Nura Ismailovski, predsjednica zagrebačkog povjerenstva za dodjelu stipendija mladim Romima: Moje ponovno imenovanje potvrđuje da je sadašnjoj vlasti na čelu s Tomaševićem bitna kvaliteta, da se gledaju reference i znanje, da se cijeni rezultat minulog rada. Bandić je osobno iskazao interes da bude kum mojem djetetu, a znate da se kumstvo nikada ne odbija i da je to čast. Time je htio pokazati, između ostaloga, da imam njegovu „zaštitu“. Naravno da stranke manipuliraju, dok vas trebaju obećaju brda i doline, a potom zaborave da postojite ako im niste korisni.
Nura Ismailovski, magistra farmacije, predsjednica je Povjerenstva Grada Zagreba za dodjelu stipendija učenicima i studentima romske etničke pripadnosti. U povjerenstvo ju je imenovao gradonačelnik Tomašević početkom ove godine, a istu je funkciju obavljala i prethodne četiri, kad ju je na nju imenovao gradonačelnik Bandić. U travnju ove godine Povjerenstvo je zaključilo bitan dio svojega ovogodišnjeg rada, predloživši 86 učenika i studenata s kojima je Grad potom sklopio ugovore o stipendiranju.
Naša sugovornica u gradsku je politiku ušla 2009. godine, kada na listi SDP-a postaje skupštinska zastupnica. Po okončanju četverogodišnjeg mandata približava se Milanu Bandiću i njegovoj frakciji koja je napustila socijaldemokrate, tvrdeći kako “Romi, obraćajući se gradonačelniku, kucaju na uvijek otvorena vrata“. S Bandićem je očito bila emotivno povezana, a duboko je emotivan i njezin prilog u knjizi žalosti nakon smrti zagrebačkog bossa: „Dragi moj kume, prijatelju, šefe, dobri i veliki čovječe… Nevjerojatan je osjećaj kad izgubiš oslonac u svom životu…pored majke i oca uvijek sam imala i našeg Bandića….dijelili smo dobro i zlo…sretne i teške dane …i uvijek si bio tu kad smo te trebali, ali si znao da i ti uvijek imaš nas kad zatreba… Tužan je današnji dan, imali smo velike planove za bolje sutra….romska zajednica Grada Zagreba izgubila je puno s tvojim odlaskom, a moja obitelj ti je vječno zahvalna na svemu.“
Valja navesti da je u petnaestogodišnjem političkom i javnom radu Nura Ismailovski bila članica gradskog povjerenstva za ravnopravnost spolova u mandatu do 2013. godine, a od 2017. do 2021. bila je članica Gradske koordinacije za ljudska prava. Godine 2017. imenovana je u Povjerenstvo za praćenje provedbe strateških dokumenata za uključivanje Roma na području Grada Zagreba. Također je bila članica povjerenstva za praćenje provođenja nacionalne strategije za uključivanje Roma, za razdoblje od 2013. do 2020. godine, a članica je i Vijeća romske nacionalne manjine Grada Zagreba . U sadašnjem saborskom mandatu, vanjska je članica Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina.
Grad Zagreb ove je godine dodijelio 86 stipendija djeci i omladini romske etničke pripadnosti. Predsjednica ste povjerenstva koje predlaže dodjelu stipendija, ujedno ste desetljeće i pol aktivni na planu javnih politika za unapređenje položaja Roma i njihovu punu integraciju u društvo. Dodjela ovih stipendija nije nova mjera, ali se tokom godina razvijala. Možete li opisati njezin razvoj?
Aktivna sam na području ljudskih prava i prava nacionalnih manjina, a osobito u području unapređenja položaja romske nacionalne manjine (osobito obrazovanje) i kreiranju javnih politika od 2005. godine kad sam bila prva potpredsjednica Zajednice Roma Hrvatske – Romski san. Ujedno sam i predlagateljica Odluke o stipendiji Grada Zagreba učenicima i studentima pripadnicima romske nacionalne manjine, a ne samo predsjednica Povjerenstva. Kao što ste i sami rekli, ta Odluka se godinama poboljšavala sukladno prijedlozima Povjerenstva koji su bili upućeni nadležnim uredima s ciljem što boljeg motiviranja završavanja srednjoškolskog obrazovanja i nastavka visokoškolskog obrazovanja. Odluka je jednoglasno usvojena na Gradskoj skupštini 2012. godine. Njen glavni cilj je, uz motiviranje, bilo kreiranje neke vrste stipendije izvrsnosti za Rome, jer je osim pripadnosti manjini glavni kriterij bio i prosjek ocjena od minimum 3.0 kako bismo dobili kvalitetu u obrazovanju. Kriteriji stipendije su se tijekom godina poboljšavali, tako da se uzimalo u obzir što više mogućnosti dokaza pripadnosti romskoj manjini, da se ujednačio kriterij dužine prebivališta s ostalim stipendijama (Romi su imali uvjet 5 godina, drugi 3 godine), da se omogućilo motiviranje učenika i poboljšanje prosjeka ocjena onima koji su počeli svoje školovanje prije postojanja stipendije (uzimao se u obzir prosjek ocjena prethodne godine, a ne prethodnih godina), omogućilo se stipendiranje poslijediplomskih studija, također stipendiranje polaznika privatnih studija i privatnih škola i sl.
