U izbornu godinu 2024. Amerikanci ulaze sa strahom od gubitka statusa koji vjeruju da “zaslužuju” samom činjenicom što su građani ove zemlje. Radnici se osjećaju izdanima od elitističkog establishmenta Demokratske stranke. Iako je neoliberalizam šačicu ljudi učinio neizmjerno bogatima, budućim je naraštajima ostavio nezavidno nasljeđe: atrofiranu industrijsku bazu koja Ameriku čini ekonomski neugodno ovisnom o sve prpošnijem geopolitičkom rivalu – Kini.
Vrijeme kada je Amerika stvarala povijest je prošlo. Danas samo reagira na povijest koja se dešava oko nje. Trudi se da joj svijet ne izmakne kontroli. Prilagođava se na nove prilike. Bez neke naročite volje da sebe mijenja. Stoga reagira pomalo neurotično i ne uvijek predvidljivo. Potrebe da se riješe unutarnji problemi diktiraju akcije na vanjskopolitičkom planu. Iznenađenja odasvud izvana kreiraju domaće političke nesuglasice, kako se već odražavaju drugačije na podijeljenu, polariziranu i nemirnu publiku.
Republikanska nacionalna konvencija održat će se 15.-18. srpnja 2024. u Milwaukeeju, a Demokratska 19.-22. kolovoza 2024. u Chicagu. Jedan od kandidata biti će Kennedy: nekad ekološki aktivist, a sad bolje poznat kao anti-vakser, Robert Kennedy, sin RF Kennedya, ubijenog 1968. nešto prije konvencije Demokrata te godine, također u Chicagu (koja je ostala zapamćena u povijesti po nemirima i kaosu).
Kao nostalgičar za Abbey Hoffmanom i Jerry Rubinom, pitam se: hoće li i ova konvencija u Chicagu proći u kaosu i uličnim neredima? Hoće li do tada Ukrajina biti “novi Vijetnam”? Barem ekonomski. Hoće li AI (umjetna inteligencija) odlučiti izbore? Sam Altman, osnivač Open AI, i kreator Chat GPT, upozorava Senat kako je to neizbježan sljedeći korak u borbi za glasove: manipulacija biračkog tijela umjetnom inteligencijom. No, više od toga, misleći o tim konvencijama, i promatrajući polarizaciju društva u politički isključive tabore oko sebe, pitam se hoću li se jednom, u ne tako dalekoj budućnosti, gledajući na youtubu snimke tih konvencija, osjećati kao što se osjećam danas, kada na youtubeu gledam slet za Dan Mladosti 1985. u Sarajevu?
“Manifest sudbine” i opsjednutost osvajanjem, dominacijom, otvaranjem i prodorom na druga tržišta, eufemistički kršten “širenjem demokratskih vrijednosti”, danas je zamijenjen dizanjem barijera za kompetitivnost, zatvaranjem tržišta, kao Chips Act, zaštitom vrijednosti i defenzivnom opsjednutošću elite da zadrži pozicije, da osigura da njihova djeca ostanu pri vrhu, dok, u međuvremenu, podsvjesno shvaća da gube kontrolu nad tokom povijesti, što se demonstrira u neurotičnom strahu, kako od prevelikog rasta dionica, tako od prevelikog pada dionica, kako od oružja, tako od oduzimanja oružja, kako od drugačijih, tako i od onih koji su protiv drugačijih, od obrazovanih, i od neobrazovanih.
Od inflacije, od recesije, od migranata, od Kine, od AI. Strah od gubitka statusa koji ljudi ovdje vjeruju da “zaslužuju” samom činjenicom sto su građani ove zemlje (da žive u velikim kućama, da voze velike automobile, itd.). Strah dominira društvom. Društvom u kojem dolazi 120 komada vatrenog oružja na 100 ljudi. Svi su na iglama i s prstom na obaraču. U Texasu su tako dvije mlade djevojke, navijačice lokalnog kluba, ustrijeljene, jer su zabunom ušle u krivi auto, odmah na licu mjesta, bez pitanja. U državi New York je žena ubijena pištoljem zato što je autom ušla u pogrešno dvorište. Mislila je da je to kuća njenih prijatelja. No, to je bila kuća nekog tko prvo puca, pa onda pita. Platila je životom. U Missouriju je crni tinejdžer pogriješio adresu kuće gdje je trebao pokupiti svoju mlađu braću. Kad je pozvonio, vlasnik je pucao na njega kroz zatvorena vrata. Na sreću je preživio.
