Posljednjih godina pojam pravedne tranzicije je postao krilaticom koja se često javlja u diskursu političkih, ekonomskih i socijalnih aktera iz različitih geografskih, institucionalnih i ideologijskih sredina. Pojam je počeo dobivati na popularnosti prije šest godina, kad je u preambuli Pariškog sporazuma priznata potreba za „pravednom tranzicijom za radnu snagu kojom se stvaraju dostojanstvena i kvalitetna radna mjesta u skladu s utvrđenim nacionalnim razvojnim prioritetima” (21. konferencija potpisnica 2015.).
Slični ciljevi bili su uključeni i u formulacije Ciljeva održivog razvoja (Ujedinjene nacije 2015.), a ratificirala ih je i šleska Deklaracija o solidarnosti i pravednoj tranziciji, koju je potpisalo 50 zemalja na 24. Konferenciji potpisnica (COP24) 2018.
Unatoč brzom i širokom rasprostiranju tog pojma, on je u opasnosti da postane još jednom praznom oznakom. Ograničena debata o njegovom sadržaju sve više ga pretvara u nepovijesnu i apolitičnu ideju. Ustvari, prividni konsenzus o njegovom značenju pokazuje da nije bilo dovoljno rasprave o mnogim i različitim tranzicijama (u pluralu) koje su potrebne u različitim nacionalnim kontekstima, kao ni jasnih veza s duboko ukorijenjenim odnosima eksploatacije, dominacije i pljačkanja okoliša koji opstaju diljem svijeta. Postoji očevidna potreba za dubljom diskusijom o konkretnom značaju i obuhvatu tog termina, osobito u onim zemljama koje su najteže pogođene promjenama klime i pandemijom Covid-19.
Mnogo prije nego što se pravednu tranziciju počelo spominjati po službenim dokumentima, širok krug socijalnih pokreta već je osuđivao rastuću nejednakost i ekstremno pljačkanje kako prirode tako i ljudi. Davali su vrlo konkretne prijedloge kako bi se krenulo prema socijalnoj i klimatskoj pravdi. U novije vrijeme i akademski krugovi uključuju pojam pravedne tranzicije u planove istraživanja znanstvenika iz više disciplina.
Brz pregled institucionalne, tehničke i akademske literature, kao i noviji izvještaji socijalnih organizacija i organizacija za okoliš pokazuje da je ideja pravedne tranzicije povezana praktički sa svakim segmentom ekonomije: od poljoprivrede do proizvodnje hrane te od financijskog sistema do proizvodnje, distribucije i potrošnje energije. Osobito je energija područje koje privlači najviše pozornosti među zagovornicima pravedne tranzicije, obzirom na svoju povezanost s drugim područjima globalne ekonomije i upliv na promjene klime.
Sadašnje rasprave o pravednoj tranziciji razvijaju se paralelno s misaono izazovnim diskusijama o pojmovima energetske pravednosti (te u novije vrijeme o idejama energetske demokracije i energetske suverenosti) i klimatske pravednosti. Prva se odnosi na pitanja pravičnosti i gleda na dobitnike i gubitnike u tim procesima i strukturama proizvodnje i potrošnje energije, s naglaskom na sljedeće: ciljevi i uplivi energetskih strategija, sudjelovanje radnika/radnica i korisnica/korisnika te priznanje pravā i zahtjevā lokalnih zajednica na koje djeluju energetski projekti (Jenkins i dr. 2016). Ovo potonje tiče se pitanjā povijesnih odgovornosti, značenja „razvoja” te značaja i dosega ljudskih prava i prava okoliša. Ukratko, ono implicira „tranzicijski put koji pomiruje materijalne potrebe najsiromašnijih ljudi na planetu s potrebom da se očuva stabilnost klime Zemlje”, kao i s nužnošću da se istodobno rješava „pretjerano korištenje prirodnih resursa te nedovoljno isporučivanje javnih dobara” (Jacob and Steckel 2016, p. 2).
Analize i prijedlozi u vezi s pravednom tranzicijom općenito, a posebno energetskom tranzicijom, odražavaju disparatne, pa čak i antagonistične interese. S druge strane, postoje neoliberalne vizije koje predlažu brz prelaz na neku vrst „zelenog kapitalizma” i naglašavaju središnji značaj tržišta kao najboljeg ili jedinog načina pokretanja i kataliziranja tranzicije. S druge strane, postoje neokejnzijanski ili marksistički nazori koji uvjeravaju da je bitan uvjet bilo kakve tranzicije jaka državna intervencija. U odnosu na izričite ciljeve, lako je razlikovati pluralnost perspektiva, koje sežu od slijepe vjere u rješavanje naših sadašnjih i budućih problema tehnologijom do prijedlogā o „odrastu” (Hickel 2020) i „ekologizmu za siromašne” (Anguelovski i Martinez Alier 2014) koji revaloriziraju znanje i praksu s osnovama u lokalnoj zajednici. Ideju pravedne tranzicije također su pozdravljale i podržavale, s jedne strane, krupne energetske korporacije koje uočavaju nove prilike za financijski oporavak i rast profita odmicanjem od fosilnih goriva, te, s druge strane, lokalne energetske zajednice i progresivne lokalne uprave.
Početnica o energetskoj tranziciji, koju su zajedno napravili aktivistički istraživački centri Taller Ecologista (sa sjedištem u Argentini) i Transnational Institute (TNI, sa sjedištem u Amsterdamu), predložila je distinkciju između dvaju razumijevanja tranzicije. Prvi pristup, okarakteriziran kao korporativna tranzicija, izveden je iz tehno-ekonomske perspektive koja težište stavlja na smanjivanje emisija stakleničkih plinova „unutar procesa rasta akumulacije bogatstva i moći kroz nova područja ekstrakcije, uz održavanje postojećih odnosa moći pa prema tome i nejednakosti” (str. 2). Drugi pristup, okarakteriziran kao pučka energetska tranzicija, „zasniva se na premisi konstruiranja prava na energiju i dovodi u pitanje ideju energije kao robe” (str. 3). Ta perspektiva podrazumijeva deprivatizaciju energetskog sistema i jačanje raznih formi javnog vlasništva, uz sve više razine sudjelovanja građanki/građana i radnika/radnica te demokraciju u energetskom sistemu.