Koji su glavni kriteriji za dodjelu tih gradskih stipendija? Uočljivo je da najmanje polovicu dobitnika čine djevojke?
Glavni kriteriji prije su bili prosjek ocjena od min 3.0 te svakako dokaz o pripadnosti romskoj nacionalnoj manjini koja se dokazivala rodnim listom, svjedodžbama ili prema popisu birača barem jednog od roditelja (kod maloljetnih osoba), kod punoljetnih samo popisom birača. Primaran je bio uspjeh u obrazovanju.
Danas je to nešto drugačije i izmjene su napravljene s vrlo dobrom namjerom (da se dodjeli što više stipendija). Nema više kriterija prosjeka ocjena niti uvjeta da punoljetne osobe moraju biti deklarirane u popisu birača. Također se uzeo i socijalni kriterij kao jedan od uvjeta za dobivanje dodatnih bodova, a uvjet prebivališta je smanjen na svega jednu godinu.
Vijeće romske nacionalne manjine Grada Zagreba je sudjelovalo u javnom savjetovanju kod predloženih izmjena i naš stav je da svakako želimo nastaviti kao prije u smislu motiviranja na što bolji uspjeh. Nama je uvjet prosjeka ocjena izuzetno važan upravo zbog kvalitete obrazovanja. Također smo za to da se socijalni kriteriji tu ne miješaju, budući da smo mi Romi prije svega građani Grada Zagreba i svakako se možemo prijaviti i za stipendiju za učenike i studente na temelju socioekonomskih statusa. Uvjeti su isti, osim što ne morate biti pripadnik romske nacionalne manjine.
Što se tiče konstatacije da je puno djevojaka, to je povezano svakako i sa statističkom činjenicom da ima puno više žena nego muškaraca, ali i sa podizanjem svijesti unutar obitelji da je obrazovanje naše djece (osobito ženske djece) vrlo važno i da je obrazovanje glavna karika za poboljšanje položaja Roma.
Koliki postotak dobitnika stipendije završi školovanje? Kako potom prolaze sa stupanjem u radni odnos?
Vrlo je nezahvalno govoriti o postocima, detaljna analiza nažalost od strane Grada nikada nije napravljena iako smo mi kao Povjerenstvo tražili te podatke. Ono što je u našoj domeni vidljivo je svakako kontinuitet u obrazovanju. To doslovno znači da pratimo iste učenike od upisa u srednju školu, njezina završavanja i nastavka u visokoškolskom obrazovanju. Također je vidljiv bio veliki pomak u uspjehu, sve veći broj učenika je bio s vrlo dobrim i odličnim uspjehom, istih onih koji su započeli s minimalnom ocjenom 3,0. Veliki iskorak je napravljen u izboru škola koje djeca pohađaju, prije je bilo više obrtničkih, a sada su tu gimnazije, Upravna škola, Ruđer Bošković, Primijenjena umjetnost i dizajn, Ekonomska škola, Agronomska škola, Graditeljska škola, Veterinarska itd. Također imamo studente na Pravnom, Ekonomskom fakultetu, Fakultetu političkih znanosti, Zdravstvenom veleučilištu itd.
Što se tiče stupanja u radni odnos, na tome svakako treba raditi i kreirati određene mjere kroz najavljeni Akcijski plan Grada Zagreba za provođenje Nacionalnog plana za uključivanje Roma. Inače je naš veliki problem uz obrazovanje i zapošljavanje zbog predrasuda i diskriminacije. Također je nama Romima vrlo teško naći mjesto za odrađivanje obavezne prakse za obrtničke škole, a još veći problem dobivanje stalnog radnog odnosa.
Da li dodjele stipendije prate druge odgovarajuće mjere? Prethodni Nacionalni plan za uključivanje Roma nije polučio neke značajnije rezultate, kako se implementira ovaj koji je usvojen prije nepunu godinu dana?
