“Moj najveći cilj u cijelom ovom radu je osvijestiti sve da nismo žrtve, da smo apsolutno sposobni živjeti nevjerojatne živote i stvarati nevjerojatne zajednice. Mi smo čudesna bića, samo smo to zaboravili. Sistemske konstelacije nam pomažu da se probudimo i osvijestimo tu činjenicu“, kaže Judy Wilkins-Smith, autorica knjige „Dekodiraj svoj emocionalni otisak – Vodič kroz sistemske i obiteljske konstelacije“ koja je nedavno objavljena na hrvatskom jeziku u izdanju Planetopije.
“Moj najveći cilj u cijelom ovom radu je osvijestiti sve da nismo žrtve, da smo apsolutno sposobni živjeti nevjerojatne živote i stvarati nevjerojatne zajednice“, kaže Judy Wilkins-Smith, autorica knjige Dekodiraj svoj emocionalni otisak – Vodič kroz sistemske i obiteljske konstelacije koja je nedavno objavljena na hrvatskom jeziku u izdanju Planetopije.
Sistemske i obiteljske konstelacije su metoda koju je osmislio njemački psihoterapeut Bert Hellinger inspiriran boravkom među narodom Zulu u Južnoj Africi gdje je godinama živio kao svećenik. Kasnije je ovu metodu za rješavanje sistemskih i obiteljskih negativnih međuovisnosti koja se temelji na korištenju zajedničkog polja, koristio u Njemačkoj za suočavanje s naslijeđem Drugog svjetskog rada, kao i za brojne druge probleme.
„Sistemski rad u konstelacijama je proučavanje nas samih unutar sustava. Svi smo mi dio sustava, nismo se dogodili sami od sebe, imali smo roditelje, bake i djedove, kulturu, državu i sve to je utjecalo na nas. Kada postavljamo konstelaciju, gledamo na vašu poziciju unutar svih tih sustava“, objašnjava Wilkins-Smith, koja zadnjih 20 godina radi po cijelom svijetu kao stručnjakinja za organizacijske, individualne i obiteljske obrasce.
U praksi izaberete problem na kojem želite raditi, postavite predstavnike za sve članove sustava koji su bitni za tu temu i gledate kako se oni osjećaju u prostoru i jedni u odnosu na druge. Tako na površinu dolaze skriveni obrasci i nesvjesne odanosti unutar obitelji i sustava. Tek kad nešto uvidimo možemo nešto s time i napraviti, a primjerice razmještanjem dijelova sustava ili uvođenjem novih elemenata gledamo što se mijenja i što u sustavu nedostaje ili može pomoći.
„Konstelacije su vrlo koristan alat koji nesvjesno čini svjesnim, a nevidljivo vidljivim. U radu koristimo nežive predmete kao što su komadi papira ili žive reprezentante. Priču iz vašeg uma stavimo ispred vas, možete je čuti, vidjeti, osjetiti. Možete vidjeti odnose između različitih dijelova sustava. Kroz to višeosjetilno iskustvo stvara se utjelovljeno iskustvo što nas dovodi do onih ‘aha’ trenutaka spoznaje, ‘nije točno da me moja majka nije voljela, već je bila zaokupljena drugim djetetom koje je umrlo’, ‘nije točno da me otac nije vidio nego je on još uvijek bio tamo u ratu’…“, kaže Wilkins-Smith.
Konstelacije su, tvrde njihovi praktičari, brz način da stvorite prostor za promjenu, da se krećete iz onoga što jest sada u ono što je moguće. To je i način da stvorite nove neuronske putove u svom mozgu, čime se inače bavi i psihoterapija.
„Osim fizičkog DNA, mi nasljeđujemo i emocionalni. Vaš osnovni kreator obrazaca je vaša obitelj, čak i ako ih ne poznajete. Misli, emocije i djelovanja se ponavljaju kroz generacije. Ako želite promjenu, vaša želja mora biti snažnija nego obrazac koji trenutno nosite. Morate svoj mozak navesti da tijelu ispriča priču u koju tijelo može vjerovati, srce mora biti otvoreno, probavni se sustav mora opustiti, a mozak mora biti budan. Kada uskladite glavu, srce i probavni sustav, obrazac će se promijeniti, ali morate izgraditi cilj koji je jači od sadašnjeg obrasca. Nekad to može trajati godinama, a nekad i generacijama“, kaže Wilkins-Smith.
