Hrvatske i europske težnje regulaciji seksualnog rada: Hrvatska i Rumunjska jedine su članice EU koje kažnjavaju osobe koje se bave seksualnim radom. No, službenici pravosudnog i policijskog sustava, stručnjaci iz državnih tijela i ministarstava slažu se da je kriminalizacija radnica štetna te da bi država trebala imati kontrolu nad radnicama, to jest novcem.
Iako je seksualni rad u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina zahvaljujući znanstvenicama dr. sc. Ivani Radačić i Mariji Antić s Instituta za društvene znanosti Ivo Pilar vrlo dobro istražen, čak i u predizbornoj godini i tijekom mijenjanja prekršajnog zakona, o njegovoj regulaciji šuti svaka politička stranka i svaki saborski klub.
Seksualni je rad danas reguliran Zakonom o prekršajima protiv javnog reda i mira. U ovom članku pojam „prostitucija“ koristi se jer seksualni rad nije prepoznat u zakonima mnogih država. Članak 12. tog zakona starog više od 45 godina propisuje kaznu od 20 do 100 eura ili 30 dana zatvora osobama koje „se odaju prostituciji“. Naravno, analiza presuda prekršajnih sudova koje su Antić i Radačić provele u Zagrebu, Splitu i Rijeci pokazala je da svaki sud i sudac to drukčije tumači i sudska je praksa u Hrvatskoj potpuno neusklađena. Prema tom je zakonu kažnjivo i dopuštanje „vršenja bludničenja“ u vlastitom prostoru ili pomaganje vršenju prostitucije, čak i kada osoba od toga ne zarađuje.
Još 2012. godine pokušao ga je „modernizirati“ SDP-ov ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, strožim kažnjavanjem radnica i klijenata pod objašnjenjem da „prostitucija predstavlja neprihvatljiv oblik ponašanja“, no zakon nikad nije stigao do Sabora. Na pitanje o stavu stranke o regulaciji prostitucije, SDP odgovara da su zastupnici u Europskom parlamentu nedavno podržali izviješće o regulaciji na međunarodnoj razini, kojeg se ovaj članak kasnije i dotiče, te izražava nezadovoljstvo činjenicom da Vlada već godinama ne pokreće tražene promjene zakona.
Seksualni je rad tipično ženski, no prema MUP-ovim podacima iz 2022. godine, 18% prijavljenih radnika bili su muškarci. Marija Antić, jedna od znanstvenica na projektu Regulacija prostitucije u Hrvatskoj, na panelu održanom na temu regulacije seksualnog rada u sklopu Cherry Pop festivala u studenom, primijetila je kako su muškarci koji se bave seksualnim radom nesvjesni njegove kažnjivosti, dok su sve radnice ispitane pri istraživanju upoznate sa zakonima.
Prostitucija se spominje i u Kaznenom zakonu. Člankom 157. propisane su zatvorske kazne za oglašavanje prostitucije, vrbovanje i omogućavanje pružanja seksualnih usluga radi zarade, korištenje sile ili prijetnje i korištenje seksualne usluge osobe koja ih izvršava pod silom ili prijetnjom. Dakle, rad u istom stanu ili kolektivu zbog sigurnosti radnicama je potpuno onemogućen zbog straha od prekršajne odgovornosti, a rad uz pomoć plaćenog zaštitara ili tajnika onemogućen je zbog kaznene odgovornosti. U spomenutom istraživanju o iskustvima seksualnih radnica u Hrvatskoj otkriveno je i da se često dogodi da je ista osoba i počiniteljica u prekršajnom, a žrtva u kaznenom postupku.
