Nitko ne odgovara na pitanje je li moguće spriječiti ili ograničiti dolazak migranata na Zapad. Podrazumijeva se da jest, iako nas povijest uči da nije. Jer da je, Hrvati ne bi bili u Dalmaciji. Inteligentniji pristup će zahtijevati svijest da će Zapad neminovno postati tamniji i da je bolje da se to desi kontrolirano i miroljubivo, a ne stihijski i nasilno. Na prekjučerašnjem sučeljavanju, jedini odgovor u kojem Trump nije spomenuo imigrante, bio je na pitanje o Bidenovim godinama.
Kako je broj ljudi koji žele preći meksičko-američku granicu dramatično porastao, tako se panika oko imigranata, uvijek prisutna u podsvijesti Amerikanaca i često podgrijavana od strane desničarskih političara, otela kontroli. Prošlog prosinca 250 tisuća migranata prešlo je južnu granicu SAD-a. Republikanski guverneri Floride i Teksasa platili su autobuse da dio migranata pošalju iz svojih država u New Jersey, New York i Massachussets, optužujući tamošnje političare da ohrabruju ilegalne migrante (pa nek si ih onda uzmu).
Nakon što je nagli dolazak više od 100 tisuća migranata u grad New York preopteretio neophodne sustave za njihovo zbrinjavanje u gradu, gradonačelnik Adams zabranio je daljnje iskrcavanje autobusa. Vozači su potom dobili instrukcije da ostave migrante u New Jerseyu, na stanicama prigradskih vlakova koji voze u New York. (Gdje imigranti u SAD-u žive? 45 posto živi u tri države: Kalifornija 24 posto (više od 10 milijuna), Teksas 11 posto, Florida 10 posto. Većina ih živi u 20 najvećih urbanih centara: 64 posto, 28,7 milijuna. Na vrhu su gradovi New York, Los Angeles i Miami.)
Teksas je odlučio uzeti stvari u svoje ruke. Nakon slanja autobusa s migrantima na sjever, guverner Abbott naredio je okupaciju savezne granice s Meksikom kod Orlovog prijelaza (Eagle Pass). Krajem prošle godine Nacionalna garda Teksasa okupirala je saveznu državnu granicu sa Meksikom, razapela bodljikavu žicu kroz rijeku Rio Grande, kako bi spriječila migrante da ju preplivaju. I spriječila pristup granici službenicima savezne carinske i pogranične kontrole, u stilu Slovenije 1991. Savezni službenici su željeli spasiti nekoliko migranata uhvaćenih u žicu iz rijeke. Teksas to nije dozvolio, nego je pustio da se migranti utope. Najmanje troje je poginulo, koliko se zna. Za primjer drugima.
Republikanski vođa Doma zastupnika, Mike Johnson, izrazio je podršku tom otporu. Pojavile su se šačice naoružanih paravojnih dobrovoljaca iz svih država pod imenom Božja armija na strani teksaške Nacionalne garde. Najavljen je pohod kamiondžija na granicu. No, od očekivanih 100 tisuća, ipak se pojavilo tek između 70 i 300 kamiona, prema raznim procjenama. Trump je pozvao države da uzmu oružje u ruke u obranu svojih država od savezne vlasti, koja ne čini ništa da zaustavi imigraciju. Ministarstvo domovinske sigurnosti (MDS) izdalo je ultimatum Teksasu da makne žicu i dozvoli saveznim pograničnim službenicima pristup granici. Republikanci u Kongresu su pokrenuli postupak za uklanjanje sekretara MDS, Alejandra Mayorkasa. To im nije prošlo.
Demokratski zastupnici iz Teksasa, Joaquin Castro i Greg Casar, zatražili su od Bidena da uspostavi saveznu kontrolu nad Nacionalnom gardom Teksasa. Kad ultimatum nije ispoštovan, MDS je podnijelo tužbu protiv Teksasa Vrhovnom sudu SAD-a. Vrhovni sud je presudio da Teksas nema pravo kontrolirati saveznu državnu granicu i da mora vratiti kontrolu MDS-u. Vrhovni sud je dozvolio saveznim službenicima da uklone žicu. Teksas je nastavio postavljati više žice drugdje. Dvadeset i pet republikanskih guvernera drugih država (svi republikanski guverneri osim guvernera Vermonta, Phila Scotta) podržalo je Teksas. Guverneri Floride i Oklahome, Ron DeSantis i Kevin Stitt, ponudili su da pošalju svoju Nacionalnu gardu u Teksas da pomognu Teksasu protiv savezne vlasti.
