Zemlje i organizacije koje tvrde da im je stalo do ukrajinskih života moraju se prestati oslanjati na pristup koji komodificira ratom izazvane povrede i koji koristi rat kao priliku za zaradu. Umjesto toga, moraju se usredotočiti na pomoć u uspostavljanju mira u Ukrajini. Sa svakim danom koji u Ukrajini prođe bez ikakvih ozbiljnih pokušaja uspostave mira, vidimo kako se pojavljuju nove prijetnje, od robota-ubojica do nuklearnog oružja.
Pomoć koja se šalje Ukrajini ne bi se trebala prikazivati kao solidarnost. Solidarnost bi značila dati sve od sebe da se zaustavi rat kao prvi korak pomoći Ukrajini. Ono što vidimo je hladno i proračunato stvaranje profita. Uvjetovanost takozvane “podrške” koja dolazi s političkim, ekonomskim i socijalnim (re)inženjeringom ukrajinskog društva, bez stvarnog uključivanja onih koji su najpogođeniji ratom, Ukrajincima će donijeti štetu, a ne pomoć.
Solidarnost kao dužnička zamka
Sav taj novozaduženi novac je samo vrh ledenog brijega. Dolazi kao dodatak na vrh već postojećeg ukrajinskog nacionalnog duga, koji je u 2021. iznosio 71,71 milijardu US$. U narednih par godina možemo očekivati još veće povećanje duga. Još 2015. ukrajinski ekonomist Oleksandr Kravchuk je upozoravao da se Ukrajinu gura prema “grčkom scenariju” u kojemu se “financijska pomoć daje u zamjenu za striktne socijalne i ekonomske mjere, a kao rezultat ta država ne samo da ostaje u stanju socio-ekonomske krize, već i s dugovima u milijardama US$”.
Rastući ukrajinski dug postat će moćno disciplinsko oruđe u rukama međunarodnih financijskih institucija. Rat u Ukrajini se ne odvija izvan modusa operandi “globalnih sila” i kapitalizma općenito. Ne moramo čekati da prođe 20 godina kako bismo shvatili posljedice ovakvog pristupa kroz koji međunarodna zajednica, u svim svojim oblicima i formama, umjesto inzistiranja na miru – inzistira na dugu. Možemo vidjeti rezultate neoliberalnih nasrtaja na zemlje Južne Amerike; posljedice strukturalnih programa prilagodbe na afričkom kontinentu; ili, u novije vrijeme, bankrot Šri Lanke, posljednje žrtve dužničke zamke, s katastrofalnim posljedicama za ljude. Druge primjere možemo naći u istočnoevropskim državama i njihovoj tranziciji u tržišnu ekonomiju, iskustvo kakvo je Ukrajini već poznato.
Nažalost, put na koji je je gurnuta Ukrajina je vrlo jasan. Ovakav pristup neće samo gurnuti Ukrajinu još dublje u dužničku zamku, već će i gotovo sigurno odvesti tu zemlju niz dug put mjera štednje i ekonomskih problema, kako bi zajmodavci bili sigurni da će njihova takozvana solidarna pozajmica biti propisno naplaćena, budući da su uvjeti koji prate pozajmice namijenjeni upravo tome. Kao što jasno piše na mrežnoj stranici MMF-a, uvjeti su mjere koje štite sredstva MMF-a, osiguravajući da platna bilanca države bude dovoljno jaka da podmiri pozajmicu”. A Ukrajina će morati vratiti dugove.
Rasprodana država
Usprkos ogromnom nagomilanom dugu, novac koji se posuđuje Ukrajini nije ni približno dovoljan za masivnu ratnu ekonomiju koju ukrajinska vlada mora održavati. Dok rat traje te ne postoji nikakav ozbiljan mirovni proces, čak ni ozbiljan pokušaj pregovaranja o prekidu vatre, Ukrajina nema drugog izbora osim nastaviti tražit novac kako bi preživjela ratno doba i održala ekonomiju na životu.
