Politička ekonomija kapitalizma katastrofe u Ukrajini i šire: Dok u Ukrajini traje rat, već su donešene odluke o tome kako bi trebao izgledati proces rekonstrukcije i oporavka. Trenutni pristup oporavku je čvrsto ukorijenjen u neoliberalnoj pretpostavci da je temelj mira i razvoja, unutar država i među njima, tržišna demokracija za što je neophodno maksimalno koristiti privatni kapital.
Ono što se predstavlja kao “solidarnost” i “podrška” rapidno povećava ukrajinski državni dug, gurajući Ukrajinu sve dublje u dužničko ropstvo te gotovo sigurno vodi ovu zemlju dugim putem mjera štednje i ekonomskih problema. No, to nije jedini mogući put. Oni koji tvrde da brinu za ukrajinske živote moraju se prestati oslanjati na pristup koji komodificira ratom izazvane povrede, a rat koristi kao priliku za stjecanje novca. Umjesto toga njihov fokus bi morao biti na ostvarivanju mira u Ukrajini i šire.
Iskustvo rata je sveobuhvatno. To je iskustvo koje mijenja živote. Nijedna zemlja, nijedno društvo, nijedna zajednica niti pojedinac ne izlaze iz rata isti. Ipak, ljudi se gotovo uvijek nadaju da će se jednom kada nasilje prestane sve vratiti u neku normalu, barem za one koji prežive. No, to gotovo nikada nije tako, jer rat, kao i strukturalno i individualno nasilje koje rat oslobađa, proizvode dubinske promjene čitavih društava. Rijetko na bolje.
Bosna i Hercegovina (BiH), zemlja iz koje dolazim, promijenila se na gore. Nasilnija je, reakcionarnija; politički, društveno i ekonomski iscrpljenih resursa i progresivnih ideja, ispražnjena od ljudi. Ali ta se zemlja nije morala promijeniti na gore, unatoč razaranju koje je propatila. Današnja BiH je rezultat političkih i ekonomskih odluka koje su našem društvu nametnule i domaće i međunarodne elite. Ona je rezultat (ne)djelovanja Ujedinjenih Naroda i njenih organizacija. Ona je rezultat ekonomskih i političkih interesa pojedinih država i multilateralnih organizacija kao što su međunarodne financijske institucije (MFI) i Europska Unija. Ona je rezultat toga što su domaće elite na pozicijama moći, umjesto služenja interesima ljudi, stjecale novac na našoj patnji. Gledajući unatrag na gotovo 30 godina naših pokušaja da se oporavimo od rata, moguće je, s gotovo kirurškom preciznošću, ukazati na odluke i procese koji su nas doveli tu gdje smo danas.
Kristalno je jasno da je u slučaju BiH pritisak da se izvrši transformacija naše političke ekonomije, te da se zemlja integrira u globalno kapitalističko tržište bio daleko veći od želje da se radi na posljedicama rata. Među brojnim akterima koji su koristili BiH kao laboratorij za svoje (neo)liberalne ideje o tome kako bi trebao izgledati oporavak, doista je bilo vrlo malo onih koje je zanimao rad na razotkrivanju i ukidanju ključnih uzroka nasilja i rata.
Premda su ti akteri prezentirali svoje napore kao poslijeratni oporavak, ono što se događalo bilo je potpuno suprotno. Proces oporavka i rekonstrukcije bio je odvojen od iskustava ljudi povezanih s ratom i njegovim razornim posljedicama. Za većinu ljudi, poslijeratna tranzicija se pretvorila u rast siromaštva, depolitizaciju, obespravljenost, razočarenje i još više tjeskobe, tuge i ogorčenja. Oporavak je postao nedostižan koncept dostupan tek nekolicini privilegiranih, onima koji su uspjeli zaraditi i na destrukciji i na rekonstrukciji.
