Sindikati između rada i kapitala Maroja Višića i Miroslava Artića nova je knjiga u biblioteci Ellipsis pri nakladničkoj kući Durieux koju uređuje Maroje Višić. „Ako rad shvatimo kao djelatnost koju čovjek svaki dan iznova mora obavljati kako bi prehranio sebe i svoju obitelj, onda bi prekarne radnike statistički trebalo podvući pod nezaposlene. Jedan od načina odupiranja prekarizaciji je i sindikaliziranje što je poprilično teško kada su u pitanju prekarni radnici”, kaže Višić u intervjuu za H-Alter.
Sindikati između rada i kapitala zbirka je radova različitih autora na temu sindikata, a uredili su je Maroje Višić i Miroslav Artić. Radovi se bave nizom problema koji su nagrizli i nagrizaju sindikate u regiji, kao što su tranzicija i privatizacija, nacionalizam te svjetski trendovi neoliberalizacije tržišta od 80-ih naovamo, obilježenih prekarizacijom poslova, gubitkom radničkih prava, privatizacijom javnih dobara i slabljenjem sindikata. Tu su i povijesni prikazi sindikata u Hrvatskoj koji sežu i do 19. stoljeća, povijest sindikalne organizacije medicinskih sestara u Hrvatskoj, proučavanje uloge Katoličke crkve po pitanju radničkih prava, analiza konzervativnog populizma kao neprijatelja radnika te problematizacija akademskog kapitalizma. Razgovaramo s Marojem Višićem, urednikom knjige i nakladničke kuće Durieux.
U uvodnoj riječi Miroslav Artić i ti kao urednici knjige pravite razliku između civilnog društva i sindikata, ističući kako sindikati kroz povijest uistinu jesu bili potkupljivani i kompromitirani dok se udruge civilnog društva vole dičiti da nisu. Međutim, vaša poanta je da udruge civilnog društva nemaju što za prodati, naprosto su bespomoćne spram moći, dok sindikati štrajkom mogu ozbiljno našteti ekonomiji, odnosno kapitalistima i državi. Tom distinkcijom pravite razliku između nekadašnjih i suvremenih oblika socijalne borbe. Što nam civilno društvo (ne)uspijeva ponuditi?
Kapitalistička ideologija zamaglila je granicu institucionaliziranih borbi: u postojećoj konstelaciji za radnička prava trebaju se zalagati radnička udruženja — sindikati, a za razna statusna prava trebaju se zalagati građanske inicijative. Civilno društvo može samo ukazivati na određene nedostatke i nepravde u društvu i na smjer u kojem bi se te nepravde ili nedostaci mogli otkloniti. U tom ukazivanju udrugama civilnog društva na raspolaganju su oruđa poput protesta i prosvjeda koji mogu, ali ne moraju doživjeti nikakve veće razmjere jer to ovisi o mobilizacijskom naboju. Također, građanski pokreti i inicijative hvale se svojom tzv. horizontalnom i decentraliziranom strukturom odlučivanja što je u opreci s hijerarhijsko posloženom strukturom poput sindikata. Nedostatak jasnog autoriteta i hijerarhijske organizacije može biti dobar za »gerilske taktike«, ali dugoročno je neodrživ posebno u borbi protiv institucionaliziranih praksi i struktura moći. Anti-leadership ideologija ne može u praski eliminirati vođe, ali može dovesti do toga da pokret negira postojanje vođe, što povratno utječe na daljnju dehomogenizaciju pokreta ili inicijative. Nema dokaza koji upućuju na to da veći stupanj decentralizacije donošenja odluka rezultira većom demokratičnosti odlučivanja. Organizacije koje počivaju na konsenzusu svih pri donošenju odluka i odsustvu vođe pokazuju se tromima i sporima te dugoročno neodrživima. Konsenzus na izvjestan način proizvodi tiraniju izdržljivosti. Naravno, udruge civilnog društva ponose se nepokolebljivošću pred kapitalom i nepotkupljivošću, dok se za sindikate često mogu čuti izjave poput »izdali su radnička prava« ili »prodali su se kapitalu«. Međutim, njihova relativna neokaljanost ne svjedoči njihovoj moralnoj superiornosti, već faktičnoj nemoći za pregovaračkim stolom. Da se izrazim kupoprodajnim žargonom: ako nemaju cijenu to nije zato jer su nepotkupljivi, nego nemaju proizvod koji je zanimljiv onima na vlasti. S druge strane koruptivnost radničkog pokreta, koliko god ta pojava bila nepovoljna, dokaz je njegove stvarne političke moći i snage pred kojom dršću i oni na pozicijama moći. Sindikati imaju ekonomsku polugu štrajka, koju smo mogli vidjeti na posljednjem velikom štrajku, onom prosvjetara iz 2019., u kojem su nastavnici iz svih škola diljem države pokazali faktičnu moć. Štrajk je uzdrmao sustav jer se nastava nije održavala i tu se moralo odgovoriti. Štrajk je puno jače oruđe od prosvjeda i demonstracija. Prosvjedi i demonstracije mogu (ali ne moraju) potaknuti manje promjene, a štrajk je uvijek bila ta porivna snaga koja je dovodila do stvarnih promjena. Prosvjed bilo koje udruge je centraliziran, najčešće se događa u Zagrebu, a nijedna udruga u protestnoj akciji nije uspjela okupiti istomišljenike iz drugih gradova u Hrvatskoj. Čak i u posljednjem prosvjedu za pobačaj radilo se o pripadnicima lijeve inteligencije i ljudi iz Zagreba. Civilno društvo nema porivnu snagu da mobilizira ljude u tako velikom broju.
