Svjetska glad, globalna recesija zbog rasta cijene energenata slična onoj sedamdesetih, ireverzibilan nastavak globalnog zagrijavanja – to bi bile direktne posljedice za planet Zemlju od ruske invazije na Ukrajinu. I milijuni izbjeglica u Poljsku, Slovačku, Madžarsku, Rumunjsku i Njemačku.
Prošlog tjedna rekli su nam mediji u SAD-u da će ovog tjedna početi treći svjetski rat. Najkasnije do srijede. A sad nam kažu da će sljedećeg tjedna ruska vojska ući u Kijev. Najkasnije za tjedan dana. Zelenski kaže Amerikancima da malo smire nervozu. Putin, nakon što je dovukao više od pola ruske vojske, 190 tisuća prema posljednjim američkim obavještajnim procjenama (koje su porasle od 130 000 do 190 000 u tjedan dana), na granice Ukrajine, s kopna i mora i iz Bjelorusije i Transnistrije, i parkirao stotine tenkova, i razvukao pontonski most preko rijeke Pripijat, tako da sve bude što jasnije vidljivo američkim satelitima, sad kaže da je Amerika ta koja huška na rat.
No, dok Biden već drugi tjedan sa sigurnošću proriče rusku invaziju sljedećeg tjedna, a SAD užurbano povlači diplomate i drugo osoblje iz Kijeva, uoči, kažu, neminovnog ruskog napada, ruski separatisti u marionetskim „republikama ruskim“, Donetsk i Luhansk, gdje su se do sada već toliko osilili da su sebi podigli i spomenike ravne onima Crvenoj armiji, evakuiraju ženu i djecu uoči, kažu, neminovnog ukrajinskog napada i, za svaki slučaj, preventivno granatiraju sela u istočnoj Ukrajini, onako kako su to devedestih radile kojekakve krajine na Balkanu, i to su, za sada, jedine granate koje lete i ubijaju.
Američka vojska se dosađuje već od ljeta: još od kolovoza i povlačenja iz Afganistana je bez ikakvog rata. Istovremeno, istočnoeuropski diktatori već godinama cvile i mole Amerikance za više vojske. I sad su američke snage u Poljskoj podvostručene. Plus što im je Amerika poklonila 250 M1A2 tenkova. Nove trupe stižu u Rumunjsku. Ujedinjeno Kraljevstvo stacionira tenkove u Estoniju, 150 km od Petrograda. Nuklearni nosač aviona Harry Truman uplovljava u splitsku luku s više ratnih aviona nego što sve bivšejugoslavenske zemlje plus Albanija i Bugarska imaju zajedno. Tržište na granatiranje reagira generalno negativno, Nasdaq pada skoro 4 posto: no, proizvođačima granata i tenkova isti dan ide odlično. Lockheed-Martin, General Dynamics, Huntington-Ingalls, Northrop-Grumann svi rastu, zadnje dvoje čak više od 1 posto.
Trump, za sada, šuti. Zna koliko je trenutno nepopularan i trudi se svojim prisustvom ne naštetiti republikanskim šansama da povrate Kongres ove jeseni. No, sprema se za 2024. Kad će njegova kampanja nemilosrdno ponavljati riječi “senilnog” i “pospanog” Joea (Bidena) kako će Rusi sutra napasti Ukrajinu, uz pitanje “a gdje je invazija?” Nakon svoje izvjesne pobjede, Trump će nastaviti s razmontiranjem NATO-a, baš kako Putin želi.
