Iman je iz Gračanice u Bosni i Hercegovini, a svoje srednjoškolske godine provela je u Sarajevu. U Prag se preselila 2017. godine te 2020. završila studij grafičkog dizajna. U Doyle Dane Bernbach je došla početkom ove godine. Isprva je radila kao grafička dizajnerica društvenih mreža, a nakon samo nekoliko mjeseci dobila je unapređenje na poziciju junior art direktora.
„Dobrodošla u moj drugi dom“, kaže Iman i otvara vrata. Uvodi me u prostoriju, veliku, modernu i punu tihog žamora. Redovi stolova nižu se jedan za drugim, svaki namijenjen određenom dijelu tima – od kreativnih direktora do novoregrutiranih stažista. Nekolicina ih je prazna. Za drugima sjede zaposlenici, većinom zadubljeni u ekrane računala ili pak u diskusiju s osobom pokraj sebe.
Najbolji indikator gdje se zapravo nalazimo su zidovi. Dokle pogled seže, ispunjeni su nekom inačicom logotipa tvrtke, nekih ilustriranih i šarolikih, nekih čistih i jednostavnih. Na jednom se zidu čak nalaze raznobojni jastuci formirani u redove tog istog logotipa. Radi se o tri slova dizajnirana u jedinstveni simbol – DDB.
Iman Delić, naime, radi u češkoj podružnici poznate međunarodne agencije za marketing i oglašavanje, punog imena Doyle Dane Bernbach, a jednostavnije znane kao DDB. Osnovana 1949. u New Yorku, agencija danas ima podružnice po cijelom svijetu te radi za klijente koji, između ostalih, uključuju McDonald’s, Volkswagen, Unilever i Johnson & Johnson. Za svoje klijente smišljaju slogane, vizualna rješenja svih oblika (od plakata do sadržaja na društvenim mrežama), različite marketinške kampanje itd.
„Praška podružnica trenutno broji sedamdesetak zaposlenika“, objašnjava Iman. Vodi me do kraja prostorije. Kako prolazimo pokraj koje osobe, tako ona digne pogled, pozdravi ili razmjeni koju riječ s Iman. Atmosfera u agenciji prijateljska je i opuštena. Iman tvrdi kako je, unatoč tome, sam posao nepredvidiv i stresan.
„Otkad sam počela u januaru, imam puno manje slobodnog vremena za druge stvari. Često ne znam niti kada ću moći ići kući. Ponekad moram ostati do 6, ponekad do 8, a ako imamo neku veću prezentaciju, tim će ostati raditi i do 1-2 ujutro.“
Žamor postaje sve glasniji te sve više ljudi ustaje od svojih stolova. Počinje pauza za ručak. Iman mi usput objašnjava tko je tko. “Zajedno sa mnom, trenutno nas je ovdje troje Balkanaca“, kaže. Iman podgrije svoj ručak i sjedamo za jedan od stolova.
Iman je iz Gračanice u Bosni i Hercegovini, a svoje je srednjoškolske godine provela u Sarajevu. U Prag se preselila 2017. godine te završila studij grafičkog dizajna 2020. U DDB je došla početkom ove godine. Isprva je radila kao grafički dizajner društvenih mreža, a nakon samo nekoliko mjeseci dobila je unapređenje na poziciju junior art direktora.
Upitam je da mi pojasni hijerarhiju tih pozicija. Što je art direktor u odnosu na grafičkog dizajnera?
„Ja sam kao art direktor zadužena za konceptualno razmišljanje, tj. stvaranje i skiciranje početnih koncepata i ideja“, kaže. “Osmišljavam kako će nešto izgledati i koji će se vizualni element nalaziti gdje u sklopu čitavog vizuala.“
Art direktor jedna je od viših pozicija kreativnog tima marketinške agencije. Uz bok art direktorima rade copywriteri koji smišljaju slogane i tekstualni sadržaj za projekte. Grafički su dizajneri majstori dizajnerskih softvera, ali ne nužno i oni koji će pridonositi samom osmišljanju koncepta. Svi su oni dio kreativnog tima koji nadgledaju i vode kreativni direktori. Bez njihovog odobrenja ne prolazi ništa.
