Time što je učinio upravo što je njegov protivnik, Joe Biden, najavljivao da se sprema učiniti, Putin je izgubio svu prednost koju je do tada imao kroz prijetnju da bi to mogao učiniti. Situacija je postala upravo obrnuta: Putin nema podršku za ovaj rat nigdje na svijetu, Kina je suzdržana, čak i Švicarska je zamrznula ruski i Putinov novac.
George Kennan, službenik State Departmenta od 1926., američki ambasador u Moskvi 1952. i arhitekt američke politike „kontejnmenta“ Sovjetskog Saveza, vjerojatno najveći američki ekspert o Rusiji, u intervjuu za New York Times 1998. nazvao je širenje NATO-a na bivše države Varšavskog pakta i Sovjetskog Saveza, neke na samoj granici s Rusijom (Estonija, Bugarska, Latvija, Litva, Slovačka, Rumunjska, Slovenija, Albanija, Hrvatska, Crna Gora i Sjeverna Makedonija), “tragičnom pogreškom”. Devedesetih, nakon raspada SSSR-a, dok je Rusija bila vrlo slaba i nikome prijetnja, i prijateljski nastrojena prema Zapadu, u nadi da će i ona jednom postati demokracija, i dio tog Zapada, NATO se nepromišljeno proširio na sve te zemlje, što je u vojnom, političkom, obavještajnom vrhu Rusije dovelo do sumnje u benevolentne namjere NATO-a, do osjećaja da ih se i dalje tretira kao neprijatelje i da onda i oni moraju i dalje NATO tretirati neprijateljski: to je Putinu dalo politička krila. Američki outsorcing proizvodnje u Kinu bio je pogonjen energijom iz Rusije, što mu je dalo i ekonomska krila.
Will Perry, Clintonov ministar obrane, smatra da je SAD širenjem NATO-a znatno doprinjeo oživljavanju animoziteta naspram Amerike u Rusiji. A kasnije, 2014., pojavio se i transkript razgovora Viktorije Nuland i američkog ambasadora u Ukrajini, Geoffrey Pyatta, u kojem se čini da Amerika kroji ukrajinsku politiku i ne mari za mišljenje EU o tome. Sve to je svakako pridonijelo današnjoj situaciji. I može se reći da Amerika snosi dio odgovornosti za tenziju izmedju Rusije i Zapada. No budući da invazija Ukrajine nikako ne pridonosi rješavanju te tenzije, niti je ona ičim novim i neposrednim isprovocirana od strane Zapada, ona je u potpunosti odgovornost Rusije i njenog vojno-političkog vrha. Koji za nju mora odgovarati svijetu.
Desilo se naime zapravo nešto što usprkos upozoravanjima američkih obavještajnih agencija gotovo nitko nije očekivao: Rusija je počela bombardirati Ukrajinu i krenula u osvajanje čitave zemlje iz tri pravca – Kijev, Harkiv, Herson. To je rat koji Rusija nikako dugoročno ne može dobiti i koji može jedino dovesti do tragičnih posljedica kako za Ukrajinu tako i za Rusiju. Baš kao što je sličan takav rat završio za narode bivše Jugoslavije devedestih. I gore. Jer su ove dvije zemlje kudikamo važnije za svjetsku ekonomiju. I jer Rusija posjeduje najveći arsenal nuklearnog oružja na svijetu. Pa ju ne možemo bombardirati kao Srbiju. Jedino izolirati Putina i njegovu kliku u nadi da će ga nekako sami svrgnuti.
Putin je okrutan, nemilosrdan diktator u stilu ruskih careva, bez milosti prema ljudskim životima. No dvadeset i kusur godina koliko je na vlasti povlačio je, čisto makijavelistički gledano, inteligentne državničke poteze kojima je širio ruski teritorij, sferu utjecaja i jačao ekonomiju, a svijet i zapad su mu popuštali (Osetija, Abhazija, Nagornji Karabah, Krim, Luhansk, Donjeck, Kazakstan…), što ga je činilo samo jačim i moćnijim u očima njegovih građana, a Zapad držalo na prstima, posvađan, i razjedinjen oko toga što treba učiniti, s Europom duboko ovisnom o ruskom plinu. I svi smo zapravo očekivali da će se to i sada tako nastaviti. Trupe koje je poslagao oko Ukrajine vidjeli smo kao prijetnju. No, mislili smo da mu je bio cilj uzeti Luhansk i Donjeck i da je prijetnja tu da ga se nitko ne usudi spriječiti, te nitko nije bio iznenadjen kada ih je priznao i poslao rusku vojsku da tamo “štite mir”. Da je tu stao, sve bi i opet završilo na oštro sročenim protestima i neobavezujućim rezolucijama UN, kao što obično završava.