Ipak, za korporativnu tranziciju ne zalažu se samo privatne ili javne korporacije fokusirane na profit. Brane je i mnoge druge institucije, s više ili manje entuzijazma ili podrške, uključujući nacionalne i lokalne uprave, pa čak i neke utjecajne nedržavne organizacije za okoliš koje u tržišnim silama vide jedini mogući put – ili, za neke, „najbrži” put – djelovanja na brzinu širenja i urgentnost klimatske krize.
Jasno, u središtu sadašnjih diskusija o značenju – i mogućnostima – energetske tranzicije nalaze se pitanja vlasništva i kontrole pristupa energetskim izvorima, materijalima i tehnologijama. Mnogi pobornici tranzicije vođene tržištem zagovaraju širenje obnovljivih izvora energije iz čisto utilitarne i ekstraktivističke perspektive. Vrlo često u tu se logiku uključuje i pojam „energetske efikasnosti”, što predložene alternative za tranziciju svodi na postupna tehnička dostignuća i/ili individualne promjene ponašanja; to ne dovodi bitno u pitanje obrasce potrošnje intrinzične postojećoj strukturi energetskog sistema.
Mnogo manje optimističnu i trezveniju ocjenu sadašnjih preobrazbi globalnog energetskog sistema predlažu istraživači i aktivisti povezani s inicijativom Sindikata za energetsku demokraciju (Trade Unions for Energy Democracy – TUED). Pripremajući se za COP26 u Glasgowu (novembar 2021.), TUED i TNI zajedno su, kao doprinos raspravama među organizacijama za okoliš i radničkim organizacijama, objavili izvještaj u kojem su se autori suprotstavili propustima neoliberalne klimatske politike. Argumentirali su da energetska tranzicija ostaje mit i da svijet treba prevladati sadašnje negiranje i priznati sve veći jaz između ambicija i akcija (Sweeney i dr., 2021).
Zagovornici tržišta, koji ukazuju na tobože „nezaustavljivu” energetsku tranziciju, često daju uvjerenja da njihov pristup donosi pozitivne rezultate. Poslovni lideri, državni zvaničnici i predstavnici većih NGOa za okoliš često izjavljuju da je „glavni problem” to što je tempo tranzicije prespor, i pozivaju na više „ambicija”, na više „političke volje” i veću „hitnost”. Time zapravo misle sljedeće: privatnim investitorima treba davati više poticaja; određivanje cijena na ugljik treba proširiti i ostvariti jači upliv na zagađivače; subvencije za fosilna goriva treba što prije ukloniti, a liberalizaciju i privatizaciju energetskog tržišta mora se provoditi agresivnije nego ikad. Budući da je potreba za djelovanjem na klimu toliko prijeka, oni predlažu i korištenje javnog novca za dodatno „jačanje”, „deblokiranje” i „smanjivanje rizičnosti” privatnog investiranja, kako bi se moglo stvarati nova tržišta i kako bi procvale nove industrijske grane (Sweeney i dr. 2021).
Prema najnovijem izvještaju koji je objavila Međunarodna agencija za energiju (2021.), radi postizanja emisija neto veličine nula do 2050. godine, odmah mora prestati eksploatacija i razvoj novih naftnih i plinskih polja, a nigdje u svijetu ne smije se graditi nove elektrane na ugljen. Ovaj izvještaj, kao i mnogi drugi, dokazuje da, unatoč nekim promjenama sastava goriva na nekim lokacijama i u nekim sektorima, ukupna potražnja za energijom i dalje raste čak i brže od razvoja novih, „čistih” izvora energije. Zbog toga su paralelno rasle gotovo sve forme energije. Obnovljivi izvori daju značajan doprinos ukupnom rastu – posebno u energetskom sektoru – ali to nije dovelo do iole značajnog izbacivanja energije iz fosilnih izvora (Sweeney i dr. 2021).
Ukratko, tvrdnje da se tranzicija „dešava” i da je „nezaustavljiva” nemaju osnove u činjenicama. Nužna je radikalna promjena politike – promjena izgrađena na ideji globalnih javnih dobara i ekspanziji kako izravnih javnih investicija tako i javnog vlasništva nad ključnim komponentama privrede, posebice energetskog sektora. Otpor privatizaciji već se pretvorio u moćnu silu revindikacije javnog vlasništva nad energijom i drugim bitnim uslugama, s hiljadama uspješnih (ponovnih) uspostava općinskog vlasništva i (re)nacionalizacija provedenih u različitim zemljama diljem svijeta (Kishimoto i dr. 2020).
Istovremeno, diljem svijeta ljudi aktivno djeluju na pomicanju prema obnovljivim izvorima, te na osporavanju interesā krupnih korporacija starog režima. Diljem svijeta svjedočimo širenju decentraliziranih formi vlasništva s građanima i građankama u središtu, koje objedinjuju resurse i kapacitete za vođenje zadruga obnovljive energije i općinskih komunalnih usluga. To je donijelo nadahnjujuće rezultate u smislu demokracije, jačanja zajednice i lokalnog razvoja. Međutim, mnoga pitanja ostaju nerazriješena, jer empirijski nalazi diljem svijeta ukazuju na činjenicu da lokalne i općinske energetske inicijative neće biti dovoljne da prekinu hegemonični profitni model energetike. Kako će se na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini oblikovati i integrirati društveno i javno vlasništvo? Koje strukture i funkcije trebaju u vlasništvu držati i voditi država ili lokalne zajednice? To su duboka, vitalna pitanja kojima se moramo pozabaviti. (Autor uvodnog teksta Daniel Chavez.)
