Mladi ljevičari i ljevičarke s kojima sam imala prigodu razgovarati smatraju da ukrajinsko društvo ne pripada moćnom zapadnoeuropskom bloku koji je i sam proizvoditelj sustava globalnih ekonomskih nejednakosti. Stoga umjesto pobjede, pojmovi poput oslobođenja i dekolonizacije, pravedne rekonstrukcije i ekonomske jednakosti kao i solidarnosti s potčinjenima imaju u njihovoj vizionarsko-teorijskoj optici rang prvenstva.
Dana 7. listopada, program Ми – Україна, vijesti o napadu Hamasa na izraelski teritorij u trenu je preokrenuo „poredak stvari“. Smrti koje su postale dio ukrajinske ratne svakodnevice bivajući skoro dvije godine prva vijest na službenom kanalu nacionalne televizije, ušle su u drugi kadar. Smrti drugih bića okrutnom su silinom obavile „razmjenu“ medijskih smrti fokusirajući pogled na drugu ratnu zonu, nove smrti, nagovješćujući rat Hamasa i države Izrael. U svega dva mjeseca broj ubijenih ljudi u Palestini dosegao je, prema ukrajinskim službenim izvorima, broj usmrćenih civila u Ukrajini tijekom prve godine ruske invazije. No smrti ljudi nisu brojevi ni zbrojevi, a kad su ratne strahote u pitanju nema sumjerljivosti ni usporedbe, ma koliko ona daje privid racionalnog pristupa.
Ipak, ako me nešto više uznemirava od tih besmislenih začkoljica u racionalnim promišljanjima geopolitičkih stratega rata koji postaju sve utrživiji i živahniji ekspanzijom ratnih zona, to je potisnuće pogleda. Neovisno radi li se o svjesnom potisnuću ili ignoranciji kad su u pitanju ratni sukobi koji su ionako onkraj našeg tzv. evropskog ili zapadnog pogleda, kao oni koji se trenutno vode u Sudanu, Burkini Faso ili Etiopiji na primjer, ili pak oni koji medijskim, odnosno političkim očištem dirigiraju hijerarhiju pogleda i ritam skretanja pozornosti.
Zurila sam u Volodymyra Zelenskyyog dok je u vojnoj uniformi 7. listopada objavio vijest o tome kako je teroristička skupina Hamas izvela krvoproliće nad izraelskim stanovništvom, gotovo s nevjericom. No, ono što mi je prvo zapelo za oko bilo je njegovo jasno političko pozicioniranje. Nekalkulabilna podrška Izraelu bila je politika Zapada posebno u prvim danima rata, stoga u tome nije bilo ništa čudno. Bio je to moj zadnji dan u Zakarpatju, na jugozapadu Ukrajine, tristotinjak kilometara južno od L“viva. Na poziv organizatora Feminističke ljetne škole organizirane za mlade lijevo orijentirane aktiviste/kinje održala sam izlaganje na temu antiratnog otpora, feminizma i međunarodne solidarnosti na temelju našeg iskustva tih grdih devedesetih godina prošlog stoljeća. Pedesetak mladih ljudi iz cijele Ukrajine na okupu, najviše žena, svikli na normalnost ratne svakodnevice, no to ih ne priječi da završavaju svoje studije, pišu doktorske disertacije, predaju feminističku umjetnost, iniciraju grassroots inicijative, izvode performanse, drugim riječima, žive.
Strategije preživljavanja u ratu su, znamo, neisrpna umijeća, a naše su onomad bile kreirati mikro prostore otpora i prijateljstva, učiti nenasilje, prkositi nacionalističkom ludilu, stvarati oaze feminističke podrške. Nije ih previše zanimao pacifizam ni moja mirovna priča otpora, već queer teorija, feminizam i marksistička kritika ekonomije, a njihov interes ticao se ponajviše uloge pokreta nestvrstanih i postratne situacije kada do nje dođe. Drugim riječima, kako djelovati, odnosno čime smo se mi bavili/e po završetku rata, i jesmo li organizirali/e radničke sindikate i marksističke kružoke ili modele podrške ženama u borbi protiv nasilja, bili su neki od upita generacije mladih Ukrajinaca/ki u pokušaju kreiranja svog političkog imaginarija. Sudari slika svijeta koji im se uprizoruje kao kaotična mješavina žudnje za tzv. demokratskim Zapadom i osebujne antikapitalističke markističke utopije vezano za ekonomsku jednakost ljudi tvorili su situaciju zamišljaja što nakon rata, ali i njihovu polititičku poziciju. Posttraumatski stresni poremećaj, nacionalistički projekti suverenosti i njihovi šovinističko-rasijalni učinci te brutalna kapitalistička tzv. tranzicija bili su izvan dohvata njihovog zanimanja.