Dodjela stipendije je svakako bila jedna od mjera prošlog Akcijskog plana Grada Zagreba za provođenje Nacionalne strategije za uključivanje Roma. Novi Nacionalni plan se nažalost još ne implementira na razini Grada Zagreba, jer nije izrađen novi Akcijski plan. Imamo informaciju da bi se uskoro trebala formirati radna skupina za izradu Akcijskog plana.
Ono što je ključno, i moramo uvijek isticati, jest da je Grad Zagreb bio prvi grad u Hrvatskoj koji je izradio svoj Akcijski plan, i na taj je način prvi spustio Nacionalnu strategiju na lokanu razinu, što je ključno kod rješavanja problema romske zajednice. Grad Zagreb bio i je primjer kako poboljšati položaj pripadnika romske nacionalne manjine u svim segmentima.
Vi ste koautorica tog prethodnog Akcijskog plana Grada Zagreba za provedbu Nacionalnog plana za uključenje Roma. Koliko ste bili zadovoljni njegovom ukupnom realizacijom?
Kao gradska zastupnica bila sam predsjednica Radne skupine za izradu, a članovi su bili predstavnici Vijeća romske nacionalne manjine Grada Zagreba i nadležni uredi. Vijeće romske nacionalne manjine Grada Zagreba je bio inicijator izrade Akcijskog plana. Ja sam osobno dala svoj doprinos u izradi, pisanju i koordiniranju, to su potom nadležni uredi pregledali i sugerirali na koji način najbolje provesti u djelo pojedinu mjeru. Bili smo vrlo produktivni i uspjeli smo.
Najviše je realizirano u području obrazovanja, a uspjeli smo riješiti i dugogodišnji problem tzv. Plinarskog naselja. Zdravstvene mjere su se provodile u cilju prevencije i edukacije, te javnih akcija. Najmanje se odradilo u obrazovanju odraslih, jer je Grad izmjenom Akcijskog plana to maknuo iz mjera, koliko mi je poznato.
70 posto Roma u Hrvatskoj živi u uvjetima ekstremnog siromaštva. Kako biste prokomentirali tu činjenicu?
U Hrvatskoj preko milijun ljudi prema nekim podacima živi na rubu siromaštva. Kad se to usporedi sa romskom zajednicom koja sama po sebi ima lošu startnu poziciju u usporedi s prosječnim građaninom u svim segmentima života – stanovanja, obrazovanja, zdravstvene zaštite, zapošljavanja, onda me ne čudi ovaj podatak. On govori u prilog tome da su Romi ne samo kao jedna od najdiskriminiranijih nacionalnih manjina u Hrvatskoj već kao najveća zajednica koja živi u uvjetima ekstremnog siromaštva zaista treba pomoć svih dionika koji mogu to riješiti i omogućiti svakom našem djetetu pravo na normalan život.
U javnosti vas ističu kao prvu visokoobrazovanu Romkinju u Hrvatskoj. Kakva je bila vaša startna pozicija?
Da, ja sam prva Romkinja u povijesti Republike Hrvatske sa završenim Farmaceutsko – biokemijskim fakultetom. Vrlo mi je bitno obrazovanje, tako sam u međuvremenu postala Pharmacy manager i menadžerica u zdravstvu. Trenutno završavam i poslijediplomski specijalistički studij na Farmaceutsko – biokemijskom fakultetu. Imala sam sreću da su moji roditelji shvatili da je obrazovanje temelj za ostvarivanje svih ciljeva kojima težimo, i tako su me usmjeravali. Također su bili integrirani, a ne asimilirani u društvo, što je vrlo bitno za mladog čovjeka. Ja također, kao većina Roma nisam živjela u nekim boljim uvjetima. Živjela sam u 29 kvadrata, najprije u suterenskom stanu čiji je sanitarni čvor bio izvan stana, a kasnije u garsonijeri. Bila sam odlična učenica i fakultet sam završila bez svoje radne sobe, ponekad učeći satima u kuhinji bez stola, stojeći, tako da znam kako je živjeti i učiti u težim uvjetima.
Jeste li pritom od strane društva doživljavali neugodnosti?
Sve sam završila u roku, bez nekih neugodnosti. Kod zapošljavanja je bilo problema, čekala sam pripravnički staž puno duže nego ostale kolegice, kod privatnika ga nisam mogla dobiti. Pri razgovoru za posao su me znali zbog predrasuda pitati kako to da tako dobro govorim hrvatski, iako sam u životopisu navela da sam rođena Zagrepčanka. Napredovanje na poslu je isto tako gotovo nemoguća misija nama visokoobrazovanim Romima, onda možete pretpostaviti kako je drugima s nižim stupnjem obrazovanja. Moraš se stalno dokazivati i biti bolji od drugih da bi uopće dobio priliku, dok je drugi dobiju olako. Predrasude i nejednaka postupanja prema vama su na svakom koraku.
