Hrvatska

Očito si premijer Pleknović ne zna pomoći u (pre)tijesnoj koži preuzete odgovornosti.

I kako vam je bilo u tvornici? "Bilo je prekrasno", ganuto, sa sjetom u glasu i raznježenim licem kaže gospođa koja moli da je predstavimo inicijalima, K. K. Danas živi u Lošinju, kamo je došla 1958. s Paga, s još desetak cura iz sela Stara Vas raditi u tvornici ribljih konzervi Kvarner na Malom Lošinju. Radnu snagu u tvornici s jedne su strane činile mlade, siromašne i često nepismene žene iz težačkih krajeva, a s druge – "žene s problemima". "Ostavljene" ili razvedene žene, samohrane majke, žene koje su pobjegle od muževa ili ostavile djecu. Službenica u upravi creske Plavice ispod glasa priča o tome kako su ih znali zvati i tražiti odbjegle žene.

Hrvatski radnici emigriraju i dalje, a za to postoje i kratkoročni i dugoročni faktori.

Ni MVEP ni Vladin ured za udruge nisu reagirali na članak o oštećivanju Saveza Dodir.

Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija raspisalo je 2017. godine natječaj za udruge na temu Informiranje o EU. U ocjenjivačkom postupku Hrvatski savez gluhoslijepih Dodir dobio je 70 bodova i bio je prvi ispod "praga" za dobivanje potpore. Za dva kriterija ocijenjen je s "nula" bodova, mada propozicije predviđaju da je najniža moguća ocjena "jedan". Da su mu ta dva boda priznata, Dodir bi dobio potporu. Ali to još uvijek nije sve...

Aktivnosti u vremenu liječe rane, izložbe, razgovori, filmovi, umjetnost...

Štrajkati nije lako nikada, a pogotovo to nije bilo ratnih godina pa ni za željezničare – krajem 1992. predsjednik Sindikata prometnika Zoran Đurić je pretučen, Darku Pavićeviću iz Sindikata infrastrukture bačen je Molotovljev koktel na automobil, a predsjednik Sindikata strojovođa Milan Krivokuća ubijen je na pragu kuće u Velikoj Gorici. Počinitelji koji su mu zadali tri udarca nožem ubojstva nikada nisu otkriveni, a razlog ubojstva još nije poznat.

Nasilje oko nas nije "slučajno", nije "Izuzetak". Sustavno je, ohrabrivano, sveprisutno.

Strategijska i stručna neosmišljenost politike tzv. male zemlje za veliki odmor.

Ulicama hrvatskih gradova šeću neprocesuirani i neosuđeni ratni zločinci. Gmižu po uredima najviših tijela vlasti, primaju od svojih domaćina odlikovanja, počasti, državna zaposlenja i koncesije za privatne poduzetničke projekte. Imenuju ih kreatorima kulturne politike, policija i DORH čuvaju u ladicama navode o njihovim djelima. Njihov ugled proizlazi iz neiskazanog općeg uvjerenja da su zaista počinili ono u što se tek neformalno sumnja da jesu. Kada novinarski apostrofirate nekoga za koga žrtve uporno tvrde da ih je mučio, hrvatsko pravosuđe ne poduzima izvide, ne podiže optužbe, ne pokreće postupke.