Jučerašnji američki midterms izbori pretvorili su se u referendum o nesposobnosti Joea Bidena da ukroti inflaciju i, za američke građane, upravo nezamisliv rast cijena naftnih derivata. Oni su reakcija na desetljeća globalizacijske i neoliberalne politike desnih i lijevih političkih elita, tijekom kojih je domaća srednja klasa sustavno osiromašena i obezvlašćena, žrtvovana za svjetski poredak i gurnuta u ralje bijesnog, utradesnog populizma.
Joe Biden je prije nekoliko tjedana izjavio kako nam je ekonomija “pakleno jaka” (strong as hell). Ronna McDaniel, predsjedavajuća Republikanskog nacionalnog komiteta, je na to tweetnula da nedavna CNN-ova anketa pokazuje kako “78 posto Amerikanaca misli da nam je ekonomija slaba”. Biden se u svojoj procjeni oslanja na izvješća da zaposlenost raste, da je ekonomija dodala stotine tisuća novih zaposlenja u prošlom tromjesečju. Neel Kashkari, predsjednik Federal Reserve banke u Minneapolisu, je pretprošli petak, međutim, rekao kako su nova zapošljavanja zapravo loš znak za ekonomiju i da bi Fed trebao još više dignuti kamatne stope da zaustavi nova zapošljavanja, kako bi ohladili ekonomiju i zaustavili inflaciju. Kamatne stope su već toliko visoke da se ne može dobiti fiksni hipotekarni kredit za ispod 7 posto (za usporedbu, moj je 3 posto). No, očito postoje različita mišljenja o tome je li veći broj zaposlenih dobar ili loš za ekonomiju.
Iz perspektive kapitalista i investitora, zaposlenici su samo trošak. Recimo Twitter je imao loš „indeks izrabljivanja“ uprihođujući upola manje po zaposleniku od Facebooka i Googla (koji oboje prihode oko milijun i po dolara po zaposleniku), te je Musk, čim ga je kupio, otpustio pola zaposlenih, kao tehnološki višak, u stilu Scarfacea (i odmah isti dan vratio Trumpa na Twitter: svaka ptica svome jatu leti). Prije nekoliko dana je Zuckerberg, ponukan dobrim primjerom, najavio sječu glava na Facebooku, i dionice Meta su odmah skočile 6 posto, a kad je dan nakon, zaista, otpustio 11 tisuća ljudi, dionice su skočile daljnjih 6 posto: to je što investitori žele – nemilosrdnu eksploataciju zaposlenika. To nipošto međutim nije nova taktika. Recimo tijekom devedesetih je takvu konsolidaciju u željezničkom robnom prometu izumio i proveo Hunter Harrison, prvo u Illinois Central Railroad, pa u Canadian National, pa Canadian Pacific i, napokon, u najvećem prijevozniku na kontinentu, CSX. Sve ostale željeznice su zatim to kopirale. Ideja je da vlakovi operiraju s preciznijim redovima vožnje, bez puno čekanja i s manje ljudi koji ih nadgledaju (vlakovi dugi ispod 5 km danas imaju samo dva zaposlenika na sebi).
CSX je prepolovio radnu snagu u deset godina, što je podiglo margine dobiti. I dionice su im porasle 300 posto, što veseli svakog investitora. Toliko da su preostalim radnicima čak digli plaće, punih 26 posto. U međuvremenu su željeznički prijevoznici uložili samo $30 milijardi u infrastrukturu i poslovanje, a podijelili između sebe čak $146 milijardi ekstra dobiti. I to se smatra dobrim za ekonomiju. Za dobitnike je sigurno fenomenalno. Rezultati za radnike su međutim naporno radno vrijeme i nemogućnost da se uzme slobodan dan i ode doktoru – što je rezultiralo jesenjim štrajkom željezničarskih radnika. Uprava sindikata se nagodila s Bidenovom administracijom da privremeno ipak ne obustave promet, da ne bi naštetili Demokratima tijekom ovih izbora. No njihovi zahtjevi nisu u potpunosti riješeni i štrajk bi se mogao nastaviti nakon izbora. Vlakovi ovdje prevoze ugljen za termoelektrane, isporučuju benzin i dizel u ruralne regije, prevoze kontejnere s jedne obale na drugu i žito iz unutrašnjosti do obala. Blokada željezničkog prometa bi bila vrlo neugodna.