Zato je situacija neobično opasna. Jer Biden ispada budala ako Putin ne napadne. Bidenova taktika – “molon labe” – čini se, polučuje kakve takve rezultate: 14. siječnja doživotni ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov upozorio je da Rusija neće dozvoliti da Zapad beskonačno odugovlači s pregovorima oko sigurnosnog dogovora, kako Zapad to već zna činiti, a mjesec dana kasnije, 14. veljače, isti Lavrov upozorava kako “pregovori još nikako nisu iscrpljeni”. Tko sad odugovlači? Putin zapravo ne želi napasti. On želi privući pažnju. Želi da ga svijet sluša. Da mu dolazi na noge i sjedi na drugom kraju dugačkog stola, poput Macrona i Scholtza. Želi da pokaže svom narodu da je Rusija moćna i da Rusija diktira uvijete. On nikad nije prihvatio raspad Sovjetskog Saveza. I ne zaboravlja “poniženje” koje je Rusija doživjela devedesetih, kad je Amerika diktirala uvijete u novom unipolarnom svjetskom poretku, i kad je NATO bombardirao Srbiju, pa je avion Jevgenija Primakova na putu za SAD nasred Atlantika iz protesta okrenuo natrag za Rusiju. Putin akciju NATO-a na Kosovu uvijek navodi kao prvi rat u Europi nakon drugog svjetskog, kad ga pitaju hoće li započinjanjem rata u Ukrajini započeti prvi rat u Europi nakon drugog svjetskog. Optužuje Ameriku da žele da Rusija napadne. I želi da Biden ispadne budala, da ga ponizi, da izgubi izbore i da se vrati Trump i razmontira NATO za njega. Nitko međutim, zaista ne želi rat između Rusije i Ukrajine. Jedino, Amerika ne bi pretjerano stradala (dapače profitirala bi od europske ovisnosti o njenom plinu i svjetske ovisnosti o njenim žitaricama, te od prodaje municije, oružja i oružanih sustava), te može ovako lakonski izazivati Rusiju neka samo proba napasti. Druge zemlje bi mnogo teže prošle. Naročito Rusija i Ukrajina.
U slučaju da zaista dođe do ruske invazije Ukrajine kako Biden predviđa, bit će stotine tisuća mrtvih Rusa i Ukrajinaca u bratoubilačkom ratu sličnom onom između Srba i Hrvata, samo mnogo većem i krvavijem. Kao američki građanski rat devetnaestog stoljeća. Ukrajina nije Gruzija ili Azerbejdžan. Ukrajina je, nakon Rusije, druga najveća zemlja u Europi i treća najveća vojska (nakon Rusije i Francuske). Granica između Bjelorusije i Ukrajine proteže se kroz Pripyat/Pinsk močvaru (269,400 km2) 480 km istok-zapad i 225 km sjever-jug, s Černobilom na jugoistočnom kraju, koja je bila prirodna prepreka osvajačkim vojskama od Bizanta do Trećeg Rajha. S više od 40 milijuna stanovnika, od toga 400 tisuća vojnika, i stotinama tenkova, aviona, projektila naslijeđenih od Sovjetskog Saveza, čak i bez pomoći NATO-a, Ukrajina nije lak plijen za osvojiti, svakako ne kao Abhazia ili Nagornji Karbah. Giselle Donelly, sigurnosni ekspert u American Enterprise Institute, primjećuje da Putin, za razliku od tih ranijih odrješitih ekskurzija, sada oklijeva s napadom, znajući da je u prijetnji napada jači nego što bi mogao biti u samom napadu. Zna da mu je jednostavnije grickati pomalo po rubu, Krim, Donbas. Ukrajina i Rusija zajedno proizvode oko trećine svjetskih žitarica. Ako zarate, pa ne obave žetvu zbog toga, bit će novi Holodomor. I ne samo u Ukrajini i Rusiji nego i u Africi i Aziji. Ukrajina je prva u svijetu po proizvodnji suncokretovog ulja i prva u Europi po rezervama urana. Prva u Europi po površini obradive zemlje i četvrta u svijetu po totalnoj vrijednosti prirodnih resursa.
