Maroje Višić, autor rada „Usporedba nekada i sada; Zašto je ‘Položaj radničke klase u Engleskoj’ nakon 175 godina u mnogočemu aktualna kritika današnjice?“: Borba protiv siromaštva zahtjeva velike izdatke i ulaganja, a također i primitke. Koliko će se ulagati u suzbijanje siromaštva ovisi o tome koliko je država sposobna uprihoditi sredstava i preraspodijeliti ih u tu svrhu. To je moguće samo kroz snažno i progresivno oporezivanje, gdje bi najveći teret trebali snositi upravo dobitnici tržišne utakmice, i time vratiti dug društvu koje im je omogućilo da postanu dobitnici.
Maroje Višić, zajedno s Miroslavom Artićem, suurednik je zbornika „200 godina Friedricha Engelsa“ (Durieux, Zagreb, 2000.). U zborniku je objavljen i njegov članak pod nazivom „Usporedba nekada i sada; Zašto je ‘Položaj radničke klase u Engleskoj’ nakon 175 godina u mnogočemu aktualna kritika današnjice?“. Engels je, naime, u svojem glasovitom djelu iz 1844. godine opisao ekstremno nehumane uvjete života nove, proleterske klase koja je nastala tehnološkom revolucijom u tadašnjoj industrijski najrazvijenijoj zemlji svijeta. Naš sugovornik u svojem radu utvrđuje da su uvidi ovog klasika marksizma i u današnje vrijeme itekako aktualni.
Kakav je vaš opći zaključak?
U radu sam primijenio komparativni istraživački pristup na način da sam za odabrane teme iz Engelsove studije najprije predstavio njegove nalaze i njegove rezultate, a zatim za te iste teme proveo vlastito istraživanje kako bih dobio jasan presjek sličnosti i razlika u odnosu na danas i prije 175 godina kada je nastala Engelsova studija.
Metodološki gledano, samo istraživanje proveo sam koristeći se sekundarnim izvorima podataka. Fokus sam stavio na teme proletarijata i prekarijata, migrante, rad žena i porodiljnu diskriminaciju, smještaj radnika i uvjete na radu, stambeni prostor i stanovanje, arhitekturu i dizajn četvrti i oskudijevanje u hrani. Kada se svi ti podaci koje sam prikupio, a koji se bave različitim temama iz različitih pristupa dovedu u međusobni suodnos, odnosno objedine u jednom radu, dobiva se slika svijeta koji se ne čini tako dalek i stran svijetu viktorijanskih ljudi.
Podudarnosti između 21. st. i prve polovine 19. st. ponegdje su zapanjujuće. Način eksploatacije jeftine migrantske radne snage značajno se usavršio, a nekadašnja nuspojava proletarizacije danas je planska prekarizacija, čime je pitanje o rješavanju problema nepotrebnog stanovništva jednako urgentno i aktualno kao u Engelsovo vrijeme. Svaka četvrta žena u SAD-u primorana je, kao i prije 175 godina, vratiti se na posao dva tjedna nakon poroda. Oskudijevanje u hrani, gladovanje i prehrana, a s njima također povezana oboljenja predstavljaju značajan problem čak i danas, kada hrana propada ili se baca. Usprkos europskim propisima kojima se nastoji regulirati smještaj radnika, i stambeni uvjeti, uočljivo je kako oni ne odudaraju previše od uvjeta u kojima je stanovalo viktorijansko radništvo. U dizajnu i arhitekturi četvrti i gradova došlo je do određenih transformacija, ali samo tamo gdje je dovršen proces industrijalizacije, odnosno tamo gdje prevladava informatičko-tehnološka industrija. Megalopolisi nerazvijenih zemalja u mnogočemu nalikuju viktorijanskim industrijskim gradovima. Natrpana prenoćišta viktorijanskih gradova zamijenili su hoteli s kapsulama, način skučenog i komunalnog življenja koje je Engels kritizirao danas se predstavlja „poželjnim“ i „stilom budućnosti“. Komfor doma zamjenjuju funkcionalno osmišljenije sobe, a granica između privatnosti i svijeta rada briše se onda kada životni i radni prostor pojedinac dijeli s istim ljudima.