Kao jedan od najvećih političkih problema danas stanovnici tzv. razvijenog svijeta vide imigraciju. Vlade padaju, izbori se dobivaju i gube na temi imigranata na obje strane Atlantskog oceana od Francuske do SAD-a (a i u Hrvatskoj je tema škakljiva). Uslijed siromaštva, klimatskih promjena, i političke deterioracije, te rezultirajućeg manjka sigurnosti u zemljama Juga, stotine tisuća ljudi iz Srednje Amerike, Venezuele, ali i iz Afrike i sa Bliskog Istoka (čiji stanovnici mogu bez vize ući u nekoliko južnoameričkih zemalja), pojavljuje se svakog mjeseca na granici SAD-a i Meksika, očajnički pokušavajući ući u SAD i tu zatražiti azil. Američko pravosuđe je time potpuno preopterećeno, i rješavanje njihovih zahtjeva već sada traje po deset godina. U tih 10 godina djeca se rode, krenu u školu, i da li je zahtjev njihovih roditelja za azil bio opravdan ili ne, postane irelevantno iz humanitarnih razloga. Tako je predsjednik Biden upravo donio dva, naizgled oprečna dekreta.
Prvo, da zatvori usta političkim protivnicima, zatvorio je granicu s Meksikom, kao da provodi Trumpovu politiku, i odlučio vraćati ljude, bez da im dozvoli zatražiti azil, što je u suprotnosti s američkim zakonom, jer zakon inzistira da se svaki zahtjev za azil mora razmotriti i prosuditi, kako je rekao predsjednik sindikata azilantskih službenika Michael Knowles za WBUR radio u Bostonu. Drugo, da zadovolji svoju biračku bazu, koja je skočila na noge oko prvog dekreta, Biden je odmah nekoliko dana kasnije dozvolio osobama koje su oženile/udale američke građane (oko 500 tisuća takvih slučajeva) da legaliziraju svoj status bez da se moraju vraćati u zemlje odakle su došle i tamo čekati američku milost.
Strah od migranata, koji se doživljavaju prvenstveno kao mladi muškarci koji nam dolaze oteti posao, žene i blagostanje, prožima politički spektar slijeva i zdesna. Radikalno desnim strankama kao njemačkom AfD-u i francuskom Narodnom zboru u EU, te Farageovoj Reform UK u Ujedinjenom Kraljevstvu, kao i rastućem trumpovskom segmentu Republikanske stranke u SAD-u, anti-imigrantska retorika je kamen temeljac političke platforme.
No, i radikalno lijeve stranke (npr. Radnička fronta u Hrvatskoj) su zabrinute oko toga kako će imigranti srozati već ionako niske plaće i degradirati još više standard domaće radničke klase. Dan Osborn, neortodoksni nezavisni kandidat za senat iz Nebraske, u zemlji u kojoj manje od 2 posto saveznih zastupnika dolazi iz radničke klase, je radnik, koji postavlja klima uređaje i slika se u kariranoj košulji s metlom u ruci, te sindikalni vođa, koji je 2021. godine vodio štrajk u Kellogg korporaciji. Iako je genealno bliži Demokratima po politici, po pitanju imigracije bliži je Republikancima, kao i većina radničke klase ovdje, koja se boji da će im izbjeglice i azilanti uzeti onaj zadnji keks sa stola.