Anya Namaqua Links: Pravedna tranzicija i razvoj; bitka i izazov za Namibiju
Namibija je rijetko naseljena zemlja u jugozapadnoj Africi, izložena sušama. Nekoć je bila kolonija pod njemačkom, a nakon toga južnoafričkom upravom; neovisnost je stekla 1990., tokom „trećeg vala demokratizacije” koji je između 1989. i 1995. zahvatio subsaharsku Afriku.
Nakon stjecanja neovisnosti Namibija je postala ustavna demokracija i usvojila mješoviti ekonomski sistem u kojem centralizirano ekonomsko planiranje i državna regulacija koegzistiraju s elementima slobodnog tržišta kao što su privatno vlasništvo i stjecanje profita, dok su strategijske industrijske grane koje osiguravaju javna dobra pretvorene u poduzeća u državnom vlasništvu (PDVi).
Namibija i njena veća susjeda Južna Afrika sada su među zemljama s najvećom nejednakošću na svijetu, koje obilježavaju dispariteti životnog standarda i dohotka. Premda Svjetska banka svrstava Namibiju među zemlje višeg srednjeg dohotka, njen indeks Gini je visok: 2020. iznosio je 57,6.
Kao zajednička posljedica nerazvijenosti i slabe industrijalizacije u vrijeme aparthejda i kolonijalizma, sekundarni sektor Namibije slabo je razvijen; zemlja uvozi više od 60% dobara koje troši domaće tržište – kao što su energija (goriva i elektricitet), strojevi, vozila i žitarice – dok radi stvaranja prihoda iz inozemstva izvozi robe poput bakra, dijamanata, urana i morskih resursa.
Godine 2004. vlada Namibije je pokrenula Vision 2030., strategijski okvir visoke razine za dugoročni nacionalni razvoj radi iskorjenjivanja siromaštva, nezaposlenosti nejednakosti do 2030. godine. Premda je BDP zemlje znatno porastao između 1995. i 2020., uz taj rast nije bilo i razvoja, pa on nije prešao u bolje životne uvjete za većinu Namibijaca. Prema Svjetskoj banci, oko 1,6 milijuna Namibijaca (64%), u populaciji od 2,5 milijuna, živi ispod linije siromaštva višeg srednjeg dohotka od 5,50$ dnevno: višeg od prosječnog omjera broja siromašnih u stanovništvu od 40,4% za subsaharsku Afriku.
Namibijsko tržište rada obilježavaju strukturna nezaposlenost, pomanjkanje prilika za zapošljavanje, nestašica kvalificiranih radnika te „odljev mozgova”. Nacionalna stopa nezaposlenosti uporno se održava iznad 30%, s nezaposlenošću mladih (između 15 i 34 godine) od 46%: značajno višom od nacionalnog prosjeka. Sektor koji u Namibiji zapošljava najviše, poljoprivreda, ujedno je i sektor s općenito najnižim plaćama. Na urbanim područjima, 57% radne snage zaposleno je u neformalnoj privredi, a malo više od 40% u formalnoj. Sindikati su nekoordinirani i razdvojeni po privrednim granama, a prvenstveno im je težište zadržavanje radnih mjesta njihovih članica i članova.
Od stjecanja neovisnosti 1990. Namibija dosljedno ulaže u nacionalni budžet za razvoj namijenjen njenom ljudskom kapitalu putem obrazovanja i zdravstva. Na primjer, provodi se programe prehrane u školama. Osnovno obrazovanje u Namibiji obavezno je i besplatno te je zahvaljujući tome stopa pismenosti odraslih 92%. Izdaci zemlje za zdravstvo su (skupa s Južnom Afrikom) najviši na afričkom kontinentu; Namibija je i jedna od samo sedam zemalja subsaharske Afrike koje imaju sistem socijalne sigurnosti kao što su banke hrane i potpora za osobe s invaliditetom, djecu i starije. Većina Namibijaca sada živi u radijusu od 10 km udaljenosti od zdravstvene ustanove. Očekivano trajanje života pri rođenju (tokom razdoblja od 30 godina od neovisnosti) povećalo se na 65 godina, što je iznad subsaharskog prosjeka od 62. K tome, kod 77% Namibijaca koji žive s HIVom (12% stanovništva) virus je suprimiran zahvaljujući nacionalnim programima antiretroviralne terapije. Općenito, Namibija je svoj indeks Gini dohodovnog siromaštva i nejednakosti smanjila sa 63 2003. godine na 57,6 2020. (pri čemu indeks 100 ukazuje na savršenu nejednakost).
„Trostruki izazov” Namibije – siromaštvo, nezaposlenost i nejednakost (PUI*) – ima tri različite dimenzije: urbano-ruralnu podjelu, spol te na kraju rasu, etnicitet i klasu. Urbano-ruralna podjela vidljiva je u cijeloj zemlji: osnovne javne usluge , resursi i prilike za zapošljavanje koncentrirane su na urbanim područjima, dok 49% stanovništva živi na nerazvijenim ruralnim područjima s nedostatnim javnim uslugama. Namibijsko Ministarstvo rudarstva i energetike procjenjuje da 80% seoskih kućanstava nije spojeno na električnu mrežu. Namibijska stopa urbano-ruralne migracije od 4,5% viša je od njenih stopa ekonomskog rasta i porasta stanovništva, djelomice i zbog toga što su dohoci gradskih kućanstava veći od ruralnih za više od 100%. Po spolu, žene vode 43,9% kućanstava na koja jako djeluje PUI, pri čemu je u svim sektorima privrede osim kućanskog rada zaposleno više muškaraca nego žena. Po rasi, etnicitetu i klasi najbogatija kućanstva u Namibiji su kućanstva bijelaca koji govore njemački i engleski, a u najsiromašnijima se govori jezike rukwangali, khoekhoegowab i saan (također poznat i kao „khoisan”).
