Dražen Jerman, predsjednik udruge pčelara Pčelinjak koja korisnike zatvorskog smještaja poučava pčelarenju: „Zatvorenici i zatvorenice jako zadovoljni radom u pčelinjaku.“
Projekt Naučimo pčelariti koji provodi Hrvatska udruga pčelara Pčelinjak iz Zagreba cilja specifičnu publiku: zatvorenike i prekršajno kažnjene osobe, koje upoznaju s pčelarskim znanjima i praksom pčelarstva. O projektu koji je recentno nominiran za međunarodnu nagradu za društvene inovacije SozialMarie, za H-Alter govori predsjednik udruge Dražen Jerman.
Koji je cilj projekta i što vas je motiviralo da se okrenete baš zatvorenicima?
Projekti upoznavanja s pčelarskim aktivnostima provode se u kaznionicama i zatvorima u Hrvatskoj, a osnovni koncept je osigurati obrazovne i trening mogućnosti zatvorenicima s ciljem stjecanja samopouzdanja, socijalizacije i novih znanja koje mogu primijeniti i nakon odsluženja kazne. Pčelarska praksa je poznata po tome da pozitivno utječe na psiho-fizičko stanje osoba koje sudjeluju u tim aktivnostima. U našim kontaktima sa zatvorskim sustavom saznajemo da nedostaje konkretnog obrazovanja za zatvorenike. Zašto je tome tako, ne znam. Inače su zatvorenici i zatvorenice nižeg stupnja obrazovanja. Ima i visokoobrazovanih osoba ali ovdje govorimo o prosjeku i većini populacije u zatvorima i kaznionicama. Prepoznali smo potrebu za sadržajem i znanjem i osmislili projekt. U toku svake provedbe projekta provodimo i evaluaciju. Taj posao za nas odrađuje Udruga za promicanje istih mogućnosti (UPIM), a samu evaluaciju, evaluacijski upitnik i analizu provodi dr. sc. Mirjana Dobranović, predsjednica udruge UPIM.
Kroz radove u pčelinjaku pokušavamo voditi i individualne razgovore kroz koje saznajemo da su zatvorenici i zatvorenice jako zadovoljni s radom u pčelinjaku. Navest ću samo izjavu jednog polaznika koji kaže da se u pčelinjaku super osjeća jer iza sebe nema uniformu. Naime, i pravosudni policajci koji su zaduženi za brigu također moraju obući pčelarsko odijelo i tu se momentalno gube vizualne razlike policajac – zatvorenik/ca.
Kroz ove projekte polaznicima dajemo novi alat u ruke kojim po izlasku mogu krenuti u novi život. Radom u pčelinjaku stječu i razvijaju vještine koje se ne mogu naučiti u školi. K tome, nakon odslužene kazne, zainteresiranima cijeli tim uključen u projekt stoji na raspolaganju ukoliko se odluče baviti pčelarstvom.
Što sve edukacija uključuje?
Edukacija uključuje pčelarsku školu, postavljanje pčelinjaka gdje zatvorenici stječu nova znanja i praktične vještine, te na koristan način aktivno organiziraju svoje slobodno vrijeme. Za vrijeme nastave nema puno vremena za individualne razgovore ali zato to nadoknađujemo za vrijeme radova u pčelinjaku. S polaznicima, a to su i zatvenici/ce i djelatnici zatvora, nastojimo uspostaviti prijateljske odnose i uzajamni odnos poštovanja i povjerenja. Ne ulazimo u njihove razloge, zašto su osuđeni te za veći dio njih ni ne znamo zbog čega su osuđeni. Gledamo ih kao polaznike škole i tu je kraj priče. Vrlo često nam se događa da se zatvorenici/ce, dok su na vikendu ili godišnjem odmoru, jave pa se s njima nađemo na kavi i ugodnom razgovoru u civilnim okolnostima. Na taj način dodatno gradimo povjerenje i zdravi odnos. Naravno, ne uspijevamo to postići kod svih zatvorenika/ca.
Kod praktičnog dijela nisu uključeni samo radovi u pčelinjaku nego i pripreme za te radove. Tako polaznici farbaju košnice, tope vosak, sastavljaju i užicavaju okvire i sl. Na taj način dobivaju radno okupacijsku terapiju za koju nam kažu da im jako dobro dođe.
Jeste li nailazili na neke prepreke u provođenju programa i ulazu u kažnjenički sustav koji sam po sebi ima brojna ograničenja?
Pri ulasku u zatvorski sustav dobili smo kratke upute o ponašanju unutar zatvora i kaznionica. Pridržavamo se svih smjernica koje su nam zadane. Mogu reći da si sami dajemo i više ograničenja nego što je potrebno ali to dolazi iz, možemo reći, straha od pogreške pa smatram da se sasvim dobro snalazimo. Sa djelatnicima imamo korektan odnos pa i oni sami cijene naš rad. U nekim situacijama i ne postavljamo pitanja zašto je nešto tako kako je nego jednostavno prilagodimo naše aktivnosti novonastaloj situaciji. Mogu pohvaliti uvažavajući odnos koji je uspostavljen s mnogim djelatnicima, pogotovo s upraviteljima pojedinih ustanova, gdje mi poštujemo sva zadana pravila, a oni se trude maksimalno izaći nam u susret i napraviti sve što je u njihovoj mogućnost da nam olakšaju rad.
Kakve su reakcije polaznika i polaznica tečaja u zatvorima?