U Sjevernoj Karolini su otac i šestogodišnja kćer igrali košarku u dvorištu. Lopta se slučajno otkotrljala susjedu u dvorište. Kad su otac i kćer krenuli po loptu, susjed ih je zasuo mecima. Ozbiljno su ranjeni. Iako je količina vatrenog oružja u privatnom vlasništvu multiplikator problema, problem je strah. U njujorškoj podzemnoj željeznici mladi je marinac s Long Islanda doslovce golim rukama udavio mentalno poremećenog impersonatora Michaela Jacksona, koji je, u jednoj od svojih psihičkih epizoda, uznemiravao putnike, vičući kako je gladan i spreman umrijeti. Nekoliko se putnika pridružilo marincu. Ostali su gledali s odobravanjem. Jedan je tek pred kraj primijetio kako se žrtva usrala u hlače, te da je možda vrijeme popustiti zagrljaj. No, bilo je već prekasno.
U Pennsylvaniji je dobrostojeća majka u prostranoj kući remenom zadavila 11-godišnjeg sina, dok je spavao, da bi ga poštedila navodnih obiteljskih financijskih neprilika, oko kojih je bio anksiozan. Nakon toga se odvezla svojim velikim, skupim autom ravno u Atlantski ocean u New Jerseyu, blizu obiteljske vikendice. Međutim, zaglibila je prije nego što je potonula. Odakle toliki strah, tolika nesigurnost, toliko nepovjerenje? Ok, jedan dio jedne političke stranke, Republikanci koji navijaju za Trumpa, profitiraju od tog straha, pa im je onda u interesu da ga šire: trebamo se bojati. Da će nam Biden oduzeti puške. Da će nam sinove pretvoriti u kćeri. Da će otvoriti vrata silovateljima iz Meksika. I, iako dionice sada rastu, a zaposlenost nikad nije bila veća, i inflacija pada, jasno je da će, iz njihove perspektive, ekonomija biti u recesiji sve dok je Biden predsjednik.
Drugi dio je što se radnici osjećaju izdanima od elitističkog establishmenta druge, tj. Demokratske stranke. David Axelrod, nekad strateg Obamine kampanje, je, nažalost, tek sada otkrio kako je Demokratska stranka postala “kozmopolitska, stranka fakultetski obrazovanih, iako se nominalno smatra strankom radnih ljudi.” Primijetio je kako je percepcija da je Obama 2008. spasio banke, a ostavio srednju klasu na cjedilu i prepustio ih deložacijama, pridonijela izboru Trumpa. Kaže: “Među glasačima radničke klase, ali ne samo među njima, postoji percepcija da ih stranka zanemaruje, da s visoka gleda na ljude koji rade svojim rukama, svojim leđima, poslove, koji ne zahtijevaju fakultetsko obrazovanje.” Biden je, za divno čudo, kako primjećuje predsjednički povjesničar Douglas Brinkley, odlučio po tome pitanju nešto učiniti, postavši prvi američki predsjednik nakon Drugog svjetskog rata koji predlaže smanjivanje potrebe da se zahtijeva fakultetska naobrazba za svaki šmarn od posla; no hoće li mu to uspjeti i da li već nije prekasno, to tek ostaje za vidjeti.
Bidenova administracija napokon ispravno identificira problem. Ali ne znam da li ga može riješiti. Da li će za to imati hrabrosti. Vremena. Snage. Discipline. Sad barem spremno priznaju da je neoliberalizam, iako je učinio šačicu ljudi neizmjerno bogatima, ostavio budućim naraštajima Amerikanaca nezavidno nasljeđe: atrofiranu industrijsku bazu koja, kako smanjuje američki kapacitet za inovaciju i korištenje novih tehnologija, tako čini Ameriku neugodno ekonomski ovisnom o sve prpošnijem geopolitičkom rivalu – Kini. U kombinaciji s galopirajućom klimatskom krizom, koja se ovdje već itekako osjeća u poplavljenim gradovima na Floridi, i u strepnji koliko će zemlje izgoriti u požarima ovog ljeta; i u kombinaciji s demokracijom, ugroženom sve većom ekonomskom nejednakošću i sve manjom vjerom u društvo.