No, ovo nije prvi puta u povijesti da se dešavaju velike migracije, ili kako smo nekad u školi učili: velika seoba naroda. Tokom brončanog doba indoeuropske grupe migrirale su iz centralne Azije u Indiju, Europu i na Bliski Istok, a Bantu grupe s juga na sjever Afrike. Invazije barbara s istoka na Rimsko Carstvo krenule su još u 3. stoljeću, da bi se pojačale u 5. pod pritiskom tadašnjih terorista, Huna. I Hrvati su tako doselili tu gdje su sada, na teritorij carstva i u Dioklecijanovu palaču. Oromo migracija u rog Afrike tokom 15. i 16. stoljeća. Velika migracija iz Engleske tokom 1630-tih. Kalifornijska zlatna groznica 1848.-1850. Velika migracija s juga Europe u SAD na prijelomu stoljeća (13 milijuna Talijana je emigriralo u SAD od 1880.-1915.). Velika migracija američkih crnaca s ruralnog juga na industrijalizirani sjever SAD-a 1920.-1950. Najveće humano preseljenje u povijesti nakon particije kolonijalne Indije, kad je 14 milijuna Hindusa, Sikha i Muslimana selilo između Indije i Pakistana. Uvijek se bježalo od ratova, i loših klimatskih uvjeta u politički i klimatski stabilnije i ugodnije zemlje. Uvijek se bježalo trbuhom za kruhom.
Današnja velika seoba dešava se iz sličnih razloga. Ako je povijest neka učiteljica života, onda je jasno da je taj proces nezaustavljiv i neminovan. Nakon stoljeća i stoljeća izrabljivanja i osiromašivanja tehnološki inferiornijeg globalnog Juga, Sjever (tj. tzv. Zapad) je odlučio zatvoriti granice, podići zidove, opasati se bodljikavom žicom da spriječi horde osiromašenih očajnika izbjeći svoju sudbinu u svojim opelješenim i klimatski najugroženijim zemljama. Niti američki zakon o pružanju azila, niti europski zakoni, ne priznaju klimatsku ugrozu, koju je prvenstveno njihov tehnološki napredak uzrokovao, niti ekonomiju, razorenu godinama njihovog kolonijalnog i neokolonijalnog izrabljivanja, kao dovoljne razloge za pružanje azila. Zapad je, da bi sebe razvio, poremetio globalnu klimu, uzrokujući planetarno zagrijavanje povećanim emisijama CO2. Taj poremećaj danas naravno najteže pogađa zemlje oko ekvatora, tj. proverbijalni globalni Jug. Časopis Nature u članku ovog mjeseca donosi predviđanja o velikoj seobi naroda s globalnog juga: do 2050. možemo očekivati 143 milijuna ljudi pred ogradama, zidovima i bodljikavom žicom Zapada.
Zapadnoeuropske države, koje se danas toliko boje migranata, još pred 150 godina upravljale su drugim zemljama kao svojim kolonijama u praktički cijelom svijetu. Tokom svoje kolonijalne uprave Indijom, Velika Britanija je do 1938. ekstrahirala (to je lijepši, znanstveniji, izraz od “opljačkala”) 45 tisuća milijardi dolara iz Indije. To je samo Britanija, i samo iz Indije. A nakon raspada zapadnoeuropskih kolonijalnih carstava 1960.-tih, situacija se nimalo nije promijenila na bolje: proverbijalni Zapad (što u to doba uključuje i SAD) je od tada do danas neokolonijalnim politikama iz globalnog juga izvukao 152 tisuće milijardi dolara. Zamislimo gdje bi te zemlje danas bile da je taj novac ostao kod njih i da je uložen za dobrobit njihovog stanovništva, i bi li onda bilo toliko beznadno očajnih ljudi na vratima EU, UK i SAD danas.
U međuvremenu, domaća populacija Zapada stari, umire, pada u depresiju i ne prokreira se. Svaka usporedba s dekadencijom Rimskog Carstva u 5. stoljeću je neminovna. Amerikanci posjeduju najveći broj vatrenog oružja u privatnom vlasništvu, no u zadnjih četvrt stoljeća uglavnom ga koriste protiv sebe samih: na stranu medijski vrlo prisutnih školskih masakara, u zadnjih 25 godina broj samoubojstava vatrenim oružjem u SAD-u svake godine premašuje broj ubojstava. S druge strane, istraživanja pokazuju kako 25 posto generacije Z uopće ne želi imati djecu. Boje se da im neće moći pružiti zadovoljavajući standard života, ili da će im to uzeti previše vremena.
