Na Sveamerički summit koji će za koji dan biti održan u los Angelesu SAD ne poziva Kubu, Venezelu i Nikaragvu. Razlog je “kršenje demokracije”. Može li uopće postojati išta licemjernije od toga?
Prvi sastanak najviših predstavnika država Amerika (Sjeverne, Centralne, Karipske i Južne Amerike) održan je, na inicijativu Billa Clintona, 1994. godine u Miamiju na Floridi. Glavna tema bila je vezana za problem ekonomskog rasta ovog područja odnosno za uspostavljanje “Zone slobodne trgovine Amerika” (Área de Libre Comercio de las Americas). Taj dogovor trebao je stupiti na snagu u siječnju 2005.g. ali se nikada nije uspio postići nužan konsenzus za uspostavljanje te Zone. Drugi skup šefova američkih država održan je 1988.g. u čileanskom Santiagu, treći je održan 2001.g. u kanadskom Quebecu, četvrti 2005. g. u Mar de Plati u Argentini, peti 2009.g. u Puerto España u Trinidad i Tobagou, šesti 2012.g. u Cartgeni u Kolumbiji, sedmi 2015.g. u Ciudad de Panamá u Panami, osmi 2018.g. u Limi u Peruu. Posebni su se summiti još održali 1986.g u Santa Cruz de la Sierra u Boliviji i 2004.g. u Montereyu, Nuevo Leon u Meksiku.
Deveti summit Amerika održava se ove godine od 6 do10 lipnja u Los Angelesu u Sjedinjenim Američkim Državama pod parolom izgradnje održive, otporne i pravedne budućnosti s posebnim akcentom na civilno društvo i privatni sektor u ovoj velikoj, raznolikoj regiji. Sam po sebi Los Angeles je simbol raznolikosti. To je grad s najvećom hispano-latino zajednicom u SAD-u. U gradu se govore 224 različita jezika a njegovi stanovnici dolaze iz čak 140 država. Ta najaktivnija luka Zapadne hemisfere obuhvaća sve Amerike u malome, a na samom skupu njih su do sada predstavljali lideri 35 država tog područja. S ovog su summita. Sjedinjene Američke Države odlučile isključiti tri države.
Treba podsjetiti kako bi ovi susreti trebali promovirati međusobnu suradnju svih država regije. Zadani cilj je pospješivanje zajedničkog ekonomskog rasta kao i inkluzivni napredak svih država regije. Naravno da je važan respekt demokracije, temeljnih ljudskih sloboda, dostojanstva rada, slobodnog poduzetništva ali i uvažavanje postojećih razlika među ovim državama. Pozivaju se i predstavnici civilnog društva, domorodačkih zajednica, udruga mladih i poduzetnika jer je promocija međusobnog dijaloga jedan od osnovnih ciljeva ovih summita kojima uvijek predsjedava domaćin a potpredsjednik im je bivši domaćin. Izuzetno važan cilj je zastupanja interesa svih zemalja Amerika bez bilo čijeg isključivanja. Jasno su detektirani najaktualniji problemi koji bi trebali biti predmet razgovora. To su, pored navedenih, korupcija, energija, čiste tehnologije, zagađenje, komunikacije i jačanje regionalne sigurnosti.
Sjedinjene Američke Države objavile su svoju namjeru da na ovaj summit, kojem su oni domaćini – ne pozovu (“zbog njihove nedemokratske prakse kršenja ljudskih prava”) tri zemlje i to Kubu, Venezuelu i Nikaragvu, što je odmah dovelo da negativne reakcije nekih od zemalja regije i do svojevrsnog sukoba prije nego je summit i počeo sa svojim radom.
Tako je meksički predsjednik Andrés Manuel López Obrador (AMLO) 10. svibnja izjavio da “ukoliko se netko isključi, ukoliko se svi ne pozovu, na summit će doći predstavnici meksičke vlade, ali ja neću doći”. Dodao je kako neće doći izražavajući tako svoj prosvjed pošto bi to trebao biti susret “dijaloga”, “razumijevanja”, “zajedništva” a ne konfrontacija. López Obrador postavlja retoričko pitanje: “Kako se može sazvati Summit Amerika, a ne pozvati sve zemlje na njega? Pitam se odakle su oni koji nisu pozvani? S kojeg kontinenta, iz koje galaksije, s kojeg planeta?” Osim toga meksički je predsjednik rekao kako je razgovarao s američkim predsjednikom Bidenom i da je kritizirao nastavak američke blokade Kube koji je uveden “dobrim dijelom zbog interesa pojedinih užih grupa u SAD koje iz toga izvlače ekonomsku i političku korist”. Boji se da se i kod ovog rascjepa radi o politikanskim interesima kojima je cilj perpetuiranje programirane ekonomske bijede pojedinih dijelova ove regije.