S druge strane, Europa ovisi o Rusiji zbog plina. Teško je zamisliti da bi plin mogao dalje teći ako dođe do rata. Njemačka, bez ruskog plina, neće moći napustiti lignit za proizvodnju električne energije. Bez Nord Stream 2, energiewende propada. I cilj da se zaustavi globalni porast temperature za više od 1,5 C je izgubljen zauvijek. Dakle svjetska glad, globalna recesija zbog rasta cijene energenata slična onoj sedamdesetih, i ireverzibilan nastavak globalnog zagrijavanja, to bi bile direktne posljedice za planetu od Ruske invazije na Ukrajinu. I milijuni izbjeglica u Poljsku, Slovačku, Madžarsku, Rumunjsku i Njemačku. Ukrajina bi bila razorena.
No ne bi niti Rusija mnogo bolje prošla. Čak i bez novih sankcija Zapada (Digresija o sankcijama: jedino se Rand Paul i Bernie Sanders od američkih senatora protive novim sankcijama, Paul jer je uvijek protiv uplitanja politike u ekonomiju, a Sanders jer bi te sankcije uzrokovale ekonomsku krizu, koja bi prvenstveno pogodila milijune ni krivih ni dužnih „običnih“ ljudi diljem svijeta; s druge strane, odugovlačenje sa sankcijama u očekivanju velike Putinove invazije, dok separatisti u Donbasu granatiraju ukrajinske pozicije, prilično gorko podsjeća na oklijevanje međunarodne zajednice u prvim godinama ratova u bivšoj Jugoslaviji.), jedan takav rat bi dokrajčio rusku ekonomiju, stabilnost ruske federacije i političku karijeru Vladimira Putina. Ratovi koštaju. Recimo da SAD napadne Iran, SAD bi pobijedile, ali po kojoj cijeni? A Ukrajina je za Rusiju veći zalogaj nego Iran za SAD. Do kraja rata Rusija bi prešla potpuno u vlasništvo kineskog kapitala. A Kini također savršeno odgovara i da se pažnja Pentagona odvrati od Taivanskog tjesnaca na granicu Bjelorusije i Ukrajine.
Ukrajina dijeli sudbinu bivšejugoslavenskih zemalja po tome da im je život bio bolji prije tranzicije u tržišnu ekonomiju nego nakon. Ukrajina, milijuni kvadratnih kilometara blatne kaljuže, koja je stoljećima, od Rimskog Carstva do Otomana i Krimskog Kanata, bila rezervoar ropske radne snage, zapravo je ostvarila ne samo svoj najveći ekonomski rast nego i svoj najveći teritorij baš u sastavu SSSR-a (kad su im pripojeni dotadašnji dijelovi Rusije i Poljske). Velik broj sofisticiranih vojnih industrija ovisio je o pogonima kako u Rusiji, tako u Ukrajini, i nakon raspada, Ukrajina je gore prošla gubitkom te integracije. BNP Ukrajine po glavi stanovnika je danas, u nezavisnosti, jedva duplo veći nego je bio prije raspada (ruski je istovremeno mnogo više porastao, no grafikon Svjetske banke pokazuje da je aneksija Krima 2014. daleko gore financijski pogodila Rusiju nego Ukrajinu, što je nešto na što Putin sigurno obraća pažnju).
A i taj rast, koji se desio, kao i drugdje u tzv. tranzicijskim ekonomijama, otišao je u džepove dobro povezanih poduzetnika i tajkuna, kako ruskih tako i ukrajinskih. Obični ljudi žive lošije. I odlaze trbuhom za kruhom. I svaki dan šest Ukrajinaca više umire nego se rađa. Ukrajina je zemlja na samrti. I proverbijalni Zapad u trideset godina nije ni blizu dovoljno učinio da to propadanje zaustavi. I sad se zato osjeća krivim. Naročito SAD.