Hrvatska i Rumunjska jedine su članice EU koje kažnjavaju osobe koje se bave seksualnim radom. No, službenici pravosudnog i policijskog sustava, stručnjaci iz državnih tijela i ministarstava slažu se da je kriminalizacija radnica štetna te da bi država trebala imati kontrolu nad radnicama, to jest novcem. Budući da kazneni progon organizatora seksualnog rada i „razbijanja lanaca prostitucije“ traje dugo, najčešći slučajevi povezani s prostitucijom na sudu su upravo oni u kojima nastradaju siromašne žene. Policajci su često punili statistike hvatanjem uličnih radnica, no od 2018. godine ulične prostitucije u Hrvatskoj više nema, što seksualni rad čini ponovno sporednom temom budući da više ne ugrožava javno zdravlje, ali resursi se još uvijek troše na kažnjavanje umjesto suzbijanja eksploatacije.
U 19. i 20. stoljeću u Hrvatskoj i Europi seksualni je rad bio reguliran evidencijom radnica, bordela i čestim liječničkim pregledima, ne u svrhu zaštite zdravlja radnica, već zaštite iluzije građanske obitelji i javnog morala.
Danas su javno zdravlje, registracija radnica i kontrola protoka novca glavni argumenti legalizacije prostitucije. Države poput Njemačke i Nizozemske legalizirale su prostituciju davno te uvele obavezna testiranja i registraciju osoba koje se njome bave. Naravno, većina seksualnog rada u tim se zemljama još uvijek obavlja u sivoj zoni budući da se radnice ne žele trajno evidentirati. Preko 70 posto seksualnih radnica u EU su migrantkinje, pogotovo u državama gdje je seksualni rad legalan. U Nizozemskoj trgovanje stranim ženama poraslo je drastično zbog porasta cijena nakon legalizacije, a kriminal ima priliku cvjetati zbog nepostojećeg policijskog nadzora.
Na razini Europske unije na prostituciju se gleda kao na nasilje nad ženama, a Ursula von der Leyen smatra da ona nikada neće biti rad, već isključivo eksploatacija. U rujnu 2023. Europski je parlament usvojio izviješće o regulaciji prostitucije, to jest smanjenju potražnje. Navedeno je da su prava osoba u prostituciji ugrožena upravo zbog nejednakih mjera zaštite u svakoj državi i naglašena je rodna i rasna dimenzija prostitucije. Europska koalicija za prava seksualnih radnica poslala je otvoreno pismo članovima Europskog parlamenta kritizirajući kriminaliziranje bilo kojeg dijela seksualnog rada, netočnu definiciju trgovine ljudima u dokumentu i naglašavajući da je jedino potpuna dekriminalizacija način za očuvanje ljudskih prava seksualnih radnica. Izjednačavanje dobrovoljnog seksualnog rada, koji postoji svuda i u svakakvim oblicima, i trgovine ljudima štetno je i za žrtve i za radnice i radnike.
Pri stvaranju preporuka za članice, Europski parlament nije uzeo u obzir uzroke seksualnog rada, to jest visoku cijenu življenja. Umjesto osnaživanja organizacija koje se bave pravima seksualnih radnica, on predlaže strožu kontrolu. Ono što dokumentu nedostaje je iskustvo samih radnica.
Još je u travnju Europski sud za ljudska prava pristao uzeti u obzir pritužbe 261 francuske radnice o povredi njihovih prava navedenih u Konvenciji o ljudskim pravima zakonom o kažnjavanju klijenata iz 2016. godine, no sud nije još donio odluku. U Francuskoj je u tek nekoliko mjeseci 2019. godine ubijeno 10 radnica jer takozvani nordijski model regulacije prostitucije, smanjenjem potražnje strogim kažnjavanjem klijenata, gura seksualni rad u još užu marginu. U lipnju 2020. Francuska radi evaluaciju tog zakona, no ne spominje porast nasilja prema radnicama. Ipak, primanje ovog slučaja na sud na europskoj razini veliki je događaj budući da se 90% slučajeva prijavljenih od strane seksualnih radnica na sudovima diljem Europe odbaci.
