Proizvođači oružja potiču sukob i potom nude oružje kao put prema miru. Temeljna dinamika trgovine oružjem proturječi jednostavnom narativu solidarnosti. Upravo su korporacije i vlade koje upravljaju ovim vojnim jačanjem prethodno pomagale ruski ratni napor. I još uvijek raspiruju sukobe diljem globalnog Juga kako bi održale svoju industrijsku bazu i akumulirale profit.
Ovog proljeća Lockheed Martin proširuje poslovanje kako bi zadovoljio ukrajinsku potražnju za oružjem. Posljednjih mjeseci, njihova tvornica u Camdenu, Arkansas, dobila je ugovore vrijedne gotovo pola milijarde dolara za High Mobility Artillery Rocket System (HIMARS) — udvostručivši proizvodne ciljeve i nagnavši dužnosnike Lockheeda da razmotre uvođenje noćne smjene.
Ruski rat u Ukrajini pretvorio je raketni bacač HIMARS u smrtonosni simbol američke inovacije. Prošle je godine ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski uručio predsjedniku Joeu Bidenu vojnu medalju kapetana ukrajinske jedinice HIMARS. Gospodarska komora Arkansasa proglasila je bacač “Naj-cool stvari napravljenom u Arkansasu!”
Camdenov iznenadni prosperitet odražava procvat obrambene proizvodnje NATO bloka. Španjolska tvrtka za proizvodnju streljiva, Expal, proizvela je prošle godine 280 tona eksploziva za ukrajinske snage u samo jednoj svojoj tvornici. Njemački konglomerat Rheinmetall čak razmišlja o izgradnji tvornice tenkova u Ukrajini.
Od ruske invazije 2022. čelnici NATO-a zagovaraju naoružavanje Ukrajine, dok slike civila u okruženju i stoičkih vojnika koji se suočavaju sa stranom agresijom hipnotiziraju promatrače. Predstavnici vojne industrije tvrde da je vojna pomoć i strateška nužnost i moralni imperativ.
Ipak, vodeće izvođače – uključujući Lockheed Martin i Rheinmetall – krasi zloguka povijest promicanja korupcije i ratnohuškačkih politika koje potkopavaju mir. Mnogi aktivno krše embargo na oružje, pogoršavajući sukobe diljem svijeta, a prethodno su pomagali i ruske ratne napore.
U konačnici, zapadni vojni izvoz u Ukrajinu otkriva opasne trendove u vojnoj industriji i upućuje na oživljavanje militarizma. Kako vojni proračuni rastu, moć se sve više koncentrira u rukama dužnosnika obrane koji su željni sukoba.
Hladna vatra
Od osnivanja NATO saveza 1949. članice su se širile na strana tržišta kako bi smanjile cijenu oružja i održale svoju industrijsku bazu. Povijesno gledano, oštra konkurencija poticala je vlade da toleriraju zapanjujuće razine korupcije i nezakonite taktike prodaje. Hladni rat buktao je u Trećem svijetu, gdje su se supersile natjecale da pretvore nove neovisne zemlje u svoje klijente, rasplamsavajući regionalne sporove i posredničke (proxy) ratove.
Do 1970-ih, trgovina oružjem bila je nekontrolirano gorivo koje je pokretalo globalizaciju. Godine 1973. američka vojna pomoć Izraelu pokrenula je arapski energetski embargo, povećavši cijenu nafte četiri puta i srušivši globalno gospodarstvo. Kako bi vratili petrodolare koji su punili srednjoistočne riznice, članice NATO-a prodale su goleme količine oružja u regiju. Proizvođači nafte i obrambeni poduzetnici sve su više razmjenjivali energiju za oružje, spajajući dvije industrije.
Američki dužnosnici promicali su prodaju oružja, dok su uvjeravali korporacije da “nemaju ništa protiv ideje oružje-za-naftu”. Predsjednik Jimmy Carter prethodno je kao guverner Georgije povećao poslovanje tvrtke Lockheed, prije nego što je Iranu prodao oružje za rekordnih 5,7 milijardi dolara tijekom svoje prve godine u Ovalnom uredu. U konačnici, prodaja je ubrzala iransku dužničku krizu, ubrzavajući revoluciju 1979.