Udruge civilnog društva se znaju dogovoriti sa sličnim udrugama diljem gradova Hrvatske i imati prosvjede u Osijeku, Rijeci, Splitu i manjim gradovima. Recimo, odgajateljice su nedavno organizirale takav prosvjed.
Točno, ali sve što mogu je stajati s transparentima, zviždati i mahati zastavicama. U štrajku prosvjetara vlada se dugo oglušivala na zahtjeve, kako se više ili manje oglušuje i na prosvjede, ali u jednom trenutku se prosvjetare moralo pozvati za pregovarački stol. Slično je sa liječnicima koji se također ispred svojih strukovnih udruženja (koja imaju obilježja sindikalnog udruženja) često služe prosvjedom i protestom. Npr. prosvjed iz 2019. za povećanje plaće, pa zatim za ugovore kojima se nakon specijalizacije obvezuju 5 godina provesti radeći u ustanovi koja im je platila specijalizaciju (inače to su nazvali „robovlasničkim“ ugovorima). U tim prosvjedima znala se spomenuti mogućnost kratkog zatvaranja ordinacije. Znamo li što bi značilo zatvoriti ordinaciju samo na par sati u našim KBC-ovima? I to KBC-u u Zagrebu gdje gravitira cijela Hrvatska. Naravno, to se nikada nije obistinilo, ali je dovoljno jak argument da one na poziciji moći primora na dijalog. Dakle, stvar je prilično trgovački postavljena: imate li što donijeti za stol što vas stavlja u pregovaračku poziciju?
Mislite li li da cvjetanje različitih udruga civilnog društva i prebacivanje odgovornosti vlade na njega umanjuje jačanje ideje sindikata. Civilno društvo ima habermasovski prosvjetiteljski moment; sve ćemo riješiti raspravom, racionalnom diskusijom, dijalogom, a aspekt ucjene često izostaje.
Talijanski politolog Norberto Bobbio rekao je da velik broj stanaka ne ukazuje na veću demokratičnost, nego na veliku fragmentiranost političkog sustava, a samim time i biračkog tijela. To može značiti da je takav sustav nestabilniji, volatilniji, odnosno nema konsenzusa oko dugoročnih planova i programa. Na sličan način vidim i cvjetanje civilnog društva – prevelik broj udruga odraz su neadekvatnih ili nepostojećih politika vodećih stranka o nekim pitanjima, te nedovoljne zastupljenosti određenih tema u stranačkim programima. Stoga preveliki broj udruga pokazuje na nepostojanje jasno definiranih politika spram određenih problema nego se to delegira na civilno društvo, na dobru volju ljudi. Giddens, koji je poznat po tome da (neuspješno) pokušava pomiriti nepomirljivo, takozvani Treći put, predlagao je suradnju civilnog društva i vlade. No to „partnerstvo“ bi se moglo opisati kao prijateljstvo Crvenkapice i vuka. Točno je da je Habermasova paradigma komunikativnog djelovanja postala dominantnom iza 1968. Inzistira se na razno-raznim dijalozima (socijalnom, partnerskom, roditeljskom, racionalnom, itd.) do te mjere da danas živimo pod „tiranijom“ dijaloga i konsenzusa. Naravno, razgovorom se mogu riješiti problemi i postići kompromis, ali samo ako vaša dijaloška i pregovaračka moć počiva na ekonomskoj moći. Ucjena, ili barem mogućnost ucjene je važan preduvjet svake racionalne rasprave. Bez toga sve ostalo je monolog.
Možemo!, kao i njihove inačice diljem Europe, predstavljaju upliv civilnog društva u politiku. Vidite li u tome potencijal ili smatrate da se ljevica treba vratiti klasi ako hoće imati jači utjecaj?
