U pravilu, oni koji tvrde da mrze islam o njegovom dominantnom tradicionalnom obliku ne znaju gotovo ništa, i u svom su razumijevanju te religije bliži samim ekstremistima. Kritizirati islam dijelovima Kur’ana je jednako infantilno kao kritizirati kršćanstvo dijelovima Biblije, zanemarujući sav ostali tekstualni, povijesni i običajni razvoj tih religija, mnoštvo njihovih formi i autoriteta.
Stotine milijuna diljem Europe pripremaju se i ovoga prosinca na slavljenje jedne izbjegličke priče stare oko 2000 godina. Ali u njenoj sjeni jednako toliko ljudi prepričava, doduše u suvremenom obliku, jednu mnogo stariju priču prepunu gorčine. Ksenofobija je priča stara koliko i povijest. Korijen joj je u nizu kognitivnih heuristika i pristranosti koje su kroz dugi razvoj ljudske vrste često pomagale pri preživljavanju ali u okolnostima kompleksnog društvenog života sada češće rezultiraju u amplifikaciji društvenih problema.
Jedna od tih pristranosti je strah od nepoznatog koji se u međuljudskim odnosima pojavljuje u rasponu od sumnjičavosti i nepovjerenja pa do eksplicitnog dehumaniziranja onih drugih i drugačijih. Drevna politička mudrost prenošena s koljena na koljeno sastoji se u prenošenju odgovornosti za aktualne probleme na društvene skupine koje su dovoljno drugačije da bi izazivale podozrivost od strane kulturalno dominantnih grupa, a dovoljno malene da njihov odgovor na diskriminaciju i linč ne može supstancijalno naštetiti tim dominantnim grupama, već samo dodatno osnažiti uvjerenje o potrebi za njihovim daljnjim i pojačanim progonom.
Posebno mjesto u brevijaru političkih litanija zauzima svaljivanje krivnje za ekonomske tegobe na doseljenike. Kroz 18. i 19. stoljeće imamo pregršt primjera okrivljavanja tada zazornih migranata (koji su u kasnijim razdobljima prešutno postali dio proširene zajednice “tradicionalnih starosjedilaca”) iz Irske, Italije, Španjolske ili istočne Azije za društvena i ekonomska zla među civiliziranim anglo-saksonskim društvima Britanije i SAD-a. Krećući se kroz povijest rasta nivoa među-europskih integracija u 19. i 20. st. glavninu europskih frustracija nastavljaju snositi Židovi, zbog svojih navodno nepremostivih moralnih i bioloških razlika. Iz odnosa spram njih čini se da je suvremenom zapadnom društvu bio potreban jedan neuspješan, ali većim dijelom odrađen genocid kako bi u svojoj dominantnoj kulturi preispitalo na fikcijama temeljenu vlastitu ksenofobiju.
Što nam to govori o poziciji trenutno najomraženije skupine u Europi – o muslimanima? Islamofobija je u posljednje vrijeme ušla i u one društvene sfere koje su joj u ranijim desetljećima 21. stoljeća bile odolijevale, pa tako uz standardni repertoar desničarskih paranoja sve češće viđamo i primjere islamofobije među ljevičarima i liberalima.
Najveseliji mjesec u godini započeo je s prelijevanjem mnogo žuči iz onog prethodnog: Izraelovo etničko čišćenje Gaze kao odgovor na Hamasov masakr 7. listopada raspirio je strah od širenja rata i nove izbjegličke krize. Antisemitska i islamofobna retorika i incidenti u porastu su od početka rata, ovisno o tome kojoj strani koji kulturalni krug naginje. Takva klima pogodovala je relativnoj pobjedi notornog islamofoba Geerta Wildersa na parlamentarnim izborima u Nizozemskoj. Čini se da su oči zainteresirane javnosti uperene u bilo koji nasilni događaj tražeći u njemu bradatog islamističkog barbarina za krivca. Pa tako HSS-ov predsjednik Krešo Beljak, jedan od najglasnijih samoproglašenih ljevičara u Hrvata, huliganske nerede u Dublinu komentira resentimanom spram “najnovijih migranata” koji su zadnjih godina doselili u Europi i “koji bi od Europe radili svoje kulturološko, da ne kažem vjersko okružje”. Beljak te migrante naziva ekstremnima i proziva ih za “nerede i nesigurnost po europskim gradovima”, provociranje i mijenjanje sredine “koja ih je prihvatila”.