Godine 2010. medijan cijena kuće bila je $220 tisuća, danas je $420 tisuća, piše Ruchir Sharma (kolumnist Financial Timesa i direktor Rockefeller International) u svojoj knjizi Što je pošlo krivo s kapitalizmom. Ranijoj generaciji trebalo je tri godine da uštede da kupe kuću. Današnjoj treba 19 godina. Mladima je danas gotovo nemoguće skupiti dovoljno da kupe kuću i zasnuju obitelj, jer ovdje je standard da svako dijete mora imati svoju vlastitu sobu. Šezdeset posto Amerikanaca i dalje živi od plaće do plaće, dok generalni direktori velikih korporacija zarađuju godišnje 350 puta više od prosjeka svojih zaposlenika. I dalje je 85 milijuna ljudi bez zdravstvenog i 60 tisuća ljudi godišnje prerano umre jer se boje troškova liječenja.
Imigranti su naprosto fleksibilniji: njihova djeca mogu spavati skupa u jednoj sobi kao podstanari, pa tko preživi, pričat će. Kako Zapad i dalje sponzorira izrabljivanje (kobalt iz Konga, zlato iz Gane, itd.) i ratove (Ukrajina, Afrika, Izrael), globalni jug nastavlja proizvoditi goleme količine ljudi dovoljno očajnih da su voljni hodati kroz pustinju i splavariti otvorenim morem da bi pobjegli od rata, neimaštine, suše i gladi i dočepali se idealiziranog blagostanja za sebe i svoje potomstvo. I Trump kaže kako su imigranti “žilavi”, pa predlaže da se organiziraju MMA borbe između njih. Od Trumpa smo već na sve navikli. Tako da ideja da se uspostave gladijatorske igre, gdje bi se migranti tukli oko američkog državljanstva, dok pretila publika žvače hamburgere i loče Pepsi iz dvolitarskih čaša u nekoj verziji između Fight Cluba i Hunger Gamesa, gdje on odlučuje sudbinu palcem, uopće ne zvuči izmješteno i neočekivano.
Naš politički establishment i tako gotovo nepogrešivo uvijek staje na stranu izrabljivanja i rata. Posebno je eklatantan slučaj Izraela. Izrael je briljantna ideja francuskog i britanskog kolonijalnog genija. Nakon stoljeća i stoljeća pogroma Zapad poklanja Židovima zemlju, gdje već žive Arapi-Muslimani, pa neka se oni s njima nose. Sukob je praktički bio zagarantiran od početka. I kako god da se okrene, Zapad pere ruke: Arapi teroriziraju Židove, Židovi provode apartheid nad Arapima, Zapad dijeli savjete i vodi mirovne pregovore. Ne želim se upustiti u promašeno moraliziranje, jer mislim da obje strane rade najbolje što mogu da u tom sukobu prevagnu. Židovi nisu krivi što su bolje organizirani (naučili su nešto kroz stoljeća proganjanja), niti što imaju više novca (nakupilo se tokom stoljeća bavljenja profesijama koje su im bile nametnute), niti što ih ima svuda po svijetu (kršćanski Zapad ih je raselio). Posljedice, međutim, nisu katastrofalne samo za palestinske Arape, nego i za demokraciju SAD-a danas, a time i za sudbinu budućih migracija.
Ironija je da su Židovi i sami stoljetni migranti i upravo su njihove humanitarne organizacije u SAD-u (kao HIAS na primjer, koji je i meni pomogao dobiti azil) uvijek bile među prvima u obrani imigranata i njihovih prava, a danas, uglavnom zbog panike oko gubitka podrške Izraelu, najveći i monetarno najmoćniji židovski lobby u SAD-u, AIPAC, radi na uništavanju progresivnog krila Demokratske stranke, a time, indirektno, i na vraćanju Trumpa na vlast i etabliranju njegove antiimigrantske politike. Tu za primjer imamo Jamaala Bowmana, pročelnika srednje škole u Bronxu, koji je postao demokratski zastupnik 16. okruga države New York i jedan od najprogresivnijih kongresmena.