Drugarica feministkinja Gorana Mlinarević i ja opširno smo pisale o iskustvu BiH u seriji eseja koje je objavila Međunarodna liga žena za mir i slobodu (WILPF) 2021. godine. Naša promišljanja u toj seriji su relevantna za razumijevanje nastojanja i pristupa “rekonstrukciji” Ukrajine koja su već prisutna premda rat još traje. Usprkos vremenskim, kontekstualnim i geopolitičkim razlikama između ova dva rata, strukture koje potiču rat i akteri koji provode “oporavak” su slični. Dugo se činilo potpuno nemogućim da bilo koja zemlja doživi nešto još gore od katastrofalne rekonstrukcije i oporavka BiH, no gledajući kako se stvari odvijaju u Ukrajini, čini se da se upravo to događa.
Mnogi rat koriste kao priliku
Za neke korporacije, ljude i institucije, rat je unosan posao. Možda ne možemo uvjeriti vlade diljem svijeta da investiraju u socijalnu infrastrukturu, brigu, okolišnu održivost – u ono što je potrebno da ovaj planet preživi, ali ne treba ih uvjeravati da troše novac na razaranje. Elite sumanuto troše na ratove, a ne na dobrobit ljudi i planete.
Prema pisanju Deutche Welle, od kada je Rusija anektirala Donjeck, Lugansk, Zaporožje i Herson, profiti naftne industrije su narasli za otprilike 350 posto, a profit vojne industrije za 150 posto! Što dulje traje rat, zarade su sve veće, i ne samo od prodaje oružja Ukrajini, već i drugim zemljama željnim militarizacije. Koristeći rat u Ukrajini kao izgovor, članice EU-a su najavile povećanje svojih vojnih budžeta za dodatnih skoro 200 bilijuna eura u narednim godinama, dok istovremeno tvrde da nema novca za socijalnu infrastrukturu i javne usluge.
Također, treba imati na umu da je Rusija, drugi najveći izvoznik oružja, pod sankcijama. Premda to nije u potpunosti spriječilo Rusiju da prodaje oružje, jedan dio tog tržišta su preuzeli drugi. Naravno, SAD je glavni kandidat za popunjavanje tog mjesta, a jastrebovi iz Bijele kuće već razgovaraju kako da iskoriste tu situaciju u korist američkog vojno-industrijskog kompleksa.
Za privatne korporacije i elite u mnogim zapadnim zemljama rat u Ukrajini je prilika da profitiraju na tržištu u koje se pretvorila Ukrajina – na tržištu koje će se još više proširiti jednom kada započne rekonstrukcija. Prema takvoj (pogrešno) usmjerenoj i hladnoj geopolitičkoj analizi, to je također i prilika da se obračunaju s Rusijom. Mnogi tvrde da smo “u ovome svi zajedno”, ali podrška koja se pruža zahtijeva propitivanje i kritičku refleksiju.
Kanadska autorica Naomi Klein je 2007. objavila knjigu Doktrina šoka: Uspon kapitalizma katastrofe (The Shock Doctrine: the Rise of Disaster Capitalism) u kojoj prikazuje kako globalni kapital eksploatira razorene države i katastrofama traumatizirane ljude. Od Iraka do New Orleansa, pokazuje kako globalni kapital ulazi i provodi svoje neoliberalne ideje u zemljama, gradovima i na narodima koji se još uvijek oporavljaju od šoka rata i prirodnih katastrofa. Dokumentira kako kapitalisti koriste ljudsku traumu kako bi progurali svoje zakone i neoliberalne politike koje inače ne bi prošle bez opiranja – kao što su potkopavanje radničkih prava, velika kresanja socijalnih davanja, iscrpljivanje javnog dobra, prepuštanje vitalnih javnih usluga privatnom sektoru putem procesa privatizacije ili javno-privatnog partnerstva. Klein kaže da je taj razarajući kapitalistički kompleks, kako ga naziva, u samo nekoliko godina proširio doseg svog tržišta s krajnjim ciljem uvođenja modela pro-profitne vladavine u svakodnevno funkcioniranje države – drugim riječima, privatizacije država.