Pitanje koje se iz zaključka ovog istraživanja nameće je uopće pitanje o ideji progresa, odnosno kako uopće definiramo i shvaćamo napredak. Napredak razumijemo ponajprije u znanstveno-prirodnim i tehnološkim terminima. Tako se sada velika otkrića u medicini događaju na polju genomske medicine i razvijanju novih individualiziranih lijekova i terapeutskih procesa. Ti genomski lijekovi su „krojeni“ točno po vašim genima i pokazuju se vrlo uspješnim u liječenju rijetkih i teških bolesti u odnosu na široko rasprostranjene konvencionalne načine liječenja. Uzmimo za primjer nešto iz napretka tehnologije gdje se razvijaju i već su u eksperimentalnoj fazi samovozni automobili i kamioni. Upravo ovakve primjere smatramo paradigmatskim primjerima napretka. Međutim, možemo li uistinu govoriti o napretku ako su genomski lijekovi koji jamče izlječenje toliko skupi da su zapravo nedostupni širokoj populaciji, odnosno dostupni samo imućnijim društvenim slojevima? Je li stvarno napredak ako se izlaskom samovoznih kamiona na ceste ukinu radna mjesta desetina tisuća vozača kamiona koji onda zajedno sa njihovim obiteljima postaju suvišnim stanovništvom? Potrebno je propitati ovo uvriježeno znanstveno-prirodno i tehnološko shvaćanje napretka i vratiti se humanističkoj ideji koja, polazeći od čovjeka, traži da svako otkriće bude na korist zajednici ljudi, da se svakim novim otkrićem podiže životni standard svih. To je razumijevanje napretka koje se negdje, čini mi se, pogubilo.
Jedno od vaših zapažanja je da kapitalizam, tada kao i sada, proizvodi upravo spomenuto „suvišno stanovništvo“ kao bazen rezervne radne snage. Industrijski proletarijat je, dakle, historijski prethodnik današnjeg prekarijata?
Sekvencijski gledano, može se reći da je prekarijat sljednik proletarijata. Oboje se pojavljuju kao proizvod ili nusporizvod određenog povijesno uvjetovanog načina rada i proizvodnje kao obespravljene radne mašine koje preživljavaju isključivo od svojeg rada odnosno povremenog rada, i na određeni način vrše sličnu zadaću u cjelokupnom sustavu proizvodnje, a posebno se priručnima pokazuju u vremenima brze i snažne ekspanzije. Poznata je Engelsova opaska da povijest proletarijata i radničke klase započinje pronalaskom parnog stroja, pa dalje slijedeći taj argument možemo reći da daljnjom suvremenom automatizacijom rada i proizvodnje počinje povijest prekarijata. Predviđa se da će do 2030. godine roboti zamijeniti 20 milijuna proizvodnih poslova, a do 2022. udio ljudskih sati rada opast će za 13 posto. Generacija Z je u najvećem riziku od automatizacije. Samo u Engleskoj automatizacija će zamijeniti 1,5 milijuna ljudi. Poslovi koje će roboti prve preuzeti su oni koji zahtijevaju nisku razinu vještine: konobari, punjači polica, trgovci, itd. Najpodložniji riziku su mladi, žene i povremeno zaposleni od ranih dvadesetih do srednjih tridesetih godina.
Međutim, izdvojio bih ključne razlike između procesa prekarizacije i procesa proletarizacije. Proletarizacija 19. stoljeća je bila više stihijska nego planska. Veća efikasnost i produktivnost, te niži troškovi održavanja i brža proizvodnja koju nove tehnologije donose, učinile bi suvišnim određen broj radnika koji ne mogu konkurirati stroju. Suvremena prekarizacija je planska. Zašto uopće plaćati stalno zaposlenu radnu snagu, kada je moguće plaćati povremeno. Naime, suvremena ekonomija ne temelji se na znanju, nego na vještinama. Proces stjecanja znanja uključuje dugotrajno obrazovanje, a proces stjecanja vještina kratkotrajne radionice i treninge. Znanje uključuje razumijevanje cjelokupnog procesa, kompleksnosti, i odnosa kauzalnosti i posljedica. Vještine zahtijevaju samo spretno rukovanje jednim uskim dijelom neke tehnologije. Pod hegemonijom tehnologije i informatike inzistira se na kompetencijama i vještinama koje omogućuju ljudima dobru performativnost pri radu. Naglasak se pomjera sa stjecanja znanja na stjecanje informacija i vještina. Smanjenje troškova događa se kroz: a) napredak tehnologije, b) promijenjeni odnos između znanja i vještina, i c) prelazak iz dugotrajnih oblika rada na prekarne oblike kao općeprihvaćene načine zasnivanja radnog odnosa. U ekonomiji koja se zasniva na vještinama dugotrajna zaposlenost je zapravo otegotna okolnost, jer ona doprinosi odvještinjavanju.
Englesko nacionalno pitanje polovine 19. st. bilo je kako riješiti problem milijuna ljudi bez vlasništva. Akutno globalno pitanje 21.st. je – što će biti sa milijunima prekarnih i odvještenih radnika?
