Najozbiljnije internetske rasprave u Hrvatskoj vode se na H-alteru gdje se ljudi često razotkrivaju imenom i ozbiljno raspravljaju, piše Jurica Pavičić u svojem članku o agresivnosti na webu

Moj kolega iz Crne Gore, pisac i novinar Andrej Nikolaidis, osuđen je prošle godine na drakonsku novčanu kaznu zato što je u crnogorskom tjedniku Monitor pisao o vezama filmskog redatelja Emira Kusturice i agresivnog beogradskog režima devedesetih. Sličnu sudbinu godinu i pol kasnije doživio sam i ja. Kazneni sud u Zagrebu osudio me na novčanu kaznu zbog klevetanja filmskog redatelja Antuna Vrdoljaka. O Vrdoljaku sam napisao činjenice čiju točnost pouzdano znam i ja i cijela filmska industrija u Hrvatskoj, no zagrebački sud procijenio je da ih nisam dovoljno dokazao i da sam pretjerao u verbalnoj artiljeriji. Ja mislim da je to do boga nepošteno, no ne preostaje mi drugo nego legalistički platiti kaznu.

O čemu god članak, bio ‘nick' debata na kraju se uvijek svede samo na tri stvari: Hajduk i Dinamo, ustaše i partizane, Hrvate i Srbe

I Nikolaidis i ja pripadamo takvom poslu gdje slične stvari idu u rok službe. Obojica imamo taj društveni privilegij da u novinama iznosimo stavove, a s tim privilegijom idu i nezgodni nusefekti. Potpisujemo svoje članke, zbog onog što napišemo možemo biti tuženi, suđeni, može nas se telefonski maltretirati, mogu nam auto dići u zrak ili nas isprebijati petožilnim kabelom. Sve se to može dogoditi naprosto i jedino zato što smo vlastite mudrolije dužni potpisati punim, građanskim imenom i prezimenom.

Postoje, međutim, ljudi koji nemaju takvih problema. Takvi ljudi također u javnost iznose svoja mišljenja. Ta mišljenja također su često provokativna. Ona su također sročena u pisanom (nažalost, počesto ne i u pismenom) obliku. No, ljudi o kojima je riječ nisu obvezni potpisati svoj sastavak, mogu se sakriti iza anonimnosti "nicka" ili pseudonima. U takve ljude spadaju mnogi blogeri. U njih također spadaju i oni koji komentiraju članke na internetu.

Kakvo je to društvo gdje nevidljiva masa toliko uživa u neodgovornom anonimnom govoru objede, mržnje i uvreda

Ne treba imati suviše mašte da se zamisli prednosti koju donosi takva anonimnost. Onaj tko nije dužan predstaviti se, pomalo je nalik onom tko noću viri u rasvijetljenu sobu. Takva pozicija upravo je perfektna busija za kukavičluk. Zato su ljudi skloni na anonimnim postovima napisati stvari koje nikad ne bi izrekli pod imenom i prezimenom: vrijeđati purgere i dalmoše, komunjare i hadezenjare, slaviti ustaše i Hitlera, etiketirati ljude kao udbaše i lopove. Na anonimnim postovima baš se sve "zna": svatko pouzdano ima informaciju da je ovaj bio kosovac, a onaj snajperist, da je njemu djed ubij'o ‘45., a ovom otac ‘95., da se ovaj obogatio na humanitarnoj pomoći, a onaj na provizijama. Frcaju u tom svijetu "nickova" najživopisnije, barokne optužbe, no nikada ni jedna od njih ne dospije u nadzemlje legalnosti. Lako je, naime, uprijeti prstom iz anonimnog mraka, a malo teže punim imenom i prezimenom utjeloviti "zviždača".

Busija anonimnog "stava", izgleda, nije samo naša specijalnost. To bi se dalo zaključiti po (smatra se) prijelomnoj presudi manhattanskog višeg suda koji je ovog tjedna izdao sudski nalog da se utvrdi identitet anonimnog blogera Anonymous optuženog za vrijeđanje. Spomenuti "Anonim" napisao je, naime, društvenu kolumnu u kojoj je izvrijeđao kanadsku manekenku Liskulu Cohen i metnuo je na prvo mjesto među njujorškim "skanks" (ostavimo uvredu bez prijevoda). Cohen, za koju je Anonymous napisao da je "i bila možda vruća prije 10 godina", tražila je da se razotkrije identitet blogera kako bi ga tužila za uvredu, a sud je to odobrio. Liskula Cohen uvjerena je da je anonimni bloger netko koga poznaje i, veli, "jedva čeka da se kukavica obznani". Ta presuda, vele, mogla bi biti presedan koji će skršiti tvrđavu hrakačke internetske anonimnosti.

U međuvremenu, u Hrvatskoj, anonimnost je još uvijek perfektna busija. Neki moji kolege, kao Jergović, zabranili su da se njihovi tekstovi komentiraju. Ja komentare ispod svog teksta ne čitam nikad, i to naprosto zato da ne bih potpao pod autocenzuru. Čitam, međutim, komentare ispod tuđih tekstova, i to s ogromnim zanimanjem jer to doista jest sonda u gluhi, nepočešljani vox populi. Najozbiljnije su debate na H-alteru, gdje se ljudi često u tekstu razotkrivaju imenom i ozbiljno raspravljaju. U Večernjem lavovski dio "postova" ostavljaju Slovenci kojima je iz nekog razloga gušt vrijeđati Hrvate u njihovu "mainstream" mediju. Na stranicama Jutarnjeg dominira neki ojađeni, građanski svijet koji je zgrožen time kako nam je i traži krivca da bi ga objesio na prvi kandelabr. U Slobodnoj su komentari najduhovitiji i imaju crtu anarhične blesavosti. No, ono što je zajedničko svim hrvatskim anonimnim prepiskama jest reducirani repertoar tema. O čemu god članak bio, "nick" debata svest će se nakon deset-petnaest postova samo na tri stvari: Hajduk i Dinamo, partizane i ustaše i Hrvate i Srbe. To je, što se hrvatskog interneta tiče, jedino što kod čitatelja pobuđuje zbiljski afekt.

Vrijeđanje i anonimnost naprosto idu ruku pod ruku. Ljudi su skloni agresiji i onda kad se anonimno uključuju u TV emisije, i onda kad šalju anonimna pisma, i onda kad vam anonimno telefoniraju kući. U jednom razdoblju često su me nazivali anonimni čitatelji i vrijeđali zbog "antihrvatskih" članaka. Kako ja imam pacijence sa svakim od njih razgovarati, nakon bujice agresije zamolio bih ih ljubazno da se predstave prezimenom, jer, naime, eto, i oni moje prezime znaju.

Tada bi nastao tajac, a razgovor bi odjednom krenuo sasvim drugim tokom. Imenovan i prezimenovan (postoji li ta riječ?) čovjek najednom ostane bez ljušture za zloću, postane bolji ili barem odgovorniji čovjek. A upravo o odgovornosti ovdje i jest riječ. Političari - kakvi jesu da jesu - odgovaraju za ono što zucnu, isto i novinari, profesori, liječnici, sinoptičari, suci ... Demokracija i nije nego klupko instanci na kojima ljudi pod svojim imenom nešto izriču i za to odgovaraju. Stoga je pitanje kakvo je to društvo gdje nevidljiva masa toliko uživa u neodgovornom, anonimnom govoru objede, mržnje i uvrede? Ako ta zemlja nije diktatura - a naša nije - onda to očito znači da je riječ o društvu u kojem ne postoji raširena volja da se i s čim u vezi preuzme odgovornost.

Ključne riječi: h-alter
<
Vezane vijesti