Anticipirajući probleme sa štrajkom lučkih radnika u Los Angelesu i drugim lukama na Zapadnoj obali, kineski izvoznici su već počeli slati brodove, umjesto na Zapadnu, na Istočnu obalu, u Newark, Charleston i Savannah, no ako se istovremeno desi i željezničarski štrajk, promet robe u SAD-u će naprosto stati. Hoće li to biti dobro za ekonomiju? Ili bi možda bilo bolje da se onih $146 milijardi potrošilo na malo veći broj zaposlenika i bolje radne uvijete? Ili je jedini način da se obuzda inflacija to da se narod drži umjetno u siromaštvu, a bog-novac gomila na hrpu, kako bi se dojmio što vrjednijim? John Clifton, autor Blindspota, navodi statistiku Global Peace Indexa da je građansko nezadovoljstvo izraženo štrajkovima, prosvjedima i uličnim nemirima poraslo 244 posto od 2011.-2019. Ta brojka se samo povećala tijekom i nakon pandemije. I neće se smanjiti tokom inflacije i posebno uz ovakve reakcije kapitala na inflaciju.
Zadnjih mjesec dana prije jesenjih izbora većina istraživanja i predviđanja analitičara složili su se da Demokrate očekuju loši rezultati. Mnogo stvari se poklopilo i na to utjecalo. Recimo, u posljednjih 20 godina stranka predsjednika na vlasti uvijek gubi fotelje u Kongresu u izbornim godinama između predsjedničkih izbora, što je loše za Demokrate. S druge strane, međutim, ove godine od 35 senatorskih (svih 435 mjesta u Domu zastupnika se biraju svake 2 godine) i 36 guvernerskih fotelja na izborima, 21 senatorska i 20 guvernerskih su popunjene Republikancima: to je trebalo biti dobro za Demokrate, Republikanci imaju više za braniti i za izgubiti. No, za Demokrate je loše kako su složene izborne jedinice: godine 2016. Trump je odnio pobjedu u 83 posto općina, predstavljajući tek 40 posto populacije. A najgore za njih je ovaj nezaustavljiv rast cijena i inflacije od proljeća do sada. Dok je većina njih početkom ljeta, ponukano sramotnom odlukom Vrhovnog suda da ukine zaštitu prava žena na pobačaj na saveznoj razini, mislilo da će upravo to biti glavna tema ovojesenskih izbora i, prema podacima AdImpact agencije, potrošilo $320 milijuna na TV spotove u vezi prava na pobačaj, glavna tema ovih izbora postala je cijena benzina i dizela, na što su demokratski kandidati potrošili samo $31 milijun. (U Vermontu je tijekom ovih izbora uspješno proveden referendum da se pobačaj zaštiti državnim ustavom. Slične mjere su prošle i na referendumima u Michiganu i Kaliforniji).
Uslijed globalnih događaja, na koje Biden nije imao bog zna kakvog utjecaja, kao Putinov rat u Ukrajini i Xijeva Zero Covid politika u Kini, ovi izbori su postali referendum o njegovoj nesposobnosti da ukroti inflaciju i, za američke građane, upravo nezamisliv rast cijena naftnih derivata (recimo lož ulje za grijanje u Vermontu je danas dva puta skuplje nego je bila njegova prosječna cijena u 17 sezona koliko ga kupujem). I, u retrospektivi, ovi izbori su sasvim u trendu sličnih izbora u drugim zapadnim demokracijama, kao reakcija na desetljeća globalizacijske i neoliberalne politike i desnih i lijevih političkih elita, tokom kojih je domaća srednja klasa sustavno osiromašena i obezvlašćena, žrtvovana za svjetski poredak i gurnuta u ralje bijesnog, utradesnog populizma. Sad svjedočimo zaokretu iz tog globalističkog neoliberalizma u kompetitivne industrijske merkantilizme s kraja 19. stoljeća. Bidenova administracija ne samo da je nastavila Trumpov antagonizam prema Kini, nego je donijela i CHIPS Act, zabranivši svaku suradnju s Kinom na polju semikonduktora, što je korak dalje od Trumpove retorike. Namjera je da se Kinu onemogući da tehnološki sustigne SAD. No, posljedica je kočenje globalne proizvodnje semikonduktora i raspad opskrbnog lanca koji opslužuje proizvodnju automobila, telefona, kompjutera, strojeva svuda na svijetu, uključujući i SAD. (Guverner New Yorka Hotchul i senator Schummer su ljetos najavili da će kompanija Micron uložiti 100 milijardi dolara u novu, i najveću i najmoderniju na svijetu, tvornicu semikonduktora u New Yorku, no ta se neće izgraditi preko noći.)