Od objave ove knjige prošlo je 15 godina. Od tada do danas, članovi akademske zajednice i aktivisti su dodatno prikazali djelovanje kapitalizma katastrofe. Brojni protesti diljem svijeta pokazuju otpor neoliberalnim politikama. Ako razmjer devastacije i iscrpljivanja naših javnih sektora i društvene infrastrukture, što su uzrokovale štetne neoliberalne politike, nije bio očit prije, zasigurno je to postao tijekom pandemije covida-19. No unatoč svim dokazima o štetnosti neoliberalizma, izgleda da on nastavlja bivati iznimno popularno sredstvo koje koriste multilateralne organizacije, na sveopće zadovoljstvo tzv. ekonomskih stručnjaka i naših vlada koje ovih dana marljivo rade, kako se čini, uglavnom u službi korporacija, a ne ljudi.
Novo tržište za eksploataciju
Godinu dana nakon ruske agresije i nelegalnog pripajanja dijelova Ukrajine, malo je toga što iznenađuje one koji su proživljeli rat i/ili rade na njegovu prekidu. Sve je to isuviše poznato i predvidljivo. Individualna i društvena trauma su ogromne; iscrpljenost aktivista i organizatora (posebno žena) koji pokušavaju odgovoriti na sve humanitarne potrebe je opipljiva; broj Ukrajinaca koji su napustili svoje domove i koji su prisiljeni na iseljavanje je proporcionalan neizmjernom nasilju kojemu se izloženi njihovi životi. Razaranje je ogromno, izgledi za budućnost strašni. Drugim riječima, stvoreni su uvjeti da se kapitalizam katastrofe sruči na ovu državu. I zaista se to i događa.
Ukrajina je nova prilika za kapitalizam katastrofe. Iako Ukrajini nisu nepoznate neoliberalne politike, tek sada je moguće progurati ekstremne intervencije, jer su ljudi – potencijalni oponenti takvim politikama – zauzeti preživljavanjem i naporima u održavanju zajednica. Kao i u većini sukoba, žene snose ogroman teret nužnog rada koji spašava živote, koji nije prepoznat niti ga se uzima u obzir u političkim i ekonomskim sferama u kojima se diskutira i odlučuje o oporavku. Kao što je rekla Olha Georgiev, izvještavajući na panelu pod nazivom Transnacionalna feministička solidarnost u podršci rekonstrukciji i borbi u Ukrajini: “Koliko će koncepti rekonstrukcije Ukrajine odražavati interese ukrajinskih radnika, posebno žena, ovisit će o tome koliko će oni/e sudjelovati u toj debati, te o tome koliko će se čuti i prepoznati njihovi glasovi”.
Lažna dihotomija između ekonomskog oporavka i mira
U Ukrajini svjedočimo kako je proces planiranja rekonstrukcije i oporavka – koji bi trebao biti fokusiran na postizanje održivog mira te zasnovan na svakodnevnim stvarnostima onih koji pate – preotela žeđ za maksimalizacijom profita. Umjesto onih koji su najpogođeniji, agendu za mir u Ukrajini postavljaju međunarodne financijske institucije, investicijski fondovi i drugi privatni akteri. No, oni ne otkrivaju što zapravo rade. Umjesto toga, uvode lažnu podjelu između službenih mirovnih pregovora (kojih nema) i ekonomskih intervencija za oporavak, predstavljajući to dvoje kao potpuno različite procese.