Osim što kažnjavanje klijenata ugrožava živote radnica, ono ne omogućava niti izlazak iz seksualnog rada. Osobe se često vraćaju u taj posao, čak i ako su imale traumatična i teška iskustva. Preporuke o sustavima socijalne pomoći i potporama za profesionalno preusmjeravanje dopuštaju da osobe dobiju nisko plaćene, zamorne i neugodne poslove kojima ne mogu uzdržavati obitelji. Provođenje nordijskog modela u Hrvatskoj značilo bi ogroman i štetan skok, budući da sadašnji zakonodavni okvir i policijska praksa nikako ne štite prava seksualnih radnica. U hrvatskom zakonu za seksualne radnice ne postoje ni predviđene mjere izlaza ili socijalne pomoći, a nije kažnjiv niti plaćeni seksualni odnos s maloljetnom osobom u slučaju da klijent nije znao da je osoba maloljetna.
Model regulacije koji najboljim smatraju i seksualne radnice i nevladine organizacije koje se bave ljudskim pravima je potpuna dekriminalizacija. Ona bi radnicama omogućila da stvore zajednicu, prijave nasilje bez straha od policijskog nasilja, rade u sigurnijim uvjetima i da njihove potrebe i prava postanu vidljive.
Nina Čolović, feministkinja i istraživačica u društvenim znanostima u izjavi za H-Alter komentira regulaciju seksualnog rada kao ključni dio održavanja uloge obitelji u proizvodnim odnosima: „Seksualni rad, ako se odmaknemo od abolicionističkih težnji, nije ništa doli rad. Organiziranje seksualnih radnica dio je povijesti i snage radničkog_kvir_feminističkog pokreta, od Stonewalla 1969., okupacije Crkve Saint-Nizier u Lyonu zbog policijskog nasilja 1975., borbe za zdravstvenu skrb uslijed pandemije HIV-a 1980-tih do danas. Najamni seksualni rad dopunjuje i oblikuje rad koji se obavlja u kućanstvu, kao i obrnuto. Kapitalistička država zabranjuje ili regulira u određenom obliku seksualni rad u nekom trenutku ovisno o promjenama strukture i uloge obitelji u proizvodnim odnosima. Rodni i rasni režimi suptilnije se provlače kroz razgovor o seksualnom radu nego se da naslutiti u površnom čitanju, ali na njemu rasprava vođena zgražanjem i strahom uglavnom zastaje.“
Novi Zeland dekriminalizirao je seksualni rad još 2003. godine, zakoni su utemeljeni na zaštiti prava radnica, a usvojeni su na inicijativu organizacije seksualnih radnica. No, novozelandskom je zakonu prije stupanja na snagu dodan i licemjerni članak koji ne štiti migrantkinje, to jest država deportira osobe koje se seksualnim radom bave s privremenom vizom pod pretpostavkom da su žrtve traffickinga. Naravno, stranim građankama u Novom Zelandu prijeti puno manji rizik od eksploatacije ako se seksualnim radom mogu baviti dekriminalizirano, no istraživanja i podataka na tu temu nema budući da zbog straha od progona migrantkinje ne sudjeluju u istraživanjima. Zahvaljujući zagovaračkim naporima bivše seksualne radnice, Belgija je 2022. godine postala prva europska država koja je dekriminalizirala seksualni rad, no simboličko i fizičko nasilje još uvijek su veliki problemi za radnice, a dekriminalizacija je samo prvi korak u borbi protiv opasnih i štetnih normi.
Mina, aktivistkinja za prava seksualnih radnica u organizaciji SWAN (Sex Workers and Allies Network), na panelu o regulaciji naglasila je kako je seksualna usluga uvijek dostupna, a seksualni rad svuda oko nas. Aktivizma seksualnih radnica u Hrvatskoj nema zbog straha od kažnjavanja, ali stigma je ogromna. Mina naglašava i štetnu ulogu medija u diskursu protiv seksualnih radnica i senzacionalističko izvještavanje koje je usmjereno na seks umjesto na rad.