Bez obzira radi li to iz pukog očaja ili iz stvarnog ideološkog i političkog uvjerenja (vjerojatno oboje), ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelensky marljivo slijedi neoliberalni program. Za podršku se okrenuo privatnim akterima. Obratio se Njujorškoj burzi (New York Stock Excange) s porukom da je proces rekonstrukcije u Ukrajini prilika za korporacije da “investiraju u projekte vrijedne stotine milijardi dolara i podijele pobjedu s nama [ukrajinskim narodom].”
Sukladno s tim pozivom, njegova je vlada uz podršku WPP-a, jedne od vodećih komunikacijskih kompanija na svijetu, pokrenula platformu pod nazivom Advantage Ukraine, s obećanjima da je Ukrajina “najveća prilika u Europi od Drugog svjetskog rata”. Platforma poziva poduzetnike da investiraju u stotine projekata, a zauzvrat im nudi deregulaciju i financijsku stimulaciju, do 10 godina izuzeća plaćanja poreza na dohodak korporacijama, do 500 dozvola za vođenje javnih poslova i usluga, i još mnogo toga iz neoliberalne kuhinje. Na investicijskom meniju u ponudi su vojna industrija, prirodni izvori, energetski sektor, logistika i infrastruktura, agroindustrijski kompleks, industrija energenata i tako dalje.
S tim u skladu, u studenom 2022. je ukrajinski ministar ekonomije potpisao Memorandum o razumijevanju (Memorandum of Understanding) s najvećim svjetskim investicijskim fondom BlackRock koji raspolaže s 8,5 trilijuna US$ – i usput posjeduje 7,7 posto WPP-a. U memorandumu stoji da će BlackRock osigurati Ukrajini konzultativnu pomoć u razvijanju specijalnih platformi za privlačenje privatnog kapitala u svrhu oporavka i podrške ukrajinskoj ekonomiji. Drugim riječima, BlackRock je ovlašten za uspostavu i upravljanje međunarodnim investicijskim fondom za oporavak Ukrajine.
BlackRock je kontroverzan. Prošle godine su se feministkinje diljem svijeta ujedinile u zahtjevu upućenom UN Women da prekine partnertsvo s BlackRockom s obzirom na njihovu “dobropoznatu praksu prioritiziranja profita nad ljudskim pravima ili poštivanju okolišnih standarda”. Globalna kampanja Corporate Accountability (Korporativna odgovornost) stavila je BlackRock na svoj stup srama zbog njegove uloge u vođenju prema klimatskoj katastrofi, investicijama u proizvodnju oružja i uloge u militarizaciji i tako dalje. CODEPINK također ima kampanju protiv BlackRocka zbog investiranja u proizvodnju oružja, a Jubilee Debt Campaign tvrdi da BlackRock stvara profit na dužničkoj krizi u Zambiji.
Vjerojatno nemamo ni uvid ni mogućnosti da shvatimo stvarni razmjer potencijalnog profitiranja za BlackRock od rata u Ukrajini i njihovog posebnog položaja kojim ih je nagradila ukrajinska vlada. Ali znamo da gledamo u potpuno privatizirani plan oporavka. U rasprodanu državu.
Neoliberalizam 101
Kako bi održala svoje obećanje o “najvećoj prilici” privatnih aktera za zaradu, ukrajinska vlada se još snažnije fokusirala na neoliberalne politike koje su već bile postavljene godinama prije drugog kruga ruske invazije u veljači 2022. U kolovozu prošle godine ukrajinski parlament je usvojio Zakon 5371 – drakonsku intervenciju u radnička prava. Ovaj zakon, koji je bio predložen u travnju 2021., ali nije prošao zbog nedovoljne političke podrške, isključio je zaposlene u malim i srednjim kompanijama (do 250 zaposlenih) iz postojećih zakona o radu. To znači da je 70 posto ukrajinske radne snage prisiljeno raditi u sistemu u kojemu će njihovi ugovori – i prava i obaveze koji su uobičajeno kolektivno ispregovarani, kao što su plaće, radni sati, godišnji odmor, bolovanja i benefiti – biti predmet individualnog pregovaranja između poslodavca i radnika. Ta prilagodba Zakona 5371 samo se nastavlja na već jako ograničena radnička prava. Prethodne intervencije u zakon o radu već su otežale sindikalno organiziranje, uvele “suspenziju u zapošljavanju” dopuštajući poslodavcu da obustavi rad i plaću radniku na duže vremensko razdoblje, ustoličile pravo poslodavaca da jednostrano prekine kolektivne ugovore, i tako dalje. Takve vrste intervencija su neoliberalizam 101.