Naime, Sjedinjene Države su doslovce razoružale nezavisnu i suverenu Ukrajinu još 1991. Nunn-Lugar dogovorom. Po tom dogovoru, da se smanji nuklearna prijetnja, Ukrajina je predala svoje nuklearno oružje Rusiji, koju su Amerikanci, tada pod Jeljcinom, doživljavali kao svoje buduće tržište, a projektile i Tu-160 bombardere razmontirala i uništila pod budnim okom Amerikanaca (Rusija je sad parkirala svoje Tu-160 na aerodrome blizu granice s Ukrajinom). Ukrajina je tada imala treći najveći nuklearni arsenal na svijetu: 1900 nuklearnih projektila, 6 puta više nego što Kina ima danas, SS-19 i SS-24, po 400-550 kilotona svaki. Tri godine kasnije potpisan je Budimpeštanski memorandum, gdje su se SAD, Rusija i Ujedinjeno Kraljevstvo obavezali “poštovati nezavisnost i suverenitet postojećih granica Ukrajine”. Deset godina kasnije, Rusija je prekršila gotovo svaku točku tog memoranduma, aneksirajući Krim i podržavajući ruske separatističke paravojske u Donbasu, rezultirajući s, do sada, 13 tisuća poginulih i 2 milijuna interno raseljenih (izbjeglica iz Donbasa i s Krima u druge dijelove Ukrajine). SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo nisu učinili ništa da to spriječe ili vrate na prethodno stanje, time i same prekršivši sporazum. Kao što Zelenski kaže: rat u Ukrajini se već vodi dugo godina, mi smo navikli.
Nakon što je anschluss Krima i pretvaranje Donbasa u rusku SAO Krajinu obezvrijedio Budimpeštanski memorandum, Putin je inicirao sporazum o prekidu vatre na novim granicama Ukrajine, Sporazum iz Minska. U tom sporazumu SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo zamijenili su Njemačka i Francuska kao zapadni partneri. Minsk 2014. (i Minsk 2 2015.) su prema Budimpešti 1994. kao Minhen 1938. prema Versaillesu 1919. Slična vremenska distanca. I slično post-facto priznavanje novog statusa quo, diktiranog od autoritarnog lidera čijoj volji se nitko nema živaca suprotstaviti. Putinov napad na Ukrajinu bi stoga za SAD danas bio što je Hitlerov napad na Poljsku bio 1939. za Ujedinjeno Kraljevstvo. Zato tolika panika da se ne desi. Jer, Biden kaže: “Kad Amerikanci i Rusi počnu pucati jedni na druge, suočit ćemo se sa sasvim drugim svijetom.” SAD, NATO, EU, nakon Krima, naoružavaju i treniraju ukrajinsku armiju i fortificiraju pozicije oko Donbasa, da spriječe sirenje separatista. Osim toga, postavljaju baze u zemlje koje su nekada bile dio Varšavskog pakta, a sada su dio NATO-a, pod raznim izgovorima da to nema veze s Rusijom, koje izgovore Putin ne prihvaća. Na primjer, Redzikovo. SAD tvrdi da je baza izgrađena da brani Europu od mogućeg napada projektilima iz Irana. Redzikovo je, međutim, gradić u Poljskoj na obali Baltika, 5000 km od Teherana, a 1500 km od Moskve.