Usred političkog kaosa, irački predsjednik Sadam Husein napao je Iran 1980. godine, započinjući iscrpljujući osmogodišnji rat koji su članice NATO-a potaknule oružjem. Francuski predsjednik François Mitterrand, čiji je brat vodio tvrtku Aérospatiale, snažno je zagovarao prodaju oružja Husseinu, naglašavajući da su strani klijenti ključni za vojnu industriju. “Francusko tržište nije dovoljno da bi tvornice radile, jer ne bismo mogli ostvariti profit”, objasnio je Mitterrand. Do 1983. Irak je apsorbirao 40 posto francuske proizvodnje oružja.
Većina članica NATO-a prodavala je vojnu opremu objema stranama tijekom rata u kojem je poginulo 680.000 ljudi. Francuski i američki politički dužnosnici ilegalno su izvozili eksploziv u Iran, ubirući prihode kako bi navodno financirali francusku Socijalističku stranku i tajne američke operacije u Nikaragvi. Premijerka Velike Britanije Margaret Thatcher iskoristila je naoružavanje regije kako bi sklopila najveći posao s oružjem u povijesti, dok je njezin sin navodno primao provizije.
Ironično, Husein je napao Kuvajt 1990. djelomično da bi izvršio pritisak na vjerovnike kako bi ponovno pregovarali o dugovima koje je skupio tijekom prethodnog rata. Još jednom su članice NATO-a krizu pretvorile u poslovnu priliku, nadzirući porast regionalne prodaje. Britanski dužnosnici nazvali su rat “prilikom bez premca” i “velikom vježbom… s bojevim streljivom i ‘pravim testovima'”, dok su iračke susjede zasipali oružjem.
Tako je Hladni rat završio u plamenu. Iako je NATO osigurao mir u Europi, sukobi diljem globalnog Juga kontinuirano su hranili njegovu vojnu moć.
Rotirajući ratovi
Kraj Hladnog rata doveo je do pada zapadnih vojnih troškova, pokrećući bolan proces konsolidacije industrije. Lobisti su tražili nove argumente kako bi održali ratnu ekonomiju. Dužnosnici Pentagona predstavili su 1992. svoju najnoviju grandioznu strategiju, izjavivši da je prioritet SAD-a “spriječiti ponovno pojavljivanje novog konkurenta”. Politika “bez ravnopravnog protivnika” opravdavala je održavanje opsežnog vojno-industrijskog kompleksa, istovremeno obuzdavajući Rusiju i Kinu, kako bi se očuvala američka hegemonija. Jedan od autora strategije, Lewis “Scooter” Libby, posjedovao je dionice tvornica oružjem i radio kao savjetnik za Northrop Grumman.
U međuvremenu, proizvođači oružja predvodili su pokret koji je zagovarao širenje NATO-a kako bi se osigurala nova tržišta. Prethodno je državni tajnik James Baker obećao ruskim čelnicima da se savez neće proširiti “ni pedalj prema istoku”. Ipak, The New York Times je izvijestio da poslovni ljudi Srednju i Istočnu Europu smatraju “sljedećom globalnom tržnicom oružja”. Potpredsjednik Lockheed Martina, Bruce Jackson postao je predsjednik američkog Odbora za proširenje NATO-a, uvjerivši zakonodavce da prošire vojni kišobran dok su uživali u večeri s janjećim kotletima i crnim vinom.
Nakon što je gurnuo savez prema istoku, Jackson je vodio Odbor za oslobođenje Iraka, koji je predvodio inicijativu za invaziju 2003. godine – čime je započela era ogromnih vojnih proračuna.
U nedostatku slične domaće potražnje, druge članice NATO-a ostale su snažno ovisne o stranim tržištima, gurajući prodaju beskrupuloznom revnošću. Francuska je bila primjer ovog zabrinjavajućeg obrasca. Godine 1995. premijer Édouard Balladur financirao je svoju predsjedničku kampanju mitom dobivenim od poslova s oružjem. Na kraju je izbio skandal kada je direktor tvrtke Sofremi otkrio da je posrednik u izvozu, Pierre Falcone, “godinama svakoga kupovao mitom”.
Istražitelji su zaključili da su deseci dužnosnika i sam Mitterrandov sin sudjelovali u ilegalnim prodajama.
Uslijedio je niz skandala vezanih za oružje u koje su bili upleteni najveći francuski vojni konglomerati. Godine 2005. bivši izvršni direktor Thalesa, Michel Josserand objavio je da je korupcija endemska, nazvavši etički kodeks korporacije “licemjerjem dovedenim do maksimuma”. Čak je tvrdio da je tvrtka manipulirala programom UN-a za prodaju oružja Iraku. Vlasti su također otkrile da je Airbus imao ured od 250 ljudi zadužen za upravljanje svojom globalnom mrežom ilegalnih plaćanja, razotkrivši “masovnu praksu korupcije unutar tvrtke”.
