenog) ozelenjavanja ulice. Privremene intervencije tog tipa vjerojatno slijede i za druge (buduće) pješačke zone, poput Masarykove i Tesline, Opatovine ili Tratinske. Nadalje, Kvaternikov trg jedan je od zagrebačkih trgova koji imaju stoljetni kontinuitet prodaje cvijeća, a nikad nisu bili značajnije ozelenjeni mimo nekadašnjih drvoreda od kojih je preostao još samo onaj sa sjeverne strane. Postoji određeni konsenzus javnosti da je Kvaternikov trg primjer neuspješno uređenog trga – u procesu koji su odredile i vodile gradske stručne službe – i to od samoga programa do arhitektonsko-urbanističkog rješenja koje je i bitno mijenjano s obzirom da je naručitelj, naime Grad, naknadno umetnuo javnu garažu. Kako god, taj trg traži neki tip intervencije, a ona totalnog redizajna koja je najpotrebnija je je i najmanje izgledna. Dio problema mogao bi se riješiti privremenim ozelenjavanjem. Kako?
Marijo Spajić: U kojoj mjeri se određeni prostor koristi je vrlo često odraz kvalitete uređenja tog prostora. Ukoliko postoji nesuglasje između rješenja, neovisno o tome čega je ono rezultat, te razmjera i načina korištenja tog prostora, nažalost dobivamo prostore poput onoga na npr. Kvaternikovom trgu. Taj prostor je izgubio svoju središnju funkciju, a naknadnim intervencijama je dodatno usitnjen boravišni prostor. Od jednog od najznačajnijih gradskih trgova postao je stražnja, zapuštena terasa lokalnog ugostiteljskog objekta. Postavlja se pitanje kome ovaj prostor uopće pripada i za koga je građen? Za građane i slučajne prolaznike očito nije, jer se osjećaju nepozvano. S obzirom na to da je izgubio svoju osnovnu funkciju, a to je ona trga, možda samim time postaje poligonom za testiranje novih ideja. Privremene intervencije, barem do trenutka do njegove ponovne preobrazbe. Ovakav prostor je uvijek u fokusu građana. Svaka promjena je vidljiva, stoga su ljudi osjetljivi. Pogotovo nakon loših prethodnih iskustava.
Ivan Juratek: Privremeno ozelenjavanje doista i jest samo privremeno rješenje. U tom slučaju moglo bi se pristupiti na način da se kreiraju tipske ‘posude’ koje su na bilo koji način mobilne (kotači, prijenosne, šine,…), a koje ujedno služe i kao klupe. Naravno, radi se o posudama velikih dimenzija s manjim stablima, grmljem i penjačicama budući da za prostor tolike površine ništa ispod toga nema smisla. Ovakve posude bi se po potrebi mogle pomicati po trgu kako bi se kreirali specifični prostori ili se seliti na druge lokacije u gradu.
Gordana Dragičević: Trebalo bi biti pravilo da svaka novo projektirana pješačka zona mora biti u određenom postotku ozelenjena, te da uključuje stabla koja pružaju hladovinu. Također nije za zanemariti mogućnost ozelenjavanja pješačkih zona retrogradno. Kvaternikov trg je odličan primjer lošeg planiranja. To uopće više nije trg, nego krov podzemne garaže s improviziranim sadržajima, a kao lokacija za sjedenje na terasi nije ugodan. Javni prostori se trebaju uređivati prema svrhovitosti, odnosno treba nam prvo biti jasan cilj, tko su korisnici te kakve su njihove potrebe. Forma mora slijediti funkciju, a ne obrnuto. Kvatrić je slučaj gdje se prava funkcija nije uspjela pronaći u nametnutoj formi niti nakon skoro trideset godina. Pokušaj sadnje maćuhica uz velika uskršnja jaja u proljeće 2023. bio je prilično promašen – očito privremeno rješenje koje je djelovalo glomazno i umjetno. Momentalno je na lokaciji moguća sadnja isključivo u povišene gredice, i to patuljastih stabala s plitkim korijenom, grmova, te zeljastog bilja. To ne mora biti ukrasno cvijeće, može čak biti neka vrsta trave koja dobro podnosi suhe uvjete. Momentalno se velike drvene klupe na trgu gotovo ne koriste, što je primjer ne toliko lošeg dizajna uličnog namještaja, primjerice u Ljubljani su iste takve u centru grada vrlo popularne za sjedenje, nego lošeg osmišljavanja prostora cjelovito. Više zelenila poslužilo bi za djelomično ublažavanje prometne buke, te smanjilo nakupljanja jata golubova baš na tom mjestu, pa time i manje prljanja klupa izmetom. Golubovi su ptice koje su se izuzetno dobro prilagodile životu u gradovima i to baš na betonu, jer u prirodi žive na stijenama – dakle ne na livadi ili u šumi.