Možemo! i njihove „zelene“ inačice diljem Europe ne vidim kao klasične lijeve stranke. Njih se tako ucrtava na političkom spektru prema nekim točkama iz njihovog programa. U ciljevima stranke Možemo! vidimo da ne govore puno o radu, radničkim pravima ili drugim akutnim i aktualnim problemima koji bi trebali zaokupljati stranke ljevice nego su više fokusirani na ekološke i energetske probleme. Ciljevi iz njihovog statuta djeluju kao popis lijepih želja od kojih su neke već realizirane, a druge su potpuno nejasne. Recimo, Možemo! je za poticanje ekonomske demokracije, što je poprilično nejasan termin koji može označavati spektar mišljenja od slobodnog tržišta na kojem se susreću radnik koji prodaje rad i kapitalist koji kupuje rad (epilog tog susreta znamo) do demokratskog socijalizma. Tu su naveli i niz programskih kategorija koje ustav već garantira poput: zaštite temeljnih prava i sloboda svake osobe bez obzira na porijeklo, nacionalnost, vjeru, rasu, političko opredjeljenje, spol, seksualnu orijentaciju, rodni identitet, rodno izražavanje i druga obilježja poput zaštite temeljnih prava i slobode svake osobe bez obzira na porijeklo; stvaranje društva koje svim svojim stanovnicima jamči jednakost pred zakonom i državnim tijelima te osigurava efikasnost i predvidljivost pravnog sustava. S obzirom da su to naveli kao ciljeve može se steći dojam kao da postoje građani drugog reda, kao da nisu svi jednaki pred zakonom i kao da je prisutna sveopća diskriminacija. Prostora za poboljšanja ima (poboljšanja u malim koracima karakteristična su za demokracije), ali nije niti tako da je nekome onemogućen pristup pravosudnom sustavu ili da se sustavno krše temeljna prava i slobode ili pojedinci diskriminiraju. Osim toga za zaštitu bilo kakvih prava i sloboda treba imati aparat, taj aparat se zove država.
Doduše, tu su i neke progresivne ideje poput progresivnog poreznog sustava i smanjivanje ekološkog otiska. Međutim, to je izvan njihovog dometa ili dometa bilo koje političke stranke: smanjivanje ekološkog otiska i prelazak na održive energetske oblike mora se organizirati na razini svjetske politike i industrije. Dakle, to se nikako ne može realizirati potezima lokalnih i nacionalnih stranaka.
Ne smatram da se ljevica treba vratiti klasi u ortodoksnom poimanju klase. Herbert Marcuse šezdesetih govori kako prevladava sretna svijest, radnik je zadovoljan, on može kupiti kuću, automobil, njegova se žena može odjenuti kao žena kapitalista. On ne razmišlja o sebi kao o obespravljenoj radnoj mašini jer mu sustav omogućuje komfor koji prije nije imao. Danas imamo prekarne radnike, privremeno zaposlene, sezonski zaposlene, nezaposlene, platformske radnike. Pitanje je tko čini jezgru radništva? Nekoć su to bili plavi ovratnici. Danas te poslove efikasnije, brže i jeftinije obavljaju automatizirani roboti. Tko je onda danas radnička klasa? To bi bili roboti, ali oni se ne osjećaju otuđeno u svom radu.
Smatram da se ljevica prije svega treba ideološki i strukturalno reorganizirati i usmjeriti na akutna pitanja poput: stanovanja i stanogradnje, nezaposlenosti i povremene zaposlenosti kao zapravo prevladavajućeg oblika „zaposlenosti“, socijalnu i zdravstvenu zaštitu koja postaje sve nedostupnija kako financijski, tako i po listama čekanja. Cijene nekretnina rastu i postaju nedostupnije sve većoj populaciji. Uz to povremena zaposlenost jedva osigurava i plaćanje najamnine, a pogotovo ne može osigurati kupnju nekretnine. Zdravstveni sustav pogoni se na dobru volju. To su neklasna pitanja i problemi koji tište sve veći broj ljudi nevezano u koju bi oni klasu sebe svrstali da ih se pita. Ako i hoćemo govoriti o podjeli na klase onda se poslužimo američkom „the haves and the have nots“. Neka se ljevica vrati have nots klasi.
Nisu li radnici i arhitekti, učitelji, odgajateljice, znanstvenici?
Trebali bismo definirati rad. Rad je opetovana aktivnost koju čovjek mora obavljati da bi održao vlastitu egzistenciju. Rad ima karakter stalnosti, trajnosti i ponavljanja. Smatram da je suštinska razlika između rada liječnika, nastavnika, arhitekta, odgajatelja, znanstvenika, umjetnika i radnika na brodogradilištu, građevini, tvornici ili Amazonovih camper-force radnika. Postoji kvalitativna razlika u samoispunjujućoj kvaliteti tog rada i uvjetima rada. Plavi ovratnik je otuđen od sebe i svog rada. Zato Marx i zamišlja društvo u kojem će biti moguće ujutro loviti, popodne ribariti, navečer stočariti, a iza večere kritizirati, a da se nikada ne postane lovac, ribar, pastir ili kritičar. To upravo govori o kvalitativnoj razlici kod različitih zanimanja i fiksiranju identiteta uz radno mjesto i zanimanje, a koja bi iščeznula u Marxovom idealnom komunističkom društvu.