Moguće da se neka od ovih uvida tek imaju iskusiti, pomislih. Dakako, oligarsi, ortački kapitalizam i ekstremne osi nejednakosti te siromaštvo sastavnice su života i ustaljene životne prakse Ukrajinaca/ki već odavno. Što se iz takvog iskustva uopće moglo naučiti i jesu li oligarsi poput bivšeg ukrajinskog predsjednika Petra Poroshenka još prije rata optuženog za veleizdaju ili Ihora V. Kolomoyskyog, glavnog medijskog pokrovitelja sadašnjeg ukrajinskog predsjednika tijekom predsjedničkih izbora 2019. dobili primjereno mjesto u javnoj osudi, ili je rat stavio po strani kriminalne pothvate u ekonomski devastiranoj zemlji, tek se treba vidjeti.
U međuvremenu, rat je na Bliskom Istoku prebrisao ionako, čini se, sve manje važnim ovaj rat u središtu Europe, njegove ratne strahote i njegove žrtve. Iako, i strahote u Gazi, ima tomu već neko vrijeme, nisu prva vijest. Zašto se, razmišljam sve vrijeme s osjećajem neizrecive nelagode, ukrajinski narod doima kao „slabi subjekt“ u smislu geo-epistemološke bitnosti, njegovih nametnutih vertikala i hijerarhije? I jesu li u pitanju samo povijesni „tereti“, imperijalni potezi i transgeneracijke traume te historijske kontigencije? Čiji su životi vrijedni spomena, odnosno življenja, ova u posljednje vrijeme toliko puta izrečena butlerijanska premisa, pokazuje se nepogrešivom ideološkom matricom prosudbe svakog rata. Rat je u Ukrajini posljednjih tjedana eskalirao, otvaraju se nove fronte, Kyïv se ponovno, gotovo svakodnevno, gađa, skloništa aktiviraju, prognaničke i izbjegličke putanje signaliziraju tekuće ratne pomake, a rovovski ušančane ratničke strane na jugu i jugozapadnom prodručju Ukrajine se po ratnim nalozima pregrupiraju. Zamrznuti pogled, zima okupira zemlju, a okončanje rata se ne nazire. Posrnula tematika patnje, ravnodušnost i neempatični svijet. Stoga vijest od 14. prosinca 2023. da su čelnici država članica Unije odlučili otvoriti pristupne pregovore s Ukrajinom oko njezinog članstva u Europskoj uniji više podsjeća na božićnu deluziju u blagdansko vrijeme negoli na ozbiljni iskorak da se pitanju Ukrajine pristupi s političkom odgovornošću. Skretanje pozornosti na ukrajinsko postojanje samo je na tren prelakiralo ionako ispražnjeni diskurs ukrajinskog predsjednika, dajući mu tek utješiteljsko-populistički prizvuk. „Ovo je pobjeda za Ukrajinu. Pobjeda za cijelu Europu. Pobjeda koja motivira, nadahnjuje i jača”[1], kazao je tim povodom Volodymyr Zelenskyy, a dvostrukim naglašavanjem pobjede kao da je i sam bio svjestan uzaludnosti spomena samog termina.
Ako svjesno maknem po strani tragičnost ovog rata i njegove predvidive učinke koji se trenutno razabiru na graničnim prijelazima i vlakovima kao i na gradskim središtima, podjednako u militarizaciji svakodnevice i anksioznoj šutnji te odsutnim pogledima ljudi uvučenih u svoju tegobu, tri pitanja sve vrijeme napinju moju pozornost. Sva su se ticala odnosa spram rata, no u igri su drukčiji tematski fokusi.
Prošlo je tomu dva dana kada sam, postajući svjesna dubinskih, gotovo nerazgradivih otpora spram pacifizma i prepoznavanja mirovnih rješenja[2], sudionicima/cama Feminističke škole postavila pitanje kako mladi ljudi ljevičarskih, odnosno progresivnih usmjerenja vide ili preciznije, definiraju ovaj rat. „Ukrajinski antiimperijalni obrambeni otpor“ bio je gotovo unisoni odgovor, odnosno jednoznačna definicija ovog, prema njihovim stajalištima, nametnutog rata. Sva daljnja obrazloženja koja potkrepljuju ovu definiciju ticala su se raščinjavanja historijskih čvorišta imperijalnog vladanja koja su sezala od osamnaestog stoljeća, pri čemu je ruski imperij imao dominantnu ulogu. U kojoj mjeri je ovakva definicija rata dio službenog političkog mainstreama nije bilo posve razvidno, no to zaslužuje jednu drugu analizu.