Dvije popularne teme od pred dvije godine su gotovo potpuno odsutne u debatama između kandidata na ovim izborima. Zdravstvena zaštita: iako oko 40 posto bankrotstava u SAD-u i dalje nastaje kao posljedica nemogućnosti da se plate zdravstveni troškovi, nitko u ovim izborima ne govori više o potrebi da se uvede univerzalno zdravstveno osiguranje, Medicare for All. Republikanci su toljagom inflacije uspjeli izbiti iz glave svakom da je tako nešto u Americi moguće ikada ostvariti. I drugo, klimatske promjene. Nitko o tome više ne govori. Green New Deal se ne spominje, osim negativno, pokoji republikanski kandidat. Isti tjedan s ovim izborima odvija se i svjetski klimatski summit, ovaj puta u Kairu, gdje je António Guterres, generalni sekretar UN, izjavio: “Mi smo na autocesti za klimatski pakao, s nogom na gasu do daske.” Temperature su svuda nesezonski vruće. No, svi smo se negdje u sebi već pomirili da se klimatski ciljevi iz Pariza nikada neće ostvariti. Putin je ratom u Ukrajini naprosto torpedirao klimatsku agendu, uništio Green New Deal, upropastio Energiewende i pokopao njemačke Zelene. Njemački Bundestag je odlučio ponovno otvoriti termoelektrane na ugljen i proširiti ugljenokope u Lužicama, gdje je već bilo planirano postaviti vjetrenjače.
Zbog takvog usuda, Demokratski kandidati se u ovim izborima slabo mogu osloniti na svoga predsjednika. Bidenov rejting, prema YouGov istraživanju, je 39 posto, drugi najniži za predsjednika u posljednjih 50 godina pred midterms izbore. Politički analitičari iz Five Thirt Eight su uoči izbora dali 83 posto šanse da će Republikanci preuzeti kontrolu nad Domom zastupnika i 51 posto šansu nad Senatom. Bidenu se danas zamjera što je “preplašio” naftaše Green New Dealom, pa su oni već odlučili smanjiti ulaganja u novu proizvodnju. I sad zato ne mogu kad treba uskočiti i pomoći. Rafinerije su u remontu. Nova ulaganja se ne isplate kratkoročno, a dugoročno nisu sigurna, jer što ako se Green New Deal vrati kao službena politika jednom, kad energetska kriza, uzročena Putinovim ratom i našim sankcijama protiv Rusije, prestane? Drugim riječima, naftaši nas ucjenjuju: ili ćete se smrzavati ove zime, ili ćete odbaciti vaše smiješne ideje o napuštanju fosilnih goriva u skoroj budućnosti i dozvoliti nam da skuhamo planetu. U međuvremenu, umjesto da ulažu u novu proizvodnju, naftaši trenutno bilježe i dijele između sebe najveću dobit u posljednjih 30 godina. Putinov rat je fenomenalno profitabilan, kako za Gazprom i Rosneft, tako i za Exxon, Shell, Chevron i BP i njihove investitore. Saudi Aramco je ostvario više nego što je cijeli godišnji BNP Srbije samo u dobiti prošlog tromjesečja (42.1 milijardu dolara). Tako što je princ Mohammed Bin Salman, osobni prijatelj Trumpovog zeta, Jareda Kushnera, odlučio s Rusijom natjerati zemlje OPEC-a da smanje produkciju, nakon što ih je Biden zamolio da ju povećaju.