Dovoljno je dokaza iz drugih konteksta zbog kojih znamo kako će ovakve intervencije u zakon o radu završiti. One vode do prekarnosti i sve više nejednakosti, a moć koju radnici gube će biti teško povratiti. Dinamika moći između radnika i kapitaliste je već asimetrična, što zakon o radu i sindikate, koji osiguravaju barem neku vrstu kolektivne zaštite i snage u brojevima, čini iznimno važnima. Sada je nestala zaštita za velik dio ukrajinskog radništva. Bez kolektivne zaštite, poslodavac (kapitalist) ima slobodne ruke da odlučuje o prioritetima: pristojne plaće ili maksimalizacija profita. Dobar kapitalist će uvijek odabrati profit.
Također, znamo što će to značiti za žene i ostale koji već u nezavidnom položaju. U drugim kontekstima u kojima rat čak nije bio otežavajući faktor, neoliberalni nasrtaj na radnička prava doveo je do daljnjeg obezvređivanja ženskog rada, do povećanja djelomične zaposlenosti, čak i do nižih plaća, do nepostojanja zaštite od seksualnog i drugih oblika nasilja, do otkaza koji vode ekonomskoj zavisnosti, do povećanja rodno nametnute odgovornosti za brigu i skrb, kao i do porasta neformalnih i fleksibilnih ugovora o radu. Sve to je gurnulo žene i druge marginalizirane skupine u siromaštvo, nesigurnost i prekarnost.
Maksimalno korištenje privatnog kapitala za izgradnju mira
Dok je sasvim jasno da neoliberalizam uzrokuje brojne krize, neoliberalne ideje nastavljaju prodirati u suvremene pristupe poslijeratnom oporavku i rekonstrukciji. Think tankovi, takozvani nezavisni eksperti, privatne banke, međunarodne financijske institucije i predstavnici država su puni “dobrih ideja” koje se svode na deregulaciju, privatizaciju i tržišno-orijentirana rješenja. Lista ljudi koji podržavaju ovakve neoliberalne ekonomske politike je poduža. Primjerice, u jednom dokumentu koji je objavio Centar za istraživanje ekonomske politike (The Centre for Economic Policy Research – CEPR) ponuđen je ovakav prijateljski savjet:
“Ukrajinske okolnosti zahtijevaju više mehanizama za tržišno-utemeljene alokacije (dodjele sredstava) kako bi se osigurala isplativa rješenja koja neće preopteretiti kapacitet države, pogoršati postojeće probleme (poput korupcije) ili ohrabriti (neoporezovane) aktivnosti crnog tržišta. Kako bi se ovo okončalo, cilj bi trebala biti provedba radikalne deregulacije ekonomske aktivnosti [naglasak/italic je dodan], izbjegavanjem kontrole cijena i olakšavanje produktivne prenamjene sredstava.”
Korištenje privatnog kapitala i investicija za oporavak i prevenciju vezano za konflikte i nasilje nije nov model. Međunarodne financijske institucije, posebno Svjetska banka (SB), već dugo zagovaraju ovakav pristup. Ovakav pristup je zasnovan na neoliberalnoj pretpostavci da je tržišna demokracija neupitan temelj mira i razvoja, unutar i između država, te da rješenje leži u “maksimalnom korištenju privatnog kapitala” i razvoju “zdravog privatnog sektora”. No SB i ostali zagovaratelji ovakvog pristupa ne spominju da je privatni sektor vođen maksimalizacijom profita i rastom, a ne društvenim potrebama, i da pomaganje nekom društvu da se oporavi od rata, ukoliko se pri tome misli na najbolje interese ljudi, obično nije pogodno za stvaranje profita.