U agenciji također rade različiti menadžeri, osoblje zaduženo za financije, stažisti i mnogi drugi.
„Svaka osoba ima svoju funkciju te postoji nekoliko timova“, Iman objašnjava te nadodaje: “Sve je proces. Sve ide od jedne osobe do druge.“
Iman objašnjava da razliku u pozicijama ni sama nije razumjela u potpunosti sve dok nije počela raditi za DDB. Naglašava kako joj nitko na fakultetu to nikada nije objasnio te kako je ona bila uvjerena da dizajner mora biti sposoban većinu posla raditi sam.
„Dok sam studirala, nama ovo nitko ništa nije rekao. Nitko nam nije rekao šta je kreativni direktor, a šta je art direktor. Morala sam doći ovdje da mi se otvori ovaj čitav novi svijet.“ Iman nastavlja: “Mogu pričati jedino o svom iskustvu i ne mogu pričati kako je drugim ljudima na drugim fakultetima, ali dok si na fakultetu jednostavno ne dobiješ ogroman dio ovog iskustva. Moraš ući u pravi svijet.“
Iman ne sakriva nezadovoljstvo svojim obrazovanjem. Priča o nepraktičnostima svoje studentske svakodnevice te napominje kako je npr. većinu svojeg znanja o dizajnerskim softverima stekla sama, gledajući tutorijale na YouTubeu nakon fakulteta. Naglašava kako ju je smetalo da joj određene bitne stvari nikada nisu bile pojašnjene.
Ipak, trudila se i učila sama. “Da… ne znam jesam li ovu vještinu dobila na fakultetu ili prije, ali rekla bih da sam postala pravo efikasna. Ne mogu reći da je to slučaj za svakoga. Ja kad sam nešto htjela, onda sam to radila i po 48 sati bez prestanka.“
Pitam je, je li tada mogla zamisliti da će ikada biti tu gdje je sada.
„Ne, nikad u životu“, odgovara. Naime, odmah nakon fakulteta uslijedili su teži dani. Neuspjele poslovne prilike i teške privatne situacije dovele su Iman do toga da kaže: “Ne želim raditi dizajn nikada više.“ Sljedeći je period života provela posvećena sebi i drugim poslovnim prilikama (uključujući i uspješan projekt pečenja rolica s cimetom). Pa ipak, dizajn i kreativni izražaj nikada je nisu napustili.
Odustala je od ideje da bude freelancer te je neko vrijeme provela pokušavajući pronaći poziciju dizajnera u Bosni. Bila je odbijena na nekoliko mjesta te se ponovno okušala u Pragu. Početkom 2022. zaposlila se u DDB-u.
„Bože, koliko sam vrištala od sreće kad sam dobila posao taj dan“, prisjeća se. Njena, radom stečena efikasnost i brzina, tu je došla do punog izražaja.
„Kada sam tek došla u DDB, završila bih posao za koji je prijašnjem dizajneru trebalo dugo, u puno kraćem roku. Onda nisam imala ništa za raditi pa bih išla okolo i govorila ljudima: “Kako ti mogu pomoći? Nemam ništa da radim.“ Mislim da ljudi jako cijene tu neku pomoć. Čovjek treba biti skroman i ne gledati samo na sebe“, objašnjava.