Islamofobija i širenje antimigrantske panike nisu kod Beljaka ništa novo. Mjesec dana ranije digao je glas u strahu da Hrvatska ne postane “hot spot” za ilegalne migrante “koji bi mogli preplaviti našu domovinu na način koji nitko od nas niti u najcrnjim snovima ne zamišlja”, a tijekom izbjegličke krize 2015. bio je uvjeren da milijun migranata koji su tada pristigli u Europu nisu ni izbjeglice ni ekonomski migranti nego kolonizatori Europe.
Najveseliji mjesec u godini je također započeo turobnom prognozom konzervativnog liberala Karla Juraka o migrantima kao “najvećem europskom problemu”. Jurak se o tom najvećem problemu kao dobar centrist trudi pisati umjereno i nijansirano, navodeći usput socioekonomske dimenzije problema samih migranata tek toliko da se nađe, ali onda ubrzo sa migranata šutke prelazi na karakterizaciju muslimana kao petokolonaša neintegriranih u “političke, socijalne i kulturološke okvire domicilne zajednice” koji žive u getima i “vlastitim paralelnim poretcima” u kojima ne žele prihvatiti “pravila društva u koje su došli” nego su ukopani u rovove “tradicionalističkih kultoroloških obilježja društava iz kojih su došli”, a te njihove vrijednosti “nužno dolaze u sukob s modernističkim dosezima europskih zemalja i liberalnom demokracijom”.
Jurak se zabrinuto pita “kako i do kada tolerirati netolerantne” i “zašto bismo tolerirali one koji žene smatraju manje vrijednim bićima, koji sklapaju dogovorene brakove, koji su za izgon homoseksualaca itd.?” Sve te pojave on smatra karakterističnima za muslimane. Jurak neumoljivo nastavlja tvrdeći kako je “nesumnjiva veza između porasta kriminala i posebno napada na osjetljive pripadnike društva (poput žena, homoseksualaca, starijih osoba, osoba s invaliditetom i djece) te povećanja i radikalizacije migrantske populacije na određenom području.” Pa tako “često čujemo” o ozbiljnim problemima s migrantskom populacijom u Francuskoj, Njemačkoj i Švedskoj.
Je li tome zaista tako? Jesu li muslimani zaista drugačiji od svih dosadašnjih migranata koji su kroz povijest nepravedno bili korišteni kao žrtvena janjad za kolektivne frustracije neke populacije pogođene nepovoljnim društvenim promjenama? Što nam studije kažu o odnosu kriminala i migrantske populacije? Pogledajmo svaku od država zasebno.