Konstelacije su izuzetno dobre za razvijanje empatije, navodi u knjizi. Uče nas da zastanemo na trenutak prije nego sudimo drugima.
„Ako klijent dođe s izjavom ‘mrzim svoju majku’, dobar voditelj će se pitati što se dogodilo majci. Učimo ljude da ne osuđuju, nego da se zapitaju što se stvarno događa, na taj način izbjegli bismo i puno konflikata“, kaže Wilkins-Smith.
Kada bi se ova metoda koristila na široj razini, potencijalno bi mogla utjecati na promjenu odnosa u cijelom svijetu.
„Kad bismo bili sposobni napraviti tako veliku konstelaciju gdje gledamo razne države i napetosti među njima, postaviti komponente te napetosti i kad bi ljudi to mogli vidjeti i razumjeti, imali bismo manje napetosti i više volje da se okupimo oko zajedničkog cilja. Mislim da bismo se bolje vidjeli i manje se bojali jedni drugih“, ističe Wilkins-Smith, koja se posebno usmjerila na sistemski rad na polju posla, gdje često ponavljamo obiteljske obrasce. Ona radi s brojnim direktorima, voditeljima i drugim poslovnim ljudima tako pogledom na svoju karijeru, ali i obitelj uvide kako ukloniti prepreke u poslu.
U konstelacijskom radu koriste se tri ključna principa za balansiranje sustava, a to su pripadanje, redoslijed i ravnoteža davanja i primanja.
„Pripadanje je jedna od osnovnih težnji svih dijelova sustava. Kada ne osjećamo da pripadamo, izgubljeni smo. Podsvjesno mislimo da ako rastemo, nećemo više pripadati. To je greška, ako rastete vi širite sustav, niste uljez nego pionir. Nemoguće je, čak i ako ste usvojeni, ne pripadati svom sustavu“, kaže Wilkins-Smith.
Drugi bitan princip je zauzeti svoje pravo mjesto u obitelji. Na primjer, djeca ponekad preuzimaju ulogu roditelja svojim roditeljima što narušava odnose unutar sustava. Kroz konstelacije roditelji zauzimaju mjesto roditelja, a djeca djece.
„Izbjegavanjem svog mjesta gubite i podršku. Čak i ako ste najmlađi, možete biti jako uspješni, to nije vezano uz to tko je bolji, nego da primate tijek života kako vam je namijenjen. Ako izgubite svoje mjesto u redoslijedu, ne znate kako pripadati. Ako se vratite, znate gdje pripadate i kako pripadate. Da biste nešto promijenili, morate biti na svom mjestu u sustavu“, ističe Wilkins-Smith.
Zadnji je princip ravnoteže davanja i primanja, no ponekad ne možemo vratiti ono što nam je dano. Ako vam roditelj dade život, vi ga ne možete njima vratiti, ali možete proslijediti život dalje. Kada radite konstelaciju nekog sustava, uvijek će se pojaviti barem jedan od ovih principa.
Nitko od nas zasigurno nije izbjegao osjećaju nemoći u životu, barem na nekom polju i u nekom trenutku života. Kroz konstelacije možemo sebi vratiti osjećaj da nismo bespomoćni, iako se to može tako činiti.
„To je veliki san čovječanstva, da smo žrtve, da ‘oni to čine meni’. Možda je istina da je netko nama učinio nešto, no trebamo znati da sve što se nama događa, događa se i za nas. Hoćemo li odustati, hoćemo li ostati žrtve i proslijediti to budućim generacijama ili ćemo biti oni koji kažu ‘neću više biti žrtva’? Dok inzistiramo na tome da smo žrtve, ne možemo osjetiti radost avanture, nego ostajemo u patnji. Mi smo čudesna bića, samo smo to zaboravili. Konstelacije nam pomažu da to osvijestimo“, zaključuje Wilkins-Smith.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).