Komodifikacija ratom izazvanih povreda i kršenja prava
Oni koji propagiraju ovakva tržišno-orijentirana rješenja potpuno su jasni u tome kako vide tržište i njegovu ulogu. Kažu da tržište nema veze s distribucijom već s efikasnošću, a da je distribucija politički problem. U kapitalističkom svijetu, tržište je efikasno jedino onoliko koliko generira profit i rast. Dakle, kako kapitalizam profitira na povredama i kršanju prava?
Pogledajmo kako bi izgledalo efikasno, tržišno-orijentirano rješenje brojnih problema u zemlji u kojoj traje ratni sukob ili nakon njega. Uzmimo za primjer obnovu stambenih jedinica. Ukoliko se ratni sukobi odvijaju u naseljenim područjima, kao što je to slučaj u Ukrajini i bio je u BiH, destrukcija stambenih jedinica je enormna. No iz tržišne perspektive, postoji ograničena količina profita koji se može izvući iz potrebe ljudi da obnove svoje domove.
Vrlo brzo će to “tržište” biti zasićeno, a privatni investitori počet će tražiti ono što generira stvarni profit: skupe apartmane i luksuzne komplekse. Oni će biti izgrađeni prvo kako bi se smjestili svi ti međunarodni službenici koji će doći u zemlju da “pomognu” u njezinoj ponovnoj izgradnji, a zatim da posluže kao prilika za ulaganje onoj nekolicini koja je uspjela pretvoriti poslijeratno razdoblje u svoju ekonomsku korist. Pristojan i priuštiv smještaj za one koji se oporavljaju od rata uskoro će nestati iz njihovog vidokruga. Možda je u Ukrajini već nestao. Prema Oleksandru Kolesnichenku, u prosincu 2022. ukrajinski parlament je kroz žurne procedure promijenio zakone o planiranju [stanogradnje] predajući “neviđene ovlasti ukrajinskoj građevinskoj industriji” koja je, kako se čini, bacila oko na povijesne građevine i njihove atraktivne lokacije tražeći mogućnosti da ih, između ostalog, pretvori u višeetažne stambene komplekse.
Osvrnimo se i na zdravstvo. U poslijeratnom društvu, zdravstvo s kapitalitičkog gledišta, može biti vrlo privlačno tržište. Zemlje koje izlaze iz ratnih sukoba obično imaju veliku potrebu za specijaliziranom zdravstvenom skrbi. No, ljudi koji su izgubili sve i žele obnoviti svoje živote obično nemaju sredstva za plaćanje te usluge, niti bi je trebali plaćati. Zemlje koje izlaze iz rata trebale bi dati prednost velikim javnim ulaganjima u zdravstveni sektor – no ta ulaganja će kratkoročno generirati vrlo malo ili nimalo profita. Međutim, dugoročno gledano, ova ulaganja mogu donijeti velike koristi za drušvo – zdrave i radnosposobne ljude, spremne da se uključe u demokratske procese. Mogu doprinijeti smanjenju rodno nametnutog tereta ženama da pružaju skrb, osloboditi njihovo vrijeme, energiju i resurse kako bi sudjelovale u javnom životu. Premda postoje brojne društvene koristi, ulaganja u univerzalnu zdravstvenu skrb neće puniti džepove privatnih aktera, što znači da vojska privatnika koju može “iskoristiti” BlackRock neće biti zainteresirana za osiguranje univerzalne zdravstvene zaštite. Njih će zanimati profit, a profit se nalazi u privatnim bolnicama, privatnim ljekarnama, privatnoj njezi, sve za lijepu tržišno-konkurentnu cijenu. U ovoj vrsti zdravstvene “zaštite” moći će uživati samo oni koji će si to moći priuštiti.
Potrebna nam je promjena paradigme
Ispada da je mir izrazito politička stvar. Način na koji su naša društva oblikovana tijekom i nakon rata, u političkom, društvenom i ekonomskom smislu, stvar je ideologije, izbora, prioriteta, interesa i u konačnici vizije koju imamo za obnovu i oporavak. Više od bilo čega drugoga, radi se o tome tko će stvoriti tu viziju, a tko će biti isključen iz procesa.
