Zagreb iščekuje uređenje novih velikih parkova u Travnom i Španskom; proširenje već postojećih parkova poput Maksimira na zapad, a svi mogu imati elemente park-šuma, veću zastupljenost autohtonih vrsta ili naglašenije uloge klimatskih parkova.
Ako zagrebemo dublje u prošlost, prvi stručni udžbenik o gospodarenju šumama, tzv. Šumski red, donijela je Marija Terezija još davne 1769. godine. Taj dokument imao je snagu zakona, i nalagao je da se šumama mora gospodariti na takav način da ih mogu koristiti i buduće generacije, dok se površine šuma ne smiju smanjivati, nego moraju biti iste ili veće. Građevinskim redom iz 1909. pak zabranjuje se gradnja bilo kakve industrije na području Tuškanca, Josipovca, Zelengaja, Cmroka, Prekrižja, Pantovčaka te na vanjskim dijelovima Jurjevske ulice, što je zasigurno doprinijelo očuvanju današnjih park-šuma na području Grada Zagreba. No, uslijed intenzivne izgradnje i urbanizacije, upitno je očuvanje jednake površine park-šuma kao nekada, a kamoli njihovo povećavanje.
U Zagrebu postoje 22 park-šume i gotovo sve se spuštaju s vrhova brežuljaka u podnožju Medvednice, a nerijetko prodiru i do samog središta grada. Najpoznatija među njima je park-šuma Maksimir koja je ujedno i spomenik parkovne arhitekture. Najveća park-šuma je susjedna Dotrščina, koja se koristi za znanstvena istraživanja i za potrebe terenske nastave studenata šumarstva, a ujedno je i najvažniji zagrebački memorijalni prostor. Park-šuma Granešina obuhvaća kompleks Grada mladih, nekadašnjeg Pionirskog grada, dok je park-šuma Pantovčak specifična po tome što se nalazi u kompleksu Ureda predsjednika RH, pa jedina od svih nema slobodan pristup, iako je inicijativa za njeno otvaranje javnosti već bilo.
Park-šume kakve danas poznajemo ujedno su i svjedoci razvoja grada. Naime, Medvednica se nekada spuštala sve do savske nizine, a toponimi kao što su Jelkovec, Borovje, Dubrava, Savski gaj ili Brestje na područjima na kojima danas nema šume svjedoče o njenoj znatno većoj rasprostranjenosti u prošlosti. U to doba šume služile narodu za preživljavanje, ali i za gospodarski oporavak nakon brojnih nesreća i ratova. Kako navodi Slavko Matić u zborniku “Park-šume grada Zagreba”, u ranom srednjem vijeku sve šume u Hrvatskoj pripadale su kralju, koji ih po svom nahođenju dijeli crkvi, gradovima ili plemićima. Građani Gradeca oskudijevali su u drvu te su zamolili kralja Belu IV da im udijeli kakvu šumu kako bi mogli podmiriti svoje potrebe. Kralj im je na to darovnicom iz 1528. godine poklonio Svibje, koje se danas nalazi na području općine Rugvica i gdje također više nema šume.
Prema Radovanu Gajeru, autoru djela “Posjedi zagrebačkog Kaptola oko Zagreba u prvoj plovici 14. st.”, Resnički gaj kao toponim spominje se još 1328. godine, pa je očito da se i tu šuma jasno izdvajala od okolnog, vjerojatno obrađenog zemljišta. Područje Resničkog gaja danas se često koristi kao sinonim za park-šumu Čulinečina. Specifična je po tome što je jedna od rijetkih nizinskih šuma grada Zagreba, a pripada gradskoj četvrti Donja Dubrava. Najvećim se dijelom prostire na području Resničkog gaja, a samo jednim manjim na području Čulinca. Donja Dubrava ujedno je područje na kojem se u budućnosti namjerava intenzivno graditi: Generalnim urbanističkim planom grada Zagreba u njezinom sjevernom i središnjem dijelu planirane su zone stambene i poslovne namjene, dok su u južnom dijelu, uz Slavonsku aveniju, planirane velike zone gospodarske namjene, javne zelene površine – gradske park-šume, zone sportsko-rekreacijske namjene i zaštitne zelene površine. Planerski izazov je kako sačuvati cjelovitost te najveće zagrebačke nizinske šume, budući da spomenuti GUP predviđa produženje Ulice grada Vukovara na način da šumu dijeli po pola. Uzdizanjem dijela trase ceste šuma bi mogla ostati cjelovita, a klimatski standardi sve više nalažu da upravo šuma, a ne cesta, ima prednost, kao i da zahtjeve suvremenosti i okolišne standarde treba aktivnije ugrađivati u prostorne dokumente.
Zelene površine imaju mnoge vrijedne funkcije za gradsko stanovništvo, a ujedno su i primjer održivog urbaniteta. Brojne su korisne funkcije park-šuma: djeluju protuerozijski, pročišćuju zrak, smanjuju količinu ugljičnog dioksida u atmosferi i omogućuju stanovnicima opuštanje i rekreaciju. Zbog sjene koju daju krošnje drveća i hlađenja okolnog zraka isparavanjem, stabla se smatraju prirodnim sustavom klimatizacije i osiguravaju podnošljive temperature. Osim toga, filtriraju finu prašinu, proizvode kisik i tako doprinose poboljšanju kvalitete zraka. Primjerice, berlinški Volkspark Hasenheide sa svojih gotovo 50 hektara svake godine filtrira 2000 kg onečišćujućih tvari iz zraka čime se izbjegavaju znatni zdravstveni troškovi.