Kad nas je Kina napala meteorološkim balonom, Pentagon u početku nije uopće reagirao. Zašto bi. Zalutali meteorološki balon nije nikakva prijetnja. Tek kad su građani-amateri zamijetili balon na nebu nad Montanom, postao je prijetnja. Zašto ga Biden nije već srušio? Kao nekad gledaoci u Koloseumu smrt gladijatora, građani su zahtijevali da balon bude srušen. Pentagon je morao objašnjavati zašto čeka sa rušenjem dok balon nije napokon došao do oceana (da ostaci ne padnu na naseljeno područje). Akcija rušenja je koštala oko pola miliona dolara. Išlo se najbržim i najskupljim avionima i projektilima namijenjenim protiv aviona, koje Rusi i Kinezi još nisu stigli ni izgraditi. Da se zadovolji publika. I balon je srušen.
No, Kina je i dalje tu. I rješavanje klimatske krize ovisi o kooperaciji s njom. Naime, većina komponenti za baterije za električna vozila proizvodi se u Kini. Najveća industrija baterija je kineski CATL, koji proizvodi trećinu. Kina danas proizvodi 77 posto katoda, 92 posto anoda, 74 posto separatora i 82 posto elektrolita za baterije za električna vozila.
I ne smije se propustiti, trenutnom trgovinskom ratu unatoč, gdje se Amerika preplašila gubitka svoje tehnološke hegemonije, da su upravo SAD gurnule Kinu u tu poziciju svojim neoliberalizmom koji je atrofirao vlastitu, domaću industrijsku bazu. SAD su nekad imale rudnik lantanida (rijetke zemlje), Mountain Pass u Kaliforniji. Pa smo ga zatvorili. Neka se Kina bavi prljavom prerađivačkom industrijom, a mi (tj. harvardski obrazovana elita) ćemo ovdje sastančiti preko Zooma i dogovarati kako podijeliti dobit (manje sretni će nam biciklima dostavljati hranu). Najveći svjetski rudnik kobalta u Kongu danas je u kineskim rukama (u vlasništvu korporacije China Molybdenum), samo zato jer su im ga Amerikanci prodali. Kina je samo preuzela ono čime se Amerikanci više nisu htjeli baviti, jer im se nije činilo dovoljno profitabilnim. Sad plačemo da smo ostali bez strateških industrija. No, za to nam nije kriva Kina. Nego naši gramzivi kapitalisti. Koji su u svojim ekonomskim modelima izračunali da iz takve situacije mogu izvući najveću dobit za sebe i svoje investitore. Društvo, kao što je Margaret Thatcher jednom lijepo rekla, ne postoji takva stvar kao što je društvo.
Veći je problem i od nejednakosti i od industrijske atrofije to što je neoliberalizam uništio vjeru u društvo, u zajednički prosperitet, u kolektivnu dobit, u arhaični koncept da smo potrebni jedni drugima. Jer smo tako dobili društvo u kojem se bojimo da će nas susjed upucati, ako zabunom uđemo u njegovo dvorište; u kojem odahnemo, ako netko za nas zadavi nesretnika, koji nas uznemirava svojom ekonomskom nevoljom u javnom prijevozu; i u kojem je smrtna opasnost pogrešno pozvoniti, naročito ako si crne boje kože. I to nije sporedna i neželjena posljedica neoliberalnog modela, kao što je recimo kineska dominacija proizvodnjom baterija za električna vozila, nego njegova programska odrednica, dosljedno provođenje dictuma Margaret Thatcher. Za kapitaliste je, naime, korisno ako ljudi ne vjeruju jedan drugome, budući da će se tako teže organizirati.