To se sad dramatično promijenilo njegovim bombardiranjem Ukrajine. Sad je on ispao budala. Time što je učinio upravo što je njegov protivnik, Biden, najavljivao da se sprema učiniti, izgubio je svu prednost koju je do tada imao kroz prijetnju da bi to mogao učiniti. Situacija je time upravo obrnuta nego što je bila u trenutku kad sam pisao svoj prethodni članak. Putin nema podršku za ovaj rat nigdje na svijetu. I Kina je suzdržana. Čak i Švicarska je zamrzla ruski i Putinov novac. Papa Franjo poručuje: “Svaki rat naš svijet čini gorim od onoga kakvog ga je zatekao. Rat je neuspjeh politike i čovječanstva, sramotna predaja, poraz pred silama zla.” Putin je sad ujedinio Zapad kako niti jedan američki predsjednik nije uspio. Njemačka je odlučila podići budžet vojsci i dozvoliti slanje oružja u ratom zahvaćeno područje (prvi puta od drugog svjetskog rata). Zelenski je zatražio hitno primanje u EU. Čak su Švedska i Finska odlučile tražiti da ih se primi u NATO. Slovačka, Poljska i Bugarska odlučile su pokloniti svoje Mig-29 ukrajinskim vojnim pilotima. Ujedinjeno Kraljevstvo je reklo da neće sprečavati svoje građane koji odluče krenuti u rat u Ukrajinu.
A nema podršku niti u Rusiji. Prosvjedi protiv rata su u svim gradovima. Policija hapsi tisuće ljudi. Znanstvenici i inteligencija potpisuju peticije protiv rata. Ruski diplomati na Zapadu se izvinjavaju kolegama za ovaj rat koji nisu mogli spriječiti. Kao Oleg Asimov na klimatskoj konferenciji u Ženevi. Zastupnici iz Dume kao Mihail Matvejev, koji su glasali da mu daju pravo poslati rusku vojsku u Donbas, sad se osjećaju izigranim jer, kažu, nisu i ne bi nikad glasali za bombardiranje Kijeva. Ukrajinci jesu zaista bratski narod Rusima. Onako kako su Hrvati Srbima. I većina Rusa se srami i zgraža nad postupcima svoje vlasti. Kako Božo Kovačević piše za Ideje: “Svoju borbu za opstanak ruske civilizacije Putin je započeo razaranjem onog teritorija na kojem je ta civilizacija začeta. Premda on i dalje izgleda smireno i odlučno, čini se da je predsjednik Ruske Federacije ipak izgubio živce. Nije izdržao napetost oko Ukrajine i povukao je poteze od kojih najveću korist može imati njegov neprijatelj.” Zasada najveću korist imaju Northrop-Grumann i Lockheed Martin čija je vrijednost danas narasla 6 posto.
Možda ako bi došao do brze pobjede? No, to je nemoguće. U samoj Ukrajini rat se ne odvija brzinom koja bi Putinu pomogla. No to su, čini mi se, svi osim njega očekivali. Ukrajina se neće predati. To je velik teritorij za osvojiti. I ima puno ljudi pod oružjem, i, baš kao i Rusija, doktrinu totalne obrane još od Sovjetskog Saveza. Prvi dan invazije bila je 80 km dugačka kolona automobila na autocesti E40 iz Kijeva prema Zapadu. Oni kojima je bilo stalo pobjeći to su do sada učinili. Drugi su ostali braniti grad. I nema nikakvog razloga ne vjerovati da će se braniti do zadnjeg čovjeka i do zadnjeg kvadratnog kilometra, baš kao što bi i Rusija, da je napadnuta. Ruše ruske helikoptere. Ruska vojska, odsječena od zaleđa, ostaje bez goriva i mahom se predaje. Ukrajina sad ima web stranicu gdje ruske majke mogu saznati sudbinu svojih sinova. A Rusiju, kako je Novaja Gazeta objavila, ovaj rat košta 2 milijarde dolara po danu. Uz sankcije i zabranu bankovnih transakcija s Rusijom, to za Rusiju nije održivo. Samo je pitanje trenutka kad će oligarsima i silovikima oko Putina biti dosta ove katastrofe i kad će se on teško razboliti i prestati pojavljivati se na televiziji. Možda se zato tako daleko drži od svih? On najbolje zna kako je lako nekog danas otrovati. A u ruskoj autokraciji neće biti prvi puta da boljari smijene poludjelog cara.