Povijesni perivoji poput onoga na trgu kod HNK ili kralja Tomislava definirane su krajobrazne cjeline s određenim stupnjem spomeničke zaštite. Koliko su klimatske prilagodbe poželjne i moguće i na takvom tipu javnih, povijesnih, parkova, bez da se narušava povijesna matrica?
Ivan Juratek: Povijesnu matricu treba poštivati i stoga bi ovdje bile moguće manje intervencije poput zamjene sezonskog cvijeća – koje se mijenja nekoliko puta tijekom sezone, s trajnim nasadima. Postoji jako mnogo vrsta trajnica koje izgledaju daleko bolje od maćuhica i tulipana i koje su značajno otpornije na klimatske ekstreme. Čini mi se da je pravilan put u formiranju kombiniranih nasada unutar zadane povijesne matrice. Nasadi su trajni ali sadrže npr. lukovičasto bilje koje cvjeta u rano proljeće, ljetne trajnice i trave koje ostaju tijekom jeseni i zime.
Gordana Dragičević: Prilagodbe su i moguće i poželjne. Zamjena maćuhica i drugog kratkoživućeg cvijeće trajnicama može se izvesti brzo i povoljno. Npr. kombinacija lukovica, aromatičnog bilja i pokrovnih biljaka, te niskih grmića koji se prema potrebi mogu orezivanjem oblikovati da bi bila zadovoljena i perivojna estetika. Poželjno je da se sade kombinacije biljaka koje se nadopunjavaju po svojim ekološkim funkcijama i dobu godine u kojem najviše bujaju. Zamjena jednogodišnjeg bilja ukrasnim trajnicama podrazumijeva manju potrebu za obradom tla, zalijevanjem te dodavanjem gnojiva, te stoga i znatno manje troškove održavanja. Dobar primjer tog pristupa vidjela sam u Beogradu; ne znam da li se radi o pravilu ili jednostavno o ekonomski povoljnijem izboru, ali u svakom slučaju je takav izbor održiviji.
Marijo Spajić: S jedne strane dopuštamo vrlo invazivne intervencije u zgradarstvu, koje svojim fasadama jednako tako stvaraju sliku javnog prostora grada, a s druge strane ne dopuštamo prilagodbu javnog prostora suvremenim potrebama i prilikama. Nastavljamo se na neke prostorne datosti koje su od svog originalnog oblikovanja višestruko mijenjane. Tu se možemo dotaknuti oblikovanja fitness parka uz botanički vrt, gdje istovremeno odgovaramo potrebi tjelovježbe na otvorenom prostoru, a oblikovno je uvjetovano postavljanje elipsoidnih cvjetnih partera. Pritom su sezonske izmjene jednoljetnica potpuno neodrživ pristup oblikovanja koji zahtijeva dohranu i kontinuirano zalijevanje. Sličan oblikovni dojam bi ostvarile niske i poluvisoke trajnice, koje ne zahtijevaju toliku količinu održavanja.
