U razgovorima oko klijentelizma i ortaštva opasno je to što nam se skreće pažnja od transnacionalnih dimenzija organiziranih i polu-organiziranih mreža moći. Stvara se predodžba da je „ovdje“ nešto patološko, a da je mitsko „tamo negdje“ normalno. Ono što nam se isprva čini kao „klijentelizam“, značajka je transnacionalnog kapitalizma i onda kada se pojavljuje na određenim lokalitetima, bio to Agrokor, Lungomare, Varšavska, ili kod prisvajanja javnog dobra koji se odvijaju sada, a za koje još ne znamo.
*Izlaganje na tribini „Gospodarski kriminal u Hrvatskoj“, u organizaciji Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo, Zagreb 9.12.2022.
I
Postoji određena sloboda kad vas zamole da govorite o temi o kojoj baš i ne znate puno, poglavito iz razloga što saznate da zapravo znate nešto o tome i da se iz toga možete izroditi nova perspektiva, pa čak i provokacija.
Kada sam upisao studije sociologije, Howard Beckerova teorija označavanja kriminala i devijantnog ponašanja bila je hit. Istaknuo bih ključan element te teorije, a to je da je Becker razlikovao kriminalnu radnju i označavanje nekoga kao kriminalca. Ta njegova distinkcija je, nažalost, realistična. Dakle, naravno da postoje ljudi koji počine zločin te ih kaznenopravni sustav procesuira kao zločince. Međutim, isto tako postoje ljudi koje se karakterizira kao zločince iako nisu počinili neko kažnjivo djelo što, kako Becker ističe, ima duboke posljedice na njihove puteve u životu. Isto tako, postoje oni koji su počinili zločin, ali nikad nisu označeni kao takvi ili ih izraz „kriminalac“ ne karakterizira trajno. Ovo je možda najznačajnija kategorija u sferi korporativnog, ekonomskog, ili financijskog kriminala (white-collar crime). Postoje oni koji izbjegnu označavanje te budu zapravo vrlo uspješni, bez prevelikih napora prelazeći iz korporativnog u državni sektor, preko raznih instituta ili think-tankova do međunarodnih organizacija i tako u krug. Neću nikoga imenovat da me ne bi slučajno tužili!
Veći problem ovdje je sve veće korištenje takozvanih SLAPP tužbi (Strateška tužba protiv javnog particpacije – Strategic litigation against public participation), gdje se strateški tuži kako bi se spriječilo javno djelovanje i ušutkalo aktivistkinje i aktiviste. Oni koji se bave gospodarskim kriminalom imaju pristup resursima iz razlicitih izvora, a koji ih štite od suočavanja s posljedicama, te smatram da bi se trebalo puno više raspravljati o tome. Stoga mi se čini da ipak nismo svi jednaki na tržištu. Osim toga, a jednako je važno, potreban je ogroman nivo i dijapazon kompetencija da bi se razumjelo elemente gospodarskog kriminala. Naravno, mnogi obični ljudi nemaju te kompetencije.
II
Jedan istraživački rad u kojem sam sudjelovao prije pet ili šest godina s Bertom Salajem, Sinišom Zrinščakom i još četvero suradnika iz GONG-a fokusirao se na klijentelizam i zarobljenost na pod-nacionalnim razinama u Hrvatskoj. Napravili smo četiri studije slučaja regionalnih i lokalnih vlasti gdje vladajuća stranka nije bila HDZ, a to su bili Istarska županija, te gradovi Dubrovnik, Slavonski Brod, i Zagreb. Saznali smo četiri stvari koje mi se čine relevantnima kad govorimo o gospodarskom kriminalu.
Prvo, klijentelističko zarobljavanje nije, naravno, samo teritorij HDZ-a niti je samo proizvod novih oblika „karizmatičnog“ ili „idiosinkratičnog vodstva“.
Drugo, klijentelističko zarobljavanje funkcionira kroz mreže ljudi, a pri tome nije nužno da svaki član te mreže počini zločin. Potrebni su im vrlo vješti odvjetnici i ne škodi im imati pokojeg novinara, ili pak cijelu TV stanicu ili novinarsku redakciju na njihovoj strani kako bi napravili spin neke pozitivne priče ili, kao što možemo vidjeti iz primjera N1 i referenduma o Lungomare u Puli, ili primjera Jutarnjeg lista i Srđa u Dubrovniku, mogu ili pokopati priču ili naznačiti da glasanje u referendumu neće ništa promijeniti.
Treće, načini na koji lokalna država postaje zarobljena itekako su poznati onima koji rade u pravosuđu, pa bi trebali znati gdje tražiti značajke: u javnoj nabavi; prenamijeni zelenih površina za izgradnju; izgradnji cesta i infrastrukture; i naravno, u zapošljavanju.