Dok će mirovni pregovori (kad dođe do njih) biti prepušteni “važnim” muškarcima u uniformama u pratnji diplomata, trenutne ekonomske intervencije predstavljene su kao “objektivan” smjer djelovanja, lišene financijskih interesa i ideologije onih koji ih planiraju i nepovezane s uspostavom mira, osim u onom dijelu koji se tiče direktne rekonstrukcije. Dakle, između mirovnih pregovora rezerviranih za “važne” muškarce i ekonomskih intervencija rezerviranih za “stručnjake” ne postoji prostor u kojemu bi oni koji su najpogođeniji ratom utjecali na to kako će se provesti tranzicija iz rata u mir. Nema mjesta za njihov glas u političkoj ekonomiji koja će konstruirati tranziciju iz rata u mir, unatoč činjenici da upravo njihov rad koji je učinjen nevidljivim upravo sada održava cijele zajednice diljem Ukrajine.
Posljedice ovakvih pristupa možemo jako dobro vidjeti danas u BiH, nekih 30 godina poslije rata. Vidljive su u dominaciji neoliberalnih ideja koje stavljaju profit ispred ljudi, te u kontinuiranoj proizvodnji krize čime se koriste domaće koriste domaće i međunarodne elite zarad očuvanja moći, pa prema tome i resursa i bogatstva. Ako je takav pristup, korišten prije 30 i nešto godina sličan onome u Ukrajini danas, možemo li zaista očekivati drugačiji rezultat?
Dopuštajući međunarodnim financijskim institucijama, investicijskim fondovima, privatnim akterima i drugim multilateralnim organizacijama s ukorijenjenim financijskim i političkim interesima da postave prioritete za “oporavak” – a samim time i za mir – Ukrajina će se kao mnoge druge zemlje u sličnoj situaciji, odreći svog suverenog prava na kreiranje domaćih politika u najboljem interesu ukrajinskog naroda. Također, to znači i odricanje od prava ljudi da utječu na donošenje odluka vezanih uz političku ekonomiju zemlje kroz demokratske i transparentne procese. Proces oblikovanja političkih, ekonomskih i društvenih procesa kao različitih dijelova jedne cjeline, te i njihovo sprovođenje unutar procesa oporavka je iznimno važan. Doista, ne postoji linija razgraničenja između političkih i ekonomskih aspekata tranzicije iz rata u mir. To je lažna dihotomija. Istovremeno, većina ljudi na koju će ta tranzicija utjecati ostaje izvan prostora odlučivanja. U najboljem slučaju, njihova uključenost ostaje na razini zadovoljavanja forme.
U jeku rata, posebno je teško analizirati proces (pre)oblikovanja političke ekonomije neke zemlje, i upravo je to ono na što računa doktrina šoka. Naprosto se ne čini dovoljno hitnim, aktivisti nemaju dovoljno prostora i energije za promišljanje ili ih se aktivno drži izvan prostora u kojima se donose odluke. Onima koji pronalaze energiju i prostor da se angažiraju se govori da “sada nije vrijeme za to”, a svaka opozicija sprovedenim politikama se prikazuje kao nepatriotska.
No stvar je u tome da ne postoji poslije.
Naša budućnost se oblikuje upravo dok nam se ubija sadašnjost.
Oblikuju je u udaljenim gradovima (uglavnom) sredovječni, bijeli muškarci u okruženju koje je sterilizirano ne samo od smrti i destrukcije, već i od svakodnevnih života i stvarnosti.
Nažalost, ovakav pristup u velikoj mjeri vidimo u Ukrajini, kao da takozvana međunarodna zajednica nije naučila lekcije iz brojnih sukoba koje je prije uzrokovala i/ili u kojima je intervenirala.
Stvaranje profita na podršci
Ukrajina se suočava s ozbiljnom ekonomskom i socijalnom krizom. Zbog nemilosrdnih ruskih napada na civilnu infrastrukturu i zbog činjenice da ekonomija ne može funkcionirati u takvim uvjetima, zemlja se suočava s neizbježnim društvenim i ekonomskim krahom.