Novi parkovi u Zagrebu su rijetkost. Govoriti o nekoj novoj mreži javnih parkova bliže je znanstvenoj fantastici nego stvarnosti. Ipak, nekih sramežljivih naznaka ima prema reafirmaciji novozagrebačke Plave potkove i najavama, za sa samo na razini mjesne samouprave, uređenja parka sa zapadne strane Mamutice. Nove parkove traže i naselja koja ih nemaju, poput Španskog-zapad, Vrbana II. ili Kajzerice, dok bi neke značajne i odavno planirane parkove, poput centralnog parka Dugava ili livade i samo po imenu Parka dragovoljaca u Španskom, koje bi trebalo konačno cjelovito urediti i to s najvišim setom očekivanja. Što vidite kao najvažnije u pristupu budućim rješenjima za nove parkove i zelene zone?
Marijo Spajić: Zagrebu nedostaju centralni parkovi velikog kapaciteta. Negdje su prostori za to rezervirani, npr. Studentski park između dvije najveće knjižnice u gradu (NSK i ona FFZG, op. S.Š.), no za mnoge predjele grada je nažalost prekasno da bi se ostvarili zbog prevelike gradnje. Ne bih se čak usudio nazvati to urbanizacijom, s obzirom na to da je na mnogim mjestima društveno odgovorni urbanizam izostao. Jedina preostala mogućnost realizacije zelene infrastrukture, s ciljem ostvarenja mjera suočavanja s posljedicama klimatskih promjena i smanjenja toplinskih otoka, je u ostvarenju značajnijih zelenih koridora. Ti koridori bi onda građanima omogućili izravnu poveznicu s drugim zelenim površinama izvan njihovog mjesta stanovanja, što je barem neka mjera, odnosno minimum. Nažalost, jedina mogućnost ostvarenja takvih koridora je unutar postojećih uličnih koridora, a za što je potreba novi pristup regulaciji prometa.
Zagreb je izgubio i svoj kontakt s vodom. Točnije, osim onog najutilitarnijeg odnosa, vjerojatno ga nikada nije ni gradio. Većinu vremena je voda doživljavana kao prepreka, izvor zaraze ili potencijalna pošast. Potoci su iz šireg središta grada iščezli, Sava je ukoričena i preskočena, a gotovo jedini kontakt s vodom ostvarujemo s reliktima nekadašnjih savskih rukavaca ili šljunčara. Odgovor je u mreži zeleno plavih koridora uz gradske potoke.
Rješavanje pitanja otvorenih zelenih površina bi svakoj gradskoj vlasti trebalo biti jedan od prioriteta jer su rezultati svakog rješenja vrlo brzo vidljivi građanima i ostavljaju pozitivan dojam. U usporedbi sa svim drugim javnim sadržajima, uređenje otvorenih i zelenih površina predstavlja značajno manje financijsko opterećenje, pogotovo u trenucima kad se otvaraju prilike za povlačenje značajnih potpora iz europskih programa. Međutim, ponovno naglašavam – potrebno je, u suradnji sa stručnjacima iz područja, jasno definirati ciljeve i strategiju razvoja zelene infrastrukture.
Gordana Dragičević: Svako bi naselje trebalo imati barem jedan uređeni park. Kod planiranja novih, nužno je proces demokratizirati i surađivati s građanima u osmišljavanju rješenja i sadržaja. Na određenim lokacijama otvoriti bi se mogla i mogućnost da neki sami urede mikroprostore u svom susjedstvu, a momentalno za takve stvari prijete komunalne kazne.