I sve je štimalo do 7. listopada. Kako je Bowman nakon toga krenuo s podrškom Palestincima, zahtijevajući prekid vatre još od prošle godine, tako su se AIPAC i mašinerija Demokratske stranke okrenuli protiv njega. Newyorška Demokratska stranka naglo je promjenila granice njegovog izbornog okruga, tako da isključe djelove Bronxa, gdje je imao podršku crnaca i Hispanika, a uključe dijelove bogatog Westchestera, s jednom od najvećih židovskih populacija u SAD-u. To je učinjeno u siječnju kroz tzv. New York Independent Redistricting Commission – tom navodno nezavisnom komisijom, međutim, predsjedava Ken Jenkins, politički zamjenik Bowmanovog protukandidata, 70-godišnjeg George Latimera, veterana političkog centra u Westchesteru. AIPAC je onda upumpao $14 milijuna u Latimerovu kampanju (na kraju je Latimer raspolagao sa $23 milijuna, a Bowmanova kampanja sa $3 milijuna). Hillary Clinton je odmah požurila podržati Latimera. I Bowman je poražen 60:40 u unutarstranačkim izborima. No, ta “pobjeda” manje koristi Izraelu nego što šteti SAD-u i šansi za progresivnu i proimigrantsku politiku u SAD-u.
Razliku u poziciji prema imigraciji, kao i prema Izraelu, dva predsjednička kanidata definirala su u CNN-ovoj debati održanoj 27. lipnja. Biden tvrdi da jedino još Hamas želi nastavak rata. Trump kontrira da je Izrael, a ne Hamas, taj koji želi nastaviti rat, i da ih trebamo pustiti da završe što su započeli. Riječ genocid nije spomenuta. No, zato je Trump na gotovo svako pitanje odgovorio jednakom litanijom laži o tome kako Biden uništava zemlju porezima, trošenjem novca na Ukrajinu, inflacijom, te otvorenim granicama preko kojih dovodi milijune imigranata, koje smješta u luksuzne hotele, dok veterani (“branitelji”) spavaju na ulicama, i kako će ti imigranti oteti posao domaćim crncima i Hispanicima, osim što će, naravno, usput ubiti stotine tisuća naših građana. Zapravo, jedini odgovor, u kojem Trump nije spomenuo imigrante, bio je na pitanje o Bidenovim godinama, gdje se koncentrirao na to kako je on baš, eto, pobijedio na turniru u svojem golf klubu, dok Biden ne može više dobaciti lopticu dalje od 50 metara. To, kao i većina drugog što je rekao je, naravno, laž. No, ono što će njegovi podržavaoci zapamtiti su horde migranata, koje svakodnevno ulaze u zemlju da je unište.
A potom ćemo se čuditi k’o pura dreku kad ljudi zaista nahrupe na granice: Palestinci preko Ekvadora, Bolivije i Nikaragve, za koje im ne treba viza, pa pješke do Rio Grandea. I tu se postavljaju tri pitanja: je li moralno tim ljudima reći “ne”? Je li to korisno? I da li je to uopće moguće? Desni ekstremisti uglavnom na sva tri pitanja odgovaraju s DA. Centar je utilitaran globalnom liberalno-kapitalističkom projektu i cijepljen od etičkog promišljanja, pa dozvoljava da bi starećim društvima moglo biti korisno dozvoliti ulaz dijelu migranata (kao što je Rimsko Carstvo dozvolilo djelu Germana da uđu i nasele se). Radikalnija ljevica se slaže da nije moralno, ali misli da je korisno ograničiti im ulaz, da bi se zaštitilo domaću radničku klasu. No, nitko ne odgovara na pitanje je li to moguće. Podrazumijeva se da jest, iako nas povijest uči da nije. Jer da je, Hrvati ne bi bili u Dalmaciji. Inteligentniji pristup će zahtijevati svijest da će Zapad neminovno postati tamniji i da je bolje da se to desi kontrolirano i miroljubivo, a ne stihijski i nasilno.