Radnička fronta pokrenula je inicijativu za vraćanje pobačaja u ustav i okupila progresivnu opoziciju. Stranka ističe da su Vice Batarelo i Željka Markić samo redovne babaroge, a da je pravi problem nedostupnog pobačaja privatizacija zdravstva. Kako bismo istražili tu tvrdnju razgovaramo s Anom Vračar, koautoricom istraživanja “Primarna zdravstvena zaštita u Hrvatskoj od samoupravljanja do tranzicije: korijeni ideja privatizacije” i saborskom zastupnicom RF-a Katarinom Peović.
Budući da je HDZ odbio prijedlog progresivne opozicije, zanima nas i koji su njeni idući koraci.
“Konzervativni svjetonazor nije jedino što je dovelo do teško dostupnog pobačaja. Liječnici tu uslugu ne vrše u javnim bolnicama zbog tzv. ‘priziva savjesti’ koji je u mnogim slučajevima postao oportunistički izbor, a ne stvar uvjerenja. Priziv savjesti je u Zakon o liječništvu utkao Andro Vlahušić u SDP-ovoj vladi 2003. godine i ispremrežen je s problemom privatizacije zdravstva. Liječnik u bilo kojem trenutku može napisati kratku izjavu o prizivu savjesti bez da se ona propituje. Mi ne znamo koliko bi se liječnika koje smo zaposlili u našim javnim bolnicama svaki čas mogli pozvati na svoju “savjest”. To nas je dovelo do toga da taj zahvat u KBC Splitu obavlja 1 od 34 ginekologa, a u Petrovoj samo 5 od 45 ginekologa. Istovremeno, pobačaj nikad nije bio na popisu osnovnih zdravstvenih usluga već je to komercijalna usluga. Pobačaj negdje košta i preko 3.000 kuna. Na taj način on je oduvijek privlačan “plijen” za privatno zdravstvo koje parazitira već godinama na javnom. Radnička fronta smatra da pobačaj treba biti besplatan, te da se prestane shvaćati kao dodatna usluga koju javno zdravstvo tek usputno treba obavljati.”, rekla je Peović za H-Alter.
“Nedostupan i skup pobačaj svakako ima veze i s komodifikacijom zdravstva u Hrvatskoj. Dok mnogi liječnici imaju problem s obavljanjem pobačaja u javnim institucijama, na isti nemaju prigovor ako rade u privatnim klinikama. Ne radi se tu o ideološkom prizivu savjesti, nego su liječnici shvatili da im je oportunije ne obavljati pobačaj u javnim bolnicama, a trenutni sustav zdravstva im to omogućava”, napominje Vračar za H-Alter.
“Puno je primjera koji dokazuju da privatno zdravstvo parazitira na javnom. O tome svjedoči paradigmatska afera Medikol gdje Ministarstvo zdravstva nije htjelo godinama nabaviti PET/CT uređaj a istovremeno se u 14 godina preko milijardu kuna potrošilo na plaćanje te usluge privatnoj bolnici. Liječnički lobiji i zdravstvena administracija “podmazuju” takav parazitski odnos privatnog nad javnim jer od njega mnogi imaju koristi, a istovremeno se privatizacija gura kao jedino rješenje. U javnom prostoru se forsira oblik diskursa o neadekvatnom javnom zdravstvu kojeg treba privatizirati, kako bi postalo učinkovito, a trebalo bi napraviti kirurški rez između javnog i privatnog. To nije nikakva radikalna pozicija, već dosljedna i u obranu prava na zdravstvenu zaštitu. Naime, Zakon o radu (ZOR) i Zakon o državnim službenicima već definiraju i zabranjuju situacije sukoba interesa zaposlenika javnog sektora koji otvaraju obrte s istom uslugom u privatnom sektoru. U Zakonu o radu postoji “zabrana natjecanja radnika s poslodavcem”, članak 101. – prema kojem radnik ne smije bez odobrenja poslodavca, za svoj ili tuđi račun, sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac. Zakon o državnim službenicima, pak, u odjeljku o sukobu interesa, člankom 32. definira zabranu otvaranja obrta ili osnivanja trgovačkog društva ili druge pravne osobe u području djelatnosti na kojem je službenik zaposlen, odnosno u području djelatnosti koja je povezana s poslovima iz djelokruga tijela u kojem je službenik zaposlen. Slična je odredba, navodno, bila predviđena i izmjenama Zakona o zdravstvenoj zaštiti 2021. godine, ali je izbačena iz nacrta Zakona”, govori nam Peović.