Francuska zbog svoje kolonijalne povijesti ima najstariju masovnu muslimansku migrantsku populaciju od svih država zapadne i sjeverne Europe. Ekonomisti Yu Aoki i Yasuyuki Todo u svojoj studiji iz 2009. navode kako “udio imigranata u populaciji nema nikakav značajan utjecaj na stope kriminala kada se kontrolira za njihove ekonomske okolnosti”. Također, pišu kako je nakon uključivanja imigranata u radnu snagu udio imigranata koji se odaje zločinu zanemariv. U ovome se zrcali ono što ćemo ugrubo moći vidjeti u svim ostalim državama: među sirovim podacima ukupan relativni postotak kriminala među migrantima zaista jest viši, pa čak i nekoliko puta, od postotka među nediferenciranom domicilnom populacijom. Ali kada se isti ti podaci kontroliraju za dob migranata (s obzirom da su u migrantskim valovima u posljednjih desetak godina mladi muškarci disproporcionalno zastupljeni, a upravo je ta kohorta najviše sklona delikvenciji) i njihove socioekonomske okolnosti – ta diskrepancija se ili značajno umanjuje, ili potpuno nestaje. Što se tiče Francuske, opće stope kriminala su ustvari već desetljećima u padu, pri čemu je imigracija ne samo u usponu, nego u dva puta većem usponu od pada kriminala od početka 21. stoljeća. Fokusirajući se samo na praćenje dugoročnog kretanja trendova priljeva izbjeglica i stope kriminala od 1990. do 2022, jasno je da među njima nema korelacije. Slična situacija primijećena je i u Velikoj Britaniji zbog čega je u jednoj studiji iz 2017. argumentirano kako je baš imigracija ta koja je dovela do smanjenja stope kriminala.
Kako stvari stoje u Njemačkoj?
Često se navodi Reutersov izvještaj prema kojemu je zabilježeno nasilje u Donjoj Saskoj poraslo 10,4% od 2014. do 2016., pri čemu se 92% tog nasilja pripisuje izbjeglicama. Manje se govori o tome da 75% žrtava tog nasilja s težim ozljedama, kojeg su počinile izbjeglice i drugi stranci, kao i 90% ubijenih, također čine same izbjeglice. Mnoštvo mladića različitih etničkih i religijskih pozadina, naguranih u improvizirani smještaj, recept je za izbijanje nasilja. Međutim, zabilježena je i velika razlika u ponašanju migranata s obzirom na njihov status i prospekt ostanka u Njemačkoj. Izbjeglice iz ratnih zona poput Sirijaca i Iračana koji su računali na dobivanje azila osjećali su se sigurnije i smirenije, pa s njihove strane baš i nije dolazilo do incidenata te su tako sudjelovali u kriminalu debelo ispod prosjeka domicilne populacije. Nasuprot tome, izbjeglice iz sjeverne Afrike čije su šanse za dodjelu azila, prihvaćanja u društvo i dobivanje posla bile minimalne, a koje su činile tek 1% zabilježene izbjegličke populacije, bile su povezane sa 17% nasilnog zločina i 31% razbojstava. Ne znam koliko je islam povezan s nasiljem, ali znam da mladi muškarci koji se osjećaju neželjeno, okruženi drugim sličnim mladim muškarcima, gladni kontakta sa ženama, a pogotovo ako su imali težak život i loše obrazovanje, provode svoje dane bijesni na svijet oko sebe. I za to ne moram gledati u migrantske statistike, dovoljni su mi milijuni bijelih europskih i američkih usamljenih nezadovoljnika koji su mesiju pronašli u Jordanu Petersonu.
Prema ostalim studijama različitih ekonomista objavljenima 2017., 2019., i 2021., milijun migranata pridošlih u izbjegličkoj krizi nisu imali značajan utjecaj ni na dizanje stope kriminala u Njemačkoj, ni na vjerojatnost da će Nijemci biti žrtve zločina, dok su zločini u koje su se najčešće upuštali bili dilanje i švercanje u javnom prijevozu. Prema izvještaju njemačkog Federalnog ureda za istraživanje kriminala za period od siječnja do rujna 2015. stopa kriminala izbjeglica bila je jednaka onoj Nijemaca. Dvije trećine zločina sastojale su se od krađe, razbojstva i prevare, dok su seksualni prijestupi činili manje od 1%, a ubojstva 0,1%. Stope nisu pratile ni povećanje izbjeglica: od 2014. do 2015. izbjeglička populacija povećala se za 440%, a njoj pripisani zločini porasli su tek za 79%. Kao popriličnu suprotnost mantri o zločinački nastrojenim migrantima iz muslimanskih zemalja valja primijetiti da je za razliku od do sada navedenog utvrđeno da je na značajan porast stope kriminala u Njemačkoj ustvari utjecalo primanje preko 3 milijuna migranata njemačkog podrijetla iz država bivšeg Sovjetskog saveza, a efekti su opet bili najjači na područjima s visokom nezaposlenošću i prethodno visokom razinom kriminala. Stoga, argument da nešto “često čujemo” ne vrijedi mnogo, jer ovisno o tome pratimo li studije tih fenomena ili trač grupe i stranice poput onih AfD-ovih na društvenim medijima, doći ćemo do sasvim oprečnih dojmova.