Neka od najboljih rješenja mogla bi ujedno biti i najjeftinija: zelene površine trebaju ostati što prirodnije, a kad ih dizajniramo otpočetka trebali bismo ih oblikovati po uzoru na prirodu. Prirodu trebamo dovesti u grad umjesto da je moramo tražiti isključivo izvan grada. Bundek je danas potpuno konfekcijski uređeno područje, a uz ugodan prostor za rekreaciju mogao je i mogao bi, postati mali prirodni rezervat usred grada. Uređenje grada mora ići ukorak s vremenom i saznanjima koja sada imamo: predizajnirani parkovi s monokulturama stabala, nepraktičnim geometrijskim oblicima ili velebnim mramornim fontanama ne samo da nisu višenamjenski, nego u današnje vrijeme izgledaju zastarjelo i pomalo malograđanski.
Ivan Juratek: Iluzorno je očekivati da će se nešto rušiti da bi se nanovo formirali zeleni parkovi. Zato bi se na obodima tih područja, a gdje još uvijek postoje značajne otvorene površine trebalo maksimalno formirati gradsko i zaštitno zelenilo. To je bitno i za budući razvoj grada odnosno širenje na jug, istok i zapad. Osobno smatram da je pristup konvencionalnog i formalnog uređenja zastario i nije u duhu vremena i specifične zagrebačke ekonomske i prostorne situacije. Zagreb u pogledu uređenja parkova ima priliku preuzeti primjere jako dobre prakse iz velikih europskih gradova poput Münchena. Pristup koji bi mogao odlično funkcionirati je neformalno uređenja prema uzoru na prirodna područja što znači mnogo šumaraka, livada, riječnih sprudova, i brdašaca za dječju igru. Opločenja i skupa urbana oprema bi trebali biti minimalni. Sve to bi značajno pojeftinilo gradnju. Smatram da je za ljude i prirodu bolje imati više tako uređenih površina nego manje ‘reprezentativnih’ parkova koji samo služe nečijem egu.
Po pitanju ozelenjavanja, gdje vidite najlakše, najjednostavnije, tehnički manje zatjevne, mogućnosti poboljšanja grada? Koju jednu stvar bi preporučili da se implementira u gradu Zagrebu u kontekstu ozelenjavanja?
Ivan Juratek: Najjednostavnije tehničke mogućnosti su formiranje velikog sustava zelenih prirodnijih područja s minimaliziranim graditeljskim i tehničkim intervencijama. Također, dobro bi došla tipizacija urbane opreme, u određenoj mjeri, na način da se izabere atraktivno, funkcionalno i jeftino tipsko rješenje koje će se postepeno implementirati po cijelom gradu. Biljne vrste bi trebale biti lokalne i udomaćene, i prilagodljive vremenskim ekstremima. Svakako tu je i veći broj divljih livada koje se kose jedan do dva puta godišnje. Ovakva rješenja će u konačnici značajno pojeftiniti gradnju i održavanje, a znamo da je novac uvijek problem.
Što se tiče preporuke ne bih predložio konkretnu postojeću lokaciju već bih predložio da se izvede jedan potpuno novi park velikog obuhvata upravo na obodu područja koje je najugroženije izgradnjom, npr. Vrbani i okolica. Izgradnja parka bi bila po navedenim NBS (Natural Based Solutions) rješenjima te bi bio pokazni primjer kako stvari mogu funkcionirati i bez izuzetno velikih ulaganja i značajnih konflikata s prirodom.
Gordana Dragičević: Prvenstveno pažljiviji odabir vrsta i dugoročno planiranje. Zatim uključivanje jestivih vrsta na javnim površinama, npr. orašastih plodova. Očuvanje preostalih nenatkrivenih potoka te uređenje bioraznolikih šetnica uz njih. Poticanje građana na ozelenjavanje i održavanje dvorišta, moguće čak i organiziranje šetnji i dodjeljivanje nagrada za uzorne okućnice. Sve su to jednostavne stvari koje ne zahtijevaju velika sredstva.
