Prekarni rad na široka vrata stiže krahom socijalizma 1989. godine, a posebno jako udara na postsocijalističke države jugoistočne Europe gdje se razaraju sindikati, a time i radnička pregovaračka moć. Ovaj novi odnos kapitalista i radnika ne podrazumijeva beneficije izborene stoljećima radničke borbe poput osmosatnog radnog vremena, vikenda, plaćenog godišnjeg i roditeljskog dopusta te zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, a temelji se isključivo na plaćanju odrađenog vremena. To postavlja pitanje jesu li uopće prekarni radnici zaposleni ljudi ili je njihova situacija sličnija nezaposlenima koji se snalaze.
Postoji niz studija koje dokazuju da prekarno zaposleni i nezaposleni ljudi imaju slične zdravstvene tegobe. Jedna je studija usporedila zdravstvene probleme prekarno zaposlenih i nezaposlenih ljudi u 35 različitih europskih država i pronašla korelaciju u učestalosti glavobolja, problema s kožom i sluhom, tjeskobe, umora i bolova u leđima te zaključila da nezaposlenost i visoka razina prekarnosti može biti slično štetna po zdravlje. Metaanaliza 46 različitih studija ističe da velika većina (njih 44) podupire tu tezu, a najčešći ishodi su poremećaji mentalnog zdravlja, ponašanje rizično po zdravlje, loša kvaliteta života i ozljede. Glavni zaključak metaanalize je da prekarni rad najgore utječe na zdravlje mladih ljudi. Važno je naglasiti da je Hrvatska zemlja s najviše prekarnih radnika po glavi stanovnika u Europskoj uniji.
Nedavno je održan online okrugli stol o platformskom gig radu u srednjoistočnoj Europi Platform Work in East-Central Europe u organizaciji ELMO-a (East Left Media Outlet). Gig rad je podvrsta prekarnog rada, a termin nastaje početkom 2009. na vrhuncu ekonomske krize kada je nezaposlenost bila visoka, a tvrtke su krenule zapošljavati neovisne/nezaposlene ljude na kratko vrijeme. Platformski rad je gig rad koji se obavlja na nekoj digitalnoj platformi, kao što su Glovo, Wolt, Bolt ili Uber.
Na događanju je govorila Branka Anđelković iz Srbije, ko-osnivačica i programska direktorica Centra za istraživanje javnih politika i jedna od urednica Gigmetra, prvog instrumenta koji računa količinu zaposlenika u gig ekonomiji u 9 zemalja u regiji, što osim Srbije uključuje Hrvatsku, Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku, Sjevernu Makedoniju, Albaniju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu, a prepoznaje rod, zaradu i profesiju.
“Srbija ima najveću količinu gig radnika, odnosno čak 25 posto u regiji, no Sjeverna Makedonija ih ima najviše po glavi stanovnika”, navodi Anđelković. Gig ekonomija ima naglašen rodno diskriminatorni aspekt. Žene za istu satnicu dobivaju manju plaću, a “jaz je daleko najširi u Hrvatskoj, gdje muškarci zarađuju čak 34,5 posto više od žena, dok je najmanji u Albaniji, gdje muškarci zarađuju 8,7 posto više od žena.” Međutim, predavačica je istaknula da su gig radnice u ovoj regiji jednako diskriminirane kao i u drugim dijelovima Europe. Također, naglašena je razlika između zemalja članica Europske unije i onih koje to nisu, gdje gig radnici iz zemalja članica primaju značajno veću plaću za svoj rad.
Jurgis Valiukevičius je predsjedatelj sindikata May First koji organizira radnike u prekarnim sektorima gdje tradicionalni sindikati ne djeluju.
“Postoje razlozi zašto sindikati nisu zastupljeni u takvim sektorima. Kako bismo organizirali radnike moramo otići na ulicu i prikupljati potpise jer postoji više kompanije koje generiraju drugačije probleme pa su radnici nezadovoljni zbog iz različitih razloga”.