Javnim ste se djelovanjem počeli baviti kroz SDP, čija ste gradska zastupnica bili u razdoblju 2009. – 2013. Da li biste i današnjoj omladini, recimo dobitnicima stipendija, preporučili da se uključe u političke stranke? Kakvo je bilo vaše iskustvo u SDP-u?
SDP je prva politička stranka u povijesti Hrvatske koja je dala mogućnost jednoj Romkinji (nezavisna na listi SDP-a) da zastupa građane Grada Zagreba. O tome sam imala mogućnost govoriti i u Europskom parlamentu kao panelistica na poziv Hanessa Swobode. Nažalost, tadašnja gradska struktura je odlučila da to bude i zadnja prilika. Naime, ni nakon proteklog mandata u kojem sam stvarno dala sve od sebe na svim poljima i dokazivala se maksimalno da bi opravdala povjerenje, moj rad se nije nagradio. I evo, do danas nije bilo više prilike za nastavak takvog djelovanja. Danas nisam članica niti jedne stranke, ali savjetovala bih svakako omladini da politički djeluju u bilo kojem obliku. Također je to i jedna od mjera Nacionalnog plana, na taj način političkom participacijom možemo utjecati na poboljšanje uvjeta života pripadnika romske nacionalne manjine.
Tada ste bili i članica zagrebačkog Povjerenstva za ravnopravnost spolova, dakle vaš interes nije bio vezan isključivo uz položaj Roma?
Prije svega sam bila zastupnica građana Grada Zagreba i tako sam i djelovala. No budući da sam i Romkinja, naravno da sam dala svoj doprinos i poboljšanju položaja kroz dva ključna dokumenta (Stipendije i Akcijski plan). Bavila sam se i pravima žena, malo je poznato da se zahvaljujući mom radu povećao broj javnih površina imenovanih po ženama. Zaslužna sam da je prof. Zlata Bartl dobila imenovani park u Poljanicama. Također, jako sam ponosna je što sam bila jedina predlagateljica imenovanja javne površine po Ani Rukavini, koja je također dobila svoj trg.
Zanimala vas je i trezvenost mladih. Čini se da se Milanu Bandiću jako dopala vaša inicijativa za zabranu konzumiranja, nošenja i posjedovanja alkoholnih pića maloljetnim osobama na javnim gradskim površinama. Na kraju ipak nije provedena?
Kao zdravstvena djelatnica nisam mogla zanemariti problem alkohola i mladih, osobito jer je velika povezanost i veliki problem opijanja i nasilja (npr. Luka Ritz). Tada je Karlovac bio prvi grad koji je donio Odluku o zabrani konzumiranja, nošenja i posjedovanja alkoholnih pića maloljetnim osobama na javnim površinama. Inicirala sam proceduru donošenja slične odluku za Zagreb. Nažalost, Savjet mladih Gradske skupštine je tada bio izričito protiv toga, te je klub SDP-a napravio pritisak da odluku povučem. Smatrali su da su maloljetnici budući punoljetnici koji trebaju glasati, pa ta odluka ne bi bila politički korektna.
Prijedlog odluke se dopao tadašnjem gradonačelniku, te sam uputila prijedlog na Vijeće za prevenciju Grada Zagreba; osnovala se radna skupina u kojoj sam i ja sudjelovala i izradili smo prvi Akcijski plan suzbijanja štetne uporabe alkohola koji je izglasan na Skupštini.
Par godina kasnije našli ste se u Bandićevoj stranci. Proizlazi da se kod nas bez političkog zaleđa ne može uspješno javno djelovati?
Kao što sam već prije rekla, netko vam treba dati priliku i mogućnost da politički participirate i djelujete.
To vrijeme obilježile su međusobne optužbe o kupovini glasova Roma, npr. besplatnim udžbenicima ili gradnjom kulturnog centra. Ostao je trag vašeg optuživanja Bernardića i SDP-a, potom je Veljko Kajtazi optužio vas i BM365… Manipuliraju li stranke glasovima Roma?
Nemojte zanemariti da je bilo vrijeme predizborne kampanje. Ja sam bila samo kandidat, a logistiku i smjer kampanje vodila je stranka, pa su tako i nastala međusobna optuživanja. Naravno da stranke manipuliraju, dok vas trebaju obećaju brda i doline, a potom zaborave da postojite ako im niste korisni. To je bilo, to je i bit će uvijek tako.