Godine 2016. Namibija je zapala u ekonomsku recesiju. Unatoč rastu BDPa, razne, prije svega vladine ekonomske inicijative i intervencije nisu uspjele diverzificirati i industrijalizirati privredu niti stvoriti zaposlenost i povoljne prilike ili sniziti PUI. Jedna nedavna studija podataka o oborinama od 2010. do 2020. pokazala je da Namibija u razdoblju od 10 godina proživljava dugoročnu sušu uslijed smanjenja kiša, s pogubnim djelovanjem na ratarstvo i poljoprivredu. U posljednjem izvještaju o zemlji, Svjetski program za hranu navodi da je 428.000 Namibijaca (ili 17%) prehrambeno nesigurno, a u cijelom društvu 24% djece mlađe od 5 godina ometeno je u razvoju zbog nedovoljne raznovrsnosti prehrane, tj. neuhranjenosti.
Namibija je potpisnica Okvirne konvencije Ujedinjenih nacija o promjenama klime (UNFCCC) (osim Priloga I); određena je kao zemlja u razvoju „osobito osjetljiva na negativne uplive promjena klime” s posebnim potrebama u smislu investiranja, osiguranja i transfera tehnologije. Kao takva, nema nikakvih obaveza prema Konvenciji. Godine 2015. i ponovo 2021. Namibija je sastavila namjeravane nacionalno određene priloge (INDC) s pregledom njihovih okolnosti, sažetkom svojih potreba te prilagodbi promjenama klime i prilozima ublažavanju. Godine 2015. bila je potrebna financijska pomoć u vrijednosti od 22,6 milijardi dolara za provođenje sastavnica INDC.
Predsjednik države dr. H. G. Geingob, suočen s ustrajnim ekonomskim teškoćama i sve višim razinama siromaštva, koje je u novije vrijeme pogoršao gubitak 40.000 radnih mjesta tokom pandemije Covid-19, pokrenuo je nedavno Plan prosperiteta Harambee** (HPP II, 2021.–2025.): akcijski plan čiji su opći ciljevi ekonomski oporavak i inkluzivan rast.
Više od pravedne tranzicije
U svojoj srži pravedna tranzicija se bavi socijalnom pravičnošću i održivim razvojem; međutim, put do ostvarenja tih ciljeva se grana. Pravedna tranzicija je direktiva da se bilo reformira bilo transformira postojeće ekonomske sisteme kako bi se izbjeglo prijeteću krizu promjena klime i zaštitilo biosferu. Ako se kani reformirati postojeće sisteme, to implicira da oni ostaju na snazi, ali ih se podvrgava reformiranju putem poboljšanih smjernica, standardā, intervencije provedbenim programima i mjerama te zakonodavstvom. Ako se pak kani transformirati postojeće sisteme, to podrazumijeva radikalnu promjenu takvih sistema. Odluka o tome da li reformirati ili transformirati ovisi o samim zemljama.
Najveći problemi pravedne tranzicije u Namibiji jesu sistemi naslijeđeni iz aparthejda ili kolonijalizma, konkretno, dugotrajni upliv „naseljeničke ekonomije”, u kojoj je marginalizirana i potlačena domaća većina služila kao izvor jeftine radne snage za ekonomske aktivnosti europskih naseljenika u rudarstvu, ratarstvu i ribarstvu. Ekonomija aparthejda eksploatirala je crnačku većinu i služila se zakonodavstvom i nasiljem za držanje urođeničkih skupina „dalje” od bjelačke manjine u slabo razvijenim zavičajnim područjima (u Namibiji je pod aparthejdom bilo deset takvih zavičaja). Dugotrajni nedostatak pristupa kvalitetnom obrazovanju i mogućnostima napredovanja prouzročili su uvriježeno siromaštvo, nezaposlenost i nejednakost crnačke većine, što i dalje, sve do danas, ometa razvoj u Namibiji.
Kao i u drugim bivšim kolonijama u subsaharskoj Africi, kritični aspekti njenog kolonijalnog nasljeđa i identiteta i u Namibiji su ekonomska struktura, organizacija i postojeći trgovinski odnosi. Važno je imati na umu svrhu i funkciju kolonije u odnosu na ekonomiju države kolonizatora, što bivšim kolonijama i općenito zemljama u razvoju otežava da raskinu okove svojih ekonomskih uloga kao isporučiteljica jeftine radne snage, profita i sirovina.
Zbog njenog statusa bivše kolonije Njemačke i Južne Afrike pod aparthejdom, privredu Namibije obilježavaju specijalizacija u primarnom sektoru, teška nerazvijenost infrastrukture i socijalne nejednakosti. Kako se obzirom na njenu kolonijalnu povijest može i očekivati, zemlja proizvodi sirovine za inovacije i proizvodnju koje se odvijaju negdje drugdje, a ujedno je i potrošačica i primateljica gotovih proizvoda i inovacija nastalih drugdje.
Navedena situacija odnosi se i na diskurs pravedne tranzicije te na slične tranzicije kao što su pravedne energetske tranzicije u drugim bivšim kolonijama. Odluka da se krene u tranziciju, uključujući i diskusije o nužnosti njenog provođenja, tipično se zbivaju drugdje, a onda ih se kao dobronamjerne „smjernice” saopćava zemljama poput Namibije, ne uzimajući u obzir razvojne izazove na koje te zemlje nailaze: na primjer, visoku i uvriježenu nezaposlenost.
Poput drugih bivših kolonija s ovisnim, tromim ekonomijama, visokom nezaposlenošću, slabo obrazovanom i nekvalificiranom radnom snagom te budžetskim restrikcijama – Namibija ima razvojne planove i prioritete koji se ljudima izvana mogu činiti protivnima zdravom razumu. Tipično, bivše kolonije imaju teške infrastrukturne deficite u stvarima kao što su škole, tercijarne institucije, zdravstveni kapaciteti, ceste, željeznice, aerodromi, luke, opskrba energijom, slabo razvijeni sistemi javnog prijevoza i stanovanja, da navedemo samo neke.