Možemo! je dio zeleno-lijevog bloka diljem Europe koji na razini Europe pokušava učiniti globalnu promjenu što se tiče emisija, a naravno da onda svaka stranka to radi i lokalno. No, zanima me što bi Možemo! trebao napisati u svom programu da ga se smatra lijevim?
Grad nisu zgrade, ulice, trgovi, perivoji i lijepa arhitektura moderna i ona klasična. Grad su ljudi i grad treba učiniti ljudskim, očovječiti ga. Nemam dubinski uvid u probleme grada. Ali ono što iz bliske okoline mogu vidjeti je da u Zagrebu (ali i u ostalim gradovima u Hrvatskoj npr. u Splitu) nedostaje vrtića, mlade obitelji ne mogu riješiti stambeno pitanje i slično. Takve stvari bi trebale biti na listi prioriteta stranke ljevice. Međutim, ta tzv. „dezorijentiranost“ u političkom prostoru nije samo problem stranke Možemo!, to je općeniti problem udruga koje se transformiraju u stranku. Teško je rješavati probleme na koje ste prije ukazivali. Jedan od razloga zašto udruge koje se transformiraju u stranku često podbace u stranačkom djelovanju je dijelom u horizontalnoj, anti-leadership strukturi, umjesto u hijerarhijski posluženom sustavu.
Lijeve stranke u Europi, pa i Možemo!, su aktivne i kod stanovanja, budući da platforme poput Airbnb-a dižu cijene svim stanovima za najam. U Berlinu su građani izglasali eksproprijaciju stanova najmodavcima, u Beču je došla komunistička stranka na vlast zbog pitanja stanovanja. Teško je iz parlamentarne pozicije biti transparentno na strani sindikata, ali mogu se transformirati neki tržišni momenti.
Hrvatska je zemlja koja isključivo živi od turizma, a Zagreb je postao prepoznata turistička destinacija. Zabranjivanje Airbnb-a bilo bi piljenje grane na kojoj sjedimo. U bestežinskoj ekonomiji mnogima je jedini izvor zarade iznajmljivanje nekretnine koju su naslijedili uz povremene gigove na Boltu, Woltu, Glovu, Uberu i slično. Društvena stanogradnja je nešto o čemu bi trebalo razmišljati.
Čini mi se da promatranja rada iz samoispunjavajuće perspektive zanemaruje sveprisutan karakter kapitala i apstraktnog rada. Rad je uvijek usmjeren k stvaranju viška vrijednosti, oplodnju kapitala, a kapital ujedno omogućava rad. To vidimo u neoliberalnom kontekstu kada se rad profesora tržišno uvjetuje različitim kvantifikacijama, a kurikulum se pokušava organizirati u smjeru kreiranja tržišno efikasne radne snage. Liječnicima se nameće prenatrpanost pacijentima u javnom sektoru, a Sveučilišta gube humboldtovski ideal znanja radi znanja. Pojam apstraktnog rada mi je interesantniji od samoispunjavajuće perspektive.
Teorijski možemo razdvojit rad na apstraktni i konkretni, međutim praktično svaki rad je konkretan i treba ga kvantificirati ili bolje reći normativizirati. Naprosto je potrebno znati koliko liječnik može pregledati pacijenata, znanstvenik napraviti istraživanja, radnik u automobilskoj industriji sastaviti automobila, itd. Neki pokazatelji jednostavno moraju postojati, inače bi sustavi pa čak i čitava društva krahirala. Pitanje je samo što se uzima za referentnu točku. Apsurdni primjer u kojem smjeru kvantifikacija rada može otići pruža Amazon koji je u svoja skladišta uveo više od 200 000 robota da rade zajedno sa ljudima. Međutim, uvođenje robota nije olakšalo zaposlenicima posao, već je pred njih postavilo robotske norme. Roboti su podigli prosječnu produktivnost skladišnog radnika s otprilike 100 predmeta na sat do približno 300 ili 400 predmeta što je onda postalo normom i za zaposlenike. Amazon je zaposlenicima koji zaostaju za radnim učinkom robota osigurao dodatna uvježbavanja kako bi ostvarili novu radnu normu npr. podučilo ih se da lagane proizvode spremaju na vrh ili na dno, a teške u razini prsa i koljena. Postavljanje robotske norme dovelo je do porasta ozljeda na radnom mjestu. Center for Investigative Reporting iznio je podatak da je broj ozljeda za skladišnu industriju dvostruko veći od nacionalnog prosjeka u SAD-u: 9.6 teških ozljeda na 100 radnika sa punim radnim vremenom u usporedbi s nacionalnim prosjekom od 4 za 2018. godinu.
