ljevica

Kako je Možemo! stao iza interesa transnacionalnog kapitala, njegovih zapadnih dioničara, njemačke automobilske industrije i servisera njihovih interesa, europskih političkih elita?

Boris Buden: Ideja revolucije podrazumijeva i drugačiju ideju demokracije, takvu koja transcendira koncept liberalne, partijske demokracije i svega ovoga što danas kolabira pred našim očima.

SDP je naprosto jedna prevara kojoj smo nasjeli, i još gore, koju smo konstruirali. A taj SDP je bio i trajno ostao reformirana kadrovska stranka SKH,  s time da su onodobno jedni kadrovi otišli u HDZ, a drugi ostali.

SDP stagnira, Radnička fronta se vratila u izvanparlamentarne okvire, Možemo! je narastao za tri fotelje. Može li se takav rezultat smatrati uspjehom?

Goran Čular, profesor s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu: Hrvatske političke stranke nalaze se u samom vrhu europskih stranaka po zatvorenosti i centraliziranosti postupaka selekcije izbornih kandidata.

Izvjesno je da dolazi generacija novog tipa političarki, vjesnice kojih su bile Mirela Holy i Rada Borić. Zasjekom u pravila maskuline političke igre i njezinih manipulacija, one otvaraju prostor dekontaminaciji i imaginaciji mogućeg.

Mladi ljevičari i ljevičarke s kojima sam imala prigodu razgovarati smatraju da ukrajinsko društvo ne pripada moćnom zapadnoeuropskom bloku koji je i sam proizvoditelj sustava globalnih ekonomskih nejednakosti.

Izvještaj s tribine s Kajsom Ekis Ekman: “Danas se patrijarhat brani argumentima koji stižu iz femizma i s ljevice. I to je ključno shvatiti, jer ako to ne shvatimo, bit ćemo zbunjeni.”

Veliki talijanski novinar cijelim je svojim životom na najbolji mogući način posvjedočio kako su potraga i napor za dosezanjem Utopije jedini pravi smisao ljudskog postojanja.

Ljudsko postojanje pretvorilo se u kružnu uslužnu djelatnost koja cijeni svoje jedine goste – perverzne kapitaliste i profitere koji se pokušavaju prodati kao subverzivan odgovor na probleme koje sami stvaraju.

Populizam je, piše Ernesto Laclau, strategija izgradnje političke granice koja dijeli društvo na dva tabora, „nas“ i „njih“, i poziva na mobilizaciju „gubitnika“ protiv „moćnih“.

Hajrudin Hromadžić: Priča o ljevici treba se vrtiti i oko pitanja kao što su status rada u odnosu na kapital, društvena preraspodjela realiziranog viška vrijednosti, posljedice akumulacije profita u sve manjem broju ruku, pojačana financijalizacija.

Nijedna od značajnijih mjera nove zagrebačke vlasti nije osobito lijeva i sve su daleko od revolucionarnih, ali proizvele su stvarnu razliku u svakodnevnim životima običnih ljudi.

Ljudi koji se usred pandemije pokušavaju ponašati kao da se ništa ne događa nisu nužno lošiji od ostalih, jer je sama normalnost koju oni nastoje replicirati oduvijek bila problematična.