Novinari Der Spiegela analizirali su tako tvrdnje jedne od najvidljivijih antimigrantskih stranica – Rapefugees.net – prema kojoj je 2016. godine u deset njemačkih država zabilježeno 445 slučajeva silovanja. Njihova analiza tih podataka pokazala je da jedna trećina izvještaja nije potkrijepljena ni od strane kontributora na stranici, ni policije. Trećinu čine nepoznati počinitelji, a zatim stranci iz EU i Nijemci, a tek su za manje od četvrtine osumnjičeni izbjeglice. Međutim, od tih 95 osumnjičenih 51 je osuđen, od čega je 18 osuđeno baš za silovanje, 17 za seksualno zlostavljanje, a 10 za seksualni napad i uznemiravanje.
Hoće li Švedska biti treća sreća? Neće. Situacija je opet ista: iako su imigranti zastupljeniji u općoj statistici kriminala s obzirom na njihov udio u populaciji, kalibriracija kroz uzimanje u obzir dobi i socioekonomskih okolnosti poput nezaposlenosti, siromaštva, života u područjima s većim stopama nasilja i kriminala te nižeg obrazovanja dovodi ih u blizinu pripadnika tih demografskih kategorija u domicilnoj populaciji. Prekomjerna zastupljenost nije endemska za siromašnu muslimansku imigraciju, ona je dijeljena i među finskom, istočno-europskom južno-američkom imigracijom. Sirotinja među etničkim Šveđanima također je prekomjerno zastupljena. Uz to, nema nikakve indikacije porasta stope kriminala povezanog s priljevom migranata. Iako je zabilježeni kriminal u stalnom porastu od 2005., Šveđani cijelo to vrijeme imaju podjednako iskustvo kriminala, a službena stopa raste ponajviše zbog bolje reprezentacije i načina kvalifikacije pojedinih kriminaliziranih radnji.
Međutim, latentni rasisti, pardon, pobornici teze o kulturalnom esencijalizmu prigovorit će da iako se najveća većina razlika u statističkoj zastupljenosti muslimanskih migranata istapa kontrolom socioekonomskih faktora, ipak jedan reziduum i nakon toga ostaje. Muslimani su, uskliknut će slavodobitno, ipak neki određeni, iako mali postotak skloniji kriminalu od civiliziranih Europljana. Zar ne? Ne.
Uzimanje dodatnih bitnih okolnosti u obzir, koje se inače previđaju u razmatranju socioekonomskih faktora jer ih je teže statistički obraditi, sasvim oduzima kredibilitet ideji o utjecaju kulture doseljenika naspram okolnosti iz kojih su doselili i kulture u koju su doselili, što prati zaključak sociologa Franka Bovenkerka i Tineke Fokkeme sa Sveučilišta u Utrechtu i Groningenu prema kojima obilježja društava u koje su migranti doselili nude bolja objašnjenja kriminala među njima od njihovih pozadinskih.
Jedna od studija već navedenih u vezi Njemačke pokazuje da su izbjeglice prijavljivane za zločine barem duplo češće od svojih njemačkih kolega. Tip zločina je također značajan. Dok se među siromašnim migrantima najveći broj zločina sastoji u krađi, fizičkim napadima, bilježenju ilegalnog boravka u državi i krivotvorenju dokumenata, među domicilnim populacijama veći dio zločina sofisticiranijeg je karaktera koji se teže prepoznaje. Policija zbog pritiska javnosti (ali dijelom i zbog ksenofobije u vlastitim redovima) često revnije pristupa zločinima koje su počinili stranci. Također, švedsko Nacionalno vijeće za prevenciju kriminala utvrdilo je negativnu diskriminaciju u tretmanu stranaca u švedskom pravosuđu.
