Jučer, 15. svibnja u sjedištu UN-a u New Yorku prvi puta je obilježena godišnjica nakbe (“katastrofe”), etničkog čišćenja palestinskih područja u vrijeme proglašenja Države Izrael 1948. Tada je uništeno preko 450 palestinskih sela i gradova. Pritom su cionističke milicije počinile masovne zločine, uključujući masakre u Deir Yassinu i Tanturi. Tim povodom organizacija Progressive International poslala je svoju delegaciju u posjet Palestini. Ovo je njihov prvi izvještaj.
Palestinski narod se ovih dana prisjeća katastrofe koja oblikuje njihove živote već tri četvrt stoljeća.
Godine 1948. cionističke milicije pokrenule su proces etničkog čišćenja u kojem je najmanje 750.000 Palestinaca nasilno protjerano sa svoje zemlje. Proces je zapamćen kao nakba, arapska riječ za katastrofu.
Tijekom 1948. godine, oko tri četvrtine svih Palestinaca ostalo je bez svojih domova, zemlje, sredstava za život i, u nekim slučajevima, života.
Čelnici cionističkog pokreta dali su jamstva da neće oduzimati imovinu palestinskom narodu. Ali, kako piše Fayez Sayegh u svojoj temeljnoj studiji o cionističkom kolonijalizmu u Palestini, “mnoštvo je dokaza da su, zapravo, od samog početka imali za cilj ništa manje nego na temeljitu cionizaciju i dearabizaciju Palestine; i kada se pružila prilika 1948. godine, cionisti nisu gubili vrijeme i potisnuli su Arape preko granica.”
Doista, slučajno deklasificirani dokumenti pokazuju da je David Ben Gurion podržavao “brisanje” palestinskih sela, a jedan ministar u njegovoj vladi priznao je da je zatvarao oči pred zločinima počinjenim tijekom nakbe: “Recimo da su se dogodili slučajevi silovanja… Mogu oprostiti slučajeve silovanja.” Do današnjeg dana, palestinske organizacije pronalaze masovne grobnice preostale nakon masakra koji su se dogodili prije 75 godina.
Ovdje u Palestini, naša delegacija svjedoči ovoj kontinuiranoj nakbi.
U Silwanu u Jeruzalemu otprilike polovica svih kuća namijenjena je rušenju. Obitelji imaju priliku spasiti svoje kuće — ako plate otkupninu kako bi ostale sačuvane. No, nakon što su platili, buldožeri i dalje dolaze. Tada deložirana obitelj dobiva račun za vojnike i pse koji su ih protjerali iz njihovog doma – i za strojeve koji su ga srušili.
U Betlehemu, stanovnici izbjegličkog kampa Aida podvrgnuti su rutinskom ponižavanju od strane okupacijskih vlasti. Svakih nekoliko mjeseci izraelski vojni kamioni prskaju kuće izmetom. Povremeno, vojnici eksplozivnim napravama probijaju zidove domova, traumatizirajući djecu. Kada je naša delegacija stigla, na obitelji koje su odavale počast preminulim rođacima na zajedničkom groblju bačen je suzavac. Kada je kasnije te večeri naša delegacija posjetila isto groblje, i nama su prijetili oružjem.
Politika nekažnjavanja je na djelu sve dok međunarodni promatrači ne progovore o užasima koji se događaju u njihovoj odsutnosti. Jedne noći prije nego što smo stigli u kamp Aida, izraelski vojnici su ustrijelili dva mladića međunarodno zabranjenim eksplozivnim mecima. Jedan je izgubio nogu. Drugom su iz utrobe ispala crijeva. Obojica su preživjeli iako su ih izraelski vojnici ostavili da umru pokraj ceste.
U Hebronu je u tijeku suptilniji proces. Izraelske okupacijske snage su u razdoblju od 23 godine zatvorile 1350 palestinskih trgovina, uništavajući ekonomski život grada i sijući bijedu i očaj među njegovim stanovništvom. Iz naselja koje se neprestano širi – kojega strogo čuvaju visokotehnološke kontrolne točke kojima djelomično upravlja britanska zaštitarska tvrtka G4S – izraelski doseljenici svakodnevno gađaju preostale trgovine kamenjem, urinom ili kiselinom. Srce grada postupno se gasi.
U pjesmi pod nazivom Egzodus, palestinski pjesnik Taha Muhammad Ali prati utišane ritmove grada koji gubi svoje stanovnike. Pjesma je meditacija o još jednom bolnom poglavlju u kontinuiranoj nakbi – masakru iz 1982. godine, kada su izraelski potpomognute milicije pobile tisuće palestinskih izbjeglica i libanonskih civila u Bejrutu.
Ulica je prazna
poput sjećanja redovnika,
a lica eksplodiraju u plamenu
poput žira —
i mrtvi napućuju horizont
i ulazna vrata.
Nijedna vena ne može krvariti
više nego što već jest,
niti će vrisak biti glasniji
nego što je već bio.
Ali završava svaku strofu pjesme prkosnim podsjetnikom na neotuđivo pravo Palestinaca na otpor: “Nećemo otići!”
|