Anti-leadership ideologija ne može u praski eliminirati vođe, ali može dovesti do toga da pokret negira postojanje vođe, što povratno utječe na daljnju dehomogenizaciju pokreta ili inicijative
Larpurlartizam sveučilišta nije održiv niti bi ona trebala biti svrha samima sebi, to je što se tiče humboldtovskog ideala „znanje radi znanja“. Tri su zadaće sveučilišta: 1) nastavna: prenošenje znanja, 2) znanstvena: istraživanje i dolaženje do novih znanstvenih spoznaja i 3) društveno-ekonomska zadaća. Ova treća zadaća sveučilišta mi se čini danas posebno važnom. Sveučilišta moraju pratiti trendove, te obrazovati i osposobiti studente da se snađu u postojećem svijetu, te da imaju znanja i vještine koje su društvu potrebne. To i jest zadaća cjelokupnog obrazovnog procesa osposobiti pojedinca za život i rad u zajednici i na korist sebi i društvu. Ako u toj zadaći žele uspjeti sveučilišta se moraju razvijati usporedno s tehnologijama i društvom. Ona se moraju pokazati spremnima odgovoriti na potrebe suvremenog društva i biti aktivni dionici u rješavanju društvenih izazova i problema. Od novih generacija akademski obrazovanih građana koje izlaze sa sveučilišta očekuje se da budu perjanicama društva, da upravo oni predvode društveni, kulturni, tehnološki i svaki drugi napredak, te da kao aktivni i kritični građani rade na izgradnji demokratskog društva. Ako sveučilišta ne mogu pružiti znanja i vještine koje su upotrebljive, ako ne može obrazovati kadrove koji će se kritički uklopiti (koliko god to oksimoronski zvučalo) u društvo, a kritički uklopiti znači dobro poznavati društveno vrijeme u kojem živiš i djeluješ, te poziciju koju zauzimaš, te vidjeti i znati gdje je prostor za promjene i kako su one ostvarive, onda sveučilišta podbacuju u svojoj društveno-ekonomskoj zadaći.
Što se tiče kvantifikacije rada tu niti znanstveno-nastavno osoblje nije prošlo neokrznuto. Snažno se promovira tzv. publish or perish pristup u kojem se postavljaju krajnje birokratski kriteriji o tome koliko radova je potrebno objaviti. To za svoju posljedicu s jedne strane može imati opadanja kvalitete samih radova da bi se zadovoljio kvanitativni kriterij, a s druge strane može doći do opadanja kvalitete u nastavi kako bi se usredotočilo više na znanstveno-istraživački aspekt. Rad u nastavi je drugačiji od znanstvenog rada i smatram da bi trebali biti drugačiji kriteriji za one koji rade u znanstvenim institutima i nemaju opterećenje u nastavi od onih koji rade na fakultetima i sveučilištima.
Spomenuli ste “sretnu svijest” radnika. Dunja Kučinac u svojem radu u knjizi ističe da je takozvana “fleksibilizacija” zapravo vraćanje na oblik kapitalizma s početka 20. stoljeća, odnosno prekarijata. Radi se o gubitku stečenih radničkih prava tijekom 20. stoljeća o kojima govori Marcuse kada radnike opisuje kroz pojam sretne svijesti. Naapisali ste rad o tome da je radnička klasa u sličnoj situaciji kao u Engelsovo doba. Međutim, usprkos svemu, revolucija izostaje. Vrlo zanimljivo istraživanje koje navodi Stojiljković u knjizi je da radnici (90 str) ne žele da sindikati štrajkaju, nego preferiraju socijalni dijalog s vladom i kapitalistima. Zašto je tomu tako?
To je ovo što sam rekao u prethodnom pitanju: rad se mora kvantificirati i normativizirati. Fleksibilizacija=prekarizacija. Dobro je pitanje zašto sindikati više preferiraju socijalni dijalog nego štrajk. Prethodno sam spomenuo da danas živimo pod „tiranijom“ dijaloga pa je onda i svako drugo djelovanje osim ovog komunikativnog nezamislivo. Također, štrajk se tako rijetko prakticira pa sindikati nisu „uvježbani“ za njega (dok recimo udruge civilnog društva redovito prakticiraju prosvjede i proteste), odnosno nedostaje štrajkačke kulture. S druge strane tu je možda prisutan i strah od eskalacije socijalnog nezadovoljstva koji je onda plodno tlo za oportunizam, populizam i demagogiju. Zapravo jedino mjesto gdje se nešto može riješiti je pregovarački stol, a ne ulica, pa je tu posrijedi i svojevrsna ekonomika neraspianja energije. Na ulicu se ide samo ako se za pregovaračkim stolom ne uspije dogovoriti, kako bi se opet vratilo za stol i dogovorilo.