Po pitanju seksualnih prijestupa poznato je da procjena neprijavljenih seksualnih napada uvijek čini nekoliko puta veći broj od prijavljenih. Pokazalo se da su žrtve napada spremnije prijaviti strance nego poznate osobe koje su ih napale (većina takvih napada kod migranata događa se među strancima), pa čak i nepoznate osobe s kojima dijele etnicitet. U Njemačkoj je zabilježeno nekoliko medijski izrazito eksponiranih slučajeva u kojima su izbjeglice bile prijavljene kao napadači, da bi istraga pokazala kako su napadači ustvari bili Nijemci ili ih nije ni bilo.
Uz to bitan je i često zanemarivani psihološki faktor. Mnoštvo među tražiteljima azila čine duboko traumatizirani i očajni ljudi koji su u vlastitim državama proživljavali fizičko mučenje, stalnu opasnost po život i nasilne smrti bližnjih, a zatim su izvjestan broj mjeseci ili godina proveli putujući u ekstremno teškim uvjetima do neke od država u kojima su pokušali potražiti bolji život. Veza između PTSP-a i sklonosti nasilju je u psihološkoj literaturi masovno potkrijepljena, i sumnjam da ju moram dalje obrazlagati.
Što je pak s izgredima u Dublinu, najvećim zabilježenim divljanjem u modernoj povijesti tog grada? Iako ih dežurni sveznadari pokušavaju dovesti u vezu s imaginarnim muslimanskim problemom, činjenica je da su izgrednici, redom pripadnici ekstremno desnih ultraških huligana, pozivali na ubijanje i nasilje svih stranaca, pa čak i lokalnih, bijelih, kršćanskih “irskih Putnika” (koje nazivaju ciganima iako nemaju veze s Romima). Tijekom ranijih prosvjeda tijekom posljednje dvije godine, vezanih uz stambenu krizu, u čijem kontekstu se i ovaj incident javlja, desničarske grupe pozivale su na općenitu zabranu imigracije i pomoći izbjeglicama, nevezano uz etnicitet, dižući u više navrata glas specifično čak i protiv ukrajinskih izbjeglica. Radikalna desnica po običaju okrivljuje manjine za društvene boljke, iako su te manjine višestruko pogođene istim tim problemima. S druge strane, stvarni krivci prolaze nekažnjeno, poput trećine stanodavaca koji krše zabrane povećanja stanarine u tzv. “zonama najamnog pritiska” (rent pressure zones) na više od 2 posto godišnje ili u skladu s općom stopom inflacije. Za to vrijeme novi stanari suočavaju se s 18 posto većim najamninama nego prije pola godine, u državi s već ionako najskupljim stanovanjem u EU. Migrante se okrivljava da dobivaju više komunalno-dodijeljenog smještaja od Iraca, iako sjevernoafrički i bliskoistočni migranti čine manje od 5% svih stanovnika u komunalnim smještajima. Ali zato petina migranata dijeli sobu s barem još jednom osobom, za razliku od Iraca 8% kojih je suočeno s takvom situacijom (taj se broj za sjevernoafričke i bliskoistočne migrante penje na 37%, tj. 39%). U usporedbi, američki i zapadno-europski migranti nalaze se u nekoliko puta boljoj situaciji od Iraca, dok najgore prolaze irski Putnici s 9 puta većim postotkom od Iraca. S obzirom na veće prepreke pri rješavanju stambenog pitanja, iako migranti ukupno čine 11% populacije, oni predstavljaju četvrtinu ukupnog beskućništva.