Ponekad se djelovanje neoliberalizma i kapitalizma katastrofe odvija ispod radara i podmuklo, upakirano u velike riječi kao što su ekonomski prosperitet, razvoj, odgovornost, vladavina prava ili čak u tehničke termine poput makroekonomske i fiskalne stabilnosti. Promjene se mogu protegnuti kroz dulje razdoblje, što potencijalnoj opoziciji još više otežava razumijevanje punog opsega njihovih posljedica. U Ukrajini to nije slučaj. Pod pokroviteljstvom rata i oporavka, neoliberalni frontalni napad na ukrajinsko društvo je u tijeku i odvija se otvoreno. Neoliberalna rješenja nemaju nikakve veze sa zaustavljanjem rata, ali će imati veze s mirom, s tim kakav će život ljudi u Ukrajini moći voditi kada rat prestane i tko će kontrolirati njihove živote.
Svijet je već vidio jedan rat i jedan pokušaj oporavka previše, da ne bismo znali da neoliberalni pristup ne samo da ne funkcionira, već da zapravo pogoršava stanje. A stanje se kreće s lošega na gore, u Ukrajini i diljem svijeta. Rat u Ukrajini odvija se u pozadini brzih promjena globalne dinamike i sve složenijih kriza. Neki, poput povjesničara sa Sveučilišta Columbia Adama Toozea, sadašnji kontekst nazivaju polikrizom. U polikrizi, tvrdi on, diljem svijeta se šokovi različito osjete, ali budući da su međusobno povezani, cjelina je gora od zbroja svojih dijelova.
Zapravo ne znamo kamo će nas ova polikriza odvesti. Nigdje dobro, kako se trenutno čini. Svijet je u plamenu i narod Ukrajine je nažalost usred svega toga. Rat u Ukrajini doveo je svijet na rub sveopćeg nuklearnog rata. Doprinio je masovnoj militarizaciji diljem svijeta, zaustavio oporavak od covida-19 i stavio na čekanje spašavanje našeg planeta od klimatskih promjena i uništavanja okoliša. To je pauza koju si ne možemo priuštiti. Osim toga, politička i gospodarska elita Europske Unije, Sjedinjenih Država, Kine i drugih zemalja koristi imperijalističku agresiju Rusije protiv Ukrajine kako bi potvrdila svoje mjesto i/ili dominaciju u ovom kontekstu koji se brzo mijenja. Možda zato što su konačno shvatili da su Zemljini resursi ograničeni počinje igra za preostale resurse – naftu, plin, drvo, minerale, vodu, kobalt, litij! Dok se skrivaju iza velikih koncepata poput nacionalnih država i nacionalnog identiteta, čak i pravde i solidarnosti, političke i ekonomske elite tjeraju preko litice milijune ljudi u zemljama za koje tvrde da ih predstavljaju. Kako rat u Ukrajini eskalira, tako rastu i sve druge krize s kojima se zajednički suočavamo.
Diljem svijeta ljudi se bore sa stopom inflacije i siromaštvom. Mnoge zemlje s niskim i srednjim dohotkom koje su već bile suočene s krizama državnog duga uzrokovanim kako neodgovornim pozajmljivanjem tako i masovnim provođenjem neoliberalnih agendi, pojačanih krizom covida-19, plaćaju veliku cijenu za rat s kojim nemaju nikakve veze. Rat u Ukrajini je imao ozbiljne posljedice i na energetsku i prehrambenu sigurnost.
Cijene osnovnih prehrambenih proizvoda, naftnih proizvoda i proizvoda potrebnih za poljoprivredu naglo su porasle, što je dovelo do kritične prehrambene nesigurnosti, posebno u subsaharskoj Africi. Prema Svjetskom programu za hranu (World Food Programme), širenje posljedica rata u Ukrajini dovelo je u opasnost 345 milijuna ljudi. S porastom međunarodnih cijena nafte i plina, postoji i veliki rizik da će zemlje na globalnom Jugu biti bačene u ekonomsku krizu povrh one koju je već uzrokovao covid-19. U takvim situacijama zemlje se moraju obratiti međunarodnim kreditorima poput MMF-a kako bi stabilizirale svoje financije. Ali ta “podrška” će doći s političkom, ekonomskom i društvenom cijenom koju nitko ne bi trebao biti prisiljen platiti.