Fenomen urbanih šuma danas je i trend. Trgovi se ozelenjavaju i klimatski prilagođavaju, a područje urbane zelene infrastrukture je raznoliko: od gradskog drveća preko fasadnog zelenila, do urbanih vrtova i parkova. U jeku pandemije koronavirusa, kada su na snazi bila brojna ograničenja u vidu kretanja i boravka na otvorenom, kvalitetne urbane zelene površine postale su sve popularnije. Tim važnije jest i upravljanje zelenim površinama, koje bi trebalo imati veću ulogu u javnim politikama i raspodjeli gradskih proračuna. Osiguranje zelenih površina i parkova, uključujući njihove višedimenzionalne uloge, stoga je veliki izazov koji se mora još više integrirati u urbani razvoj i planiranje u budućnosti. Zagreb iščekuje uređenje novih velikih parkova u Travnom i Španskom; proširenje već postojećih parkova poput Maksimira na zapad, a svi mogu imati elemente park-šuma, veću zastupljenost autohtonih vrsta ili naglašenije uloge klimatskih parkova. Također, zelene površine nisu nužno samo šume i parkovi, već i druge mikrolokacije poput gradskih groblja, koja bi nakon oštećenja u potresima doista trebala ne samo infrastrukturnu nego i krajobraznu, klimatsku i ekološku renesansu. Najnovije zagrebačko groblje, Markovo polje, u potpunosti propušta tu priliku i traži zaokret.
Zašto je upravo gradove važno održavati zelenima? Jedan razlog je taj što u gradovima mnoga područja nisu prekrivena prirodnom vegetacijom, već asfaltom ili betonom. Tamo je apsorpcija kišnice otežana jer ona ne prodire u zemlju niti se lijepi za tlo i površine biljaka te ne može ispariti. Zbog toga veliki dio kišnice u gradovima mora biti apsorbiran u kanalizacijski sustav, dok se u parkovima i vrtovima višak kišnice upija u tlo. To ima važnu ulogu osobito tijekom jakih kiša uzrokovanih klimatskim promjenama – a za koje se očekuje da će postati sve češće i intenzivnije – jer će kanalizacijski sustav tada biti pod posebnim pritiskom. Tada dolazi do lokalnih poplava koje, ovisno o trajanju i intenzitetu kiše, mogu prouzročiti materijalnu štetu ili ugroziti stanovništvo grada, a što smo sve imali prilike vidjeti za vrijeme poplava i nevremena koji su pogodili Zagreb, prvo u srpnju 2020., a potom i u srpnju 2023. godine.
Jedan od primjera dobre prakse kada je u pitanju ozelenjavanje prostora jest Beč koji se često naziva i “najzelenijim gradom na svijetu”. Ne bez razloga, jer zahvaljujući brojnim šumama, parkovima i poplavnim područjima Dunava gotovo polovicu ukupne površine Beča čine travnjaci, a najzelenija gradska četvrt Hietzing ima oko 70% zelenila.
Šume i parkovi imaju veliki utjecaj na urbanu mikroklimu jer ublažavaju posljedice temperaturnih ekstrema. Tzv. efekt toplinskih otoka klimatski je fenomen gdje su temperature više u gradovima nego u okolici, što se pogotovo u ljetnim mjesecima dodatno intenzivira utjecajem klimatskih promjena. Urbane zelene površine uspješno se suprotstavljaju efektu toplinskih otoka, osiguravaju hlad i značajno smanjuju temperature u neposrednoj blizini. U Beču su tako 2019. godine određene ulice opremljene tuševima s maglom i vodenim elementima kako bi se osiguralo kratkotrajno hlađenje. Pilot-projekt je sljedeće godine proširen kako bi uključio i više prostora za nova urbana stabla. Uz zelene krovove i fasade, stabla se smatraju najvažnijim alatima za regulaciju ljetne klime. Kao dio svog akcijskog plana, grad Beč planira posaditi 25 tisuća novih gradskih stabala do 2025. godine kako bi postao hladniji grad.
Friedensreich Hundertwasser, austrijski arhitekt poznat po svojim šarenim građevinama, još je 1970. godine promovirao arhitekturu koja se odlikuje pošumljavanjem krovova i tzv. stablima-stanarima za koja kaže da imaju jednako pravo stanovati u kući kao i ljudi. Zbog nedostatka prostora u gradovima, nije se zalagao samo za horizontalnu, već i za vertikalnu vegetaciju, te je bio pionir onoga što danas nazivamo vertikalno vrtlarstvo. Prvu takvu akciju, u kojoj je 15 stabala integrirao u fasadu, napravio je 1973. godine u sklopu milanskog Trijenala, a prvu takvu zgradu u Beču projektirao je 1981. Naglašavao je razne prednosti drveća u gradovima: proizvode kisik, poboljšavaju klimu, djeluju kao filteri prašine, umanjuju buku s gradskih ulica, pružaju djelomičnu zaštitu privatnosti i prostor su u kojem mogu živjeti leptiri i ptice.
Zeleni krovovi i danas su važan dio urbane ekologije: godišnje ispare oko 400 litara vode po kvadratnom metru, što pomaže u hlađenju zgrade. Osim toga, zelene fasade smanjuju sunčevo zračenje za 85 do 100 posto, što omogućuje uštedu troškova hlađenja do 43 posto. Zeleni krov može smanjiti zvuk unutar zgrade do 20 decibela, a zelene fasade do 22 decibela. I na kraju, zeleni krovovi i fasade pozitivno utječu na percepciju gradskog pejzaža, a zeleni gradovi kao što je Beč redovito su na vrhu međunarodnih ljestvica gradova u kojima je najbolje živjeti.