Fleksibilizacija se putem liberalnih medija, političara i grupacija poput Glasa poduzetnika plasira kao nekakav napredak, sloboda i slično. Međutim, kao što je mnogima poznato, to u suštini znači nesigurno radno mjesto, neplaćeno bolovanje, godišnji, porodiljni dopust, itd. Kučinac jednako tako ističe da je platformski rad za samo 1-2% radne snage u EU stalni posao, a za čak 10% povremeni. Sudjelovao sam u nizu javnih rasprava o sindikalizaciji platformskih radnika i uvijek se ističe nevoljkost radnika da im se radno vrijeme standardizira na 8 sati dnevno, 40 sati tjedno. Smatraš li pogrešnim pristupom da sindikati nameću istovjetne poslijeratne taktike trenutnom sustavu? Postoji li neka nova taktika na horizontu?
Spomenuo sam u prethodnim pitanjima da je rad potrebno izmjeriti tako da u tom smjeru treba ići standardizacija platfomrskog rada. Naravno, platformski radnici se bune kada im sindikati platformskih radnika nameću osmosatno radno vrijeme zato što im paše svojevrsna fleksibilizacija, ali im ne pašu radni uvjeti, to što moraju plaćati poreze i doprinose umjesto platforme za koju rade, što su u statusu partnera, što nemaju plaćeni godišnji, itd. Međutim, najprije okupiti, a tek onda sindikalno organizirati platformske radnike izazovno je iz nekoliko razloga. Njihovo radno mjesto je ulica, pa ih na ulici treba tražiti i regrutirati što je izazovno samo po sebi. Zatim, platformski radnici različitih platformi susreću se sa različitim problemima, te su nezadovoljni iz različitih razloga. Svoj danak uzela je i orwelovska uporaba jezika. Naime platformski radnici nisu predstavljeni kao radnici nego kao partneri u što su oni sami povjerovali. Partnerski odnos podrazumijeva ravnopravnost u svemu pa tako i oko dogovaranja uvjeta rada, ugovaranja tarife, podijele troškova oko sredstava rada (bicikli, mobiteli, automobili, mopedi). Nažalost, neki platformski radnici su povjerovali u priču o partnerstvu i ne žele biti predstavljeni kao radnici. Stoga umjesto da se suzbija jezična distopija, sindikati ako se žele približiti platformskim radnicima moraju se služiti orwelovskom terminologijom pa umjesto radnici govoriti partneri i slično. Problem je i međusobne spacijalno-društvene izoliranosti platformskih radnika zbog čega nedostaje važan aspekt svakog udruživanja, a to je solidarnost i grupna dinamika iz koje se onda iskristaliziraju vođe. Zatim tu je problem i različitih pozadina platformskih radnika: neki su studenti pa to koriste kao džeparac, drugi su zaposleni ljudi kojima je ovo dodatni izvor prihoda, treći su umirovljenici koji imaju vremena na pretek pa mogu podebljati tanašnu mirovinu. Teško je da bi se ove raznorodne skupine željele sindikalno udružiti. Pogodni kandidati za sindikaliziranje su oni koji isključivo žive od platformskog rada, a takve je teško pa gotovo nemoguće detektirati.
Htio bih samo naznačiti da bi slične posljedice za sindikalno udruživanje mogao imati i rad od kuće. Naime, iz platformskog rada vidimo dva glavna problema za sindikalno udruživanje: to je što ne postoji jedno sjedište iz kojeg se posao obavlja i posljedično tome međusobna izoliranost ljudi. Radom od kuće dolazi do slabljenja veza solidarnosti sa kolegama i identificiranja sa zajedničkim problemima i nezadovoljstvom. Također, posao je moguće obavljati ne više iz sjedišta poslodavca nego iz bilo kojeg kutka svijeta što dodatno daje „privid“ slobode. Stoga bi se tu mogli očekivati slični problemi kao kod platformskog rada.
Smatrate li da je prekarni rad oblik nezaposlenosti? Prekarni radnici nemaju stalno mjesto, teško da će doseći puni mirovinski status i kreditnu sposobnost.