AMLO daje primjer Meksika i kaže: “Naša braća, meksički migranti, pomažu nam s 50 milijardi dolara godišnje. To nema nikakve veze s ideologijom, političkim strankama ili politikom. To je pomoć njihovoj rodbini. Zašto takvu mogućnost onemogućavati Kubancima koji žive u USA, a imaju rodbinu na Kubi ? Zašto daviti Kubu ?
Naravno da meksički predsjednik dobro zna za onu poznatu Nixonovu direktivu da se Čile mora svim sredstvima “ekonomski zadaviti” sve dok čileanski narod ne “počne vrištati”. Ta je “zapovijed” izdana u vrijeme pripremanja vojnog puča u Čileu kada je “demokratska Amerika” uz pomoć profašističkih dijelova (inače poslovično politički neutralne) čileanske vojske u krvi čileanskog naroda srušila demokratski izabranu socijalističku vlast Salvadora Allendea 1973. g. Isto tako AMLO je sigurno na umu imao i blokadu Venezuele kao oblika “ekonomskog terorizma” koja je u vremenu pandemije Covida-19 kao direktnu posljedicu imala nevjerojatnu patnju, osiromašenje i ogromno povećanje broja umrlih od posljedica nedostatka hrane i medicinskih potrepština pa je prema podacima Center for Economic and Policy Research (CEPR) iz Washingona samo u periodu 2017 – 2020.g. zbog posljedica ekonomske blokade Venezuele umrlo 40 000 njenih građana. Ovu, kao i kubansku blokadu SAD opravdavaju borbom za tobožnju zaštitu demokratskih vrijednosti u svijetu. To bi morali objasniti umrlim Venezualcima.
Meksički predsjednik smatra kako blokada Kube ima za cilj dovođenje kubanskog naroda do ruba izdržljivosti ne bi li ga tako potakli na pobunu protiv aktualne vlasti. AMLO zaključuje kako se “ponos ovog naroda opire tome već 60 godina”. Po njemu, “to je podlo. To je poput nekakve nemoralne pirove pobjede” i ukoliko Joe Biden ne pozove na summit Kubu, Venezuelu i Nikaragvu meksički predsjednik prosvjedno neće sudjelovati u njegovom radu jer kako kaže: “Ja očekujem da nitko ne isključuje nikoga”.
Bolivijski predsjednik Luis Arce je 11. svibnja objavio da ni on neće sudjelovati na summitu Amerika u Los Angelesu ukoliko SAD isključe tri navedene zemlje. On smatra kako je to protivno temeljnim “principima i vrijednostima Plurinacionalne Države Bolivije (Estado Plurinacional de Bolivia). Ukoliko se te zemlje ne pozovu, onda to po njemu više neće biti susret “potpunih Amerika” pa zato zaključuje da ako SAD “ustraju na isključivanju bratskih naroda, ja neću sudjelovati na takvom summitu”.
Predstavnici Hondurasa, Čilea i Argentine potvrdili su svoj dolazak, ali uz inzistiranje da se na summit pozovu “sve zemlje Latinske Amerike”. Predsjednica Hondurasa Xionara Castro tvrdi: “Ukoliko ne dođu sve nacije, to onda neće biti Summit Amerika”. Organizacija CELAC Comunidad de Estados Latnoamericanos y Caribeños kao i CARICOM (Comunidad del Caribe) službeno su izrazile svoj prosvjed protiv nepozivanja tri zemlje na Summit podržavajući stav da bi to bila negacija njegove suštine. Možda bi se moglo kazati kako je u pitanju ideološki sukob između “lijevih” i “desnih” vlada – ali nije tako jer je čak i ultradesni brazilski predsjednik Jair Bolsonaro izjavio kako i on “u ovim uvjetima” još uvijek procjenjuje hoće li sudjelovati na summitu u Los Angelesu . Zaključuje da “to ovisi o puno stvari”
U međuvremenu je predsjednik Biden objavio kako SAD “modificiraju svoju politiku prema Kubi”, razmatrajući moguću promjenu odluke o obustavljanju letova za Kubu, suspenziju odluke o ograničenju pošiljki i obnavljanju programa objedinjavanja porodica. Očito je i rat u Ukrajini utjecao na američku vanjsku politiku, pa je tako predsjednik Biden najavio i moguću fleksibilizaciju (“u određenoj mjeri”) nekih sankcija uvedenih prema Venezueli. Glasnogovornica Bijele kuće je 10. svibnja izjavila kako “još uvijek nismo donijeli konačnu odluku tko će biti pozvan i još nismo poslali pozivnice”. Kubanci su izrazili svoje čuđenje što nisu pozvani na summit jer je upravo predsjednik Biden (nekadašnji Obamin potpredsjednik) podržavao Obaminu politiku približavanja i otvaranja prema Kubi. S Venezuelom je situacija posebno komplicirana jer su plaćenici iz SAD-a direktno bili uvučeni u nekoliko pokušaja ubojstva predsjednika Nicolasa Madura kojeg, uostalom, SAD uopće ne priznaju, proglašavajući nikada izabranog “uličnog predsjednika” Juana Guaidóa “pravim” venezuelanskim predsjednikom. A Nikaragvu ne treba niti spominjati. SAD su još 80-tih godina XX stoljeća financirali i obučavali contrase u pokušaju oružanog rušenja legalne sandinističke vlasti. Stanje se tu nije puno promijenilo osim što je bračni par Ortega u Nikaragvi zaista krenuo u nerazumne obračune s opozicijom (pa i u sandinističkim redovima).