Demokrati se toj nagloj promjeni uzrokovanoj ratom u Ukrajini i sankcijama protiv Rusije naprosto nisu stigli prilagoditi. U ožujku 2019. je YouGov anketa ustanovila da 59 posto Amerikanaca podržava Green New Deal, a da je samo 28 posto protiv. Pew Research Centar je u lipnju 2020. objavio da 2/3 američkih građana želi da vlast učini nešto za klimu. U travnju 2021. je istraživanje Data for Progress potvrdilo da je Green New Deal i dalje 31 poena ispred oporbe u anketama, savjetujući: “Konsponzoriranje Green New Deala može pomoći članovima Kongresa da pobijede u midterms izborima 2022.” Studija Fakulteta političkih znanosti grada Seattlea pokazuje da su demokratski kandidati u izborima 2020., asocirani s aktivnim učešćem u Green New Dealu, ostvarili oko 2 posto više glasova. Sve do invazije Ukrajine, to je bila pobjednička platforma Demokrata. Sada ju više nitko ne spominje. Sada je glavna tema kako ćemo grijati kuće ove zime uz cijene od šest i više dolara po galonu dizela.
Treća tema koja dominira ovim izborima, pored ekonomije i pobačaja, vrlo slično kao i tema koja je dominirala nedavnim kongresom Komunističke partije Kine, je sigurnost. Iako Xi, američki Demokrati i američki Republikanci dosta drugačije formuliraju što pod tim podrazumijevaju i kako to definiraju. Biden dva dana prije izbora izjavljuje kako se na ovim izborima odlučuje ni o čemu drugome nego o sigurnosti naše demokratske tradicije. Ari Mittleman, iz lijevog think tanka Keep Our Republic, sažima kolektivnu misao polovice nacije u: “Na ovim izborima odlučuje se o povjerenju u legitimitet naše demokracije.” Nije ništa novo da političari proklamiraju svake predstojeće izbore kao najvažnije u povijesti. No, nekad su stranke bile samo politički protivnici, a danas oni, koji za njih glasaju, doživljavaju svoje protivnike kao neprijatelje i prijetnju sigurnosti zemlje. Dok Demokrati stavljaju ove izbore u okvir bitke za spas demokracije i republike, ukazujući kako velika većina republikanskih kandidata negira legitimitet predsjedničkih izbora 2020. i promiče šestosiječanjske teorije zavjere, dovodeći u pitanje njihovu odanost tradicijama naše republike, Republikanci se oslanjaju na porast kriminala i nesigurnosti, uzrokovan ekonomskim nedaćama, i oslikavaju svoje protivnike kao promotore nasilja, koji žele isprazniti zatvore i stvoriti kaos na ulicama, ukratko, mrzitelje svega američkog.
Sukob te dvije verzije „sigurnosti“ je najočitiji u izborima za senat u Wisconsinu, poznatom po uličnim nemirima tokom kojih su ljudi poginuli (Kenosha), i u izborima za senat u Pennsylvaniji. U Wisconsinu republikanski kandidat Ron Johnson, kojeg šestosiječanjski komitet Kongresa povezuje s Trumpovom shemom da je prevaren na izborima – većina ovogodišnjih republikanskih kandidata tvrdi, tj. barem jednom su to izjavili, da je Trump prevaren na izborima 2020., kako piše Washington Post – optužuje demokratskog kandidata, Mandelu Barnesa, koji je crnac, da je izazivač rulje. (Ron Johnson je, nažalost, iako vrlo tijesno, pobijedio.) U Pennsylvaniji, republikanski kandidat Mehmet Oz (poznatiji kao doktor koji je davao dijetalne savjete ženama na Oprah TV showu) tvrdi da njegov demokratski oponent, Joe Fetterman, želi “isprazniti zatvore” (jer Fetterman ima u svom timu ljude, koji su pušteni iz zatvora, nakon što su proglašeni nevinima…). (Fetterman je ljetos imao moždani udar što ga je znatno usporilo. No, eto, ipak je, iako i on tijesno, pobijedio. Dakle u jednoj državi birači preferiraju jednu verziju sigurnosti, a u drugoj drugu.)