Smatrate li da bi prekarne radnike statistički trebalo smatrati „zaposlenima“ ili „nezaposlenima“? Daleko su od položaja ljudi koji „imaju“ stalno radno mjesto, od neizvjesnosti, nedosegljivosti punog mirovinskog statusa, kreditne nesposobnosti… Statistika HZZ-a, potpomognuta odgovarajućim propisima, desetljećima nastoji prikazati što manji broj nezaposlenih.
Da bi uopće mogao održati svoju elementarnu fiziološku egzistenciju, čovjek je mora svaki dan iznova održavati, a to znači svaki dan mora jesti i piti. Kako bi to mogao, mora svaki dan raditi. Dakle ovaj puki minimum zahtijeva kontinuitet rada, koji nije specifičan za prekarni rad. Prekarizacija znači nesvojevoljno biti izvrgnut onim procesima koji dovode do prekarne egzistencije življenja u sadašnjosti, bez čvrstog identiteta ili osjećaja za razvoj kroz rad ili kroz životni stil. Odnosno prekarni rad karakterizira nestalnost i nesigurnost. Nameće se pitanje – je li možda prekarijat pronašao način kako se održati na životu ispod ovog egzistencijalnog minimuma? Mogu li preživjeti bez redovitih obroka i pića? Međutim, ako rad shvatimo u njegovom minimalnom određenju kao djelatnost koju čovjek svaki dan iznova mora obavljati kako bi prehranio sebe i svoju obitelj, odgovor na vaše pitanje bio taj da bi prekarne radnike statistički trebalo podvući pod nezaposlene. Spominjete kako su im djelomično ili u cijelosti nedostupne neke pogodnosti mirovinskog sustava ili uzimanja kredita, ali njima zapravo priskrbljivanje jela i pića svaki dan iznova predstavlja izazov.
K tome, prekarijat je u vremenima poput korona krize potpuno nevidljiv i kao entitet i statistički. Prošle godine, nakon prvog vala epidemije, država je isplaćivala naknade poslodavcima za održanje radnih mjesta koje su poslodavci potom isplaćivali radnicima. Međutim, nigdje nije bilo riječi o financijskoj naknadi za prekarne radnike, privremeno zaposlene, dugotrajno nezaposlene, slobodne umjetnike i sve one koji ne ulaze u ovu rigidnu statističku kategoriju „zaposleni“. Njima je i u normalnim vremenima otežano pronaći zaposlenje i održati puku egzistenciju, a pogotovo u korona vremenu kada su neke industrije propale, radna mjesta nepovratno izgubljena i slično i na koncu kada je sve bilo zatvoreno.
Za početak, čini mi se potrebnim olabaviti ovu rigidnu dihotomiju zaposlen/nezaposlen. Kao nekakvo početno rješenje potrebno je da država počne prepoznavati različite oblike rada i zaposlenja i implementira ih u druge svoje politike i programe, tako da ovaj društveni sloj povremeno i prekarno zaposlenih postane vidljiv institucijama, a čime bi im se omogućilo ostvarivanje nekakvih beneficija i prava koje za sada mogu ostvarivati oni koji se evidentiraju kao stalno zaposleni i i kako bi im se dostupnima neke pogodnosti koje su sada rezevirane samo za zaposlene (redimo pristupnosti vrtića za njihovu djecu) učinile dostupnima.
Migracije u potrazi za radom bile su svojstvene i 19. stoljeću. Engels piše o masovnom doseljavanju radne snage iz Irske u Englesku koje je bilo u interesu uspješne oplodnje kapitala. Engels, međutim, ne pruža podatke o kulturno-identitetskim konfliktima i strahovima (u smislu Irci katolici – Englezi protestanti) koji su danas naglašeno prisutni u Evropi uslijed izbjegličkih valova iz muslimanskih zemalja. Je li kapitalistička država u njegovo vrijeme bio pragmatičnija, pa je više tolerirala identitetske razlike?
Kulturni, rodni, religijski i ini identiteti javljaju se i u prvi plan dolaze nakon uspostave modernih država nacija, odnosno pitanja identiteta i sukobi koji se javljaju na identitetskoj liniji karakteristični su za pluralističku demokraciju i suvremena multikulturalna društva.
Povijesni period u kojem je nastala Engelsova studija je doba klasičnog carstva, odnosno imperija, i to na vrhuncu njihove moći. U Engleskoj vlada kraljica Viktorija, u Europi imamo otomansko carstvo kojim vlada sultan Mahmud II, zatim Austrougarsko carstvo za vrijeme Metternicha, Rusko carstvo kojim tada vlada car Nikolai I. Carstva, posebno multietnička, nisu mogla dozvoliti postojanje različitih identitetskih odrednica, jer bi to bila prepreka njihovoj unutarnjoj homogenosti i kompaktnosti. Prvo što bi carstva uradila nakon osvajanja teritorija bilo bi nametanje vlastitog identiteta. To ne znači da s vremena na vrijeme nisu nastajale bune i revolti potaknuti upravo ovim kulturno identitetskim odrednicama. Međutim carstva su takve bune i konflikte morala brzo ugušiti.