Četvrto, s obzirom na pobjedu Zagreb je naš na lokalnim izborima i činjenici da zapravo još nemaju pravu moć, čini mi se da je očito da uz pravna postoje još brojniji politički načini sprečavanja zarobljavanja. Primjerice, ograničavanje broja mandata gradonačelnika, osigurati da ugovori voditelja gradskih ureda istječu kada nova vlast dolazi na poziciju i slično.
III
Posljednji slučaj na koji bih se osvrnuo je rad koji smo Mislav Žitko i ja napisali na temu krize u Agrokoru (rad je trenutno u recenziji). Agrokor se u javnosti često prezentira kao najočitiji primjer gospodarskog kriminala, iako ga na toj poziciji lagano mijenja afera INA-plin. Nadovezujući se na odličnu i pomnu analizu Mihaele Grubišić Šeba, Mislav i ja tvrdimo da se usredotočavanjem samo na Ivicu Todorića kao jedinstvenog gospodarskog kriminalca kojem je djelovanje omogućio ortački kapitalizam uvelike zanemaruje postojanje složenog i prilagodljivog eko-sustava i mogućnosti moćnika da redefiniraju krizu likvidnosti u pitanje dugova i bankrota koja je toliko važna da dovede do potrebe uvođenja izvanrednog zakona, s tim da je Lex Agrokor bio temeljen na Lex Parmalatu u Italiji, međutim bez klauzula o sukobu interesa. Ovo redefiniranje je otvorilo prostor gdje su mreže financijskih upravljača imovinom, korporativnih upravljača i strateških konzultanata garantirano profitirale od predatorskog špekulativnog ponašanja koje istovremeno nije učinilo ništa kako bi zaštitilo radna mjesta zaposlenika ili dohotke malih vjerovnika koji su najviše izgubili zbog novca koji im nije isplaćen.
Analitički, tvrdimo da se velik dio literature o ortačkom kapitalizmu usredotočuje na ortaštvo kao patologiju koja, kada bi se uklonila, omogućuje tranziciju pravom, to jest, ne-problematičnom kapitalizmu. Fokus na ortaštvo, kao i širi diskurs o korupciji, zapravo depolitizira, usredotočujući se na jedno ili više kukolja u žitu, tj negativnih slučajeva (eng. bad apples). Isto tako, stvara figure demona poput Todorića. On naravno nije niti ne-problematičan niti ne-relevantan, sigurno se ponašao ne-etički, a možda je počinio i kriminalna djela. Ali potrebno ga je staviti unutar eko-sustava ranog perifernog kapitalizma u Hrvatskoj, eko-sustava koji trenutno zamjenjuju oblici transnacionalnih financija. Slično, fokus novinara na velike ličnosti kao što su Ante Ramljak i skupina Borg nam može skrenuti pažnju na domaće igrače, a ne transnacionalne. Što bi bilo kad bi jedna od najvažnijih poruka slučaja Agrokor bila da je to predznak novog normalnog transnacionalnog financijaskog kapitalizma u kojem mnoga ponašanja nisu, odnosno nisu još, protuzakonita iz razloga što zakon nije još usklađen s najnovijim tehnikama brzog upravljanja financijskom imovinom? Ili, ako bih želio biti malo više provokativan, rekao bih da je poruka slučaja Agrokor da je svrha i funkcija samog pravnog sustava da dopusti ili olakša takve radnje koje su dio običnog kapitalizma. I, naravno, prema Marxu, pravni sustav mora izgledati kao da brine o gospodarskom kriminalu i da je stvarno „nezavisan“. Ali, kao što uvijek kažem Erasmus-studentima koje dolaze ovdje, ako želite skužiti odnos između medija, političara, pravosuđa i gospodarskog kriminala kod nas, treba samo gledati briljantnu seriju Novine, redatelja Dalibora Matanića.
IV
Na kraju, svatko tko je pratio neke od skandala u svijetu vezano za nabavu maski, respiratora ili drugih neophodnih stvari za kojima je postojala velika potražnja tijekom pandemije, odmah će razumjeti da gospodarski kriminal nije karakterstika samo u manje razvijenim tržišnim ekonomijama.
Ono što je opasno u razgovorima oko klijentelizma i ortaštva jest da nam se skreće pažnja od transnacionalnih dimenzija organiziranih i polu-organiziranih mreža moći. Stvara se predodžba toga da je „ovdje“ nešto patološko, a da je mitsko „tamo negdje“ normalno. Istovremeno, ono što nam se isprva čini kao „klijentelizam“, značajka je transnacionalnog kapitalizma i onda kada se pojavljuje na određenim lokalitetima, bio to Agrokor, Lungomare, Varšavska, ili kod prisvajanja javnog dobra (commons) koji se sada odvijaju, a za koje još ne znamo.