Prekarizacija znači nesvojevoljno biti izvrgnut onim procesima koji dovode do prekarnog življenja, bez čvrstog identiteta ili osjećaja za razvoj kroz rad ili kroz životni stil. Za prekarni rad su karakteristični nestalnost i nesigurnost, a to isto vrijedi i za takvu egzistenciju. Prekarni rad ima različite oblike od kojih neki zvuče vrlo privlačno: agencijski rad, sezonski rad, rad od kuće, samozaposlenost, povremeni rad i slično. Ako rad shvatimo kao djelatnost koju čovjek svaki dan iznova mora obavljati kako bi prehranio sebe i svoju obitelj, onda je odgovor da bi prekarne radnike statistički trebalo podvući pod nezaposlene. Redovita i dostatna primanja, jasno definirani radni sati i radno vrijeme, zdravstvena zaštita, plaćeni godišnji odmor i zaštita na radu, sve je to što pekarni radnici nemaju. Prisjetimo se prvog vala COVID-19 epidemije kada je država isplaćivala naknade poslodavcima za održanje radnih mjesta koje su poslodavci potom isplaćivali radnicima. Nigdje nije bilo riječi o financijskoj naknadi za prekarne radnike i sve one koji ne ulaze u kategoriju zaposleni. Jedan od načina odupiranja prekarizaciji je i sindikaliziranje što je poprilično teško kada su u pitanju prekarni radnici. Radno pravo treba reformirati tako da prekarni radnici imaju ista prava kao i ostali, stalno zaposleni, radnici.
Što mislite o sindikalnoj taktici pregovora za smanjenje radnog vremena s 8 na 6 sati, s 5 dana u tjednu na 4 te univerzalnim osnovnim dohotkom?
Potreba za univerzalnim osnovnim dohotkom rast će kako raste broj radnika koje su zamijenili roboti. Cilj te mjere je smanjiti siromaštvo i osigurati pokriti troškove barem dijela minimuma za preživljavanje. UBI se razlikuje od drugih socijalnih mjera i paketa pomoći po tome što je jedini kriterij za dodjelu taj da nema kriterija, odnosno kriterij je činjenica da ste se rodili i da živite. Dakle radi se o periodičnoj (mjesečnoj ili godišnjoj) isplati određene svote novca u gotovini koja se isplaćuje svakom građaninu bez obzira na njegovu ekonomsku situaciju i radni status. Treba istaknuti da to nije socijalna, nego liberalna mjera kojom se nastoje ublažiti posljedice automatizacije radnih mjesta. Međutim, za očekivati je da će država morati povećati poreze kako bi mogla isplaćivati UBI, a tu se onda otvara aktualno pitanje progresivnog oporezivanja. Kritika UBI-ja je da će destimulirati ljude od traženja posla. Međutim, to je već otrcana kritika neoliberala koji za sve one koji nisu uspjeli na tržištu smatraju da je razlog u lijenosti, tromosti i neinicijativnosti. Međutim, ja smatram da čovjek ima potrebu za radom i lakše je funkcionirati u svakodnevnom životu i poslu ako se ne osjeća strah da će se ostati bez osnovnog egzistencijalnog minimuma.
Smanjenje radnog vremena, pokazalo se, rezultira većom produktivnosti. Zaposlenici su zadovoljniji jer im ostaje više slobodnog vremena za obitelj, prijatelje i hobije. Osim toga moguće je zakazati i liječničke preglede koji su uglavnom u jutarnjim satima. Kraće radno vrijeme znači i manje stresa i više vremena za sport i rekreaciju. Naravno to ima i benefite na strani poslodavca poput smanjenja troškova pogona (vode, struje, papira, opreme itd.). A svakako da se smanjuje i ekološki otisak.
To bi onda na neki način dovelo do nezaposlenosti sviju, odnosno prekarnog rada za sve, ali na način da ti je osiguran bazični život, na kojeg možeš nadograđivati koliko hoćeš. Također, u okvirima habermasovskog ideološkog horizonta dijaloga (jer očito ova knjiga pokazuje da je revolucija passe), sindikati bi mogli u dijalogu s human resource stručnjacima korporacija izboriti kraće radno vrijeme, a zatim i univerzalni osnovni dohodak.
Položaj sindikata i jest u procjepu između rada i kapitala u kojem oni funkcioniraju kao posrednici. Stoga oni ne da bi mogli biti u dijalogu, nego moraju biti u dijalogu s ljudskim resursima i izboriti povoljnije uvjete rada uključujući i kraće radno vrijeme.
Koliko su SSSH, Nezavisni hrvatski sindikati i Matica hrvatskih sindikata relevantni faktor u borbi za radnike?
Velika trojka sindikata bi svakako trebala poraditi na promjeni imidža i angažiranije se boriti za prava radnika. Njihov pristup je pregovarački i zasniva se na tripartitnom i bipartitnom socijalnom dijalogu. To je pozicija sa koje oni nastupaju i u kojoj imaju iskustva.