“Kada smo započeli, zahtijevali smo da ti ljudi budu predstavljeni kao radnici. Smatrali smo da ćemo oko toga imati problema samo s kompanijama, ali zapravo su se bunili vozači koji nisu htjeli biti tako predstavljeni, a neki su čak djelovali protiv nas. Kompanije su iskoristile tu retoriku i govorile da im želimo nametnuti strogo radno vrijeme i uništiti njihovu fleksibilnost, što naravno nije istina. Kako bismo im lakše prišli promijenili smo taktiku. Budući da je dostavljačima ponavljano da nisu radnici već poslovni partneri, odlučili smo preuzeti tu terminologiju u našu korist i govoriti o jednakosti poslovnih partnera. Pitali smo dostavljače osjećaju li se ravnopravno s kompanijom za koju rade, a oni bi zatim odgovarali da je ona ta koja postavlja tarife neovisno o njihovoj volji i određuje njihove plaće, dok se oni naprosto prilagođavaju njenoj moći. Nakon takvog tipa razgovora smo im napomenuli ideju zajedničkih pregovora jer u pojedinačnim neće puno uspjeti. Glavni problem je kako mapirati radnike jer na tipičnom radnom mjestu sindikati mogu vrlo lako vidjeti koliko radnika su članovi, a koliko ne, dok u slučaju platformskog rada to nije slučaj i vrlo je teško reći koliko ste ljudi organizirali i koliko snage imate. Drugi problem je to što ti ljudi nemaju međusobne odnose i teško je pronaći one koji bi bili vođe sindikata i utjecali na druge da više sudjeluju u borbi. Puno je lakše organizirati ljude u manjim gradovima gdje postoji nekoliko stotina radnika koji se poznaju, dok u većim gradovima ne znamo na čemu smo”, navodi Valiukevičus.
Rumunjski kazališni scenarist i redatelj David Schwartz radi u angažiranom političkom kazalištu i godinama se bavi transformacijom radnih odnosa u postsocijalističkom razdoblju, a od prošle godine u svrhu režiranja nove predstave istražuje tvrtke za dostavu hrane u Bukureštu i radi intervjue s dostavljačima.
“Platformski radnici imaju vrlo različitu pozadinu, a zbog toga i različite interese. Tu su studenti koji rade 10 sati tjedno, zatim zaposleni ljudi kojima je ovo drugi posao, umirovljenici koji se trude dodatno zaraditi, a ima i ljudi koji žive u selima izvan Bukurešta kojima je ovo primarni posao, a rade i do 15 sati dnevno i vikendom kako bi prehranili obitelj. Postoje i ambiciozni mladi ljudi koji žele zaraditi novac, steći poznanstva i osnovati kompaniju koja će biti posrednik između multinacionalne kompanije kao što je Glovo i platformskih radnika.”
“Naime, kompanije poput Ubera ili Glova zapošljavaju lokalne male tvrtke koje za njih unajmljuju dostavljače, ali način na koji to rade je da ih zapravo ne zapošljavaju. Rade neku vrstu lažnog ugovora kojeg šalju i prijavljuju Glovu ili Uberu, ali ih ne registriraju kod poreznih vlasti. Tako multinacionalnu kompaniju izvještavaju da su ljudi zaposleni i plaćaju porez, ali zapravo nisu registrirani. U više od polovice intervjua koje sam odradio ljudi su bili u ovoj situaciji – nisu imali stvarni ugovor… Tako se to radi u Bukureštu, nisam siguran za ostale gradove i države”, ističe Schwartz.
Tako se to radi i u Hrvatskoj: “Za Wolt ili Glovo, naime, možete dostavljati ili kao ‘partneri’ ako imate vlastiti paušalni obrt, ili preko posredničkih firmi, žargonom novog dostavljačkog biznisa – agregatora.
Dok Wolt prepušta vozačima da sami pronađu svog posrednika, Glovo navodno novim vozačima daje spisak agregatora koje mogu razmotriti, neformalno ih upućujući na one koji su se pokazali ‘pouzdanima’, no bez ikakve garancije da će poslovati korektno. Posrednici prosječno uzimaju 10 posto vozačeve zarade, a vozaču se, kako čujemo, obično prepušta odluka želi li da ga posrednik prijavi. U tom slučaju, posredniku treba od svoje zarade dati dodatnih tristotinjak kuna mjesečno za minimalne doprinose. Najčešće se, navodno, vozače ipak ne prijavljuje te im posrednici, nakon što im uzmu proviziju, zaradu isplaćuju na crno.”