SAD ovise o 3 i po milijuna kamiondžija, koji svakodnevno razvoze robu autoputovima, kao što naše tijelo ovisi o eritrocitima. U svojoj knjizi Data Driven, Karen Levy opisuje pod kakav opresivni režim elektronskog nadgledanja su stavljeni u posljednjih desetak godina, kako je postalo jasno da još dugo nećemo imati samovozeće kamione, ali da zato već imamo vrlo razvijenu tehnologiju elektronskog nadzora zaposlenika. U veljači 2019. grupa kamiondžija u Indianapolisu i Chicagu (#blacksmokematters) odlučila je organizirati “the slow roll” štrajk u postsindikalnoj, neoliberalnoj Americi. To je tip štrajka gdje se kamioni vuku protestno sporo po autocesti, tako da zakrče promet. U protestu na I-465 autocesti u Indianapolisu pojavilo se svega 78 kamiona (policija je očekivala barem 400-500), a ni Chicago nije bio bolji. Kad su slični slow roll štrajkovi bili održavani 1973. i 1974., zbog poskupljenja goriva, nije bilo interneta, nego samo CB radio.
No, postojali su sindikati. I postojala je vjera da takva stvar kao društvo zaista postoji i vrijedna je zaštite. Godine 1973. je zastoj na I-80 autocesti u Pensilvaiji bio 12 milja dugačak (kamioni nisu pobrojani, ali za tako dug zastoj ih treba nekoliko stotina). Godine 1974. klaonice mesa i tvornice automobila morale su privremeno prestati s radom i morala je biti mobilizirana Narodna garda da vrati kamiondžije na posao nakon 11-dnevnog štrajka (u kojem su izvojevali dodatak za gorivo u krizi). A radništvo se izrabljuje i u profesijama gdje ljudi obično ne očekuju. Recimo, u toku je štrajk pisaca i scenarista u Hollywoodu. Dok se na društvenim mrežama vodi prepirka je li Kleopatra bila crna ili bijela, nitko se ne obazire da su ljudi, koji zapravo pišu sve te serije, upravo dramatično slabo za to plaćeni, i često usput konobare i raznose hranu, da bi šefovi studija i internet appova mogli bilježiti dobit u milijardama. Kako Mathew Desmond piše: siromaštvo postoji jer je korisno bogatima.
Očita je dakle stanovita prednost, iz neoliberalne perspektive, to da su ljudi atomizirani i u strahu jedni od drugih, tako da svoje odnose realiziraju jedino preko appa, koji kontrolira kapital. No, kakve posljedice to ima po demokraciju? I političku budućnost ove zemlje? I da li elita uopće više mari za takve tričarije kao što su demokracija i država? Oni naime imaju svoju privatnost, kuće, limuzine, avione, poslugu. Djecu šalju u privatne škole. Država im je samo smetnja. Trošak. Demokracija – nepotreban napor. Porezom plaćaju vojsku i policiju da ih štiti od javnosti, od društva. Koje onda sve više tone u Hunger Games / Squid Game distopiju. Gdje se sirotinja tuče oko mrvica koje su slučajno pale sa stola elite, ili su im namjerno bačene da se oko njih glođu.
Kako su DeSantis i drugi rasistički i ksenofobni guverneri južnih država odlučili slati migrante avionima i autobusima na sjever, gdje su pojedine općine, kao Cayuga i Cortland u državi New York (obje siromašne, 99 posto bijele, i glasale za Trumpa 2020.), već proglasile izvanredno stanje, zabranjujući hotelima, motelima, iznajmljivačima apartmana, svim kućevlasnicima uopće, da pruže migrantima sklonište, tako je grad New York pod pritiskom najednom ostao bez dovoljno prostora da skući sve venezuelanske azilante, koji sad svaki dan pristižu. I gradonačelnik Eric Adams je odlučio, vjerojatno da privuče medijsku pažnju, a znajući da će biti prosvjeda, da ih privremeno smjesti u gimnastičke dvorane u osnovnim školama u Brooklynu, kao npr. PS172. Naravno, roditelji, u toj četvrti i sami često imigranti, digli su se na noge – pa zašto bi njihova djeca ostala bez gimnastičke dvorane i kako je to po sigurnosnim propisima OK da se migrante-azilante, još neprovjerene, smješta tako blizu maloljetne djece? Potpisuju se peticije. Prosvjeduje se na ulicama. Lokalni mediji intervjuiraju uplakanu djecu. Okreće se imigrante protiv imigranata. Briga i odgovornost se svaljuju na najslabije. I ne dešava se slučajno. Nego politički smišljeno i s razlogom.