Upravo imperij po svojoj unutarnjoj strukturi i hijerarhijskom poretku najviše odgovara, kako ranom industrijskom, tako i postindustrijskom kapitalističkom načinu proizvodnje. U tom smislu novi politički globalni poredak kao i globalizacijske procese možemo tumačiti i dovesti u suodnos sa klasičnim shvaćanjem carstva kao univerzalnog poretka koji ne prihvaća ograničenja i ne poznaje granice. Za razliku od klasičnog imperijalizma koji bi nakon ekspanzije na nove teritorije i nova tržišta morao dekonstruirati zatečenu identitetsku odrednicu više ili manje prisilnim nametanjem vlastitog sustava, tzv. suvremeni imperijalizam više je usmjeren na rekonstrukciju novih teritorija i tržišta i to tako što klasičnu priču o naciji i suverenitetu u vlastitoj kući rastače i preoblikuje u smjeru novih nadnacionalnih institucija i tvorevina, odnosno kroz veću protočnost ljudi i mnogostrukost kontakata sa različitim kulturama dolazi do slabljena odrednica identiteta poput nacije, rase i narodnosti u korist nove hibridne identifikacije.
Dakle, u Engelsovo vrijeme kulturno-identitetske razlike nisu bile prepoznate i predstavljale liniju sukoba. Tu bismo mogli prije govoriti o klasnim razlikama i klasnim sukobima. Tzv. suvremeni imperijalizam se također mora uhvatiti u koštac s različitim partikularnim identitetima, ali on se s njima ne razračunava na način kao klasična carstva, tako da ih guši ili ne priznaje, već ih transponira u smjeru hibridnih identiteta koji nadilaze granice nacije, rase, kulture, vjeroispovijesti itd. Odnosno, u Engelsovo vrijeme možemo govoriti o klasnom sukobu kao liniji konflikta, dok danas možemo govoriti da se sukob događa na liniji kulture, posebno na onim lokalitetima koji se odupiru uniformnoj globalnoj kulturi.
Kako taj suvremeni odnos funkcionira kad je riječ o Hrvatskoj? S jedne strane imamo valove odljeva stanovništva u stotinama tisuća, prvo 1995. godine, potom po ulasku u EU, s druge strane potencijalna „radna snaga“ biva policijski premlaćivana na istočnoj granici i vraćana u Bosnu.
Pitanje imigranata i imigracije kod nas se, čini mi se, prvenstveno promatra i uokviruje kroz narativ o ljudskim pravima, a to je tek jedan mali, možda najmanji djelić ovog kompleksnog pitanja na koje odgovor može dati samo dobro osmišljena imigrantska politika.
Zadaća policije je očuvanje cjelovitost granica i sprečavanje ilegalnog prelaženja. Je li policija prilikom obavljanja te dužnosti prešla svoje ovlasti, zasebno je pitanje.
Sjećam se transparenta sa natpisom „Refugees welcome“, kao i medijskih napisa koje su izbjeglicama poručivali da su dobrodošli. Međutim ta dobrodošlica mogla bi se brzo okrenuti u nesnošljivost, jer uvoz jeftine radne snage doprinosi daljnjoj prekarizaciji i devalvaciji cijene rada, što bi domaća radna snaga itekako osjetila. Migranti su jeftiniji jer imaju nižu cijenu rada, jer su troškove održanja života sveli na minimum, obzirom da ih zapošljavaju agencije, tvrtka u kojoj rade nema nikakvih obaveza prema njima.
Naravno, nitko ne može spriječiti protok roba i ljudi, ali uvoz migrantske radne snage mora biti strateški pomno isplanirana aktivnost: koliko nam radne snage treba, u kojim sektorima i djelatnostima, na koji rok? I posebno pitanje, kako te ljude uspješno integrirati u šire društvo i kulturu, kako njihovoj djeci i praktično učiniti dostupnima obrazovne institucije kako bi oni imali izglede za bolji život i bolje zaposlenje od njihovih roditelja, a što je ključno u tome da se netko osjeća ravnopravnim pripadnikom nekog društva. Jer ako u drugoj generaciji migranata ne postoji otvoreni put za klasni uspon, ta generacija ostaje na periferiji društva i mogu se javiti razni resentimani koji, kada eskaliraju, mogu dovesti do situacija kakve su bile u Francuskoj i Njemačkoj.
Dakle nije dovoljno samo poželjeti dobrodošlicu migrantima, već iza te dobrodošlice moraju postojati razrađeni programi i politike koji zapravo predstavljaju kralježnicu te dobrodošlice.