U hrvatskom je javnom diskursu o seksualnom radu najglasniji glas abolicionistički usmjerenih feministkinja koje prostituciju smatraju jednim od najtežih oblika seksualnog nasilja nad ženama. Abolicionizam nije novi pokret, već se u Europi pojavio početkom 20. stoljeća i u nekoliko valova pokušavao ispraviti javni moral.
„Rani abolicionistički pokret tražio je prestanak državne regulacije seksualnog rada i bilo kakvog drugog angažmana kojim bi država kontrolirala (a time i omogućavala) seksualni rad. Rani abolicionizam prepoznavao je seksualni rad kao moralni problem, s lišavanjem žena temeljnog dostojanstva invazivnim pregledima i ´poticanjem’ seksualnog rada samim time što ga zakon omogućava. Međunarodni abolicionistički pokret osnovala je Josephine Butler 1875. u Liverpoolu, a ogranak je 1927. pokrenut i u Zagrebu (društvo Zaštitnice djevojaka). Taj period karakteriziraju kolonijalne ekspanzije, stvaranje nacionalnih država i Prvi svjetski rat, gdje i voljnost država da toleriraju seksualni rad proizlazi iz održavanja ´motivacije vojske´ u ratnim područjima i zabrinutosti za njihov povratak u sredine iz kojih dolaze u općoj histeriji oko veneričnih bolesti. U medijima su se pojavljivali senzacionalistički naslovi koji su se prelijevali u gradske skupštine i državne parlamente o tzv. ´bijelom ropstvu´, gdje bijelim, kršćanskim ženama prijeti da će biti otete i prodane u seksualno roblje u rasijaliziranim scenarijima (ukorijenjenim i danas), s prijetnjom vezanom uz crnačke, muslimanske i/ili židovske muškarce. U međunarodnom diskursu 1920-tih pojavljuje se pojam ´trgovina ženama´, sintagma koja odražava razumijevanje seksualnoga rada i suvremenih abolicionistkinja. Naime, ´trgovina ženama´, sada umivena da prikrije rasističke korijene, konceptualizira seksualni rad kao ´prodaju tijela´, ne kao ´prodaju rada´“, komentira Nina Čolović.
Hrvatske abolicionistkinje, Rada Borić, Nada Topić Peratović i druge, smatraju da „ženama u prostituciji“ trebaju prvo ljudska, a ne radnička prava. Kao što znamo, industrija seksa jedna je od najvećih u svijetu, ne brojeći milijarde i milijarde koje se vrte na ilegalnom tržištu. Mnoge žene imaju ljudska i radnička prava pa to naprosto nije dovoljno da se osnaže protiv društvenih pojava kao što su siromaštvo, rat i nasilje. Patrijarhalni način djelovanja i mizoginija ukorijenili su se u svakom dijelu našeg društva, a opće je poznato da je teški kriminal prisutan u najvišim, nedodirljivim slojevima. Trgovina ljudima provodi se, u većini slučajeva, upravo za seksualnu eksploataciju, ali dok su u to uključene svjetske i lokalne elite, dok je siromaštvo sve češće, a cijene sve više, potražnja neće opadati. Dekriminalizacija radnica, a onda i puna dekriminalizacija jedini su način da se pomogne i radnicama koje žele ostati u poslu i onima koje žele raditi nešto drugo i žrtvama eksploatacije i nasilja koje će konačno moći dobiti glas. Pri tome je ključna komunikacija sa samim radnicama, ali i s javnosti koja je, prema Radačić, većinom na strani dekriminalizacije radnica.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih. Projekt Udruge za nezavisnu medijsku kulturu „Promoviranje Povelje Europske unije o temeljnim pravima na H-Alter-u“ sufinanciran je sredstvima Europske unije u okviru Programa Impact4Values.
Program Impact4Values sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.