Taj problem se ne može riješiti sitnim restrikcijama, putem kojim je krenuo ministar Beroš predloživši zabranu dualnog rada za ravnatelje bolnica i predstojnike klinika. Pritisak liječničkih lobija toliko je jak da ministar možda ni u toj kozmetičkoj promjeni neće uspjeti, ali čak i da uspije to ne bi riješilo problem jer bi se većini liječnika i dalje dozvoljavao dualni rad. Zbog liječničkih lobija mi dolazimo u situaciju gdje naše javne bolnice grcaju u dugovima, a istovremeno se potpisuju ugovori s privatnim bolnicama u milijunima kuna – to je klasična situacija outsourcinga kojom se izvlači novac iz javnog u privatno”, navodi Peović.
“U 80-ima možemo govoriti o uvođenju komercijalnog diskursa u zdravstvo. Čuje se kako je zdravstveni sustav neefikasan, kako su liječnici i drugi zdravstveni radnici lijeni i ne moraju ništa raditi za svoje plaće, a pacijenti razmaženi jer misle da im treba pružiti sve bez da u tome financijski participiraju. Nakon 1989. godine, MMF i SB ohrabruju središnje i istočnoeuropske zemlje u implementaciji zdravstvenih reformi. Iako se promjene koje se traže razlikuju od zemlje do zemlje te ovise o lokalnom kontekstu, dio željenih promjena koji je zajednički svima sastoji se od uvođenja tržišnih instrumenata, povećanja kompetitivnosti između pružatelja usluga (npr. bolnice, kućna njega), uvođenja dodatnog, dopunskog i privatnog osiguranja, promocije individualne brige za zdravlje itd. Namjera ovih reformi bila je reduciranje uloge države u procesu donošenja odluka koje se tiču slobodnog tržišta, a što je za zdravstvo u konačnici značilo približavanje tržišnom modelu funkcioniranja”, rekla je Vračar.
“U 90-ima je riječ o konkretnoj privatizaciji gdje se uvode modeli poput zakupa i koncesija, kojima se otvara više prostora za osnivanje specijalističkih privatnih klinika, bolnica i praksi. Decentralizacija sama po sebi nije nužno nešto loše, ali ona treba biti planski uvedena i mora imati čvrstu podršku iza sebe. U Hrvatskoj je svaka županija načelno zadužena za organiziranje svoje mreže primarne zdravstvene zaštite, uključujući i raspis koncesija, ali nemaju sve županije isto novaca pa nisu podjednako zanimljive ljudima koji rade na toj razini zdravstva. Trenutno liječnicima nije isto raditi u Zagrebu ili raditi u Slavoniji. Kada se planira mreža zdravstvene zaštite i treba se zaposliti nove radnice i radnike, mora se računati da njih ne zanima samo plaća, već i općenito uvjeti života. Tako da bi im se osim adekvatne plaće trebalo osigurati i stambeno pitanje, dostupno predškolsko obrazovanje, i općenito ulagati u sadržaj u zajednici – pogotovo kada govorimo o radnim mjestima koja se otvaraju izvan većih gradova i postoje manje šanse da se na njih ljudi jave. Ali, te sredine su ujedno i one čiji budžeti nisu dovoljni da se sve to pokrije, tako da govoriti o decentralizaciji u aktualnim uvjetima zaista nije fer. Tu onda dolazimo i do problema financiranja privatnika novcima javnog zdravstva. Koncesija liječnicima otvara više prostora za zaradu, tako je i predstavljena kada je uvedena u svom početnom obliku. Na temelju ugovora koje sklapaju sa županijom i HZZO-om, koncesionarima se odobrava mjesečni iznos koji je kombinacija hladnog pogona, terapijskih postupaka i još nekih faktora koji se mogu ugovoriti. Jednom kad liječnici dobiju taj mjesečni iznos, poput svakog poduzetnika gledaju što će napraviti s njime: npr. koliko moraju izdvojiti za opremu, koliko za najam, koliko za plaću medicinske sestre, i koliko će ostati za njihova primanja. Otvara se puno veći prostor za ‘štednju’. Recimo, medicinske sestre u koncesioniranim ordinacijama prema kolektivnom ugovoru imaju pravo barem na istu plaću kao i njihove kolegice u domovima zdravlja, ali to nije uvijek