Što se zbilo s položajem žena u radnom procesu u zadnjih 175 godina?
Rad žena u tvornici u trajanju između dvanaest i trinaest sati dnevno imao je devastirajuće posljedice na obitelj i na psihosocijalni razvoj djece. Djeca su bila bez skrbi i nadzora, ili povjerena na čuvanje uz sitnu naknadu. Majke su netom nakon poroda otrgnute od novorođenčadi i nije im ostavljeno vremena u kojem bi se mogle posvetiti brizi i odgoju. Stoga su se prema svojoj djeci odnosile ravnodušno i bez emocija, a djeca koja su odrastala u takvim prilikama ni sama kasnije nisu mogla bolje postupati prema vlastitim obiteljima.
Trudnice su radile u tvornici do samog poroda; one koje su radile do navečer ujutro bi se porodile, a često bi se porodile i u tvornici među strojevima. U tvornicu bi se vraćale nakon osam, a ponekad nakon svega tri dana od poroda.
Porodiljna diskriminacija odnosi se na nemogućnost žena da efektivno iskoriste pravo porodiljnog dopusta jer im on nije plaćen, ili to ne mogu zbog financijski ograničavajućih čimbenika. Niska primanja i/ili neplaćeni dopust primoravaju žene da se odreknu porodiljnog dopusta. U SAD-u, zemlji koja se može uzeti za primjer porodiljne diskriminacije, samo 13 posto ukupnog radnog stanovništva ima pristup nekom obliku plaćenog dopusta, uključujući i porodiljni (izvor: U.S. Bureau of Labor Statistics). Svaka četvrta žena u SAD-u primorana je vratiti se na posao dva tjedna nakon poroda.
Kako biste u tom kontektsu prokomentirali najavljeno ukidanje mjere „roditelj odgojitelj“ u Zagrebu? Smatrate li da je ta mjera na dobar način parirala imperativu uskraćivanja porodiljnog dopusta koji kapital postavlja pred žene?
To mogu tumačiti kao potez koji je u skladu s ideologijom stranaka ljevice i njihovim shvaćanjem obitelji, uloge žene i muškarca, te položajem žene u kućanstvu i u svijetu rada. Argument ide otprilike ovako: „Žena ne smije biti zatvorena u kućanstvo i osuđena na kućni rad jer taj rad nije prepoznat i nije plaćen.“
Čini mi se da je mjerom roditelj-odgajatelj ta neplaćena i nedovoljno priznata vrsta rada dobila toliko željenu društvenu afirmaciju i konačno plaću. Naravno, uvođenje te mjere može se okarakterizirati populističkim, ali ako populizam shvatimo kao tehniku bavljenja politikom, to je sasvim u redu. Mjere slične ovoj nalazimo ne samo na lokalnoj razini nego i u svjetskoj politici, a posebno za vrijeme mandata Donalda Trumpa ili Sebastiana Kurza. U osnovi takvih i sličnih mjera je uvijek proširiti biračku bazu odnosno osigurati veću podršku na idućim izborima, što je ova mjera dobro radila.
Nova zagrebačka vlast ide u njezino povlačenje na početku mandata, a nepopularne poteze uobičajeno je povlačiti na početku, računajući na postepenu amneziju biračkog tijela do novih izbora. U obrazloženja prijedloga Odluke o izmjenama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja navodi se da je mjera „imala negativan učinak na uključenost žena u tržište rada i djece u predškolski odgoj“, a kao prednost navodi se da „im se otvara mogućnost zaposlenja po stupanju izmjena na snagu i istovremenog primanja naknade do 30. travnja 2022“. Mislim da je argument koji za svoje polazište uzima zdravo za gotovo nekakvo tržište rada koje će svojom nevidljivom rukom u maniri Adama Smitha to sve regulirati i ponovno uposliti sve te brojne majke odgajateljice, u osnovi promašen.
Prije svega, mnoge su se žene na taj poslovni potez da budu roditelj odgojitelj odlučile upravo kako bi se sklonile s tog navodnog tržišta rada.
Drugo, ukidanjem te mjere, osim što ih se izručuje tržištu, zapravo ih se dvostruko opterećuje. Ako pronađu novo zaposlenje, žene će morati obavljati dvostruki rad: onaj plaćeni i onaj kućanski, koji im neće biti plaćen.
Treće, ako već krećemo od vjere u tržište rada, treba reći da mnoge od tih žena koje su provele više godina u statusu roditelja odgajatelja nemaju vještine koje bi bile potrebne tržištu, što znači da ih kroz edukacije i ovještinjavanje treba ponovno pripremiti za izlazak na tržište, ili na njemu neće pronaći kruha.
Četvrto, pitanje je koliko će obitelji ukidanje te mjere instantno gurnuti u siromaštvo. I peto, nečija su se radna mjesta možda ugasila pa se nemaju niti kamo vratiti.