Iz grupe od prije pet godina imamo jedan primjer zatvorenika koji nam se javio nakon odsluženja kazne. Pomogli smo mu pri nabavki opreme, uključili ga u lokalnu pčelarsku udrugu i u Hrvatsku pčelarsku službu koja radi na humanom zbrinjavanju rojeva, te je krenuo u pčelarstvo i jako dobro napreduje.
Kroz individualne razgovore u pčelinjaku, a i nakon izlaska sa odsluženja kazne, doznali smo i koji se sve problemi javljaju bivšim zatvorenicima kada izađu u civilno društvo. Pokušajte zamisliti osobu koja dugi niz godina živi po nekom redu, pravilima, kome je sve servirano, koji ne mora misliti ni o čemu. Zatvoreniku ili zatvorenici se kaže kada mora ustati, kada ide na doručak, kada ide raditi, kada ide na ručak, spavanje… Po izlasku na slobodu, taj čovjek se probudi i nitko mu ne kaže što sada, dakle mora sam donositi odluke. I tu nastaje problem. U pčelarstvu, kada pčelar otvori košnicu, momentalno mora donijeti odluku što će s istom napraviti. To je, evo, jedan primjer terapije za život.
Ciljana publika programa su zatvorenici ali i osoblje zatvora i kaznionica.
Nije stvar samo u prenošenju znanja i mogućnosti samostalnog organiziranja radno-okupacijskih terapija. Zatvorenici/ce odsluže kaznu i odlaze. Djelatnici su osposobljeni za zvanje pčelar. Novim zatvorenicima i zatvorenicama mogu prenositi stečeno znanje. Mi smo uvijek na raspolaganju za izvanredne situacije, bez obzira na trajanje provedbe projekta. Novopostavljeni pčelinjaci ostaju na upravljanje u vlasništvu zatvora i kaznionica te im u budućnosti predstavljaju i jedan vid prihoda.
No, glavni razloga osposobljavanja djelatnika je – odgovornost. Često tu odgovornost uspoređujem s vožnjom auta. Svatko može voziti auto bez obzira ima li ili nema vozačku dozvolu, međutim, kad se nešto dogodi onda nastaje problem za onoga koji nema vozačku dozvolu. Ista stvar je i u ovim zatvorskim pčelinjacima. Ako djelatnik sa zatvorenicima radi posao za koji je osposobljen u slučaju bilo čega to se kvalificira kao nezgoda na radu i sve ide po zadanoj proceduri. Međutim, u slučaju da bilo tko radi poslove za koje nije osposobljen pojavljuje se niz problema, pa i moguće tužbe.
Recentna nominacija projekta za međunarodnu nagradu podrazumijeva i kategoriju mogućnosti transfera znanja/prakse koju projekt nudi i međunarodno. Kako?
Projekt se može provoditi diljem svijeta, u svim zatvorima i kaznionicama koji imaju uvjete za držanje pčela. Kada smo prije pet godina počeli provoditi ovaj projekt, načelnica zatvorskog sustava bila je gospođa Jana Špero. Sama je rekla da je predstavila taj projekt, kao i evaluaciju, na više međunarodnih skupova i pokazalo se da vlada velika zainteresiranost inozemnih zatvorskih sustava za ovakve projekte. Svakako možemo prenijeti svoje iskustvo drugim zainteresiranim sustavima, konačno i voditi projekt kao takav.
Kako je i koliko ste zadovoljno načinom na koji je regulirano urbano pčelarstvo u Zagrebu? Postoje li u Hrvatskoj neki gradovi koji su primjer dobre prakse?
Urbano pčelarstvo, ne samo u Zagrebu nego i šire, uopće nije regulirano i kao takvo u Hrvatskoj ne postoji. U Hrvatskoj, kao primjer pokušaja nečega mogu navesti Poreč gdje je u centru postavljeno nekoliko oglednih košnica i služe kao turistička atrakcija. Najzanimljivije je što većina građana grada Zagreba – po našoj provedenoj anketi čak 80 posto – podržava uvođenje urbanog pčelarstva. Sve one koji se protive, kao npr. Udruga Prijatelji životinja, pozivam da nam se pridruže u Hrvatskoj pčelarskoj službi 112 i vide kakva panika vlada među građanima koda se pojavi roj koji nastaje od slobodnoživućih pčela kojih je samo u užem centru grada oko 500 zajednica. Kad su te pčele pod kontrolom pčelara nema nekontroliranog rojenja i problema koji tada nastaju u gradu. Žalosno je da u ovakvim odlukama glavnu riječ vodi politika i prijateljske veze, a ne struka, jer, zanimljivo je da su neki koji sada vladaju gradom Zagrebom i sjede u aktualnoj Skupštini glasali protiv, dok su prije nekoliko godina kao opozicija glasali za uvođenje urbanog pčelarstva u grad Zagreb. Pčelare i pčelarsku struku nitko ništa nije pitao.
Koji su vam planovi u vezi projekta Naučimo pčelariti?
Projekt je krenuo prije pet godina, a onda je zbog nekih birokratskih zavrzlama bila stanka. Sad ponovo uspostavljamo kontinuitet, a na natječaju je već prošao i za iduću, 2024. godinu. Novi ciklus počinje negdje u 5. ili 6. mjesecu ove godine i trajat će godinu dana. Projekt Naučimo pčelariti odvija se u zatvoru u Gospiću i kaznionicama u Požegi i Turopolju. U novom projektu škola ide u zatvoru u Gospiću i Kaznionicama u Lipovici i Požegi, a radovi u pčelinjaku u spomenuta tri i još u kaznionici u Turopolju.