Koji je povod poslužio kao okidač izgredima? Dezinformacija da se radi o terorističkom napadu u kojoj je islamistički imigrant ubio petero djece. U stvarnosti, radi se o psihički bolesnom državljaninu Irske koji, iako Alžirac, već 20 godina živi u Irskoj i koji je uslijed psihotične epizode nasumično napao i ozlijedio nekoliko djece i učiteljicu.
Irska, kao ni druge europske države, nema problem s muslimanima. S time da za razliku od mnogih drugih zapadnih i sjevernih europskih država Irska od 2015. bilježi stagnaciju postotka muslimanske populacije na 1,3%, iako je ukupno od 2011. postotak muslimana narastao za 0,23%.
Slična situacija je i u Nizozemskoj, u kojoj postotak muslimana u ukupnoj populaciji nije narastao sa 5% u posljednje 23 godine. Ipak Wilders je u takvoj Nizozemskoj uspio ostvariti izbornu pobjedu, nakon što mu je čelnica do tada najveće stranke desnog centra otvorila vrata izjavom da za razliku od svog prethodnika i trenutnog premijera Marka Ruttea, ne isključuje koaliciju s njegovim PVV-om, uslijed čega je Wilders ublažio svoju ekstremističku retoriku (iako mu u programu i dalje stoji zabrana džamija i sl.) i u mjesec dana prema predizbornim anketama porastao za više od 10%. U realnosti, Nizozemci su ga izabrali zbog efektivne sprege simplističke identifikacije socioekonomskih boljki sa schrödingerovom imigracijom općenito i muslimanima specifično (koji lijeno sišu proračun kroz socijalnu pomoć ali ujedno otimaju sve poslove) i obećanja velferističke i protekcionističke pomoći koja bi trebala za Nizozemce zaustaviti korozivnost globalnih ekonomskih trendova. Računica je nepogrešiva, šefovi industrije prvo stvaraju uvjete za velik priljev stranog radništva zbog navodnog pomanjkanja domaće radne snage koju ne žele platiti plaćom potrebnom za kvalitetan život, a zatim pogrešnu percepciju te domaće radne snage, o tome kako upravo zbog doseljenika nemaju pristup kvalitetnom zaposlenju, koriste kako bi i to domaće radništvo natjerali na prihvaćanje gorih uvjeta obećavanjem makroekonomskih ekvivalenata starog menadžerskog “pizza party” trika za pacificiranje iznemoglih zaposlenika.
Usput neka bude rečeno, Danska (koju Jurak hvali zbog restriktivnije migracijske politike koja je tobože rezultirala nagradom njihovim socijaldemokratima u vidu ostanka na vlasti) sa oko 5% ima muslimansku populaciju negdje između Norveške (3%) i Švedske (8%), a usporedivo sa Njemačkom i UK-om (oko 6,5%). Švicarska, za koju Jurak kaže da iz nje ne dolaze glasovi o problemima s muslimanima, ima oko 5,4% muslimanske populacije. Studija iz 2016. pokazuje na primjeru Belgije (u kojoj je, usput, među muslimanima početkom stoljeća bilo najmanje praktičnih vjernika, oko 10%) da život u etnički pluralnim društvima korelira s većim strahom od kriminala, iako je taj strah nepovezan sa stvarnom stopom kriminala. S druge strane, općeniti izborni trend jasno ukazuje da se najislamofobniji dijelovi Njemačke, Francuske i Nizozemske ne poklapaju s dijelovima u kojima živi najveći broj muslimana. Strah od muslimana kao nečeg stranog izraženiji je u populaciji koja s muslimanima ima manje kontakta, i sam strah u stvarnosti je veći problem od bilo kakvog problema u suživotu. Jer iz praktične perspektive pokazuje se da su migranti iz muslimanskih zemalja u prosjeku jednako pragmatični kao i bilo tko drugi i kroz suočavanje sa sankcijama se relativno brzo navikavaju na određene legalne granice i zabrane na koje možda ranije nisu bili navikli.