I Putinu, koji istinski misli da je Ukrajina ruska zemlja, a Poljska ruski satelit, sada je dosta. Fiona Hill, službenica zadužena za Rusiju i Ukrajinu u Savjetu za nacionalnu sigurnost Trumpove administracije, dobro je rekla još 2018. za New York Times, da “Putin sebe vidi kao protagonistu ruske povijesti, vidi sebe kao jednog od ruskih lidera u povijesti koji su pokušali objediniti sve ruske zemlje”. Godine 2014. je dobio prst, dva. A sad je došao po cijelu ruku. I dobio je da Amerikanci povuku osoblje (koje je između ostaloga treniralo ukrajinsku vojsku), a da njemački kancelar Scholtz i ukrajinski predsjednik Zelenski u zajedničkom nastupu kažu kako su protiv da se NATO trenutno dalje širi. Zelenski potom šalje signale da Ukrajina dugoročno sebe vidi na Zapadu, i pušta balone oko referenduma za ili protiv ulaska u NATO. No, činjenica ostaje: EU nema apetita antagonizirati Putina oko ulaska Ukrajine u NATO. A SAD i UK kasno stižu na bojišnicu. I kako Hill piše, Putin eksplicite kaže: “Ja mogu kupiti bilo koga.” Sad se nada kupiti američkog predsjednika. A bog zna koliko političara u Europi već posjeduje, da usmjeravaju politiku u smjeru koji on želi. Evelyn Farkas, službenica zadužena za odnose Rusije i Ukrajine u Obaminoj administraciji, sada kaže da Biden mora tijekom sljedećih tjedana uspostaviti svjetsku “koaliciju voljnih” da zaustave Putina u Ukrajini, onako kako je GHW Bush učinio da zaustavi Sadama u Kuvajtu. Ali Putin nije Sadam, niti je Rusija Irak. Amerika ne može bombardirati Rusiju kako je bombardirala Irak. I osim toga, zakasnila je. Tu koaliciju je trebala uspostaviti još 2014., kad je Putin prvi puta povrijedio teritorijalni integritet Ukrajine aneksijom Krima. A to je bilo tijekom Obamine vlasti i unutar ovlasti službenice Farkas. Sad bi, kaže Farkas, u kolumni za New York Times pod naslovom Podcijenili smo Putina, Bidenov tim trebao ispravljati ondašnje krive procjene njenog tima.
Trenutno jedino Amerikanci, koji imaju najmanje za izgubiti, tvrde da će rat sigurno skoro započeti. I Ukrajina i Rusija tvrde da se samo igraju. Vojne vježbe i to. Jedino što po Ukrajincima na granici s Donbasom padaju prave granate i ubijaju ljude. Zelenski jasno kaže da će svi Ukrajinci biti naoružani, i da će u tromilijunskom Kijevu biti borba za svaku ulicu, da će Kijev biti Putinov Staljingrad, sa babuškama naoružanim snajperima na svakom prozoru, prema riječima umirovljenog NYU profesora Waltera Zaryckyja u prostorijama Udruženja američkih Ukrajinaca na Manhattanu. U međuvremenu, Putin nudi amnestiju stotinama tisuća razbojnika po zatvorima ako se pristanu unovačiti u dobrovoljačke odrede, što isto neugodno podsjeća na jugoslavenske devedesete. Putin je ovo tako zakuhao da ili imamo rat koji dovodi do raspada NATO-a, ili imamo mir s Trumpom i bez NATO-a. Rusija se može također raspasti. Nakon Putina. No, njemu to sigurno laska.
Ovo je priča koja je u tijeku, pa nema još završetka na vidiku. Posljednje vijesti su da je Rusija napokon objavila da su ih Ukrajinci napali, što svi na zapadu očekuju i unaprijed proglašavaju false flag operacijom. Dakle, dva ukrajinska oklopna vozila su navodno prešla na rusku stranu granice. Rusi su ih uništili i navodno ubili petero ukrajinskih vojnika. Naravno, obje strane koriste ista vozila, a mrtvi vojnici mogu biti i leševi pozajmljeni iz mrtvačnice i odjeveni u ukrajinske uniforme. Značajnije je da je Putin najavio i moguće de iure priznavanje dvije “republike Ruske” u Donbasu od strane Rusije, što je direktno kršenje sporazuma Minsk 2 i korak prema aneksiji još jednog djelića Ukrajine. Dakle, sumnjam da će obradovati Bidenovu administraciju invazijom, nego će radije nastaviti ovako mučiti svijet mic po mic i izazivati Zapad, dok se Zapad međusobno ne isposvađa.