Javni izdaci na materijalna dobra – kao što su prehrambena sigurnost, ublažavanje posljedica suše, obrazovanje, stanovanje te, odnedavno, kapaciteti i cjepivo protiv Covida-19 – pružaju neposrednu pomoć i pogođenim zajednicama donose rezultate u kratkom i srednjem roku; međutim, obzirom na hitnu narav tegoba koje većinu Namibijaca pogađaju svakodnevno, ostvarivanje klimatskih ciljeva je dugoročan i, najvećim dijelom, apstraktan cilj.
Kako bi ubrzale razvoj i izbjegle političku nestabilnost, vlade mnogih bivših kolonija okreću se Kineskoj banci za razvoj da bi dobile jeftinije, fleksibilnije zajmove, koristeći kao pokriće svoje naftne, metalske i pomorske resurse, a traže i kinesku stručnu pomoć za razvoj infrastrukture. Nedugo nakon neovisnosti, Kina je bilateralnim sporazumom između Kine i Namibije imenovana kao službena partnerica Namibije za razvoj infrastrukture. Kineska vlada je vlasnica rudnikā urana u Namibiji, čime jača svoje energetske planove, a dosad je od namibijske vlade dobila više od 100 ugovora za infrastrukturu, uključujući i širenje glavne luke u Zaljevu Walvis.
Zaključno, Namibija je od neovisnosti 1990. mnogo dobila investiranjem u zdravstvo i obrazovanje, a ti se dobici odražavaju u njenom rezultatu po indeksu ljudskog razvoja od 0,646 2019. (srednja kategorija). Međutim, namibijsko tržište radne snage i dalje muče teška nejednakost, nezaposlenost i pomanjkanje inovacija, vještina i prilika za zapošljavanje, i koče razvoj zemlje.
Najveći prilog namibijskom BDP-u i dalje daje njen primarni sektor, tj. rudarstvo, ribolov i poljoprivreda, dosljedno njenoj kolonijalnoj ulozi isporučiteljice sirovina za zemlje siromašne resursima. U februaru 2022. francuski gigant TotalEnergies objavio je da je otkrio naftu u namibijskom podmorskom bazenu Orange; procijenjen je na 11 milijardi barela. U svojem odgovoru vlada Namibije je rekla kako se nada da će otkriće nafte ubrzati nacionalni razvoj. Obzirom na sve navedeno, nije stoga čudno da na nacionalnom dnevnom redu nema ozbiljne diskusije o pravednoj tranziciji niti je ona dio nacionalnih planova razvoja ove zemlje.
Rand El Zein: Povećane osjetljivosti u Libanonu i Siriji i djelovanje promjena klime
Dana 14. 10. 2019., u vrijeme visokih temperatura i jakih vjetrova, guste šume gorja Libanon zahvatili su šumski požari. Vatra je došla i do naseljenih područja; izgorjele su kuće, škole i mali poslovni objekti; evakuirano je na stotine obitelji, a poginula su najmanje tri civila. Libanonska vlada ne samo da nije dala raseljenim obiteljima sklonište i naknadu gubitaka, nego nije bila kadra ni zaustaviti požare. Godine 2009. Libanonu su donirana tri vatrogasna helikoptera; međutim, zbog nesposobnosti vlade da ih financira i održava, helikoptere se više nije dalo popraviti, a požari su se proširili po cijeloj zemlji.
Nekoliko dana nakon toga na ulice Bejruta izašle su hiljade ljudi, protestirajući protiv državne korupcije i zahtijevajući ukidanje libanonskog sektaškog sistema.* Protesti su osuđivali odsutnost javnih usluga i štete koje režim nanosi okolišu, kao što je „loše upravljanje službama za zbrinjavanje otpada, koje je preraslo u krizu nacionalnih razmjera”, te „nezakonito vađenje kamena u planinama radi napretka poslova s nekretninama” (Fregonese 2019). Te štetne mjere dovele su do „porasta rizika od klizišta blata i bujica, nesistematskog planiranja i određivanja zona” (Bou Akar 2018) te jakih požara koji su „zbrisali 1.200 hektara šuma” (Azhari 2019).
Niti dva mjeseca kasnije, olujni pljuskovi paralizirali su najveći dio Bejruta i druge dijelove zemlje, pretvorivši ulice u rječice i poharavši jako osiromašene radničke četvrti. Snagu poplave moglo se predvidjeti i spriječiti da je libanonska vlada ulagala u inicijative za zaustavljanje degradacije tla metodama kao što su malčiranje slamom.** Na primjer, izbjeglički logori Sirijaca u libanonskoj oblasti Bekaa svake godine trpe teške poplave. Raseljene sirijske zajednice moraju podnositi ne samo surove libanonske strategije kontrole*** – pomoću kojih se stvara neugodne prostore i vrši pritisak na izbjeglice da napuste zemlju (Sanyal 2018) – nego i najgore učinke promjena klime koje dodatno pojačavaju teret propale infrastrukture.
Učinci promjena klime u ovoj regiji postaju vidljivi već 1999., kada na ruralnu Siriju počinju djelovati nestašice vode i širenje pustinje. Sirija je nekoć bila dio regije Plodnog lȗka, koja je obuhvaćala više od „šest milijuna hektara produktivne obradive zemlje” i bila izvor mnogih glavnih svjetskih kultura kao što su pšenica i ječam (Hinnebusch et al. 2011; Pala Ryan et al. 2004). Sada, međutim, ta zemlja godišnje uvozi u prosjeku 1,5 milijuna tona tih osnovnih prehrambenih proizvoda (Makieh 2018; Riabukha 2020). Nakon jednog decenija teške suše zemlju su počele pogađati slabe žetve, pa time i porast prehrambene nesigurnosti. Godine 2011. 2-3 milijuna Sirijaca zapalo je u krajnje siromaštvo, uključujući 1,3 do 1,5 milijuna ljudi prisiljenih migrirati iz svojih domova u urbana područja (Environmental Justice Foundation 2017, str. 34). Iste je godine izbio i konflikt u Siriji, što je sljedeće godine prouzročilo „oko polovine svih žrtava rata u cijelom svijetu” (Dupuy and Rustad 2018).