Naravno, stoji argument da „djeca korisnika koja su u ranoj i predškolskoj dobi nemaju mogućnost pohađanja dječjih vrtića, a pravo na priuštiv i kvalitetan institucionalni odgoj i obrazovanje za svu djecu rane dobi smanjuje društvene nejednakosti i kasniji rizik od siromaštva i socijalne isključenosti“. Međutim stvar ne bi trebalo postavljati ili – ili, odnosno „ili ćeš biti roditelj odgajatelj i imati djecu doma, ili nećeš, pa će ići u vrtić“. To je poprilično simplificiran pogled na ulogu roditelja kao dadilje, pogotovo onih roditelja koji imaju troje i više djece. Za pretpostaviti je da su žene u tom statusu kuhale za minimalno peteročlanu obitelj, ako žive u proširenim obiteljima moguće je da su pomagale muževljevim ili svojim roditeljima, glačale, prale odjeću, održavale čistoću stambenog prostora i slično, zatim su možda razvozile djecu na različite aktivnosti. Sve ovo ima karakter stalnosti i ponavljanja, što upravo jest definicija rada.
Uvođenju ove mjere kao i njezinom ukidanju zajedničko je to što u oba slučaja nema dugoročnog planiranja, ne postavlja se pitanje „što nakon ili kako dalje“. Nije se predvidjelo što će biti sa ženama nakon što im istekne status roditelja odgojitelja, niti se pita što će biti s njima nakon što im se mjera ukine. Nema razrađenog sustava koji na oba ova pitanja može dati adekvatan respons. Nejasna dugoročna vizija i odsustvo planiranja karakteristični su je za sve mjere koje bismo mogli okarakterizirati kao populističke ili ideološke.
Veći dio komparacije položaja radništva u Engelsovo i u naše vrijeme posvetili ste problematici stanovanja i prebivanja; stambenim uvjetima sezonskih radnika, noćenju u kapsulama, formiranju nepreglednih favela u slumova. Kakve su tu dodirne točke s engleskim 19. stoljećem?
Na urbanističkom planu možemo primijetiti dva fenomena. Prvi je onaj koji primjećujemo u megalopolisima zemalja u razvoju poput Nairobija, Lagosa, Bombaya, Dhake, itd. Ovdje gotovo pa i nema razlike u odnosu na viktorijanske industrijske gradove. Oni su toliko smrdljivi i zagađeni da bi ih se posramili i najtvrdokorniji viktorijanci. Tu vidimo i klasne sukobe koje se vode za centar grada i glavna urbana čvorišta. Neprestano se vodi socijalni rat protiv države koja preinačuje prostorne planove u korist velikih vlasnika zemljišta i stranih investitora, a na uštrb domicilnog stanovništva. Neka predviđanja govore da će do 2035. stanovništvo naseljeno pretežito na selima migrirati upravo u sirotinjske četvrti. Taj proces se već događa u Kini.
Drugi fenomen koji možemo primijetiti u postindustrijskim društvima odnosno društvima poznog kapitalizma, gdje je došlo do zaokreta s proizvodnje dobara na proizvodnju usluga, jest izgradnja tzv. pametnih četvrti i pametnih gradova. Google u svojem središtu planira izgraditi četvrt po mjeri čovjeka sa velikim oazama zelenila, pješačkim stazama. Škola, radno mjesto i trgovine smještaju se na pješačke udaljenosti. Pametni gradovi poput Songda u Južnoj Koreji su zapravo primjeri tehnopolisa sagrađenih na valu novog urbanizma, tranzitno orijentiranog razvoja i zelenog rasta. Oni su prepuni zelenih oaza, senzora, kamera i drugih naprednih tehnologija kojem omogućuju potpuno automatizirano upravljanje gradom. Međutim oni djeluju dehumanizirajuće na način drugačiji od slumova: za informatičke kompanije stanovnici takvih gradova predstavljaju primatelje, pošiljatelje i djelitelje podataka na temelju kojih podaktovna znanost mora nešto zaključiti. I naravno tu je pitanje međuljudske otuđenosti.
Smještaj sezonskih radnika reguliran je Direktivom o uvjetima za ulazak i boravak državljana trećih zemalja u svrhu zapošljavanja sezonskih radnika. Izvještaj Europske agencije za temeljna prava ukazuje na nesklad prakse s direktivom. U njemu je navedeno kako smještaj koji je poslodavac osigurao poljoprivrednim radnicima u Francuskoj, Nizozemskoj i Portugalu nije imao struju, vodu, sanitarije niti krevete. U Nizozemskoj, radnici u praonicama rublja morali su spavati na policama za rublje. Građevinski radnici morali su spavati na gradilištu na kojem nije bilo sanitarnih objekata. Radnici na polju krumpira u Belgiji danima bi jeli samo krumpir ili kukuruz. U Italiji su djeca radila u autopraonici jedanaest sati dnevno za 15 eura po danu.