Žalosno, sramotno i uznemiravajuće za zemlju koja je pod mudrijim Gorbačevom uspjela izbjeći ovakvo krvoproliće devedesetih, Putin sada, u svom govoru pred ruskim Savjetom sigurnosti, koji je najviše nalikovao sastanku Spectre, kopira diskurs i retoriku srpskog “silovika” Slobodana Miloševića, tvrdeći da Ukrajina nema nikakvo pravo na nezavisnost, jer je i tako samo “boljševička tvorevina”, a Ukrajinci da su zapravo Rusi koji (krivo) vjeruju da su nešto drugo, onako kako smo onda slušali da su Bošnjaci tek poturčeni Srbi, a Muslimani nacija koju su Tito i SKJ izmisli sedamdesetih. Čak se i leševi dovoze iz mrtvačnica na bojišnicu u propagandne svrhe. Konkomitantno onda naravno ukrajinska reakcija dosta podsjeća na Hrvatsku s formacijom “zengi”, obrambenih odreda od civila i dijeljenjem oružja iz skladišta teritorijalne obrane, video porukama ukrajinskih superheroja kao braće Kličko narodu da ustraje, a čak su i Čavoglave prepjevali na ukrajinski. Odlična koračnica. Možda se Marku Perkoviću proširi tržište.
Rusija će svakako izgubiti ovaj rat. A time i Krim i Donbas. I utjecaj u drugim državama bivšeg SSSR-a. Finska i Švedska bi zaista mogle ući u NATO. Ukrajina u EU. Jednom kad se EU odlijepi od ruskih plinovoda, Rusiji će biti teško ponovno uspostaviti tu ovisnost. Godine 2018. Rusija je plinovodima izvezla 201 milijardu metara kubičnih plina Europi (Nord Stream 2 ima kapacitet 55 milijardi m3 na godinu). To izgleda teško nadoknaditi. No u zadnjih deset godina globalna flota LNG tankera se udvostručila i danas postoje 642 takva tankera s ukupnim kapacitetom od 431 milijarde m3: Europi se danas godišnja količina plina koju uvezu iz Rusije može isporučiti u jednom danu. Bez izvoza energenata ruska ekonomija se neće oporaviti decenijama. Bratska autokracija, Kina, izjavila je da će ekonomski nastaviti podržavati Rusiju, no to se može brzo promjeniti, ako se ostatak svijeta odluči i Kinu kazniti sankcijama ako nastavi trgovati s Rusijom, po cijenu globalne recesije. Kina nikada baš nije imala apetit za ratove i invazije, k’o što Amerika i Rusija imaju. Xi neće dozvoliti da ga Putin povuče za sobom. Niti bi to mogao politički preživjeti.
I baš zbog toga je situacija opasna. Jer Putin, za razliku od Hitlera, zaista ima “wunderwaffen“. I njegov stvarni neprijatelj u ovom ratu je Zapad, NATO. Ukrajina je tek kolateralna žrtva. Pitam se uopće što će mu ovo iživljavanje nad Ukrajinom i “bratskim narodom”, kad mu je glavni cilj NATO. Valjda želi izazvati NATO da napadne Rusiju. Rusija doista ima legitimne prigovore na širenje NATO-a, kao što su američki diplomati, koje sam citirao na početku članka, sami primijetili. Ali oni niti opravdavaju ovu invaziju niti se mogu riješiti napadom na Ukrajinu. Čak niti pobjedom u tom ratu. I što ako odluči, kad vidi da je rat sigurno izgubljen, a Rusija potpuno izolirana od svijeta, negdje raspaliti projektil s nuklearnom bojevom glavom? Što onda? Hoće li netko u ruskoj vojsci smoći hrabrosti da ne izvrši to naređenje? Hoće li Shoygu u jednom trenutku nazvati Milleya, kao što je Milley nazvao kineskog kolegu tokom pokušaja Trumpovog puča? Trump je, usput, nakon što je krivo procijenio, kao, uostalom i svi drugi, pa proglasio Putina genijem, kad je ovaj umarširao vojsku u Republike Ruske u Donbasu, time okončao političku karijeru. Ili ćemo napokon imati svjetski nuklearni rat, koji smo uspjeli izbjeći tokom 20. stoljeća? Svijet danas nema taj luksuz da može tolerirati državnika spremnog upotrijebiti nuklearno oružje prvi, no pitanje je, ako Putinu zaista nije preostalo ništa drugo više da ostvari svoje ciljeve nego započinjanje nuklearnog rata, da li će se naći dovoljno ljudi oko njega da ga u tome spriječi.