To nisu obične okolnosti i očigledno je da ovako više ne možemo. Potrebna nam je promjena paradigme.
Zemlje i organizacije koje tvrde da im je stalo do ukrajinskih života moraju se prestati oslanjati na pristup koji komodificira povrede i koji koristi rat kao priliku za zaradu. Umjesto toga, moraju se usredotočiti na pomoć u uspostavljanju mira u Ukrajini. Sa svakim danom koji u Ukrajini prođe bez ikakvih ozbiljnih pokušaja uspostave mira, vidimo kako se pojavljuju nove prijetnje, od robota-ubojica do nuklearnog oružja. Vidimo bombardiranje domova, bolnica, škola, vodovodne i sanitarne infrastrukture. Vidimo uništavanje okoliša. Nikakva ozbiljna obnova, kako fizičke infrastrukture tako i života ljudi ne može se dogoditi dok traje ubijanje. Zemlje koje podupiru Ukrajinu moraju iskoristiti svoju financijsku pomoć kako bi se toj zemlji omogućilo da se usredotoči na razvoj zdravog javnog sektora, koji je ključan za rodno pravedan mir, za obnovu društvenog povjerenja i stabilnosti te za osiguranje učinkovitog i odgovarajućeg poštivanja socijalnih i ekonomskih prava.
Umjesto stvaranja duga, eksploatacije ljudi i prirode, moramo raditi na stvaranju uvjeta koji će pomoći ljudima diljem svijeta da se oporave od ratnih razaranja. Ti se uvjeti ne mogu stvoriti ako nastavimo gomilati dug, čekajući da od toga uberemo profit. Dug nije alat koji će donijeti održivi mir Ukrajini ili bilo gdje drugdje. Moramo zahtijevati otpis dugova za sve zemlje koje su se našle u dužničkoj zamci, stvorenoj neodgovornim i nepoštenim kreditiranjem, nedemokratskim i netransparentnim procesima koji novac iz javnih sektora prebacuju u privatne džepove. Vrijeme je da se sav državni dug koji je akumuliran kroz eksploatatorske odnose između zajmoprimca i zajmodavca poništi kako bi se zemlje mogle usredotočiti na rješavanje brojnih kriza s kojima su suočene.
Moramo se odmaknuti od neoliberalnih rješenja i fiksiranja na privatno vlasništvo, privatne aktere i ekonomski rast kao temelje razvoja i umjesto toga staviti fokus na stvarnu solidarnost, kolektivne akcije izajedničke interese, te održive i pravedne međunarodne odnose.
Odmak od neoliberalnih rješenja zahtijeva sustavnu analizu socioekonomskih uvjeta kao smjernice u izgradnji stvarne solidarnosti. Razumijevanje toga kako su militarizam, patrijarhat, imperijalizam, kolonijalizam i kapitalizam strukture koje se oslanjaju i profitiraju na ratu važno je za suočavanje s onima koji propagiraju te paradigme kao i za razvoj alternativnih okvira za djelovanje. Ne možemo izgraditi održivi mir, u Ukrajini ili drugdje, ako se nastavimo oslanjati na strukture koje prvo uzrokuju štetu kako bi nas potom spašavale od te štete. Umjesto toga, moramo istovremeno raditi na ukidanju ovih struktura nasilja i na njihovom mjestu izgraditi sustave solidarnosti i brige.
Članak je originalno objavljen na internetskoj stranici Međunarodne ženske lige za mir i slobodu (Women’s International League for Peace and Freedom, WILPF), pod naslovom Commodifying War: The Political Economy of Disaster Capitalism in Ukraine and Beyond. Prevela ga je Sanja Kovačević.