Međutim, kako možemo vidjeti u ovoj studiji iz 2015., nevezano uz manjak realnog povećanja nesigurnosti u europskim društvima, dojam tog povećanja utječe na razvoj antimigrantskih stavova – što dovodi do veće podrške antimigrantskim strankama i politikama, a to pak rezultira samoispunjavajućim proročanstvom u vidu većeg otuđivanja migrantske populacije zbog percepcije nepravednog tretmana i povratno opet povećava patološke pojave kako među njima, tako i daljnjom eskalacijom antimigrantskih sentimenata u domicilnoj populaciji. U ekstremnim slučajevima to dovodi do eksplozije nasilja u obliku terorističkih napada, i pokazalo se da oni zaista jesu češći u državama s većim udjelom stranaca, ali zato nije ništa vjerojatnije da će ti teroristi doći iz redova stranaca u usporedbi s domicilnom populacijom. U prijevodu, problem je u šovinizmu, ne u strancima. Problem je također u siromaštvu, jer profil europskih džihadista pokazuje da se najčešće radi o siromašnim potomcima migranata, uvučenih u sitni kriminal koji su kroz radikalizaciju prošli u zatvoru. Na takav način migranti, posebice oni muslimanski, zaista jesu gurani u smjeru da postanu najveći europski problem.
Trendovi terorističkih napada u Europi i SAD-u pokazuju apsolutnu dominantnost izoliranih, “lone wolf” incidenata kad se oduzmu teroristički napadi različitih ćelija povezanih s ISIL-om i al-Qa`idom počinjeni za vrijeme ratova u kojima su europske države i SAD bile uključene. Za potrebe realistične perspektive navedimo godišnji izvještaj Europola da je od 2020. do 2023. u EU počinjeno 30 džihadističkih napada, 14 desničarskih, 43 ljevičarska i anarhistička te 14 etnonacionalističko-separatističkih napada. Uzimajući period od 2010. do 2021. džihadistički terorizam stoji ispred desničarskog ali se nalazi iza, redom: separatističkog, nespecificiranog i ljevičarsko-anarhističkog terorizma.
U usporedbi, broj desničarskih terorističkih napada u SAD-u daleko premašuje džihadističke od devedesetih godina do danas, a u 2019. i 2020. je činio 66% i 90% svih terorističkih napada. Prema jednom istraživanju iz prošle godine u kojemu su analizirani podaci za 70 godina između 1948. i 2018., vjerojatnost džihadističkog terorizma na temelju ideologije veća je od desničarskog tek za 1% i iznosi 62%. Džihadistički terorizam zaokupio je maštu masa kroz posljednja tri desetljeća, ali ne bismo trebali zaboraviti ni Fatahove, PFLP-ove i ANO-ove terorističke napade ‘60-ih i ‘70-ih kada su sekularni i socijalistički ili komunistički orijentirani palestinski militanti bez prestanka vršili napade po Europi atentatima, bombardiranjima i otmicama aviona.