Republikanska kandidatkinja za guvernera Arizone, Kari Lake, tvrdi da ne bi priznala rezultate Bidenove pobjede u Arizoni 2020 da je bila guvernerka. Trenutno je 0.6 posto iza svoje demokratske protukandidatkinje. Republikanski kandidat za guvernera Marylanda, Dan Cox, jednom je tvrdio da je Mike Pence izdajnik i hvalio se da je bio u timu Trumpovih odvjetnika u Pennsylvaniji, trudeći se preokrenuti rezultat izbora. Dan Cox je jučer izgubio s 22 poena razlike. Republikanski kandidat za guvernera Pennsylvanije, Doug Mastriano, je pobunjenik koji je bio s ruljom u Kongresu 6. siječnja i jednom izjavio da bi žene koje počine pobačaj i liječnike koji im u tome pomognu stavio na sud za ubojstvo. Mastriano je, također, pobornik doktrine nezavisnih državnih skupština (da one i samo one imaju pravo alocirati elektorske glasove za predsjednika), o kojoj sam nedavno pisao za Ideje. Kampanju mu vodi Sam Faddis, bivši CIA operativac, koji je vodio psy-op tim u Iraku s ciljem da destabilizira Saddama Husseina, a sad vodi tim u Pennsylvaniji, Pennsylvania Patriot Coalition, da destabilizira Joea Bidena. Ljude je takvih strah. Ljude je strah političkog nasilja bilo kojeg ideološkog predznaka. Ljudi se plaše da će im jedne noći neka takva budala, totalno dezorijentirana online mašinom zastrašivanja, kao David DePape mužu Nancy Pelosi, upasti u kuću da im se najebe majke.
Stoga je to, što su većina republikanskih kandidata u ovim izborima ultra-desno, teoretičari zavjera, poricatelji legitimnosti izbora 2020, šestosiječanjski pobunjenici, antivakseri, omogućilo mudrijim demokratskim kandidatima da zauzmu centar – ne samo lijevi, nego i desni centar – i da vode kampanje kao liberalni republikanci. Jer liberalnih republikanaca više nema. Njihov slogan je: glasajte za nas, barem nismo fašisti. S jedne strane, to je dobro, jer im može donijeti izbornu pobjedu, no, s druge strane, to je vrlo loše jer nas još više udaljuje od lijevih i progresivnih ideja i programa. Dok se republikanski kandidati tako nesmetano zaklinju u Trumpa, mudriji demokratski Bidena uopće ne spominju. Demokratska kandidatkinja za senat iz New Hampshirea, Maggie Hassan, se koncentrira na priču da je njen otac bio u Bitci za Bulge u drugom svjetskom ratu (njen protivnik, Donald Bolduc, je general u penziji, kojemu je politička platforma da su Trumpu ukrali izbore), a ne na to da je bio jedan od ekonomskih arhitekata Johnsonovog Great Society, recimo. Demokratska kandidatkinja za senat iz Nevade, Catherine Cortez Masto, rijetko spominje Bidena (i to da je kao senatorica glasala za sve njegove prijedloge), i fokusira se, kaže, na “lokalne interese”, što ovdje zovu „kruh i putar“. Masto je prva Latina u Kongresu. Njen protivnik, Adam Laxalt, potomak je republikanske političarske dinastije i unuk senatora. No, odrastao je daleko od Nevade, u Washingtonu s majkom, kao vanbračno dijete i dinastija Laxalt ga se odrekla (14 rođaka je potpisalo pismo da će glasati za Masto).