Kako biste usporedili odnos prema problematici Roma sadašnje i Bandićeve gradske uprave?
Premalo je vremena prošlo za usporedbu, ali prema onome što sam dosad vidjela mogu reći da postoji veliki senzibilitet gradonačelnika Tomaševića i gradske uprave za problematiku romske zajednice, da postoji volja, da je prepoznata svrha Odluke o stipendiji za Rome i da se radi na povećanju broja stipendista, što je za svaku pohvalu. Također mogu reći da su nam otvorena vrata za suradnju, osobito za izradu Akcijskog plana. Odbor za nacionalne manjine Gradske skupštine je već imao i tematsku sjednicu vezanu za Rome. Vjerujem da će i sadašnja Gradska uprava u Vijeću romske nacionalne manjine prepoznati kvalitetnog partnera za poboljšanje položaja Roma Grada Zagreba.
Predstavljate svojevrsni kadrovski kontinuitet u gradskoj politici prema Romima. Gradonačelnik Tomašević imenovao vas je početkom ove godine u Povjerenstvo za dodjelu stipendija Grada Zagreba, a predsjednica toga tijela bili ste i u prošlom sazivu. Zaključujem da radite svoj posao bez obzira na političke vjetrove koji pušu Radićevim trgom?
Moje ponovno imenovanje u Povjerenstvo upravo potvrđuje da svoj posao radim odgovorno, korektno i bez ikakve osobne koristi. Također moje imenovanje potvrđuje da je sadašnjoj vlasti na čelu s gradonačelnikom Tomaševićem bitna kvaliteta, da se gledaju reference i znanje, da se cijeni rezultat minulog rada, da se cijene osobna postignuća.
Rekao bih ipak da vam je srce ostalo uz Bandića. U knjizi žalosti povodom njegove smrti nazvali ste ga svojim „kumom“ i dodali da mu je vaša obitelj „vječno zahvalna na svemu“. Na čemu konkretno? Zašto Bandića smatrate svojim kumom?
Zahvalna sam mu na tome što je prepoznao moje kvalitete, moje znanje, moj rad, rezultate rada kao gradske zastupnice i dao mi priliku da nastavim gdje sam stala kada su svi drugi okrenuli leđa. Moja zahvalnost ide prije svega u smjeru davanja mogućnosti Romkinji da i dalje politički participira i tako djeluje za dobrobit romske zajednice Grada Zagreba. Naime, nakon što nisam imala priliku nastavati svoj rad kao gradska zastupnica, nisam imala priliku nigdje djelovati, a on mi je omogućio da djelujem kroz Povjerenstvo za stipendije i Gradsku koordinaciju za ljudska prava, što se pokazalo izuzetno važno za naše ključne dokumente.
Što se tiče kumstva, gradonačelnik je osobno iskazao interes da bude kum mojem djetetu, a znate da se kumstvo nikada ne odbija i da je to čast. Time je htio pokazati drugima da sam mu bitna, da me cijeni i da vjeruje u moj rad, a također i da imam njegovu „zaštitu“. Nažalost kad ste Romkinja i dobro radite svoj posao onda imate i „neprijatelje“; predrasude i nejednaka postupanja su moja svakodnevna borba, ali to je tema za sebe. Ja „kumstvom“ nisam profitirala, niti politički niti materijalno. Živjela sam u 29 kvadrata s mužem i roditeljima, a još uvijek živim u podstanarstvu s obitelji. Sve radim i sve činim bez osobne koristi.
Sada ste i vanjska članica saborskog odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, u koji ste imenovani početkom 2021. godine. Kakva su vam iskustva u godinu i pol dana sudjelovanja u tom odboru? Kako biste prokomentirali da je potpredsjednik odbora Zlatko Hasanbegović? Kako u odboru surađujete s Kajtazijem?
Ovo mi je drugi mandat u ovom Odboru. Vrlo su zanimljive teme i odličan je osjećaj kad možete pokretati stvari, rasprave, postavljati prava pitanja na pravu mjestu, dobivati odgovore, tako da sam zadovoljna radom. S kolegom Kajtazijem odlično surađujem, ne samo preko Odbora već privatno surađujem godinama. Sudjelovala sam i u njegovoj predizbornoj kampanji, a naš saborski zastupnik je ujedinio po prvi put u povijesti cijelu romsku zajednicu Hrvatske i šire. Što se tiče izbora potpredsjednika Odbora, koliko mi je poznato to je politički uvjetovana funkcija tako da nemam komentara, osim da ga vrlo rijetko osobno vidim i čujem na sjednicama.