tako, na što su više puta upozoravali i sindikati. Često se od medicinskih sestara traži da rade poslove koji nisu u opisu njihovog radnog mjesta, poput čišćenja ordinacije, kako bi se uštedjelo na plaćanju tehničkog osoblja. Decentralizacija sustava primarne zdravstvene zaštite, a pogotovo uvođenje koncesija, za sindikate znače atomizaciju rada i raspršuje njihove kapacitete rada, što znači da je teže braniti prava medicinskih sestara na ovoj razini skrbi – iako bi upravo primarna zdravstvena zaštita trebala odgovarati na oko 80 posto potreba pacijenata. Koncesija je oblik privatizacije i vodi k dodatnoj privatizaciji. Ako se nastavi na istom tragu, javnog novca više neće biti i to će de facto značiti da smo se odlučili na privatizaciju, bez da nam je to itko ikada eksplicitno rekao. U tom trenutku svi oni koji ne mogu platiti skrb koja im je potrebna ostaju bez nje”, navodi Vračar za H-Alter.
“Sutvorac hrvatskog ustava Krunislav Olujić je rekao kako je iz ustava 1990. preko noći izbačen članak o pravu na pobačaj, navodno po nalogu Kaptola. Treba podsjetiti da su reproduktivna prava u Hrvatskoj postala ugrožena u trenutku kada je taj članak izbačen. Francuska je zbog recentnog napada na pravo na pobačaj u SAD-u također krenula u ugrađivanje tog članka u svoj ustav. Ustav kao najviši dokument koji definira vrijednosti oko kojih se većina u društvu slaže iznimno je bitan i predstavlja krovni dokument oko kojeg mora postojati društveni konsenzus. Više od 70 posto ljudi u Hrvatskoj je protiv toga da se zabrani pobačaj, a preko 80 posto je za ženino pravo na slobodan izbor. I ta podrška ne pada desetljećima”, rekla je Peović za H-Alter.
“Međutim, vraćanje prava na pobačaj u ustav nije dovoljno. Potrebno je osigurati da pobačaj bude besplatan, ograničiti pravo na ‘priziv savjesti’ u javnim bolnicama, te treba osigurati da pobačaje rade ginekolozi zaposleni u bolnicama, a ne da se ta usluga autsoursa. Već je i sami pritisak progresivne opozicije na ministra Beroša i vladajuću garnituru doveo do toga da se ministar izjasnio da će tražiti od svih bolnica da osiguraju pružanje te usluge (koja je zakonom zajamčena), a da ona bolnica koja ju ne pruža mora imati vanjskog (privatnog) liječnika koji će to sprovoditi. No na taj način će se dodatno ojačati nametnički odnos privatnog prema javnom zdravstvu. Zašto bi onda bilo koji liječnik u javnoj bolnici obavljao taj zahvat besplatno kad ga može naplatiti privatno? Mogli bismo završiti sa prizivačima savjesti u javnim bolnicama, a koji privatno bez problema vrše ovaj zahvat – drugim riječima sadašnja situacija bi se samo legalizirala”, govori nam Peović.
“Kao progresivna opozicija najprije ćemo u saboru predložiti uvođenje prava na pobačaj u ustav. HDZ vrlo vjerojatno neće podržati naš prijedlog, čime će glasati mimo volje svojih birača jer dvotrećinska većina njih podržava pravo žene na izbor. U tom slučaju, idemo na referendum. Liberalna i lijeva opozicija zajedno će ići k vraćanju pobačaja u ustav. Drugi korak, kojeg će lijeva opozicija vrlo vjerojatno morati odraditi sama, je da osiguramo besplatni pobačaj, a ne da još dodatno devastiramo javno-zdravstveni sustav time što ćemo morati plaćati ogromne troškove da se ta usluga outsourcea privatnicima kao što to želi ministar Beroš. Upravo je zato Radnička fronta, osim vraćanja pobačaja u ustav, zatražila da se mijenja Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju tako da se pobačaj učini besplatnim. Tražimo i da se u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti ukine mogućnost da liječnici imaju mogućnost dualnog rada – u javnom i privatnom zdravstvu. Također trebalo bi regulirati Zakon o liječništvu i jasnije definirati tzv. ‘priziv savjesti'”, nastavlja Peović za H-Alter.