I za Masto i za Hassan se predviđala pobjeda. Bolduc je relativno nepoznat, a Hassan ima uhodanu političku mašineriju. Laxalt je nevoljen u Nevadi, a Masto ima podršku moćnog kuharskog sindikata. New Hampshire je skoro sasvim bijela država, i Hassan mora zadovoljiti uglavnom vlasnike malih obrta i njihove radnike. Politico je u kolovozu izvijestio kako su Republikanci, vođeni Mitch McConnellom, uložili 4 milijuna dolara tokom primaries u TV reklame, podržavajući predsjednika Senata države New Hampshire, Chuck Morsea, kao republikanskog kandidata za savezni senat iz New Hampshirea, u nadi da će on uspjeti poraziti Bolduca. Bolduc je međutim pobijedio u primaries, kao i većina republikanskih kandidata, koji se zaklinju u Trumpa. Savezni Republikanci mu onda nisu pružili nikakvu podršku u generalnim izborima, smatrajući da Trumpovac ne može pobijediti na sjeveroistoku zemlje. Što je bila korektna procjena. Hassan je pobijedila Bolduca s 53.9 : 44.2.
Nevada je većinski obojena. I ekonomski potpuno ovisna o prihodima od turizma i kockanja u kockarnicama Las Vegasa. Kuharski sindikat organizira oko 60 tisuća radnika u toj industriji, uglavnom ne-bijelaca, uglavnom bez fakultetskog obrazovanja. Masto međutim gubi, iako rezultati za Nevadu nisu još službeni. Na Floridi, Trump se pojavio u kampanji republikanskog kandidata za senat, Marca Rubia. Rubio se sav znojio od oduševljenja tom podrškom, mada ga je tokom 2016. Trump ponižavajući zvao “Mali Marko”. Mali Mark je tada za Trumpa rekao da ima male ruke, a i da se zna što to znači kad muškarac ima male ruke. Godine 2020. je ipak na kraju glasao u Kongresu da potvrdi rezultate predsjedničkih izbora. A sad je odlučio post festum tvrditi da su izbori ukradeni, ne bi li iskamčio Trumpovu podršku. Možda jedini ljigaviji uvlakač od Rubia je JD Vance, kandidat za senat iz Ohioa, koji se, nakon što je Trump izjavio kako mu Vance liže dupe, popeo na binu da srdačno zahvali Trumpu na podršci. (Vance je pobijedio, i u pobjedničkom govoru zahvalio mnogima, ali Trumpa uopće nije spomenuo, procjenjujući da je Trumpova podrška trenutno, očito, sudeći po rezultatima izbora na drugim mjestima, toksična. Rubio je također pobijedio i u svom pobjedničkom govoru zahvalio Bogu Stvoritelju i Isusu Kristu, čiji rejting je znatno stabilniji od Trumpovog).
Vancea financira drugi poznati tehnofašistički bilioner, Peter Thiel. Thiel, također, financira republikanskog kandidata za senat iz Arizone, Blake Mastersa (kojemu je krađa izbora 2020. isto jedna od glavnih programskih točaka, no nije mu pobjednička kombinacija). Ovo su inače najskuplji međuizbori u povijesti SAD-a: više od 16 milijardi dolara potrošeno na cirkus. Ohio – 180 milijuna. Nevada, Arizona, Pennsylvania – 250 milijuna. I najskuplja utrka za senat, Georgia – 276 milijun. U Georgiji se za guvernera sukobljavaju umjereni republikanac (jedan od rijetkih koji ne tvrdi da je Biden nelegitimno izabran), Brian Kemp, i demokratkinja Stacy Abrams, koja je 2020. izgubila. Kemp je i ovaj puta pobijedio. A za Senat se natječu propovjednik iz Martin Luther Kingove crkve, Raphael Warnock, kao Demokrat, i bivši profesionalni “fudbaler” Herschel Walker, koji je prijatelj s Trumpom još od osamdesetih, kad je Trump kupio tim za kojeg je Walker igrao. Oba su crnci. Oba su vrlo popularni. Neizvjesnost je velika. I skupa. Vrijedi, međutim, obratiti pažnju da Demokrati troše znatno više nego Republikanci. Recimo, u utrci za guvernera u Pennsylvaniji, Doug Mastriano je potrošio 4 milijuna dolara. Njegov demokratski oponent, Josh Shapiro, koji u primaries i nije imao protivnika, potrošio je 50 milijuna dolara. Zato će gubitak izbora biti kudikamo više razočaravajuć za demokratske birače, koji su više u svoje uložili. Shapiro je tokom primaries, u kojima sam nije imao protivnika, uložio 800 tisuća dolara u TV spotove pomažući Mastrianu da pobjedi svoje (relativno umjerenije) protivnike u njegovim primaries, misleći da će mu biti lakše u generalnim izborima pobijediti protiv ekstremiste kao Mastriano: tu taktiku je primijenilo tuce demokratskih kandidata na ovim izborima. Taktika se Shapiru isplatila: pobijedio je sa znatnom razlikom (55.7 : 42.5), pokazujući kako američki birači ipak nisu spremni predati zemlju u ruke takvim krkanima kao što je Mastriano.