Procjenjuje se da Ukrajini treba više od 3 milijarde US$ mjesečno kako bi zadovoljila temeljne, ne vojne, budžetske potrebe. Svjetska banka procjenjuje da će troškovi rekonstrukcije iznositi blizu 350 milijardi US$, dok ukrajinska vlada kaže da će se kompletni račun popeti na 750 milijardi US$. S obzirom da mir nije na vidiku, a Rusija nastavlja s napadima na Ukrajinu, doista nije moguće znati koliko će iznositi krajnji račun. Osim toga, te se procjene vjerojatno odnose samo na fizičku infrastrukturu i ne uzimaju u obzir izgubljene i uništene živote, propušteno obrazovanje ili školovanje, dugoročne posljedice na cjelokupno zdravlje ukrajinskog naroda i opću traumatizaciju – sve ono što donosi dugoročne ekonomske i društvene troškove.
Mogli bismo pomisliti da, u usporedbi s drugim sukobima koji su u tijeku, ogromna pomoć koja se šalje Ukrajini nešto mijenja. No, bez perspektive mira – i sa svim brojnim akterima koji se aktivno suprotstavljaju svakom pokušaju pregovora kao solucije – u kombinaciji s činjenicom da ogroman udio novca pod krinkom solidarnosti zapravo čine zajmovi, novac koji dotječe u Ukrajinu zapravo ima prilično zastrašujuću svrhu. Takozvana solidarnost polako ali sigurno za Ukrajinu postaje dužnička zamka.
Novouspostavljena baza podataka Instituta za svjetsku ekonomiju u Kielu zabilježila je 84,2 milijarde € dogovorenih međudržavnih isplata u razdoblju od siječnja do kolovoza 2022. (pristupljeno u siječnju 2023.). To je prilično zapanjujuće, no vrijedi pogledati i između redaka. Usprkos glasnoj i javnoj podršci i solidarnosti prema Ukrajini, ta navodna solidarnost nije otišla tako “daleko” do opraštanja duga. Zapravo, ta “solidarnost” ima i naličje. Dio je naravno pomogao, ali mnogo više je stiglo u obliku novih grantova i zajmova ili kao vojna pomoć.
Ako pogledamo brojke kada se radi o tri najveće podržavateljice Ukrajine – SAD, UK i Kanada – poslano je daleko više vojne i financijske pomoći u vidu novih grantova, zajmova i zadužnica, nego humanitarne pomoći. Dakle, primjerice, SAD su opskrbile Ukrajinu s 15,053 milijardi € financijske pomoći u usporedbi s 9,906 milijardi € humanitarne pomoći. UK su poslali Ukrajini 0,398 milijardi € humanitarne pomoći, dok je financijska znatno veća i iznosi 2,555 milijardi €; kanadska humanitarna pomoć iznosi 0,288 milijardi € u usporedbi s financijskom pomoći od 2,139 milijardi €. Vojna pomoć u sve tri ove zemlje znatno nadmašuje humanitarnu.
Od 19,7 milijardi € koju je poslala EU u 2022., 16,7 milijardi € su zapravo novi zajmovi i grantovi. 7,2 milijarde € tog novca odnosi se na mikro-financijsku pomoć što je specifičan vid EUpodrške koja je uvjetovana postojanjem kreditnog aranžmana s Međunarodnim monetarnim fondom (MMF), te na zadovoljavajućoj implementaciji reformi uvjetovanih od strane MMF-a, što već sada ima štetan utjecaj na živote ljudi, posebno na žene. Ovakva vrsta reformi je negativno utjecala na Ukrajinu i puno prije ruske invazije, a što je sada dodatna otežavajuća okolnost. Od tih 19,7 milijardi €, 3,1 milijardi € dolazi u obliku vojne pomoći u okviru instrumenta pod ciničnim nazivom Europski instrument mirovne pomoći (European Peace Facility).