Ukidanje kazni za građane koji oplemene zapuštenu zelenu površinu sadnjom novih biljaka i održavanjem, dapače i poticanje stanovnika grada da uljepšaju susjedstvo na način kako to žele, npr. uređenjem zelenih otoka kako to već odavno građanima nude Beč i Pariz, a što doprinosi održivosti i otpornosti stabala za suša. Mjesne samouprave trebale bi proaktivno, kampanjama i zahvatima u prostoru, predvoditi u inicijativama za ozelenjavanje i razvijati vlastite kapacitete u tom području, ne samo kaskati za udrugama i inicijativama građana. Momentalno imamo bizarnu situaciju da se udruzi Zasadi stablo, ne budi panj! javljaju mjesni odbori i vijeća četvrti i traže od njih – od udruge, volontera, da provjere je li na površinama u njihovom kvartu dozvoljeno saditi stabla te da im ishode potrebne dozvole od Grada. Osim toga, zašto ne istom intervencijom ispuniti više ciljeva? To bi npr. mogle biti javne šume hrane, vrtovi za leptire, edukativni mikro-botanički vrtovi na više lokacija i slično. Kako se zadnjih desetak godina bavim edukacijom u ovom području, mogu pouzdano reći da među građanima svih uzrasta postoji vrlo velik interes za učenjem o biljkama koje nas okružuju, te fascinacija o tome koliko su razne biljne vrste potencijalno korisne i kako naši gradovi mogu izgledati.
Marijo Spajić: Grad može donijeti odluku o valorizaciji svake ulice i otkrivanja potencijala za manje intervencije. Terenskim pregledom moguće je za svaku ulicu utvrditi koja mikroambijentalna rješenja mogu značajno poboljšati uvjete nekog prostora. Brojne su donjogradske ulice u kojima je uklanjanjem nekoliko parkirališnim mjesta moguće povećati broj stabala. Prijedlozi se usuglase s katastrom vodova i nadležnim institucijama te brzo dovode do realizacije. Za ovakve intervencije nije potrebna građevinska dozvola, stoga ne vidim racionalno objašnjenje zašto ne bi bilo provedivo.
Ono što jednako tako vidim kao problem je i smisao velikih sadnji stabala te način provedbe. Tu smo pristupili nestrateški jer nisam siguran da ćemo uspjeti osigurati dovoljno veliku vlastitu proizvodnju. Čime ćemo to osigurati? Postoje li sad već višegodišnji planovi gradskih tvrtki za osiguravanjem adekvatnog sadnog materijala (pravilno školovanog i spremnog na presadnju) za sljedećih deset ili dvadeset godina ili ćemo ponovno uvoziti velike količine izvana i pritom riskirati bolesti iz stranih rasadnika? Postoji li konsenzus koje vrste pritom sadimo? Hoće li se naglasak stavljati isključivo na autohtone biljke koje su najbolje prilagođene trenutnim klimatološkim uvjetima ili se, kao dio prilagodbe klimatskim promjenama, već polako odlučujemo za prijelazna rješenja introducirajući vrste južnih podneblja koje mogu preživjeti u trenutnoj zagrebačkoj klimi, a sve ih više može? Razmišlja li se pritom o načinu uzgoja – hoće li on biti sjemenski ili vegetativni? Nije ključna samo funkcionalna biološka raznolikost, već i genetska. Ukoliko ćemo imati plantaže istovjetnih klonova, prilikom pojave prvih pošasti možemo očekivati velika odumiranja. Vegetativni uzgoj brže pokazuje rezultate i ranije imamo funkcionalnu biljku, ali sjemenski uzgoj dugoročno osigurava veće preživljavanje. Hoće li sadnja biti i dalje usmjerena isključivo prema monokulturnim drvoredima čiji su redovi sporadično popunjeni nizovima grmlja ili možemo očekivati stvarne zelene pojaseve raznovrsne i slojevite vegetacije? Hoćemo li fokus stavljati na statistiku? Posađeno je x tisuća stabala? Da, ali kakvih? Hoće li sadnja biti isključivo usmjerena prema većim sadnicama ili ćemo eksperimentirati s patchevima mladih sadnica. Svojevrsne kontrolirane šikare. Hoćemo li segmente prepustiti djelomično kontroliranoj prirodnoj sukcesiji, uklanjajući invazivne i nepoželjne vrste, pritom izbjegavajući malčiranje sve izrasle vegetacije?