No, zašto se uopće brinemo da bi se tako nešto moglo dogoditi? Gdje su Demokrati fulali? Clintonov entuzijazam i apetit oko globalizacije devedesetih, usprkos dubokog nezadovoljstva istim unutar tradicionalne demokratske konstituencije među radnicima i sindikatima, uzrokovao je slabost u demokratskoj stranci, koju je kasnije Trump uspješno eksploatirao i koju Republikanci i dalje koriste: danas, zbog toga, Demokrati pobjeđuju u predgrađima, među fakultetski obrazovanima, a Republikanci među rudarima i šljakerima u željezarama u Ohiou. To kreira neobično naopaku situaciju, u kojoj stranka, koja bi trebala biti na strani radnika, politički pobjeđuje upravo u najbogatijim općinama, među visoko-obrazovanim profesionalcima, koji uglavnom ne mare za radničku klasu i nemaju kontakta s njom, te svom novom izbornom tijelu prilagođava svoju politiku, koja se onda centrira oko pitanja pobačaja, LGBTQ prava, i sličnih svjetonazorskih tema, što onda Republikanci s užitkom koriste kao dokaz da se Demokrati bave pokrštavanjem jarića, dok američki radni ljudi stenju pod jarmom globalizma.
Jake Sulivan, Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost i bivši bliski suradnik Hillary Clinton, koji je pobrao dosta kritike nakon fijaska kampanje 2016., danas preispituje svoju, nekad automatsku, podršku globalizmu, u koji elite obje stranke duboko vjeruju, a koji je, kako je Trump pokazao, još dublje omrznut među narodom. D. Taylor, predsjednik ugostiteljskog sindikata Unite Here (Nevada), primjećuje: “Demokrati se često boje razgovarati sa radničkom klasom, i previše polažu na odlazak na fakultet”. Oslanjati se na glas obrazovanih, u zemlji u kojoj je samo trećina birača završilo fakultet, nije baš najpametnije. I to opetovano vidimo na izborima. Gdje Demokrati gube neobrazovane mnogo brže nego što pridobivaju obrazovane. I to ne više samo među bijelcima, nego i među crncima, Hispanicima i imigrantima. Ro Khana, Bernijev demokrat, demokratski zastupnik iz Kalifornije, iz jednog od rijetkih okruga s većinskom azijatskom populacijom, ujedno i jednog od najbogatijih (u kojem se nalaze sjedišta Applea i Googlea), otvoren je u kritici svoje stranke: “Napravili smo stratešku grešku, moramo prepoznati promašaje globalizma, moramo prepoznati kako je to zapostavilo našu radničku klasu i našu srednju klasu, i kako je to jedan od uzroka rastu desničarskog populizma danas.”