Najzanimljivijim mi se ipak čini fenomen komunalnog stanovanja. Radi se o tome da zaposlenici dijele isti radni i životni prostor, dakle posrijedi je potpuna erozija granice između privatnog života i radnog vremena. Začetnik takvog načina stanovanja bila jer sada propala tvrtka WeWork koja je željela, kako sama kaže, transformirati rigidni i izolirajući model stanovanja jučerašnjice.
Hoteli sa kapsulama kakvi postoje u Japanu naprednija su i modernija verzija viktorijanskih svratišta. Tlocrt i raspored svratišta i hotela s kapsulama je sličan: to su jednokrevetne jedinice dužine dva metra, a širine i visine jedan metar, nagurane jedne do drugih i jedne na drugu, baš kao što su nekad bili kreveti u sobama za prenoćište. Njima se uglavnom koristi radna snaga koja nema novaca za vlastitu sobu ili studio apartman.
Ove probleme, od favela do „kapsula“, percipiramo prvenstveno kao „dalekoazijske“ i „trećesvjetske“. Koliko je problem stanovanja danas uistinu evropski?
I u Europi svjedočimo segregaciji stanovanja i gentrifikaciji. Kod nas se također urbanistički i prostorni planovi preinačuju na korist investitora, smanjuju se zelene površine, zemljišta se preinačuju u građevinska, a sve to bez nekog smislenog urbanističkog plana, što u konačnici nagrđuje vizuru grada. Dakle ti problemi Europi, a posebno zemljama na periferiji Europe, nikako nisu daleki i strani. Naprotiv, pametni dalekoazijski gradovi pokazuju kapitalistički razvijenim zemljama kako će izgledati njihova budućnost, dok zemljama defektne i nedovršene tranzicije tu budućnost pokazuju megalopolisi nerazvijenih zemalja.
Kod nas se zaoštrio odsustvom suvisle državne reakcije na posljedice potresa.
Razorne posljedice potresa najprije su rezultat godina sustavne nebrige i neodržavanja starih zgrada koje je odavno trebalo readaptirati, kao i u slučaju Petrinje gdje obnova ratom porušenih kuća nije adekvatno učinjena. I naravno, sveprisutna i multirazinska korupcija u kojoj se skriva pravi problem, koji je potres iznio na vidjelo. Danas je potrebno raditi na prevenciji moguće katastrofe, pa tako Japan gradi sustave brana protiv tsunamija i visoke nebodere koji mogu izdržati potrese preko 7 stupnjeva richtera. Ne treba posebno niti naglašavati važnost da sustav obrane i zaštite bude izvrsno posložen i spreman brzo i adekvatno reagirati. Čini mi se da smo zakazali i na prevenciji i na dobro uspostavljenom sustavu. Imali smo slučaj poplava u Gunji, dakle osvjedočili smo što prirodne katastrofe mogu učiniti, i sigurno je da su već tada na vidjelo došli nedostaci i slabosti sustava. Nakon potresa u Petrinji vidjeli smo reakcije silnih volontera koji su izašli na teren, i to je pohvalno, ali ne može sustav počivati na volonterima. Danas više od godinu dana od potresa neke zgrade u centru Zagreba još nemaju riješene dimnjake i grijanje. U Bukareštu su prošle godine gorjele bolnice u kojima su živote izgubili pacijenti i osoblje. Razlog su godine nemara, nebrige i korupcije. Takvi problemi i boljke su upravo specifični za zemlje nedovršene ili neuspjele tranzicije.
Prema službenim podacima, 23 posto ljudi u Hrvatskoj u riziku je od siromaštva i socijalne isključenosti. S druge strane, jesen je nastupila sa znatnim poskupljenjima energenata i hrane, a trend će se, po svemu sudeći, nastaviti i u zimu. Oskudijeva li radnička klasa u hrani danas slično kao u Engelsovo vrijeme?
Htio bih se prvo osvrnuti na pojam „rizik od siromaštva“. Metodološki gledano, taj izraz se koristi uz ostale pokazatelje kako bi se statistički dobio precizniji presjek i brojčano nijansiraniji rezultat. Prema podacima DZS-a prag rizika od siromaštva u 2019. za jednočlano kućanstvo iznosio je 32 520 kuna na godinu, dok je za kućanstvo s dvije odrasle osobe i dvoje djece mlađe od četrnaest godina iznosio 68 292 kune na godinu. Unutar statističke obrade podataka, to znači da jednočlano kućanstvo s mjesečnim primanjima od 2710 kuna nije siromašno, nego je tek „na pragu“ siromaštva. Tako stvar izgleda na papiru, dok u praksi želudac osjeća ili sitost ili glad, još nisam čuo da osjeća da mu prijeti rizik od gladi.