Kontroverze su jednako pratile Njemačku i Britaniju. Nakon što su općepoznato uzimali mito od prodaje oružja, demokršćani su 2000. izabrali Angelu Merkel za čelnicu stranke kako bi signalizirali raskid s prošlošću. Tijekom njezina mandata, istražitelji su otkrili monumentalne korupcijske sheme u Siemensu i Rheinmetallu, najvećim njemačkim vojnim tvrtkama. Slično tome, britanski i američki dužnosnici kažnjavali su BAE Systems zbog podmićivanja saudijskih lidera, dok su Sjedinjene Države istovremeno držale bivšeg direktora Raytheona kao ambasadora u Rijadu. Godine 2017. još jedan industrijski kolos, Rolls-Royce, platio je kaznu od 671 milijun funti nakon što su vlasti otkrile “doista goleme koruptivne isplate” i “neopisiv kriminal tijekom desetljeća”.
Dok se NATO širio prema istoku, lobisti vojne industrije potpirili su napetosti s Rusijom, doprinoseći izbijanju ruskog-ukrajinskog rata 2014. godine. Do tada je vojna industrija uspjela raspršiti nade u trajnu “dividendu mira”, deformirajući gospodarski razvoj i javne politike.
NATO d.d.
Dok su promicali širenje NATO-a, proizvođači oružja doprinijeli su militarizaciji Europe. Europska komisija je 2015. osnovala Group of Personalities on Defence Research (Grupu osoba za obrambena istraživanja) – GoP, panel stručnjaka koji savjetuje dužnosnike o sigurnosnoj politici. Devet od 16 članova GoP-a njegovalo je veze s vojnom industrijom, uključujući veze s vodećim proizvođačima oružja, kao što su Airbus i BAE Systems. Nakon toga, Komisija je osnovala Europski obrambeni fond (EDF), opravdavajući program razvoja oružja argumentima preuzetim iz izvješća GoP-a. Proračun za vojna istraživanja i razvoj od 8 milijardi eura za razdoblje 2021. – 2027. više je od 13 puta veći od izdvajanja za prethodni proračunski ciklus. Do ožujka 2022. tvrtke koje je GoP predstavljao apsorbirale su 30,7 posto raspodijeljenih sredstava — iako su mnoge od njih nedavno bile optužene za korupciju.
EDF je u značajnoj mjeri označio preuzimanje europske sigurnosne politike od strane vojne industrije. Tadašnji povjerenik za razvoj oružja, Thierry Breton, bio je bivši predsjednik vojne tvrtke Atos, dok je prethodni direktor Europske obrambene agencije, Jorge Domecq, bio lobist Airbusa. Pod pritiskom vojne industrije Europska unija je prepustila privatnim proizvođačima kontrolu nad intelektualnim vlasništvom. Nevjerojatno, ali proizvođači oružja uživaju minimalan nadzor i kulturu službene suradnje. Europski ombudsman zaključio je da “ne postoji detaljna procjena usklađenosti projekata s međunarodnim pravom”.
Vojni izdaci NATO saveza nesrazmjerno obogaćuju malu kliku korporacija. Uoči ruske invazije 2022. samo pet kompanija – Airbus, Leonardo, Thales, Dassault Aviation i Indra Systems – dobilo je 75 posto sredstava Europskog obrambenog fonda. Umjesto konkurenata, izvođači su prsti iste ruke. Edisoft i Naval Group dio su Thalesa, Thales je dio Dassaulta, a Dassault je dio Airbusa. I obrazac se nastavlja. Zauzvrat, strane investicijske tvrtke poput BlackRocka i Wellington Managementa posjeduju većinske udjele i u europskim vojnim tvrtkama i u njihovim američkim konkurentima.
Tokovi kapitala ukazuju na postojanje globalnog vojno-industrijskog kompleksa, u kojem se međusobno povezani konglomerati zajednički organiziraju na tržištu oružja – pretvarajući javna sredstva u privatno vlasništvo. Mali broj transnacionalnih korporacija s istim dioničarima prebacuje ugovore između poduzeća, prebacujući dobit preko granica, dok tvrde da je vojno trošenje patriotska dužnost i nacionalni imperativ. Ogromna koncentracija ekonomske moći omogućuje tvrtkama da dižu cijene, guše konkurenciju i iznuđuju nove ugovore od vlada.