Geo-politička epistemologija koju zagovara ruska teoretičarka, disidentkinja Madina Tlostanova jedno je od ključnih polazišta dekolonijalne teorije, a njime se dijelom mogu obrazložiti razlozi ove artikulacije. Za razliku od prvorazrednih kapitalističkih imperija modernosti, onih Prvog svijeta, Zapada ili globalnog Sjevera, prema mišljenju Tlostanove Rusija je „kao drugorazredni imperij u odnosu na Zapad uvijek bila u položaju globalne kolonijalnosti, a ne izravnog kolonijalizma (…). Rusija/SSSR je prisvojila i promijenila temeljne značajke zapadnih imperija modernosti, a kasnije ih je projicirala na rusku kolonijalnu razliku proizvodeći tako mutirane oblike glavnih poroka modernosti – sekundarni eurocentrizam, sekundarni orijentalizam, sekundarni rasizam.“[3]
Ako zapadna Europa nikada nije vidjela Rusiju kao dio sebe ili nečega što ulazi u europski povijesno-kulturni format, što s Ukrajinom, pitam se, te u kojoj se mjeri primjerice spomenuti „sekundarni eurocentrizam“ na nju odnosi neovisno o njenoj doslovno zemljopisnoj eurocentričnosti? I hoće li ovaj rat s nepredvidivim završetkom biti ujedno i osvješćujući nauk kako o pripadnosti Europi tako i o nacionalnoj/nacionalističkoj samocentričnosti[4], ili će pak država funkcionirati kao „prostor između“, ne sasvim demokracija i ne sasvim kapitalistička modernost? Možda više nalik na polukoloniju post-Istoka s nizom nesagledivih implikacija u složenoj kombinatorici ruskih apetita i geopolitičkih militarističkih htijenja te novih zidova spram svog Istoka, moguće kompromisno uspostavljenih određenih teritorijalnih prostora ili regija sa specifičnom suverenošću i hibrida kapitalističko-feudalne ekonomije. Teško je predvidjeti bilo koji dobri postratni scenarij, a rat se ne da jednostavno skončati, dok princip militarističkog mišljenja, kako bi rekao Edward Said, ne vodi nikamo. Ipak, princip nade je tu.
Drugo pitanje tiče se koncepta pobjede, preciznije promišljanja koji imidž pobjede u javnoj percepciji zadobiva prevlast u ovom ratu. Iako pobjeda u pravilu funkcionira kao prazni ideologem, a trenutno je nedostižni cilj, ima nekoliko nosivih stajališta o tomu. Tako Irina Zherebkina, ukrajinska feministička filozofkinja, smatra da, ostanemo li na razini službenog medijskog diskursa, čini se „očitim nacionalistička verzija pobjede“[5] jer osigurava masovnu mobilizaciju Ukrajinaca, a njezin ključni element je poistovjećivanje pobjedničkog subjektiviteta s nacionalnom državom. Ona je, uz to, u uskoj vezi s pristupanjem Europskoj uniji kao političkom cilju, a u opreci je s marksističko-anarhističkim, a dijelom i s feminističkim postavkama o simbiotičkom odnosu između države i rata, koji čini jednu od konstitutivnih ontoloških sila patrijarhalnog kapitalizma.[6] No s obzirom da su se revolucionarno-oslobodilački ratovi tijekom dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća vodili protiv zapadnog imperijalizma i njegovih invazivnih kapitalističkih modusa dominacije, kako onda antikapitalistička i egalitaristička revolucionarna načela sumjeriti s borbom protiv istočnog (ruskog) imperijalizma, a pritom ustrajati i na narodnom samoodređenju i transimperijalnoj društvenoj transformaciji s drukčijim povijesnim „ulozima“ dvaju imperija? Kako djelovati, tragom promišljanja navedene teoretičarke, u cijepu između sve jače nacionalističke politike identiteta i usko primjenjenog pojma dekolonizacije?[7] I sadrži li sadašnje ukrajinsko društvo i dalje makar približni revolucionarno egalitarni potencijal koji je imalo 2019. godine svrgavajući oligarhijsku, desničarsko-nacionalističku i militarističku vlast Poroshenkove politike sadržane u sloganu “ArMoVire” (Armíâ-Mova-Víra, odnosno Vojska-Jezik-Vjera)? Narodni otpor agresiji, međuljudska i međususjedska solidarnost te revolucionarno djelovanje na lokalnoj razini u vidu mikro otpora spram vertikalnih institucija vlasti koje se temelje na isključivanju i oligarhijskoj moći, samo su, smatra Zherebkina, dio kontinuiranih doprinosa u tom smjeru.