U vremenima krize najveći teret podnesu upravo najranjivije i najugroženije skupine. Za pretpostaviti je da će posljedice pandemije, koja je za sobom donijela poskupljenje živežnih namirnica, i potresa nakon kojeg je došlo do poskupljenja građevinskog materijala, najteže nastaviti osjećati upravo najsiromašnije skupine.
Prema podacima Eurostata iz 2018. godine petina stanovništva Europske unije ne može priuštiti svaki drugi dan mesni obrok, ribu ili vegetarijanski ekvivalent ovih namirnica. Najveći broj takvih je u Bugarskoj, a najmanji u skandinavskim zemljama i Nizozemskoj. U Grčkoj više od polovice stanovništva nije moglo priuštiti mesni ili riblji obrok u preporučenom tjednom unosu. UN-ovi podaci iz 2014. godine procjenjuju kako 8,4 milijuna ljudi iz Ujedinjenog Kraljevstva živi u kućanstvima koja oskudijevaju u hrani. Istraživanja National Children’s Home nad 354 obitelji iz 1991. pokazuju kako bi nakon potrošenog tjednog budžeta majka prva gladovala. Katkada nije bilo dovoljno hrane niti za djecu, ili bi hrana bila neprikladna uzrastu djeteta. Posljedično tome u jednom mjesecu gladovalo je 50 posto djece mlađe od pet godina.
Istovremeno, u SAD-u 40 posto proizvedene hrane ostaje neiskorišteno, dok se u Europi godišnje baci ili izgubi 100 milijuna tona. Diljem svijeta istodobno gladuje milijarda ljudi.
Suvremene liberalno-demokratske vlade imaju uspješnije ili manje uspješne strateške i provedbene dokumente kojima pokušavaju održavati na životu stotine tisuća gubitnika u neposustajućoj tržišnoj utakmici. Naš novi nacionalni plan borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti prošao je nedavno kroz javno savjetovanje i u postupku je donošenja. Kako bi takve više-manje karitativne pokušaje bilo moguće prokomentirati iz perspektive filozofije Friedricha Engelsa?
Sve mjere, pa i one karitativne, su dobrodošle jer će barem na kratko pomoći onima na margini društva. Međutim, borba sa siromaštvom nije specifično hrvatska nego je posljedica specifično kapitalističkog načina proizvodnje koji kroz nekontrolirani rast i razvoj sve veći broj ljudi stavlja na klupu, izvan utakmice. To je nešto s čim se suočavaju sve zemlje danas. Svatko zna da je za provedbu i ostvarenje ciljeva iz nacionalnog plana borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti najvažnije imati financijska sredstva. Borba protiv siromaštva s jedne strane zahtjeva velike izdatke i ulaganja, a s druge strane, naravno, primitke. Koliko će se ulagati u suzbijanje siromaštva ovisi o tome koliko je država sposobna uprihoditi sredstava (i onda naravno preraspodijeliti u tu svrhu). To je moguće samo kroz snažno i progresivno oporezivanje gdje bi najveći teret trebali snositi upravo dobitnici tržišne utakmice i time vratiti dug društvu koje im je to omogućilo. I naravno, transparentno upravljanje javnim novcem i sredstvima.
Međutim, ne vidim niti na svjetskoj razini da postoji volja za takvim oporezivanjem. Štoviše, za vrijeme pandemije, kada su na stotine tisuća radnika ostale bez posla, bogatstvo Jeffa Bezosa povećalo se za 86 milijardi dolara. Iz toga mi se nekako čini da čovječanstvo gubi u borbi protiv siromaštva.
Vratimo se na kraju pojmu napretka s kojim smo otvorili ovaj razgovor. Može li se, nakon usporedbe položaja radničke klase u viktorijanskoj Engleskoj s njezinim položajem danas uopće govoriti o nekakvom progresu?
Možemo, ali negativnom napretku. Pred radničku klasu i ljude koji žive od svojega rada postavljeni su robotski zahtjevi. Amazon je, na primjer, uveo robote u svoja skladišta nakon čega je menadžment uskladio normu radnika prema performansama robota. Danas čovjek mora postići performanse stroja, u protivnom postaje suvišan.
Nekad se govorilo da će tehnologija olakšati položaj radnika, o tome su pisali autori od Marxa do Marcusea. Na kraju se pokazalo da je radnicima zahvaljujući tehnološkom napretku ostalo više slobodnog vremena, ali ne za vlastito usavršavanje kao ljudskih bića, već za burzu rada.