Od 2014. NATO je koristio rusko-ukrajinski rat kao opravdanje za vojno jačanje. Međutim, između 2014. i 2020. godine trećina članica EU-a isporučivala je oružje Rusiji. Unatoč embargu iz 2014. odobreno je preko 1.000 izvoznih dozvola. Najveći primatelji sredstava EDF-a slali su toplinske kamere za tenkove, navigacijske sustave za borbene zrakoplove, oklopna vozila, puške i pištolje – sve dok su ruske snage anektirale Krim i podijelile Ukrajinu na separatističke republike.
Obilje bijede / Bijeda obilja
U međuvremenu, članice NATO-a ostaju kritično ovisne o stranim tržištima, izvozeći nasilje diljem svijeta. Ovi sukobi pak održavaju potražnju u razornom povratnom ciklusu. Centar za mirne studije Delŕs tvrdi da je EU trećinu svog izvoza oružja između 2003. i 2014. godine isporučila u 63 zemlje zahvaćene ratnim sukobima. A iz tih zemalja-uvoznica dolazi 75 posto svjetskih izbjeglica.
Unatoč tome, vojna industrija čak i izbjeglice prikazuje kao prijetnju i izgovor za profit. Stup vojnog jačanja NATO-a, španjolski konglomerat Indra reklamira se kao “pionir elektroničkog ratovanja”, ističući svoje inicijative protiv ilegalnih imigranata. Prošlog lipnja španjolske i marokanske sigurnosne snage napale su izbjeglice koje su pokušale prijeći granični zid u Melilli, španjolskom gradu na afričkoj obali, ubivši najmanje 23 civila i ranivši 200. Premijer Pedro Sánchez nazvao je operaciju “dobro vođenom” (“bien resuelto”), prije nego što je blokirao parlamentarnu istragu. Znakovito je da su žrtve bile iz Sudana – zemlje koju je Španjolska ilegalno opskrbljivala oružjem tijekom građanskog rata.
No iznad svega, Bliski istok ostaje ključno tržište za članice NATO-a. Američke i europske države dugo su opskrbljivale Izraelce opremom za kolonizaciju Palestine, pretvarajući okupirane teritorije u laboratorij oružja iz noćne more. Izrael je i dalje najveći kumulativni primatelj američke pomoći, ponekad primajući više novca nego Latinska Amerika i subsaharska Afrika zajedno. Zapadni vojni izvoz potiče i ratne zločine i nekažnjivost. Nakon što su izraelske snage napale Pojas Gaze 2014. Sjedinjene Države su sljedeće godine gotovo udvostručile paket oružja za Izrael. U svibnju 2022. vojnici IDF-a ubili su američku novinarku Shireen Abu Akleh. Ipak, američke su vlasti bez pogovora prihvatile izraelsku verziju događaja.
U složenoj kružnoj trgovini, NATO također opskrbljuje tržišta izraelskim oružjem, uvozeći njihove bespilotne letjelice i drugo sofisticirano naoružanje, dok Izrael pomaže u razvoju vrhunske tehnologije poput borbenog zrakoplova F-35. Oslanjajući se na zaradu svog vojnog sektora, Izrael prodaje oružje čak i neonacistima.
Doista, žudnja za profitom rađa čudna partnerstva. Sjedinjene Države, Francuska, Njemačka i Španjolska opskrbljuju oružjem i Tursku i Grčku, unatoč napetostima između dviju zemalja i nemilosrdnom ratu Ankare protiv Kurda. Također opskrbljuju koaliciju Saudijske Arabije protiv Jemena, raspirujući rat koji je ubio više od 377.000 ljudi. Skupine za ljudska prava poput Amnesty Internationala izvješćuju o zloporabi NATO opreme u Peruu, Kolumbiji, Nigeriji, Zapadnoj Sahari i drugim zonama sukoba, dramatično upozoravajući da je represija globalni posao.
Uzvišeno oružje
Ruska invazija u veljači 2022. izazvala je izljev solidarnosti s Ukrajinom, dok su članice NATO-a slale oružje i ubrzalavale tempo militarizacije. U roku od četiri dana, 27 europskih država pristalo je poslati 450 milijuna eura u oružju, pokrenuvši uzastopne valove vojne pomoći. Dok su borbe gutale zapadno streljivo, cijene dionica vojne industrije su skočile, što je navelo banke poput SEB-a da uklone ograničenja za ulaganja u oružje.