Inače, stajalište aktivne ukrajinske ljevice (feminističke, queer, sindikalne, marksističke) okupljene oko Commons [Спільне; Spilne][8], časopisa za društvenu kritiku koji djeluje od 2009. godine, u artikulaciji svoje pozicije polazi od prava na otpor i obranu protiv imperijalne agresije Ruske Federacije i prava na samoodređenje ukrajinskog društva. U kontekstu uspona multipolarnosti ona potražuje poveznicu s pokretima za nezavisnost s globalnog Juga, iako svjesna razlikovnosti njihovih povijesnih i geopolitičkih odrednica. Premda se za ljevicu općenito, pa i feminističku, pozicija ukrajinske ljevice čini ambiguitetnom i nedovoljno razumljivom[9], ono što ju čini osobitom – to je njezin nedvojben kritički angažman u odnosu spram europske kontekstualizacije Ukrajine. S jedne strane ona kritizira europski, nerijetko patronizirajući, a zapravo kolonijalni stav[10] kad je posrijedi mjesto Ukrajine u Europi, a s druge strane ima svijest o nužnosti vlastitog repozicioniranja na europskoj periferiji. Kritička pozicija tim je razvidnija kada se valja odrediti spram fantazmagorične pobjede, jer mladi/e ljevičari/ke s kojima sam imala prigodu razgovarati, smatraju da ukrajinsko društvo ne pripada moćnom zapadnoeuropskom bloku koji je i sam proizvoditelj sustava globalnih ekonomskih nejednakosti, već je kao periferija ugrađeno u šire, globalne kapitalističke hijerarhije izrabljivanja koje treba raščiniti[11]. Stoga umjesto pobjede, pojmovi poput oslobođenja i dekolonizacije, pravedne rekonstrukcije i ekonomske jednakosti kao i solidarnosti s potčinjenima imaju u njihovoj vizionarsko-teorijskoj optici rang prvenstva.
I naposljetku, treće pitanje koje valja spomenuti tiče se odnosa ukrajinske progresivne javnosti spram izraelske agresije na Gazu. Gotovo 400 pripadnika/ca akademske zajednice, aktivist/kinja civilnog društva i umjetnika/ca iskazalo je svoju solidarnost s palestinskim narodom u Otvorenom pismu solidarnosti [Ukrainian Letter of Solidarity with Palestinian people][12], objavljenom 2. studenog 2023. godine. Ono što je znakovito s jedne su strane identifikacijska mjesta bliskosti s palestinskom borbom za oslobođenje i dekolonizaciju i razlozima[13] zbog kojih je ona nužna, a s druge, afirmacija transnacionalne solidarnosti s potlačenom zajednicom u trenutku kada je europskom javnom scenom silovito zavladala cenzura i samocenzura. „Palestinci imaju pravo na samoodređenje i otpor protiv izraelske okupacije, baš kao što Ukrajinci imaju pravo na otpor ruskoj invaziji“, stoji u spomenutom Pismu solidarnosti, pri čemu se jasno kaže kako Hamasov čin nasilja ne može biti izlika za demoniziranje i dehumanizaciju palestinskog otpora niti opravdanje za kolektivno kažnjavanje palestinskog naroda kao ni da se „pojam terorizam ne može primijeniti na cijeli palestinski otpor“[14] . Ono što se meni čini posebno važnim u ovom Pismu solidarnosti ne tiče se distanciranja od službene ukrajinske politike, već javnog čina osude bezumnosti ratova i njihovih sudara koji u općim predodžbama nameću logike moći i njihovi akteri. Drugim riječima, usprotiviti se hijerhariziranju žrtava rata i hijerarhiziranju ljudskih patnji. Ili, za početak, obrnuti „poredak stvari“ u korist ljudske solidarnosti.