Za svaki izborni okrug vodi se bitka između progresivnih i reakcionarnih snaga. Ne samo za predsjednika zemlje. Bernie je, recimo, prepustio Bidenu predsjednikovanje. A Biden je zaposlio mnogo progresivaca u svojoj administraciji. Kennedy nema šanse. Republikanci su podijeljeni između Trumpa i bilo koga tko nije Trump. DeSantisu se sada pridružio senator Južne Karoline, Tim Scott. Bilo bi svakako interesantno imati crnca republikanca za predsjednika. No, vidjet ćemo da li su Republikanci zreli za takvog kandidata. To bi dalo novu ulogu Obami sljedeće godine. Važnije je međutim, a to je teško pratiti i predvidjeti, što se dešava na razini općina, gdje se zapravo vode najljuće bitke, ne samo između stranaka, nego i još više unutar stranaka. Recimo, Bernie je i dalje itekako aktivan upravo na toj razini, gdje njegov tim podržava stotine kandidata na gradskim i općinskim izborima u nadi da tako promijeni zemlju i progresivizira ju odozdo. I tu se onda suočavamo s činjenicom da je Trump tek posljedica, a ne uzrok naših problema.
Jer uzroci tuče, koja je izbila na izborima unutar Demokratske stranke u desetom okrugu države Minnesote u gradu Minneapolisu i poslala dvoje ljudi u bolnicu, samo doprinose gubitku vjere u društvo među ljudima, koji zatim omogućava autoritarnim liderima poput Trumpa da se nametnu. Gledajući video, čovjek bi pomislio da su izbori negdje u Pakistanu. No izbori su u Minnesoti, u okrugu koji je toliko preplavljen izbjeglicama iz Somalije, da su oni potpuno preuzeli lokalni ogranak Demokrata.
Na izborima za demokratskog kandidata za gradsku skupštinu pobijedila je Aisha Chughtai, mlada progresivna članica skupštine, koja ne pokriva kosu i ima rinčicu u nosu, iz grupe kandidata koju Bernijeva mašinerija podržava. No, njen kontrakandidat, Nasri Warsame, kojeg gura konzervativnija, “establishment” opcija Demokrata, i s očitim uporištem u konzervativnijem dijelu somalijske emigrantske zajednice, organizirao je kaos na objavi rezultata, da spriječi Aishu da bude proglašena. Na videu ga nema. Umjesto njega, nastupa nešto više od tuceta žena pokrivenih glava, kojima valjda smeta što Aisha hoda nepokrivena, maše njegovim transparentima i zahtjeva da on bude proglašen, unatoč poraza na izborima.
Biden je morao prihvatiti neke kompromise sa bernijevcima zbog tijesne izborne utrke 2020. No, DNC se očito nije promjenio u namjeri da nekako zaustavi progresivizaciju stranke i njeno otimanje kontroli velikog kapitala. I neka Biden ponovno bude predsjednički kandidat! No, kako im vjerovati ako su kadri (u najmanju ruku) dozvoliti da na općinskim izborima jedan kandidat ovako seksistički koristi konzervativne elemente svog etničkog biračkog tijela da osujeti demokratski proces i pravovaljani izbor progresivnije kandidatkinje? Trump čeka da birači budu dovoljno razočarani drugim kandidatima Republikanske stranke i Demokratskom strankom kao strankom prevrtljivaca i izdajica, koji ne prezaju ni od čega, da se dočepaju vlasti: to je upravo njegova, možda još jedina, šansa – ovakvi incidenti, koji pridonose daljem cinizmu, strahu i nepovjerenju u društvo i pravila ponašanja u demokraciji, donose glasove njemu i onima koje on podržava.