U tom kontekstu, promjene klime su umnožile opasnosti (Environmental Justice Foundation 2017), jer su zaoštrile postojeće socijalne i političke nemire te gurnule one već osjetljive u (dublje) siromaštvo. Te povećane osjetljivosti izravno su dovele do povišenja broja slučajeva dječjih brakova u raseljenim sirijskim zajednicama. Dječji brakovi su tokom sirijskog konflikta postali među raseljenim obiteljima mehanizam preživljavanja: način da se olakša ekonomsko opterećenje tako što treba hraniti jedna usta manje (El Zein 2020) i da se djevojčice zaštiti od visokog rizika seksualnog uznemiravanja u neformalnim izbjegličkim naseljima (Halldorsson 2017). Reliefweb (2019) izjavljuje da se „41% mladih raseljenih Sirijki udaje prije dobi od 18 godina”. To ilustrira kako su efekti promjena klime tijesno povezani s izbijanjem konflikata, pogoršanjem postojećih rodnih nejednakosti i porastom siromaštva – pri čemu je prehrambena nesigurnost bilo izravan učinak bilo uzrok tih povezanosti.
Libanonu također prijeti porast prehrambene nesigurnosti. Kao zemlja ograničenih resursa zemlje i vode, Libanon nikada nije mogao udovoljiti svojim potrebama za hranom samo lokalnom proizvodnjom. K tome, Libanon sada smješta najveći broj izbjeglica po glavi stanovnika na svijetu zbog sukoba u susjednoj Palestini i Siriji, čime se dodatno još povećava rascjep između lokalne ponude i potražnje za hranom. U nedavnoj povijesti zemlja se zbog toga radi ishrane svojeg sve većeg stanovništva mora velikim dijelom oslanjati na uvoz hrane. Zbog nedavnog libanonskog ekonomskog sloma njegov oslonac na uvoz hrane postaje neodrživ. Do početka 2021. libanonska valuta, koja je u naglom padu, izgubila je više od 85% vrijednosti prema dolaru (Newsom 2021) u usporedbi s razinama prije krize, dok „moćni uvoznici i trgovci” i dalje „putem kartelskog ponašanja povisuju cijene, kako na domaću tako i uvoznu hranu” (Wood et al. 2020, str. 2).
Nadalje, nedavna zbivanja: pandemija Covid-19, koja je izazvala zabrane uvoza i kvote, te istaknut slučaj eksplozije u Luci Bejrut 4. 8. 2020., kompliciraju libanonski prehrambeni opskrbni lanac. Eksplozija je „prouzročila više od pet milijardi dolara štete, ubila više od dvjesto ljudi, nanijela ozljede hiljadama njih i više od 300.00 ljudi ostavila na ulici” (Peritz 2020). Ta smrtonosna nesreća također je uništila „85 posto libanonskih žitarica”, ostavivši „zemlju samo s jednomjesečnom rezervom”, a „pogoršala je i jednu od glavnih nevolja zemlje: nedostatak stabilne opskrbe strujom”. Premda Libanon već nekoliko decenija pati od nestanaka struje, od ove su nesreće učestala svakodnevna zamračenja. Godine 2021. popela su se već na više od 20 sati dnevno, ostavljajući mnoge obitelji – osobito one koje sebi ne mogu priuštiti kupovanje struje od onih koji rade s neprijavljenim agregatima – bez mogućnosti upotrebe frižidera za čuvanje hrane kod kuće.
Prema objavi Ujedinjenih nacija za medije (2021), mnoge raseljene sirijske (91%) i libanonske (55%) obitelji žive ispod granice siromaštva. Kako se pogoršava osjetljivost obitelji, a ljudi se trude zadovoljiti osnovne potrebe, unutar i između zajednica rastu napetosti zbog konkurencije oko oskudnih resursa i usluga (United Nations Lebanon 2021). Sljedstveno, pojačava se protuizbjeglička retorika, što na kraju, „uslijed krhkosti zemlje, može dovesti do eksplozije nasilja” (Newsom 2021).
Kampanja domaćih medija nazvana Zarri’et Qalbi (biljka mojeg srca) pozabavila se pitanjem prehrambene nesigurnosti u Libanonu pozivanjem na povratak obiteljskom ratarstvu.* Drugi izvještaji o programima i mjerama tvrdili su da je za Libanon jedino rješenje uzgoj „hranjivijih glavnih proizvoda kao što su grah, leća i slanutak, koji su već odavno udomaćeni u toj regiji” (Wood et al. 2020, p. 2). Pa ipak, kako u Libanonu nema poduzeća za proizvodnju sjemena, domaći ratari će se i dalje oslanjati na uvoz međunarodnog sjemena i tako ostajati ovisni o plaćanju u stranoj valuti. Nadalje, uzimajući u obzir vjerojatno sve veće nestašice vode, visok rizik poplave i šumskih požara, te ograničenost obradive zemlje, nije dovoljno zahtijevati da Libanon naprosto ulaže u održivo domaće organsko ratarstvo. Ako zemlja ne zbaci ušančeni sektaški sistem koji i dalje stoji na putu pozitivnih promjena, uzgoj vlastite hrane i prehrana vlastitog stanovništva postaju sve nerealističniji ciljevi, a sve više marketinška ekshibicija kako bi se uskladilo s dominantnim zapadnim pričama o održivoj kooperaciji za okoliš.
