U Hrvatskoj je potrebno dekriminalizirati prodaju seksualnih usluga u skladu s međunarodnopravnim standardima, jedan je od zaključaka istraživačkog projekta Regulacija prostitucije u Hrvatskoj. „Kod nas je još uvijek na snazi zastarjela zakonska odredba bazirana na patrijarhalnoj moralnosti, da treba kažnjavati one koji to rade. Željela sam izvući ovu temu iz sjene na svjetlo dana, da možemo o prostituciji razgovarati na temelju podataka i dokaza“, kaže voditeljica istraživanja dr.sc. Ivana Radačić.
U Hrvatskoj je potrebno dekriminalizirati prodaju seksualnih usluga u skladu s međunarodnopravnim standardima, jedan je od zaključaka istraživačkog projekta “Regulacija prostitucije u Hrvatskoj” čiji su rezultati predstavljeni prošloga tjedna u Novinarskom domu u Zagrebu.
Kod nas je, naime, još na snazi Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira kojim se kažnjava odavanje prostituciji te pomaganje vršenju prostitucije. Kazne za odavanje prostituciji su novčana kazna od 20 do 100 eura ili kazna zatvora do 30 dana. Uz to, osobi koja počini prekršaj mogu se izreći i dvije zaštitne mjere, obavezno liječenje od AIDS-a i spolnih bolesti te udaljenje iz općine u kojoj je prekršaj počinjen.
No, umjesto dekriminalizacije iz MUP-a najavljuju izmjene Zakona po kojima bi se prekršajne kazne, uključujući i za prostituciju, višestruko povećale.
„Praksa je pokazala da na sudovima uglavnom završavaju žene koji se time bave zbog teške socioekonomske situacije. Veće kazne bi njihovu situaciju još otežale. Nadamo se da se neće ići u tom smjeru“, kaže voditeljica projekta dr. sc. Ivana Radačić s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar.
Prostitucija se u Hrvatskoj kažnjava iako međunarodni dokumenti traže da se takva praksa ukine. Tako je u Rezoluciji o seksualnom iskorištavanju i prostituciji te učinku na rodnu ravnopravnost Europski parlament pozvao države da se suzdrže od kriminaliziranja ili kažnjavanja „osoba koje se prostituiraju“ te da razviju programe kojima bi se „osobama koje se prostituiraju“ pomoglo da izađu iz prostitucije ako to žele. Također, radna skupina UN-a o diskriminaciji žena i djevojčica u svojem godišnjem izvještaju Vijeću za ljudska prava iz 2016. preporučila je državama da dekriminaliziraju prostituciju, a u izvještaju iz 2019. da zabrane zakone i prakse kojima se nadziru, kažnjavaju ili zatvaraju žene vezano uz prostituciju.
Kako je ova tema još uvijek tabu, dostupno je vrlo malo podataka o pravom stanju. Malo se zna o tome koliko se ljudi u Hrvatskoj bavi prostitucijom, zašto to rade i slično.
„Iako je prostitucija svugdje u svijetu još tabu tema, ipak postoje neka istraživanja, dok kod nas nije bilo ništa. Htjela sam izvući ovu temu iz sjene na svjetlo dana, da možemo o prostituciji razgovarati na temelju podataka i dokaza, a ne isključivo moralnosti. Kod nas je još na snazi zastarjela odredba bazirana na patrijarhalnoj moralnosti da treba kažnjavati one koji to rade, a mi smo htjeli vidjeti i što žele seksualni radnici i radnice“, kaže Radačić.
Istraživači su analizirali sudske prakse u tri grada, Zagrebu, Splitu i Rijeci, od 2014. do 2019. te su pronašli da se ne postupa ujednačeno. Tako se u tih pet godina policija u Zagrebu bavila uličnom prostitucijom, ona u Splitu prostitucijom u stanovima, a policija u Rijeci se bavila oglašavanjem u razdoblju kada je to bilo kazneno djelo, od 2013. do 2015.
Kada je riječ o uličnoj prostituciji uobičajeni postupak je ophodnja te uhićivanje ili privođenje osoba koje se „nude“ nepoznatim muškarcima, navode. Indicija za to je većinom bila to da osoba poznata policiji stoji na ulici. Kod prostitucije u stanovima policija je obično koristila prikrivene istražitelje koji bi utvrđivali oglašavanje i nuđenje, obično na temelju izjave o cijeni.
Nalazi istraživanja upućuju da je potrebno uskladiti policijsku i sudsku praksu s međunarodnim standardima za zaštitu ljudskih prava, ali i uspostaviti sustave podrške i strategije izlaska za one koje žele izaći iz prostitucije.
U sklopu istraživanja provedeni su razgovori i sa samim osobama koje se bave prostitucijom, njih 20, od čega 16 žena i 4 muškarca. Dio njih se bavi time kako bi preživjeli, često je riječ o beskućnicima ili ovisnicima o drogi ili alkoholu, no drugi intervjuiranih osoba prodaju seksualnih usluga doživljava kao posao.
„Bilo je teško naći sugovornike, godinu dana smo ih tražili. Ljudima je nelagodno, boje se ili ih taj aktivistički dio ne zanima. Ne postoji tipičan seksualni radnik nego kao i svugdje drugdje su to različite osobe s različitim pričama“, kaže Radačić.
Oni koji prostituciju vide kao posao, kao dominantni razlog za odabir ovog posla navode mogućnosti dobre zarade u kontekstu loših mogućnosti zapošljavanja, posebno za žene s djecom. Dok osobe iz prve skupine na prostituciju gledaju vrlo negativno, osobe koje to doživljavaju kao posao navode i neke za njih pozitivne strane tog posla, kao što su vlastita organizacija vremena, mogućnosti za seksualno istraživanje i slično. Kao negativne strane najčešće su navedene financijska nesigurnost i podložnost nasilju, kao posljedice ilegalnosti.
„U našem istraživanju su neke sudionice rekle da bi rado zajedno radile, ali zbog straha od kazne ne rade. Ovakve zakonske odredbe tako zapravo imaju negativan učinak na sigurnost i uvjete rada“, kaže Radačić.
I u nekim zemljama Srednje Europe, pa i Sjevernoj Makedoniji, postoje organizacije koje se bave pravima seksualnih radnika, dok u Hrvatskoj ne postoji ništa.
„Mnoge ispitane su istaknule da bi im bilo drago da postoji neka udruga, da se mogu upoznati i dijeliti neke svoje probleme“, kaže Radačić.
No, do okupljanja i organiziranja, koje onda uključuje i prisutnost u javnosti, teško će doći dok ljudima prijete kazne. Postoji i konsenzus stručnjaka da treba ukloniti odredbe iz prekršajnog zakona kojima se kažnjavaju oni koji pružaju usluge prostitucije.
„Umjesto na kažnjavanje svih onih koji pružaju seksualne usluge, resursi bi se trebali usmjeriti na kažnjavanje prisilne eksploatacije“, zaključuje Radačić.