Taj novac zapravo ne ide u Ukrajinu, već se koristi kao kompenzacija EU članicama za njihovu vojnu pomoć Ukrajini, što u osnovi znači da je pomoć s kojom se hvale EU članice zapravo stara dobra trgovina oružjem prerušena u jezik (militarizirane) solidarnosti. Tek mali dio tih 19,7 milijardi € odlazi na neophodnu pomoć civilnom društvu, konkretno 31 milijun €.
Kroz 2023. Europska Komisija planira dodijeliti 18 milijardi € u obliku koncesijskih zajmova koji trebaju biti vraćeni u maksimalno 35 godina, počevši od 2033. Također, Europska investicijska banka (EIB) je odobrila 2,2 milijarde € za zajmove, a Europska banka za rekonstrukciju i razvoj (EBRD) je izdvojila 2 milijarde € podrške za sredstva namijenjena jačanju ukrajinskog društva da prebrodi tegobe s kojima se suočava kao i za osiguravanje osnovnih sredstava za život u Ukrajini i drugim pogođenim državama. Kada se radi o Svjetskoj banci (WB), do siječnja 2023. podijeljeno je 16 od 18 milijardi US$ namijenjenih hitnom financiranju.
Financijska pomoć se odvija u koordinaciji međunarodnih financijskih institucija, uglavnom MMF-a i Svjetske banke. Kao što je prethodno napomenuto, mikro-financijska sredstva EU-a se odnose direktno na sposobnost Ukrajine da ispuni uvjete koje je postavio MMF. Dakle, korisno je pogledati što MMF zahtijeva od Ukrajine. Prema njihovoj mrežnoj stranici, MMF je do sada dodijelio 1,4 milijarde US$ u sredstvima za hitno financiranje, te je još 1,3 milijarde US$ u procesu dodjele pod novoosnovanim fondom Food Shock Window. Također, u prosincu 2022., ukrajinska vlada je zatražila četverogodišnji Program Monitoring with Board involvement (PMB). Ključne mjere tog programa uključuju povećanje prihoda i oživljavanje tržišta domaćeg duga, pripremu strategije financijskog sektora i poboljšanje transparentnosti i upravljanja. PMB znači da će MMF i Ukrajina koordinirati fiskalne, monetarne i druge politike kako bi podržali “makroekonomsku financijsku stabilnost” Ukrajine.
Ukoliko niste ekonomist, nije lako shvatiti što se krije iza ovih donekle kompliciranih riječi. Što MMF smatra makroekonomskom stabilizacijom? Pa, između ostalog, to znači mjere štednje i reforme troškova socijalnog sustava. Ukrajinska vlada se složila da počne raditi na planu poslijeratne reforme socijalne pomoći kako bi se uskladila sa zahtjevima održavanja fiskalne stabilnosti. Jednostavnim jezikom, to znači rezanje budžeta za socijalne usluge, a vjerojatno i drugdje. Bolna povijest Ukrajine s MMF-om datira još od 1994. kada je prvi kredit MMF-a između ostalog bio uvjetovan smanjenjem socijalnih olakšica i uvođenjem ciljane pomoći za stanovništvo, povećane troškove na privatizaciju javnog sektora, redukciju državnog deficita i deregulacije. Glavna svrha ovakvog pristupa je osigurati da ukrajinska ekonomija i budžet budu dovoljno stabilni da vrate dug koji sve više raste, bez obzira na cijenu koju će platiti cjelokupno stanovništvo. Smanjujući budžet za javnu zdravstvenu skrb, obrazovanje, socijalna davanja i tome slično, vlada se oslanja na privatne aktere da pokriju “rupe”.
U petak, 7. travnja, u drugom dijelu članka donosimo:
- Solidarnost kao dužnička zamka
- Rasprodana država
- Neoliberalizam 101
- Maksimalno korištenje privatnog kapitala za izgradnju mira
- Komodifikacija ratom izazvanih povreda i kršenja prava
- Potrebna nam je promjena paradigme