Povodom osnivanja inicijative Za radnički ZOR razgovarao sam s drugim sindikalnim akterima koji nisu pozvani na trenutne pregovore o ZOR-u, kao što je Novi sindikat. Oni ističu kako je navedeni sindikalni trojac potpuno nemoćan, ali ni ne želi promjenu jer nikad ne ulaze u štrajk, za razliku od Novog sindikata koji je to učinio, recimo, s radnicama Orljave.
Novi sindikat je catch-all sindikat koji okuplja radnike iz više sektora i reakcija je na stvarnu ili percipiranu impotentnost velikih sindikata. Naravno da se moraju diferencirati u odnosu na postojeće sindikate pa će prednost dati štrajku umjesto dijalogu.
Općenito catch-all stranke, udruge, sindikati ili bilo koje druge organizacije „zahvati ih sve“ orijentacije ne mogu stvoriti kritičnu masu ili postati ključnim akterima koje se nešto pita ili sa kojima bi se upustilo u pregovore. Smatram da je bolja strategija specijalizirati se, odnosno baviti se i usmjeriti se na jedan sektor. Vidjeli smo na primjeru štrajka prosvjetara da sindikat prosvjetara naprosto bolje poznaje struku o kojoj je riječ i samim time može bolje pregovarati.
Jutarnji list je nedavno objavio kako će po novom Zakonu o radu radnici “moći” raditi sve do 68. godine. ZOR iz 2014. je također ekstremno neoliberalni dokument koji je Hrvatsku učinio prvom u EU po prekarnom radu. Što to govori o hrvatskim sindikatima i radničkoj svijesti uopće?
Radnička svijest (kao jedna od klasnih svijesti) uvijek mi se činila fantazmagorijom, odnosno u najboljem slučaju teorijskim pojmom. Kada god se pojavi situacija, kao što ne npr. ova da se radi do 68. godine, radnička svijest padne u nesvijest. Osim toga ne treba idealizirati radnike i radničku svijest. I radnici su podložni korupciji, kronizmu i drugim pojavama koje se javljaju tamo gdje se vodi borba za moć. Nemali broj puta radnici su se lako dali potkupiti i prodati. Među radnike je lako uvesti razdor. Nasuprot tome zanimljivo je primijetiti drugu klasnu svijest koja se očituje u praksi, kapitalističku svijest. Korporacije u SAD-u (Starbucks, John Deere, Amazon itd.) vrlo brzo su stvorili zajednički front kojim su pokušali svim sredstvima osujetiti, spriječiti ili usporiti sindikalno udruživanje njihovih radnika. Slično reagiraju i na bilo kakav pokušaj oporezivanja.
U Francuskoj su prije nekoliko godina pokušali produžiti rad sa 62. na 65. godine. Francuski radnici su izašli u štrajk. To je stvar političke kulture. Hrvatski sindikati odraz su hrvatskih radnika. Naprosto ne vidimo radnike koji se kolektivno bore za svoja prava ili bune protiv nepovoljnih promjena ZOR-a.
Kada ste već spomenuli političku kulturu štrajka, autori Simović i Matić u knjizi ističu nacionalizam kao strategiju uništenja sindikalne solidarnosti. Kako je nacionalistička retorika utjecala na sindikate u 90-ima?
Nacionalizam je sekularna mitologija. On za sebe smatra da predstavlja volju nacije i ne treba nikakve druge posrednike ili predstavnike. On je otjelovljenje nacije, a odanost naciji postaje vjerskom dužnosti. U totalitarnoj državi postoji samo jedna politička stranka koja utjelovljuje volju naroda, a svi drugi oblici mišljenja ili udruživanja počevši od sindikata pa do strukovnih udruženja moraju se pomno pratiti i integrirati u nacionalističku državu.
Tranzicijsko razdoblje devedesetih bilo je turbulentno za sindikate kako u BiH o čemu detaljno pošu Simović i Matić tako i u Hrvatskoj. Mirna Rul piše o usponu i padu sindikalnog pokreta HŽ-a devedesetih godina i valu štrajkova koje je zaustavilo izbijanje rata 1991. godine kada je između sindikata i Vlade RH potpisan „Sporazum o suradnji i djelovanju za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstva RH“ koji je u ratnom razdoblju trebao osigurati socijalni mir.
Biblioteka Ellipsis pri nakladničkoj kući Durieux objavljuje knjige širokog raspona tema i disciplina iz čitavog društveno-humanističkog područja znanosti. Naslovi biblioteke uključuju znanstvena djela jednog ili više autora, uredničke knjige, visokoškolske udžbenike, memoare, referentna te znanstveno-popularna djela koja promiču znanost. Biblioteka objavljuje i naslove koji trasiraju nova područja znanosti. Zbog izrazito širokog obuhvata, u biblioteci Ellipsis primjenjuju se visoki urednički kriteriji, a knjige iz njezina kola zadovoljavaju najviše znanstvene i metodološke standarde. Urednik biblioteke je Maroje Višić.