Matias Bianchi, direktor organizacije Asuntos del Sur i docent na The University of Arizona smatra kako je američki pokušaj izbacivanja nekih zemalja s predstojećeg regionalnog skupa velika “strateška greška” jer to ne doprinosi generiranju “hemisferskog povezivanja”. Po njemu Biden ne shvaća što se sve desilo zadnjih pet godina u regiji. Naime, “različite zemlje regije sada imaju lijeve vlade, što drugačije oblikuje ovaj prostor”. Bojkot nekih država samo će ih još više međusobno povezati. Biden zanemaruje i kako je na ovu regiju utjecala pandemija korone, ali i rat u Ukrajini. Nužno je više kooperacije među latinskoameričkim državama kako bi se zajedno pokušale suprotstaviti svjetskoj ekonomskoj nestabilnosti koja se posebno dramatično prelama u Latinskoj Americi. Po Bianchiju, “to su povijesni momenti koji zahtijevaju više susreta, razgovora, veći kapacitet međusobne razmjene i ne smije se izgubiti mogućnost razgovora”. I on se plaši da se, zahvaljujući ovom američkom potezu, ovo ne pretvori “u raspravu između lijevih i desnih režima” i da se tako praktički ignorira “ono što je zaista važno”.
Biden je očito na određen način rastrgan jer se nalazi u procjepu između svog poželjnog imagea regionalnog i svjetskog lidera i onog imagea kojeg diktiraju političke potrebe koje su za internu, američku, unutarnju upotrebu. To ga dovodi u politički shizofrenu poziciju jer jednu sliku želi projektirati “za van” a drugu “za unutra”. To nužno dovodi do stanja totalne podvojenosti, diskrepancije njegove (političke) osobnosti što je uvijek potencijalno opasno. Zato se i nepozivanje tri “nedemokratske” latinskoameričke države na summit u Los Angelesu sve više tumači kao čisto politikanstvo koje može upropastiti taj skup zbog njegovog mogućeg bojkota od još nekih država ili lidera regije. Tako je čileanska ministrica vanjskih poslova u nedjelju, 14. svibnja izjavila kako “isključivanje neće pomoći rješavanju problema ljudskih prava” tražeći od SAD da na summit pozovu Kubu, Venezuelu i Nikaragvu jer je nužan “dijalog koji je iznad razlika”. To je danas posebno važno jer je regija, po njoj, u ovom trenutku “superfragmentirana”, međusobno polarizirana pa je, stoga, posebno važno da pod vodstvom Bidena uspostavi “međusobni razgovor koji je iznad međusobnih razlika”. Naravno da Bidenov stav o “zaštiti demokracije” u regiji kao kriteriju za dobivanje poziva za ovaj summit mnogi smatraju krajnje ciničnim jer i u ovom trenutku SAD pomažu i financiraju mnoge ultradesničarske režime (od Brazila do Kolumbije ) koji dnevno krše osnovna prva pa i oduzimaju živote mnogima (dosta je samo spomenuti aferu Falsos positivos u Kolumbiji itd ). Ne treba zaboraviti niti izbore u Kolumbiji i Brazilu u kojima su šanse za pobjedu ljevice velike.