U sličnom tonu, Climate Home News, glasilo sa sjedištem u Londonu, objavilo je 17. 3. 2021. članak koji najavljuje da je Libanonu cilj „proizvoditi 18% električne energije i 11% grijanja iz obnovljivih izvora, više od prethodnog jedinstvenog cilja od 15% do 2030. (Gerretsen 2021). Naslov članka glasi „Dok se bori s političkim prevratom, virusom korone i najgorom ekonomskom krizom u 30 godina, Libanon pojačava svoj cilj emisije do 2030.” Taj je članak odraz načina kako dominantne zapadne pripovijesti o klimatskoj krizi ne uspijevaju shvatiti da je borba protiv promjena klime – i njenih neposrednih humanitarnih učinaka – u temelju dio „strategija prevencije sukoba i zaštite ljudskih prava” (Environmental Justice Foundation 2017).
U ovom trenutku nije više dovoljno usko se usredotočiti na smanjivanje emisija ugljika radi rješavanja klimatskog izazova. Imperativ je također djelovati na učinke promjena klime koji su već ovdje, osobito u osjetljivim regijama kao što su Libanon i Sirija. Promjene klime, koje umnožavaju prijetnje, ne ugrožavaju samo „stabilnost ekologijskih sistema koji hiljadama godina održavaju ljudski život” nego i „prava onih koji žive danas”: središnji dio klimatske krize je socijalna nepravda, te se stoga njome valja baviti na primjeren način.
Lyda Fernanda Forero: Perspektive globalnog Juga
Kao dio nužnog odgovora na klimatsku krizu, pravedna tranzicija postaje sve poznatiji i prihvaćeniji termin. Otkako je uključena u preambulu Pariškog sporazuma i potonji razvoj u različitim COP od UNFCCC, debata o tom pojmu je nužno kompleksna, s različitim perspektivama u rasponu od onih koje zastupaju transnacionalne korporacije do perspektiva pojedinaca i radničke klase.
Pojam pravedne tranzicije potječe iz 1970-ih, a nastao je iz interakcije između organizacija lokalnih zajednica u SAD i sindikata, dok su formulirali prijedloge za zajednice i radnike koje je očekivalo zatvaranje nuklearne elektrane. Pojam se zatim dalje razvijao i obogaćivao raspravama među organizacijama i socijalnim pokretima, postavši na kraju prvenstvenim zahtjevom sindikalnog pokreta u pregovorima o promjenama klime (na primjer, na COP15 2009.).
Upravo je sindikalni angažman dao glavne doprinose njegovom uključivanju u preambulu Pariškog sporazuma. Međutim, pravedna tranzicija nije statičan pojam. Na primjer, vrijedi spomenuti viziju Sindikalne konfederacije Amerikā (TUCA) u raspravi s organizacijama saveznicama i socijalnim pokretima:
Za sindikalni pokret, polazište tranzicije iz visoko ugljične ekonomije, koja se zasniva na agrobiznisu i rudarsko-energetskom ekstraktivizmu, u socijalno i ekološki održivu… obuhvaća i osiguranje da njen ishod bude jačanje i širenje dostojanstvenog rada.
Moramo uvažiti neslaganja oko pojma pravedne tranzicije, kao i principe, dimenzije i aspekte izgrađene iz socijalnih i pučkih pokreta. Oni su nastali iz procesā rasprava i debata o odgovorima na klimatsku krizu iz perspektive ekonomske, socijalne i ekološke pravde.
Prvo, nužno je prepoznati asimetrije i nejednakosti koje su inherentne dominantnom ekonomskom, političkom i socijalnom sistemu na globalnoj razini. Ne postoje jedinstveni, jednoobrazni odgovori koji važe za sve zemlje. Prijedlog tranzicije koji ignorira socijalnu i ekološku nepravdu koja doprinosi stvaranju ove krize može je samo produbiti. Na primjer, smanjivanje potrošnje energije ne može se jednako snažno zahtijevati u zemljama u kojima cijelom stanovništvu nije zajamčen pristup energiji za zadovoljavanje osnovnih potreba. Da bi bila fer, tranzicija ne može produbljivati postojeće nejednakosti.
Stoga je pravedna tranzicija u debati o energetskom sistemu uglavnom klasno pitanje:
Cilj je pravedne tranzicije usmjeriti razgovor na pitanje moći. Drugim riječima, tko kontrolira društvenu upotrebu resursa u odnosu na energetski sistem i tko od toga ima koristi. Gledati razgovor iz tog kuta znači priznati da postojeći sistem koncentrira moć i koristi upotrebe resursa s relativno malim brojem aktera, dok troškove (uključujući uništavanje okoliša) raspodjeljuje na većinu, ali uz jači upliv na one koji su jače marginalizirani. To otvara vrata široj diskusiji o tome kakvi bi trebali biti i korištenje resursa i rad u pravednom društvu.
Iz perspektive radničke klase, pravedna tranzicija energetskog sistema mora se zasnivati na pravdi, demokraciji i pučkoj suverenosti.
Postojeći sistem zasniva se na različitim formama eksploatacije, diskriminacije i obezvlašćivanja. Te forme tlačenja najviše pogađaju radničku klasu, a pogoršavaju se kad se kombiniraju s drugim dimenzijama diskriminacije – na primjer, povezane s rodom, seksualnošću, rasom, etnicitetom i dobi. K tome, kao osnova za razvoj postojećeg sistema služe prisvajanje rada te obezvlašćivanje i eksploatacija prirode (za koju se uzima da je beskonačan resurs). Pravedna je tranzicija, nasuprot tome, feministička i antirasistička. Ona od nas traži da iznova promislimo odnos između društva i prirode, uz priznanje potrebe za harmoničnim odnosom zasnovanim na načelima održivosti te socijalne i ekološke pravde, u kojoj su ljudi dio prirode. U toj transformaciji moramo također priznati da je rad bitna značajka ljudskog ispunjenja.