“Sada vidimo da micanje prava na pobačaj iz ustava može biti vrlo konkretna stvar. Inicijativa Radničke fronte nije neka ideološka glupost. Da su demokrati u SAD-u pobačaj zakonodavno bolje zaštitili, donošenjem zakona ili, zašto ne, uključivanjem tog prava u ustav, situacija bi sada bila drugačija”, rekla je Vračar za H-Alter.
“Problem dvojnog rada u zdravstvu nije dovoljno naglašen u priči o pobačaju. Mnogi crtaju babaroge Markićku i Batarela kao spodobe koje će nam oduzeti pravo na pobačaj. Međutim, pravo na pobačaj je u velikoj mjeri već oduzeto i to ne samo, a i najmanje preko konzervativnog svjetonazora nego uz spregu tog svjetonazora i privatničke devastacije. Mnogi novinari i novinarke, poput Nataše Škaričić su nas upozoravali na tu dimenziju problema i sve nam plastično pokazali u svojim istraživanjima. U tim novinarskim istraživanjima otkrilo se i dodatne zanimljive stvari. Primjerice – kako to da u riječkom KBC-u svi obavljaju pobačaj, a u nekim bolnicama u Hrvatskoj nitko? Odgovor je taj da je zdravstvena administracija određene bolnice otvorila vrata parazitiranju privatnog na javnom pa “čuvaju” svoje liječnike za privatne sate – dok se u drugima strogo primjenjuje pravilnik kojim se definira dualni rad i liječnicima je on samo iznimno dozvoljen. No ne može sustav počivati na savjesti ravnatelja bolnica. Ako svedemo priču na odluku pojedine bolnice, a ignoriramo potrebu za sustavnim poticanjem svake ustanove da omogući pristup zdravstvenim uslugama, onda svodimo priču na moral jedne osobe. Nije riječ o lošem upravljanju, nedostatku kvalitetnih kadrova i opreme nego se javno, od strane liječničkih i privatničkih lobija, namjerno devastira u korist privatnog. Mi imamo odlične kadrove i dugu tradiciju vrlo zahtjevnih bolničkih zahvata, tradiciju štamparovske javno-zdravstvene škole i to trebamo sačuvati.”, zaključuje Peović.
“Danas se o Andriji Štamparu govori samo kao o začetniku ideje zdravstva u Jugoslaviji, ali sadržaj kojeg je Štampar zagovarao nije prisutan u današnjem sustavu. Njegov lik i djelo svodi se na to da je u njegovo vrijeme vladala tuberkuloza, a danas više nije tako pa nam je valjda dobro. Štampar je zagovarao socioekonomski shvaćeno zdravstvo. Ako ljudi imaju preniske plaće i žive u lošim uvjetima, npr. ne mogu si priuštiti kvalitetnu hranu i adekvatno stanovanje, njihovo zdravlje će patiti. Izdvajanje zdravstvenog sustava kao jedinog aspekta koji oblikuje ljudsko zdravlje sasvim je krivo. Podjednako je bitno radno okruženje, pristup zelenim površinama, svježem zraku, slobodnom vremenu, itd. Kada se takve teme povlače u srednjostrujaškom diskursu onda se priča o lifestyle medicini, ali tu izostaje kolektivna odgovornost za zdravlje. Dok se ne intervenira u cijene hrane, neozbiljno je pričati o zdravoj prehrani. Dok se svoj djeci ne osigura pristup besplatnim sportskim i drugim sadržajima, neozbiljno je pričati o pretilosti ili njihovom lošem mentalnom zdravlju. Odgovornost se individualizira, a kolektivnog odgovora nema”, ističe Vračar.