Tog su se proljeća proizvođači sastali u Pentagonu kako bi razgovarali o oružju za Ukrajinu i popuni američkog vojnog arsenala. Jednom drugom prilikom predsjednik Joe Biden se našalio: “Govorit ćemo tiho i nositi veliki Javelin, jer šaljemo puno takvih.” Izvršni direktor tvrtke Raytheon, koja proizvodi protutenkovske projektile, Gregory Haynes, naglasio je da je potražnja u Ukrajini “korisna za posao u sljedećim godinama.” Apsorpcijom stare opreme, rat omogućuje članicama NATO-a ne samo da povećaju vojnu potrošnju, već i moderniziraju vlastite arsenale.
Kao i Palestina, Ukrajina je postala poligon za testiranje zapadne tehnologije. Dok traže novu opremu, ukrajinski čelnici čak reklamiraju svoju zemlju kao laboratorij za testiranje oružja kako bi osigurali uvoz. “Ukrajina je najbolji poligon, jer ćemo imati priliku testirati sve hipoteze u stvarnim bitkama i uvesti revolucionarne promjene u vojnu tehnologiju i moderno ratovanje”, tvrdi ministar digitalne transformacije Mihailo Fjedorov. Zapadni dužnosnici i proizvođači proučavaju performanse sustava kao što su HIMARS i haubica M777, dok je važnost bespilotnih letjelica potaknula nova istraživanja dronova.
Onkraj retorike solidarnosti, NATO-va promišljanja su pretežno strateška i ekonomska. Zapadni čelnici smatraju sukob posredničkim (proxy) ratom za istočnu Europu, iskorištavajući trenutne napetosti za postizanje geopolitičke nadmoći i industrijske obnove. Mnogi promoviraju izvoz oružja kako bi zaštitili “našu stratešku autonomiju i suverenitet”. Francuski senator Christian Cambon otvoreno tvrdi da dužnosnici moraju “uložiti potrebne napore da bi sačuvali naš rang najbolje vojske u Europi!” Prošlog ljeta, predsjednik Emmanuel Macron zagovarao je uvođenje “ratne ekonomije”, potičući članice EU-a da ulažu u obranu i pripreme se za dugotrajne sukobe.
Francuska je ovog siječnja obećala Ukrajini poslati oklopna vozila AMX. Nekoliko tjedana kasnije, Sjedinjene Države i Njemačka dogovorile su isporuku tenkova M1 Abrams i Leopard 2, signalizirajući kvalitativni skok u vojnoj pomoći. I ovog ožujka, članice EU-a sklopile su sporazum vrijedan 2 milijarde eura za slanje milijun topničkih granata, dok su američki dužnosnici predložili rekordnih 842 milijarde dolara proračuna za Pentagon.
Proteklih tjedana Finska je najavila planove za kupnju David’s Sling (Davidova praćka), izraelskog sustava proturaketne obrane, nakon ulaska u NATO. Istog dana, jedan od proizvođača, Elbit Systems, sponzorirao je poslovni seminar o ratu. “Ako Ministarstvo obrane i industrija uspiju raditi zajedno, moći ćemo pomicati planine”, naglasila je glavna govornica na seminaru, Christine Michienzi, viša tehnološka savjetnica za Pentagon. “Mobiliziramo vojno-industrijsku bazu na način koji nismo vidjeli od Drugog svjetskog rata.”
Naoružavanje Ukrajine postalo je prihvaćena mudrost, dobivši podršku cijelog političkog spektra i stvarajući strastvene obveze, dok se građani diljem svijeta identificiraju s izmučenim Ukrajincima koji se bore protiv strane agresije. Ipak, temeljna dinamika trgovine oružjem proturječi jednostavnom narativu solidarnosti. Upravo su te iste korporacije i vlade koje upravljaju ovim vojnim jačanjem prethodno pomagale ruski ratni napor. I još uvijek raspiruju sukobe diljem globalnog Juga kako bi održali svoju industrijsku bazu i akumulirali profit. Strategije koje oni predlažu – u rasponu od politike “bez ravnopravnog protivnika” do širenja NATO-a – ne samo da potiču rat, već ga i komodificiraju.
Iako se predstavljaju kao mirotvorci, čelnici vojne industrije su moderni gospodari rata, koji potiču sukobe da bi ih onda pretvorili u reklame: spektakle uzvišenog terora. Ako je solidarnost s Ukrajinom moralni imperativ, borba za mir je previše važna da bi se prepustila njima u ruke.