Možete li izdvojiti neki recentniji primjer dobre prakse u Zagrebu?
Ivan Juratek: Ne mogu se sjetiti nekog specifičnog i cjelovitog primjera dobre prakse.
Gordana Dragičević: Iako nemamo cjelovite dobro osmišljene primjere, kao dobru praksu istaknula bih da se od ove godine na određenim lokacijama ne kose sve livade istovremeno. Drago mi je da je Grad prošle godine započeo sadnju i uređenje voćnjaka u Podbrežju, ali nije mi drago da se zasad radi o nemaštovitoj monokulturi, što se već u Varaždinu pokazalo kao loš odabir, niti da je daleko od lokacije koju su građani tražili, pa bi se moglo razmišljati o još njih.
Uvijek potičem građane na samoorganizaciju. Ako gradske vlasti dobiju pouzdana saznanja da se određena zelena površina koristi i konkretne informacije što na njoj još susjedima treba, drastično se smanjuje mogućnost izgradnje i devastacije. Iako općenito govoreći nemamo razvijenu kulturu samoorganiziranja, Zagreb ipak ima odlične primjere inicijativa odozdo koje su djelomično ili potpuno ostvarene. Pokretanje mreže javnih gradskih vrtova je rezultat inicijative građana. Na Savici je zahvaljujući građanima sačuvan park među zgradama, te je kasnije spriječeno postavljanje dobrim dijelom plastičnog parka. U Prečkom je susjedska inicijativa počistila tone smeća sa zapuštene parcele i pretvorila je u društveni vrt. Na Kajzerici je sačuvana jedina preostala zelena površina i strpljivo čeka da i zvanično postane park. Škole svake godine sade voćke i druga stabla u svojim dvorištima. Nadam se da će i inicijativa za javni voćnjak na Jarunu uskoro uroditi plodovima, i figurativno i doslovno.
Nažalost ili nasreću, vjerujem da će se dobre prakse zakotrljati tek i ako se građani angažiraju lokalno, u svojim susjedstvima, bez čekanja na političare. Ako samo kukamo i čekamo, načekat ćemo se, a promjene koje vidimo oko sebe možda odu u smjeru obrnutom od onog koji želimo. U praksi, ako pokažemo kvalitetnu inicijativu, Grad prije ili kasnije nema puno izbora nego slijediti je.
Marijo Spajić: Nažalost, tijekom posljednjih godina ne bilježimo prevelik broj intervencija u javnog prostoru da bismo mogli izdvojiti pojedinačne primjere dobre prakse. Zasigurno najveća aneksija prostora, u smislu proširenja pješačke zone, je nastanak Europskog trga. Iako su brojne boljke vezane uz njegov nastanak, uključujući i nedovršenost s problemom taksi stajališta u pješačkoj zoni, za pješake se otvorio prilično značajan novi prostor u središtu grada. Nastavak proširenja pješačke zone na Staru Vlašku je pozitivan odmak, a o čemu ćemo moći suditi tek kada intervencija bude u potpunosti realizirana. Međutim, pozitivna je činjenica da se prvo ispituju potrebe građane u prostoru, a potom raspisuje natječaj za uređenje.
Iako marginalan, za moguće jednostavne i brze pristupe pozitivan je primjer uređenja površine obrasle vegetacijom uz Sveučilišnu bolnicu. Možda nije prostor koji svakodnevno doživljavamo, niti je od pretjeranog značaja za širu populaciju, pozitivan je primjer kako se veliki zapušteni prostor manjom intervencijom može staviti u službu građana. Za ovakva privremena uređenja čak nisu potrebna ni značajna sredstva, niti visoki stupanj planiranja.