I to odsijecanje grane na kojoj sjede traje već desetljećima. Zapravo Bidenova administracija se trudi to ispraviti, no možda je već prekasno. Djelomični oprost studentskog duga ne bi, recimo, bio moguć u Obaminoj administraciji. Obama se bio okružio ljudima s Wall Streeta, kao što su Lawrence Summers i Timothy Gartner, koji to nikada ne bi dopustili. Oni nisu dozvolili niti da Obama spomene sindikate u govoru, a kamoli da nešto za njih učini. Biden neprestano govori o sindikatima. I umjesto Gartnera i Summersa, Biden se okružio ljudima kao Jonathan Kanter, Lina Khan, Tim Wu, Heather Bushey, Jared Bernstein, koji se zalažu protiv monopola i oligopola. Obama je i tokom ovih izbora podbacio, stigavši posjetiti samo šest država u zadnjih deset dana, dok je, skoro duplo stariji, Bernie Sanders istovremeno obišao sedam. Tržište, kao što je Musk tvitao, međutim, voli podijeljenu vlast: lakše je loviti u mutnom, lakše je zgrtati kapital, ako se političari ne mogu dogovoriti o regulaciji. Zato dionice obično reagiraju porastom vrijednosti na veću polarizaciju političke vlasti. Republikanci u kontroli Kongresa, znače manju učinkovitost antimonopolističkih snaga u Bidenovoj administraciji: činjenica je da takvi rezultati izbora najviše pogoduju investitorskoj klasi.
Međutim, baš kao što su Demokrati pogriješili u distanciranju od radničke klase i svakodnevnih problema preživljavanja, nepripremljeni na ekonomsku krizu, koja se ovog ljeta naglo nad nas nadvila, te u očekivanju da će pobačaj biti glavna tema i držeći se zelenih ideja dulje nego je to politička stvarnost mogla otrpjeti, i mnogi Republikanci su u ovim izborima pogriješili, pretjerano se uzdajući u Trumpa i teorije zavjere. Američki građani su pokazali da žele neku sredinu između te dvije krajnjosti. Dan nakon izbora, David Plouffe, strateg Obamine kampanje, u gostovanju na Fox News, izjavio je da je najveći gubitnik ovih izbora upravo Trump. Okružio se i podržavao je užasne kandidate, toliko smiješno loše, da su ih demokratski oponenti podržavali TV reklamama u primaries protiv njihovih umjerenijih kolega, kao Shapiro Mastriana. Nije toliko znakovito da je Plouffe to rekao, koliko da ga je baš Fox News pozvao da to kaže: čini se da su se McConnell i republikanski establishment ohladili od Trumpa, nakon fijaska njegovih kandidata (koji su istisnuli McConnellove, kako divlji pitome već običavaju), i da bi mogli početi gurati DeSantisa za predsjedničke izbore 2024. Ron DeSantis je pobijedio u izborima za guvernera na Floridi sa, za američke izborne standarde, skoro nevjerojatnih 20 poena razlike. I to je učinio bez podrške Donalda Trumpa. Dapače, nije ga niti zvao u svoju kampanju. Budući da se očito namjerava kandidirati za predsjednika 2024, baš kao i Trump, pa se želi od njega distancirati.
Rezultate ovih izbora, međutim, još ne znamo. Ključne utrke za senat u Arizoni, Nevadi, i Georgiji još se prebrojavaju. Kao što je predviđano, Republikanci će preuzeti Dom zastupnika i Nancy Pelosi neće više biti madam speaker. Među guvernerima, Demokrati su dobro prošli pobjeđujući u Pensilvaniji, Marylandu, Michiganu i Minnesoti. No, nažalost, Beto O“Rourke nije pobijedio u Texasu. Bivša Trumpova glasnogovornica, Sarah Huckabee Sanders, pobijedila je u Arkanzasu (još jedna dinastija, i otac joj je bio guverner). A Senat je trenutno 48 : 48 sa 4 nezavršene utrke. U Arizoni ankete daju Demokratima prednost (Blak Masters očekivano gubi od Mark Kellya). U Nevadi ankete daju Republikancima prednost: Masto će, izgleda, izgubiti od Laxalta, čemu se stranka nije nadala. Na Aljasci će biti drugi krug – no između dvije Republikanke – dugogodišnje senatorke, Lise Murkowski i Trumpove obožavateljice, Kelly Tschibake, koja je u vodstvu (!), ali niti jedna nema više od 50 posto. I u Georgiji će biti drugi krug, između Raphaela Warnocka i Herschela Walkera, tako da se sudbina Senata neće znati barem do sredine prosinca.
U međuvremenu, Biden je prihvatio rezultate izbora.