Demokracija je preduvjet za pravednu tranziciju. Onkraj ispunjavanja minimalnih formalnih aspekata predstavničke demokracije, jamčenje ljudskih prava, kako građanskih tako i političkih, kao i ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava omogućuje ljudima da sudjeluju i odlučuju o toku promjena u društvima. Na mnogim mjestima prakticiranje demokracije zasnovano na minimalnim uvjetima obrane života i suprotstavljanja projektima eksploatacije ne postoji – umjesto toga vidimo autoritarne i fašističke reakcije koje produbljuju eksploataciju, isključivanje, a time i samu klimatsku krizu. Demokracija treba implicirati da „mnoštvo” dovodi u pitanje kontrolu „nekolicine” nad proizvodnjom, tehnologijom, prirodom i energijom.
Iz perspektive radničke klase, pučki pokreti i organizacije iz obiju Amerika daju doprinos definiranju nekih elemenata prijedlogā pravedne tranzicije. Ti prijedlozi promoviraju dostojanstven rad, jamče poštovanje ljudskih prava, uzimaju u obzir različite potrebe seoskih i urbanih područja, promiču demokratizaciju, de-koncentraciju i ukidanje robnog karaktera energije, te garantiraju slobodan i univerzalan pristup javnim uslugama, priznajući energiju kao pravo. Prijedlozi nastaju iz demokratskih mehanizama koji uključuju radničku klasu i uvažavaju zajedničke ali diferencirane odgovornosti u pitanju klimatske krize. Također priznaju potrebu za izgradnjom mira na teritorijima; prema tome, zahtijevaju pravo na zemlju i hranu, i zalažu se kako za agrarnu reformu tako i za zbacivanje patrijarhalnih socijalnih struktura.
U nužnoj preobrazbi energetskog sistema pravedna tranzicija nije ograničena na prijelaz s fosilnih goriva na takozvane obnovljive izvore energije. Premda je ta promjena nužna, ona nije dovoljna, jer se mora procijeniti i vlasništvo, korištenje i kontrola sistema. Vodilje procesa pravedne tranzicije, koji treba odgovarati interesima ljudi, osobito radničke klase, moraju biti povijesna pitanja o tome za što i za koga energija. Proizvodnja, upotreba i kontrola energije mora biti javna, zasnovana na demokratskim, održivim i distributivnim principima. Ne može se održati tranziciju zasnovanu na interesima korporacija, koji dominiraju postojećim energetskim sistemom i leže u korijenu uzroka ekološke, klimatske i socijalne krize.
Jedan od stupova matičnog energetskog, ekonomskog i socijalnog sistema jest režim trgovine i investicija, koji je pod kontrolom transnacionalnih korporacija. Količina dobara koju se prevozi za međunarodnu trgovinu odgovorna je za velik dio svjetske potražnje za energijom. Sporazumi o slobodnoj trgovini i ugovori o zaštiti investicija instrumenti su potpisani između zemalja ili blokova zemalja putem kojih režim trgovine i investicija stječe obavezujući karakter međunarodnog ugovora. Ti sporazumi daju transnacionalnim korporacijama široka prava kada investiraju u drugim zemljama, štiteći postojeće i buduće investicije kao i profitna očekivanja. U slučaju Latinske Amerike, većina tih investicija uložena je u sektore ekstraktivnog rudarstva, energije i agroindustrije.
Jedan od mehanizama koji osiguravaju pridržavanje pravā zajamčenih investitorima u takvim sporazumima poznat je kao sistem rješavanja sporova investitora i države. On investitorima omogućuje da tuže državu pred međunarodnim arbitražnim sudištima kada smatraju da su pogođeni njihova prava i profit (Verheecke et al. 2019). Mnoge od tih tužbi uloženih protiv država odnose se na mjere poduzete radi ograničavanja projekata na području energetike koji bi negativno djelovali na teritorije i njihove lokalne zajednice.
Sporazumi o slobodnoj trgovini i zaštiti investicija time na sljedeće načine ugrožavaju mogućnost unapređivanja pravedne tranzicije. Prvo, oni mogu spriječiti vlade u promicanju strategija u korist pravedne tranzicije. To je poznato kao „zazor od regulative”. Sada se smatra da se prijetnje skupim tužbama protiv vlada pojavljuju češće nego same tužbe. Primjerice, one štite korporacijske projekte ekstrakcije i proizvodnje fosilnih goriva i minerala, kako sada tako i u budućnosti. Ako ijedna vlada odluči zatvoriti projekte za ekstrakciju plina, ugljena, nafte i drugih minerala koje se koristi u proizvodnji energije, strani investitori je po ugovorima o slobodnoj trgovini mogu pozvati na odgovornost za gubitke. Drugo, oni štite subvencije energetskim korporacijama. Ekstrakcija fosilnih goriva uživa subvencije vrijedne milijune funti, između ostaloga u formi poreznih izuzeća, direktnog financiranja i koncesija za cijene ispod tržišnih. Sporazumi o zaštiti investicija dopuštaju korporacijama da tuže države ako ove smanje postojeće programe subvencija (Transnational Institute, Ecological Workshop 2020).
Ukratko, spor o pojmu pravedne tranzicije je spor o moći nad energetskim sistemom, koji je od temeljnog značaja za ekonomski i socijalni sistem. Hitnost koju nameće klimatska kriza traži da propitamo strukturne uzroke koji su je stvorili te da u isto vrijeme formuliramo kreativne prijedloge usredotočene na održivost života.
Članci su izvorno objavljeni u publikaciji A European Just Transition for a Better World, urednika Dirka Holemansa i nakladnika Green European Foundation. Publikacija je kod nas prevedena pod naslovom Europska pravedna tranzicija za bolji svijet, u izdanju Instituta za političku ekologiju. S engleskoga preveo Srđan Dvornik.