“Većina dostavljača se žali na plaću i uvjete rada, ali ne žele sudjelovati u borbi zbog sive zone u smislu ugovora. U Bukureštu nikada nije bilo prosvjeda u organizaciji dostavljača, ali drugdje u Rumunjskoj se okupilo 20 do 30 dostavljača koji su organizirali javne prosvjede oko nekih problema koje su imali s tvrtkama. Međutim, kada su one to saznale, zabranile su im ulazak na platformu”, navodi Schwartz.
Marko Miletić s portala Mašina spomenuo je recentno istraživanje o situaciji s dostavljačima u Srbiji, o kojem su mediji izvještavali vrlo jednostrano: “Mediji su izvještavali samo o rastu dobiti tih kompanija tijekom pandemije i mogućnostima da dostavljači zarade do 2000 eura mjesečno… Mi smo pričali s dostavljačima i oni kažu da je u teoriji moguće zaraditi taj novac, ali samo ako osoba radi 12 sati dnevno, na motoru i bez vikenda, ali to i dalje ostavlja pitanja je li to sigurno, legalno, što je s mirovinom, zdravstvom i tako dalje. Takav stil pisanja od strane medija dodatno otežava naš rad i skriva prave probleme.”
Uobičajeno iskustvo dostavljača je sljedeće: “Koristimo vlastitu opremu. Trgamo bicikle i trošimo naše mobitele. Niti platforma, niti agregator ne daju nam ništa od opreme nužne za rad. Dok je rush hour (od 11 do 15), mogu zaraditi oko 150 kuna. To je vrijeme i kada su gotovo svi dostavljači priključeni na aplikaciju. Ima i perioda kada nema gotovo ništa posla, što znači da u to vrijeme ne možete ništa niti zaraditi. Ako želite zaraditi dovoljno novca da možete preživjeti u Zagrebu, morate voziti svaki dan više od deset sati”, navodi dostavljač iz Hrvatske za H-Alter.
Na pitanje što bi dostavljači trebali napraviti, Tibor Meszmann, urednik portala Lefteast, odgovara da bi trebali “razvijati kulturu solidarnosti, međusobno komunicirati, koordinirati se i razvijati osjećaj ponosa. Ako je samo izlaz iz platforme njihova strategija ništa neće biti učinjeno, ali ako su koordinirani (mogu puno).
“Platformski radnici se ne mogu organizirati bez sindikata jer im nedostaje vremena. Većina njih traži priliku za promijeniti posao i ne žele tamo ostati… Sindikati bi trebali osigurati organizatore sa stalnim zaposlenjem jer platformski radnici trenutno nisu u stanju to obavljati sami. Postoji interes tradicionalnih sindikata za intervenciju, ali manjak znanja”, navodi Miletić. Recentna studija Global Labor Unrest on Platforms uspjela je sakupiti informacije o preko 500 slučajeva nemira platformskih radnika na globalnoj razini u posljednje tri godine. Također, navodi da su pobune uglavnom organizirane grassroots pristupom, sve su učestalije i imaju sve snažniju transnacionalnu koordinaciju, a da su pitanja plaća, radnog statusa i zaštite zdravlja glavni izvori nezadovoljstva radnika.
Studija također sugerira tješnju suradnju vozača i sindikata.
Međutim, u Hrvatskoj je borba za platformske radnike na samim počecima. Nakon što su četiri platforme za dostavu hrane u Italiji kažnjene sa 733 milijuna eura radi kršenja radničkih prava te im je naređeno da zaposle 60 000 dostavljača na neodređeno, oglasili su se sindikalist Krešimir Sever i ministar Josip Aladrović, ali rješenja su još uvijek na razini razgovora i pregovora, a rezultat manjka samosvijesti o pravima platformskih radnika u Hrvatskoj je i potpisivanje Sporazuma o partnerstvu između Sindikata biciklista i Glova.