Upravo je zato Álvaro Verzi Rangel (Centro Latinoamericano de Analisis Estrategico – CLAE) 25.svibnja napisao kao su u stvari “Sjedinjene Države te koje ne bi trebale biti pozvane na Summit Amerika”, ako bi se konzekventno primijenili Bidenovi krteriji za dobivanje pozivnice. Kada se spominju ljudska prava, slobode i demokracija ne može se zanemariti praksa izvršenih masovnih ratnih zločina diljem svijeta bez ikakvog odgovaranja ili suđenja zbog njih a iza kojih stoje “supersile” – u čemu SAD imaju itekako istaknutu (ne baš pohvalnu) ulogu. Verzi Rangel smatra da SAD ostalima nameću svoje zakone i drže lekcije o slobodi i demokraciji namećući regiji WASP (bijeli, Anglosaksonci, protestanti) logiku samo modificirajući Monroovu doktrinu (“Amerika Amerikancima”) pakirajući je u novu ambalažu. Sadržaj ostaje isti a on je: Američka dominacija ! Čak je i međusobno ubijanje Amerikanaca (poput strašnog masakra u školi u Teksasu) potvrda neodržive dekadencije i insuficijencije takvog modela organiziranja društva. Naime, Amerikanci se međusobno ubijaju vatrenim oružjem 25 puta više nego u drugim razvijenim zemljama (prema Centru: Brady Campaign to Prevent Gun Violence). SAD imaju više komada oružja nego stanovnika (120.5 komada na 100 stanovnika, više od 390 milijuna prema podacima za 2018.g – Smakl Arms Survey). Danas se zna da Anomaly Six za potrebe SAD administracije nadgleda milijarde telefona po cijelom svijetu. Istovremeno u SAD-u izbija afera s nedostatkom mlijeka za bebe po koje Biden u Njemačku šalje vojne transportne avione, i dalje su na snazi Trumpovi okrutni zakoni prema imigrantima koji se (na meksičkoj granici) zatvaraju u kaveze, odvajaju djeca od majki itd.
O financiranju, pomaganju, izvođenju državnih udara i direktnim ili indirektnim vojnim intervencijama i invazijama na području Latinske Amerike iza kojih su stajale SAD može se puno govoriti. Nedavno je bivši francuski ambasador Thierry Burkhard izjavio za New York Times kako su Francuska i SAD zajedno orkestrirale državni udar na Haitiju kada je 2004. g. srušen predsjednik Bertrand Aristide. Ali Amerikanci su direktno bili upleteni i u državne udare u Argentini, Boliviji, Brazilu, Čileu, Kostariki, Dominikanskoj Republici, Salvadoru, Gvatemali, Nikaragvi, Panami, Paragvaju, Peruu i Urugvaju.
Predsjednik Obama nikada nije ispunio svoje obećanje o ukidanje zatvora Guantanamo Bay u kojem se (ali ne samo tamo) bez ikakvog suđenja drže zatvorenici. O strahotama najzvjerskijih mučenja kojima su “legalno” podvrgnuti zatvorenici kojima se najvjerojatnije nikada neće suditi, ali koje će tamo (možda) vječno ostati (bili ili ne bili krivi) o čemu dramatično govori dokumentarni film The Forewer Prsoner (Vječni zatvorenik) iz 2021.g. režija: Alex Gibney) kao i o tome da američki vojnici ne odgovaraju za bilo koji (eventualno počinjen) zločin pred bilo kojim međunarodnim sudom (uključujući Haaški ) također bismo mogli puno govoriti. Predsjednik Bush je u srpnju 2002.g. rekao: “Svatko tko služi pod američkom zastavom odgovarat će svojim pretpostavljenima i vojnom zakonu, a ne presudama Međunarodnog kaznenog suda”. Uostalom, da li je itko odgovarao za milijune nevinih ubijenih u Iraku, Libiji, Siriji… ili i dalje važi ona izjava Madeleine Albright kako “se isplatilo” ubiti “pola milijuna” iračke djece ?! Taj broj ubijene djece je vjerojatno pretjeran, ali da je bez ikakvog razloga u Iraku ubijeno preko milijun ljudi, to je neupitno. Da li će itko makar prijekorno pogledati bivšeg američkog predsjednika Busha “mlađeg” ili bivšeg engleskog predsjednika Blairea zbog toga? Sumnjam! Ali zato SAD na Summit Amerika koji će se za koji dan održati u los Angelesu, izgleda, neće pozvati Kubu, Venezelu i Nikaragvu “zbog kršenja demokracije”. Može li uopće postojati išta licemjernije od toga?