„Najvažnija stvar je da nikada ne budeš pasivan. Kad sam tek došla, bez problema sam mogla reći da idem u 6 kući jer mi tako stoji u opisu posla. Ali išla sam za tim svojim ambicijama i vjerovala da će me to što uvijek pitam ljude da mi daju nešto dodatno i izvan mog opisa posla dovesti dalje. Jer kako bi oni inače znali da ja to mogu i želim?“
Izgleda da se njen angažman zaista i isplatio. Prije nekoliko tjedana, njezina se prva marketinška kampanja za češki i slovački McDonald’s pojavila u restoranima u obje države. Trenutno je u pripremi nove koja bi trebala izaći za nekoliko mjeseci. Osim toga, radila je i na Instagram stranici za jednu auto-kompaniju koju posjeduje Porsche te na drugim manjim projektima.
Iman stalno naglašava koliko obožava svoje suradnike i svoj posao. O svojim projektima i radnim danima govori prepuna entuzijazma. Zato je i pitam kako i kada se uopće zainteresirala za grafički dizajn i vizualnu komunikaciju.
Iman prasne u smijeh i gotovo sarkastično odgovori: “Hm, odlično pitanje! Ja zapravo uopće nisam htjela studirati grafički dizajn. Zapravo, nisam niti znala da se dizajn uopće može studirati.“ Objašnjava kako je u doticaj s dizajnom došla tek kada je otišla na razmjenu u Nizozemsku gdje ju je prijatelj proveo kroz hodnike likovne akademije u Hagu.
„Tada sam prvi put u životu vidjela i skontala da se može studirati nešto osim medicine, arhitekture, biologije i šta ja znam.“ Isprva joj je za oko zapeo industrijski dizajn, no igrom je slučaja otkrila program grafičkog dizajna fakulteta u Pragu na koji se kasnije i prijavila.
„Nisam htjela da ostanem u Bosni i dizajn mi je izgledao kao nešto pravo zanimljivo. Tražili su me portfolio, a moj portfolio tad… Bože me sačuvaj“, smije se, “možda pet slajdova, neke slike uređene u Photoshopu, nešto što mi je prijatelj pomogao raditi. Sramota!“
Od tada je prošlo šest godina. Njen portfolio sada izgleda puno drukčije, a isto tako i njen stav o dizajnu. Od osobe koja nije niti znala da je grafički dizajner profesionalno zanimanje do osobe koja danas aktivno propitkuje svoje mjesto u svijetu vizualnih komunikacija, marketinga i oglašavanja.
„Trenutno smatram da niti ne radim dizajn. Kada sam radila kao freelancer, radila sam sve, od primijenjenih dizajnerskih vještina do konceptualizacije. Sada radim većinski konceptualizaciju. Sam dizajn je više vizualna stvar – gdje će logo biti smješten, koji će elementi biti veći, a koji manji, itd…. Ne znam… Imam problem da definišem što je dizajn trenutno za mene.“
Stolovi se oko nas pomalo prazne. Pauza za ručak privodi se kraju. Vidim da i Iman postaje nemirna te je pitam ima li vremena za još jedno pitanje. Ona mi pojašnjava da će uskoro imati sastanak vezan uz novi projekt, ali da može odgovoriti na još jedno.
Pitam ju zašto je to sve uopće bitno. Što zapravo znače vizualne komunikacije i dizajn za ovaj svijet?
„Hm, znači sve“, odgovara Iman. “Mi smo vizualna bića, a sve što vidimo se dizajnira. Može to biti dobar ili loš dizajn. Može biti loš dizajn, a da prenese poruku. Tako da… to je nešto što se koristi svugdje – čak i za manipulaciju ljudi i mišljenja. Zavisi kako se koristi, ali mislim da je pravo bitno.“
Nadodaje još: “Ono što je meni fascinantno je da ljudi ni ne shvaćaju koliko to utječe na njih. Recimo moja mama, kojoj je to što ja radim i dalje sve novo, ponekad istakne nešto i tek tad počnem da razmišljam koliko je zapravo bitno je l’ je neki poster crven ili žut. Ljudi to niti ne primjećuju. A dizajn je svugdje. Dizajn je… dizajn.“
Članak je objavljen u sklopu projekta “Kultura na H-Alter-u” koji sufinancira Grad Zagreb.