Iz svega navedenog jasno je kako terorizam nije ništa endemsko muslimanima, a ako je suditi po izjavi Angela Rabasa, autora knjige Euro Jihad iz 2014., europske tajne službe procijenile su tada (s ISIS-om u punoj snazi) da je manje od 1% europske muslimanske populacije pod rizikom od radikalizacije. Ne terorizma, nego radikalizacije. Od oko 20 milijuna muslimana u EU, za ISIS se otišlo boriti samo oko pet tisuća, a profil prosječnog pridošlice više je odgovarao dokonim avanturistima, bližih gaming kulturi više nego islamu. Iako nema recentnih istraživanja na temu, prema Gallupovom ispitivanju iz 2007., u doba veće prisutnosti islamizma, muslimani u Londonu, Berlinu i Parizu bili su mišljenja kako su otprilike 4/5 muslimana lojalne tim državama, dok je među domicilnim populacijama to isto mislilo nešto između 35% i 45%
Posljednji mjeseci bili su obilježeni povećanim brojem zločina iz mržnje prema muslimanima koji, sudeći po izvještajima raznih ljudskopravaških organizacija i razinama islamofobije u posljednja tri desetljeća, ni ranije nisu imali bajan provod u Europi. Iz jednog izvještaja tako čitamo da je trećina njemačkih muslimana doživjela neprijateljstvo zbog religijske pripadnosti. U pravilu, oni koji tvrde da mrze islam o njegovom dominantnom tradicionalnom obliku ne znaju gotovo ništa, i u svom su razumijevanju te religije bliži samim ekstremistima. Kritizirati islam dijelovima Kur’ana je jednako infantilno kao kritizirati kršćanstvo dijelovima Biblije, zanemarujući sav ostali tekstualni, povijesni i običajni razvoj tih religija, mnoštvo njihovih formi i autoriteta. Najveći problem tradicionalnog islama je što se u suštini radi o pasivnom i zatvorenom obliku religije ukorijenjenom u tradicionalističkom patrijarhalnom tipu društvene svijesti. No, ako ćemo već, prateći Juraka, takve ljudi htjeti isključivati iz europskih društava, onda to moramo napraviti i s dobrim dijelom naših vlastitih primjera uskogrudnog religioznog atavizma koji također ne prihvaćaju moderne dosege humanizma, poput jednakosti spolova ili legitimnosti različitih seksualnih orijentacija. Ne postoji nikakav indikator toga da su muslimani, u usporedbi s domaćim Europljanima, manje demokratski nastrojeni ili da se intergeneracijski rigidno drže tradicionalističkih vrijednosti ni više ni jednako.
Želio bih zaključiti ovaj tekst dvama najsvježijim primjerima s najčitanijih news-portala u Hrvatskoj. Index je 5. prosinca unutar sat vremena od prvih izvještaja s britanskih tabloida prepisao vijest o napadu u kojem je nožem izbodena mlada trudnica u jednom velškom gradiću. Tekst završava s “uskoro opširnije”. Napadač je uhićen istog dana, radi se o žrtvinom bivšem ljubavniku. Oboje su Rumunji. Međutim, danas 7. prosinca, tekstu nije dodano ništa. Rezultat? Islamofobno orgijanje u pedesetak komentara.
Jučer, 6. prosinca Jutarnji je objavio tekst prepisan s portala klix.ba i bombastično ga naslovio s Veliki pad BiH na svjetskom indeksu slobode: Ovo je samo uvertira u ono što bi moglo uslijediti. Tekst govori o padu BiH na ljestvici ljudskih sloboda sa suženih na opstruirane, zbog trendova koje opisuje u Republici Srpskoj, poput porasta napada na tamošnju LGBT zajednicu, policijskih zabrana i hajke među vodećim političarima, kriminalizacije klevete koja ugrožava slobodu medija i pokušaja opstrukcije rada civilnog društva kroz napor vlasti da progura “Zakon o stranim agentima”. Predmet teksta su, dakle, isključivo događaji u Republici Srpskoj. Međutim, na naslovnici je postavljena fotografija Sarajeva, Baščaršije i Begove džamije. Ovo je goli primjer onoga što Noam Chomsky naziva proizvodnjom pristanka u masovnim medijima.
Ljude ne muče stvari, nego njihova mišljenja o stvarima, izreka je rimskog stoika Epikteta. Migranti će biti najveći europski problem ako ih Europljani učine svojim najvećim problemom, jednako poput kaskadne inflacije i sličnih samoispunjavajućih proročanstava. Stoga bi umjesto redovitog iskopavanja raspadnute lešine Samuela P. Hungtintona, čije tvrdnje o sukobu civilizacija nijedan ozbiljan politolog, sociolog, religiolog ni povjesničar koji drže do sebe nikada nisu doživjeli ozbiljno, bilo bolje obratiti pažnju na obilje podataka iz stvarnog svijeta koji su nam i više nego dostupni i idu kontra desničarskih groznica.
